Clown | Milko Valent

11.

 

Soba Doménikosa Theotokópoulosa

“Jednom ću o El Grecovim neobičnim istraživanjima napisati priču koja će se zvati Fatalni prsti. A možda i neću… A da napišem priču o sebi, nešto kao autobiografiju…? Ne, to bi bilo odviše vulgarno… i teško pisano. Želio bih napisati nešto lagano i čitljivo, tako da svi mogu razumjeti. Na primjer, ako mi to dopuste snage, nešto o tome kako sam postigao znanje o najzamršenijim stvarima kao što su popravljanje prozorskih okvira, ukrašavanje morskih uvala raznobojnim lampionima, zakucavanje čavala u tvrdu bukovinu, igranje kamenčićima… A ako se izvještim u pisanju, što da ne, mogao bih opisati svoj boravak u bolnici i sobu 36 koju sam nazvao imenom čovjeka koji je slikao višeznačne prste. Mogao bih otpočeti time da je soba već na prvi pogled podsjećala na El Grecove slike, hoću reći na jednu pojedinost s tih slika… naizgled nevažnu; na osnovi te pojedinosti ustvrdio sam da El Greco nije samo neizdrživo religiozan, već i bajoslovno bogat unutarnjom prisebnošću. Bio je lud. Bogat ludilom. Bio je… surovo pri sebi jer je/kad je mogao slikati srednjak i domali prst tako prisno sljubljene, na udaljenosti od ostalih… i to gotovo na svim slikama…; dovoljno je radi provjere promotriti samo nekoliko njih, primjerice Sv. Petra, Sv. Andriju i Krist nosi križ. Kakvi prsti! Nisu to smireni prsti, dio vjerskog napora i spoznaje Boga u harmoniji svake slike ponaosob. Ne, nisu smireni, iako su naizgled tako blagi i pitomi. Oni su heretički, znači višeznačni prsti; oni su tanke prozračne strelice, jedva vidljive niti sumnje… srednjak i domali prst previše su sljubljeni, previše odskaču u svojoj nepredvidivoj izduženosti da bi bili nevini i blagoslovljeni… da bi bili išta drugo do slikarev azil, njegovo utočište… mjesto koje je majstor izborio samo za sebe i koje koristi kao mjesto podvale; tu, u tom detalju, strašno priseban sumnjajući u sve na svijetu, on podvaljuje drugima i mirnoću i blagost i vjeru tamo gdje je najmanje uvjeren u njih, a to su ljudske ruke, ljudski prsti; sljubljenost srednjaka i domalog prsta namjerno je sročena zagonetka upućena kako drugim tako i samome sebi. Da, jednom ću možda napisati priču koja će se zvati Fatalni prsti…”

 

* * *

Soba 36 nalazi se na trećem katu žutofasadne zgrade, smještena između kupaonice s nužnicima i čajne kuhinje na početku hodnika. Čudnu smještenost sobe 36 opravdava nedostatak bolničkog prostora, a nedostatak bolničkog prostora ne opravdava ništa. “Prema tome”, jednom je zaključio Clown, “soba 36 također je neopravdana.”

Ali nužda opovrgava logiku. Ipak, zaključak o neopravdanosti postojanja sobe 36, koliko lucidan toliko i hrabar, nije sasvim bez temelja. Isprva namijenjen za priručno skladište lijekova na Odjelu, prostor sobe 36 bio je pravokutna oblika, duguljast i uzak, dakle neprikladan za krevete i ormariće, uopće za smještaj bolesnika. Neprikladnost je pobijeđena nedostatkom prostora: Bijelo Štene uspio je nakon nekoliko premjeravanja ugurati četiri kreveta, od kojih je jedan bio, zapravo, pomoćni ležaj. Svi kreveti bili su poredani u pravocrtnom nizu od vrata do prozora. Bijelo Štene nazvao je sobu “eksperimentalnom”. Smještao je tamo pacijente koje je želio podrobnije upoznati ili provjeriti na njima i s njima neku svoju teorijsku postavku. O njima je govorio kao o svojim “pomagačima”, a ponekad i kao o svojim “sueksperimentatorima”.

Čim ju je ugledao, iako utučen i pun mržnje izazvane urlikom primarijusa, sjetio se El Greca. Njezina čudna smještenost, naročito pak izduljena uskoća, podsjećala je na srednjak i domali prst, podsjećala je na prste kakve je slikao poznati majstor. Odmah ju je prozvao imenom njemu omiljenog slikara Doménikosa Theotokópoulosa.

 

* * *

Sunčano jutro. U Clownu mrak. Mržnja. Uleti još jedna muha. I ona zujne u suncem obasjano sobno nebo. Ona prva, prožeta strahom od maločas počinjene prejake verbalizacije zraka, uspaničeno je oblijetala oko kvake na vratima. Bijelo Štene smireno je gladio izrezbarenu glavu lule. Njezino još mlako grotlo. Čekao je da se Clown povrati iz mračne obamrlosti. U sve gušćoj tišini prijemne ordinacije zujale su dvije muhe. Putanje njihova leta bile su vrlo zamršene.
Kad je shvatio da Clown nema namjeru živnuti, on ustane.

– Pođimo! – reče.

– Hhhhhuuhh… – uzdahne Clown dižući se.

Želudac mu je bio ispunjen mržnjom. Naravno, mogao je da ode kući. Ali što onda? Kod kuće ne bi mogao putovati, poduzeti pročišćenje ili povratak. Osjećao je da bi mu Bijelo Štene mogao pomoći. Ako ništa drugo, mogao mu je sapeti tijelo u vrijeme snažnih euforičnih grčeva kad se želio ubiti ili kad je želio ubijati. Zar mu nije zbog toga onaj frojdovac iz Centra za mentalno zdravlje i napisao uputnicu?! Povrh svega trebao je utočište, neko manje opasno mjesto no što ga nastava većina ljudi; trebao je takvo mjesto gdje bi se mogao bez bojazni posvetiti samome sebi, a jedino takvo mjesto u uređenom društvu jest duševna bolnica. Ona štiti bolesne i naizgled bolesne od društva, a ne obratno kako se najčešće misli. “Ona štiti i društvo i bolesne”, ispravi se Clown.

 

* * *

Uspnu se na treći kat. Iz sobe 36 čula se graja. Bijelo Štene otvori vrata i sve odmah utihnu.

– Ovo je vaš novi drug, klipani – reče primarijus sa simpatijom u glasu. To su bili njegovi miljenici, njegovi “sueksperimentatori”; s njima se ophodio prilično familijarno.

– Formalnosti ćemo kasnije srediti – obrati se Clownu. – Sada je najvažnije da se malo odmorite. I da me malo manje mrzite. OK?

– Hrrrrrrrrr – zareža Clown. Nije mu bilo do ljubaznosti. Jedva je čekao da se malo ispruži.

Bijelo Štene lako preskoči režanje. Vedrim pogledom obuhvati sobu i prisutne. Svakome se blago nasmiješi. Clownu posebno, nekako prijateljski. Šeretski im priprijeti prstom, a zatim naglo ode.

 

* * *

Tako je soba 36, soba Doménikosa Theotokópoulosa, kako ju je netom nazvao Clown, dobila ponovno nakon tri mjeseca svog četvrtog slobodnim ležajem predviđenog člana.

 

* * *

Clown se svali na pomoćni ležaj. Trojica njegovih novopečenih drugova pomno su ga promatrali očima i lagano pootvaranim ustima. To potraje nekoliko trenutaka, a onda se opet prihvate prekinutog razgovora. Razgovarali su tek desetak sekunda, kad se jedan sjeti da se nisu upoznali s novim drugom na uobičajeni način. Svi pohrle do njegova ležaja. Stisak ruke, brzo izgovoreno ime i tapšanje uokviriše ovaj srdačan čin. Opet pohrle nazad što su brže mogli. Slapovi brzorječice poteku i zaliju Clowna sa svih strana.

Skoro se udavio.

 

* * *

Soba se stisnu u bezizlaznu grudu. Jutarnje sunce potamni. Clowna ispuni mrak.

 

* * *

Osjetio je da bol u utrobi popušta. Smrzotine izazvane urlikom počele su kopnjeti u udovima. Strah i mržnja također su izgubili svoju prvotnu oštrinu. Snaga je pridolazila.

Pokušavao je razmišljati, ali nikako se nije uspijevao sabrati budući da su njegova tri sobna druga obilno proizvodili riječi.

Vrijeme je… Kad je zaključio da od razmišljanja neće biti ništa, najednom pun dobre volje, pun ljubavi odluči prepustiti se sobnom praskavom ćeretanju…

– Ah, da mi je samo izaći – začuo je unjkavi glas blijedog, krupnog, a robusnog Cvjetka, fizičara i ljubitelja klasične glazbe. – Da mi je okusiti one debele kruške koje nabavlja moja žena… ovdje nikada nema voća… samo neki surogati. Moja žena… to vam je osoba na mjestu… kruške nosi na pladnju… na teškom mramornom pladnju koji je nabavila na rasprodaji kad su stigli feničanski brodovi…

Usko, okrutno tridesetpetogodišnje lice znanstvenika razvuklo se u blag osmijeh. Rukama je pokušavao dočarati mramorni pladanj i stizanje feničanskih brodova. Drugovi su ga s odobravanjem gledali. Vrpoljili su se svaki na svom ležaju; htjeli su govoriti. Samo je Clown mirno slušao.

– Oh, da mi je napustiti ovo mjesto – jadajući se dometne Jevrem, nogometni stručnjak, odebljao od prekomjernog odmaranja. – Da mi je samo malo gurnuti loptu! Što sad rade moji momci? Kako im je bez mene? Uf, da mi je gurnuti loptu, malo je barem caknuti petom, ljudi! Ljudi, hej ljudi, – vikao je Jevrem – vi ne znate što to meni znači! To je meni divno. Baš tako. Divnoooooooooo! Tada sam velik i moćan. Čini mi se da bih tada mogao cijeli svijet utjerati u gol. Oh!

– Ne žalostite se, kolega, sve će biti dobro – tješio ga je olimpijskim mirom uglađeni trgovac srednjih godina, Clownov sobni susjed, kojeg su drugovi u sobi prozvali Bambi zbog njegovog blagog, smjernogledajućeg pogleda i strahovito krhkog tijela. – Znam ja kako je vama bez lopte. Slobodan sam primijetiti da vam, ako samo želite, mogu nabaviti jeftinu lopticu od prvoklasne spužve. Možete je, što se mene tiče, šutirati i gurati po sobi, milovati je i gužvati, tepati joj pojmove… Možete s njome raditi što vas je volja.

Nogometni stručnjak Jevrem brizne u plač. Grcajući obrati se Bambiju sklopljenih ruku:

– Nemojte, molim vas, kao oca vas molim, nemojte mi nabavljati spužvastu lopticu. Mrzim spužvu, mrzim male lopte i loptice – šmrcao je Jevrem. – Ako mi baš želite pomoći, nabavite mi veliku sočnu loptu… loptetinu…

– A Bijelo Štene? – mirno upita Bambi.

– Pih… ih…

– Nije to pih-ih… tek tako. On vam može nauditi. Staviti vas može u košulju, čvrsto stegnuti…

– Nemojte biti zabrinuti, – prekide ga Jevrem – znam se ja izvući. U mene je bistar um. Ako naiđe primarijus ja ću loptu brzo sakriti pod jastuk. Neće on primijetiti.

– Ima on oštro oko. Nosi dvostruke leće – javi se Cvjetko. – Vidio sam ga neki dan kako se saginje na hodniku. Sigurno su mu ispale leće pa ih je tražio.

– Može biti. S njime nikad nisi siguran – odvrati uplakani Jevrem. – Ali nisam ni ja budala. Ako i primijeti, ja ću loptu u sekundi skloniti, sakrit ću je pod… hm, to sam već rekao… ne, hoću reći, ako i primijeti da je pod jastukom uvjerit ću ga da halucinira, da nikakve lopte zapravo i nema…

– Ma, hajde… – nasmije se Bambi.

– Hoću, vidjet ćete, uvjerit ću ja njega – nije se dao smesti Jevrem. – A ako bude odviše nametljiv, opalit ću ga ljevicom kao da pucam jedanaesterac… Ne, ne to… to bi bilo previše fahidiotski … Bolje će biti da ga tužim Upravi. Reći ću da zloupotrebljava službeni položaj kako bi otkrio nepostojeće predmete.

– Ideja nije tako loša, – primijeti uglađeno Bambi – samo tko će vama vjerovati, tko?

– Nitko – ravnodušno će Cvjetko.

– Aha… aaa… Aha… aaa… – zapjevuši Bambi.

– Aha… aaa… Aha… aaa… – zapjevuši i Cvjetko.

– Nije istina, aha… aaa… Aha… aaa… – bijesno zapjevuši Jevrem. – Uvijek se nađe neka lakovjerna dušica, neka mekana djevojčica dobra srca… Samo vi nabavite loptu, sočnu i okruglu, – Jevrem prodornim dugim pogledom zasvrdla u Bambija – i ja ću vam biti zahvalan do kraja, do groba svake utakmice.

– Dobro, dobro… Nabavit ću vam najveću i najsočniju loptu na svijetu – umiri ga Bambi promeškoljivši se u krevetu.

– Vi, – opasno povišenim glasom u falsetu započne Cvjetko iznenada se unijevši Jevremu u lice – vi, kolega, vi samo o loptama, ha?! I vi također – reče uputivši prijekoran pogled mirnom i dostojanstvenom licu trgovca Bambija. – Vi, dakle, samo o loptama, ha! A o kruškama ništa, ha?! Hajde, budite dobri, budite moji mali dobri dječaci i pričajte o kruškama, o sočnim i debelim kruškama na pladnju, o njihovoj boji… dužini peteljke… debljini kore… – rominjao je sad već tužnim propovjedničkim glasom robusni Cvjetko, čovjek koji je sve znao o teoriji relativiteta i gregorijanskim koralima. Tužnim beznadežnim očima gledao je čas Bambija čas Jevrema. Lijeva mu je noga virila ispod pokrivača. Jevrem i Bambi sažaljivo su ga gledali. Onda se sporazumješe pogledom. U isti mah rekoše:

– Kruška, kruška, kruška… – i onda još jednom – kruška, kruška, kruška.
Clown se pomakne na ležaju. Beskrajno je uživao u slobodnom razgovoru slobodnih ljudi. Gotovo slobodnih. Gledao ih je s neskrivenim zanimanjem, naročito Cvjetka. Već dugo vremena nije se tako odobrovoljio. Bi mu lijepo i on se nasmija grohotom.

– Ha, ha, ha, ho, ho, ho… – grohotao je Clown.
Sva trojica upiljiše se u nj; čak i Cvjetko koji je bio utonuo u snatrenje o kruškama na mramornom pladnju, u opsesivno snatrenje. Clown im uzvrati piljenje. Onda se nešto dosjeti. Napravi čudnu grimasu, izbeči oči i kažiprst lijeve ruke polaaaaaaaaaaaaaagano stavi preko usana.

– Pssssssssssssst! – tiho zapišti.

– ? ? ? – Pomaknuše se tijela trojice u pravcu Clownova ležaja. Obrve im iscrtaše upitnike.

– Znam jednu dobru stvarcu – šaptao je Clown.

– ? ? ?

– Zove se izmišljanje najneobičnijih odgovora na postavljena pitanja.

– ? ? ?

– Na primjer pitanje glasi: Što je to novac? Svi koji sudjeluju u zabavi moraju smisliti svoj najneobičniji odgovor. Vrijeme smišljanja ograničeno je na pet minuta, a broj pokušaja na jedan – šaputao je Clown. – Ako želite, predlažem da pokušamo s pitanjem što je to kruška.

– Može – odmah se složi Cvjetko.

– Ja bih radije o lopti – dometne Jevrem.

– A ja o novcu – židovski zatreperi Bambi.

 

* * *

S druge strane pregradnog zida, u čajnoj kuhinji, stajali su na visokim stolicama Bijelo Štene i njegov kržljavi asistent. Kroz maleni, limenom rešetkom prekriveni otvor ventilacije promatrali su što se zbiva u sobi 36.

– Obratite pažnju, kolega, na proces socijalizacije – ispotiha će primarijus asistentu.

– Aha… Vidim, vidim… – reče zgrbljeni asistent.

Bilo mu je žao što otvor ventilacije nije veći. Možda bi neke uspjelije scene trebalo snimiti.

– Ha, ha… – zasmijulji se asistent. – Što kažete, zar ovo o kruškama nije…

Kosi pogled primarijusa zaustavi revnog asistenta.

 

* * *

Kratka stanka ispuni sobu. Svi su gledali Clowna. Svjestan težine trenutka on je napregnuto razmišljao. Tišinu prekine Bambi.

– Pa, čujte… – uljudno zakašljuca – izrazite i vi, Boris, neku svoju želju. Ovdje ste prvi dan, imate prednost.

Cvjetko se opet snuždi. Nije mu se sviđao ovaj prijedlog.

– Ali ja sam već predložio pitanje o tome što je to kruška – odgovori Clown.

– To je bilo zbog Cvjetka – zajedljivo će Jevrem.

– Ma, nije. Mene stvarno zanima što je to kruška – reče Clown.

– Ljudi, – umiješa se povišenim glasom Bambi – ovako nećemo nigdje doprijeti. Predlažem da prvo obradimo tu nesretnu krušku, a zatim i sve ostalo što nam je na srcu.

– Važi – potvrdi Clown. Dakle da ponovimo, pitanje glasi: Što je to kruška? Hajde, tko će prvi?

– Ja ću – odmah se javi Cvjetko.

– Kakva žurba, hm! – zakvači ga Jevrem.

– Šuti loptašu! – obrecnu se ovaj.

– Mir! – kratko drekne Clown. Bez etiketa! Još bi ovdje mogao nastati spor između intelektualca i sportaša, a to je ono što nam sad najmanje treba. Hajde, izvolite, Cvjetko! Priprema, pozor, SAD!

– Kruška – uznesenim glasom započne Cvjetko – kruška je sablažnjivi mesnati trbuh, to jest meko erotizirani oval moje dosljedne pohote. Uglavnom je nezavisna od mog bavljenja fizikom čestica – skromno završi Cvjetko. Svečano uzbuđen stidljivo spusti kapke niz usko i okrutno znanstveničko lice.

– Izvrsno, Cvjetko! – pohvali ga Clown. – A tko će sad? – okrenu se Clown ostalima.

– Ja – gromko će Jevrem.

– Izvolite! – reče mu prešutno priznati voditelj Clown.

– E, pa kruška – otezao je – kruška je najobičnijim probušenjem spuštena lopta, a peteljka predstavlja mjesto probušenja – reče prezrivo gledajući Cvjetka. Nitko se nije nasmijao, nitko nije odobravao i Jevrem pokunjeno pogleda voditelja. Ovaj da znak Bambiju. Bambi se uglađeno promeškolji i najozbiljnija lica što se dade zamisliti zagleda se kroz prozor uske sobe Doménikosa Theotokópoulosa, a da nije imao pojma da se soba tako zove. Na licu mu se ukaže napor. Tihim glasom otpoče:

– Kruška je objekt svakovrsne, a najviše trgovačke manipulacije, naročito sezonske, koja je najvidljivija u razlici između nabavne i prodajne cijene, dakle u takozvanoj marži, i koju do savršenstva uvježbavaju isto tako takozvani predstavnici odavno proširene voćne mafije. Kraće rečeno, kruška je biljni trgovački artikl koji podliježe, kao i sve ostalo, zahtjevima i zakonima tržišta koji nipošto nisu jedinstveni, a kamoli stabilni, te je gledano s aspekta biljnih artikala neumjesno očekivati ujednačeno tržište koje je naprosto tlapnja u glavama naših ekonomista, jer oni ne znaju niti suštinu biljnih artikala niti bit kapitala. Tako ja gledam na krušku – smireno završi Bambi.

Tišinu sobe ispuni frenetičan pljesak. U pravcu Bambijeva kreveta poletješe razdragane čestitke. Sve se uskomeša. Bambi je dostojanstveno primao počasti. Prođe nekoliko veličanstvenih trenutaka slavlja, a onda se sjetiše Clowna.

– Da čujemo i vas – srdačno se oglasi Jevrem.

– Raspalite samo! – bodrio ga je Cvjetko.

– Zaista, što ste nam spremili? – upita Bambi.

Clown siđe s kreveta. Napravi nekakav tajanstveni krug između vrata i stola, koji je bio smješten na sredini sobe, pa se zaustavi kraj svog uzglavlja. Kao prorok raširi ruke, a svetački mu izraz ozari lice; neopisiva blagost razli se iz njegovih očiju po čitavoj sobi. Cvjetko, Jevrem i Bambi protrnuše od nekog neobjašnjivog osjećaja ushita. Pobožno su gledali svog novog sobnog kolegu i čekali njegovu riječ kao odgovor na pitanje što je to kruška. Clown se euforično zaklati.

– Drugovi, prijatelji, – šumjela je Clownova riječ – kruška je jedno od mnogih bića na kojima čovjek prisilno iskušava svoju zvjersku prisutnost u svijetu, svoju sveždersku egzistenciju. Kruška je biće, cjeloviti organizam. Svaki ugriz u njeno živo meso nju boli, a njezin sok jednakovrijedan je našoj, to jest životinjskoj krvi. A kad je jedemo – ubijamo je; kad smo je pojeli – ubili smo je. Većina ljudi na to nikada ne pomisli. Svakodnevno se u svijetu masakrira na tisuće tona tih malih, nemoćnih, na život i smrt prepuštenih nam bića. Nad ovime, i nad ovime bi se trebali zamisliti vegetarijanci koji favoriziraju njihovo ubijanje i time dovode u pitanje ionako nesigurnu im egzistenciju. Neka se zapitaju te tobože čiste vegetarijanske dušice zar kruške nisu živa bića, zar one nemaju sebi svojstven samosvojno organizirani život, a to znači i dušu? Zar samo zato što se ne izražavaju, nama makar i malo razumljivim jezikom, kao na primjer medvjedi svojim brundanjem, zar su samo stoga manje vrijedna bića, tobože bez duše, bića koja bi stoga smjela biti pojedena, pogubljena, ubijena? Naravno, odgovor je – ne i ne! Drugovi, prijatelji! Treba reći tim prividnim milosrdnicima da je i kruška punopravno biće svemira koje ima dušu i pravo na život; treba im reći da malo bolje ispitaju pretpostavke vlastita nazora na svijet, jer kad bi to učinili zar ne bi uvidjeli da dosljedno pridržavanje njihovih pretpostavki vodi ravno u njihovu smrt? Da, pridržavanje tih pretpostavki uništilo bi vegetarijanski pokret najkasnije za četrdeset dana. Naime svi bi vegetarijanci umrli od gladi, jer ne bi smjeli okusiti ništa, doslovce ništa, jer sve što postoji u svijetu postoji kao neko pojedino biće i ima svoju bićevitost, svoju dušu, te stoga i pravo na život i pravo na prirodnu smrt. A za mnoga bića, čini se, upravo je nasilna smrt prirodna smrt. Drugovi, da drugovi, vrtimo se u grozomornom krugu neviđenih paradoksa, i mi i kruške, dragi moji sobni drugovi. Naš život, to je ubijanje drugih. To smo pokazali i dokazali. Naš život, to je jedenje drugih bića. Ne samo voća, povrća i svega što trči gmiže, leti, roni, već i ljudi. Iako još samo sporadični, ispadi ljudožderstva nisu prošlost. Vi ne biste vjerovali, ali još postoje mjesta na ovom planetu gdje se izvanredno cijeni meko kuhani ljudski bubreg ili na naglo prženi ljudski mozak; smatraju se naprosto delikatesom, onim što dolazi na kraju, desertom. Oprostite, drugovi, malo sam se zanio… no istina nam ne može naškoditi… Eto, odgovoriti samo da je kruška biće nije dovoljno… morao sam nešto reći i o kontekstu unutar kojeg se ona pojavljuje kao biće… Da, da… Ali što sam ono… Aha! Rekao sam da je naš život ubijanje drugih. Da, prijatelji, ljudi svakodnevno, danas kao i prije pet tisuća godina ubijaju jedni druge, a nije isključeno, ako samo uzmemo u obzir alarmantno nepravedno stanje svjetskog ekonomskog poretka i iz njega proizašle kronične krize ishrane, nije nemoguće, velim, da ljudi počnu intenzivnije jesti jedni druge kad već intenzivno ubijaju takozvane svoje bližnje. Nije isključeno, velim, da ljudi napokon shvate da je blesavo tako uludo bacati u grobove sve te silne kalorije i proteine kojima bi se mogla iskorijeniti glad… Kad je čovjek u pitanju ništa nije isključeno, a pitanje je li moralno jesti ljudsko meso sasvim je nevažno sve dok god traje ubijanje ljudskog mesa… I tako dalje… Vrtimo se u tragičnom krugu gdje ako hoćeš živjeti moraš ubijati… pa makar i krušku… Moraš ubijati živa bića… pa makar i cvjetaču… Moraš ubijati sve, bilo posredno preko proizvođača hrane bilo neposredno vlastitom rukom, to je nevažno… Evo, ističe uskoro mojih pet minuta. Moram završiti ukoliko ne želim biti diskvalificiran prema pravilima ove igre. Dakle svime ovime želio sam reći ono što sam već rekao i na početku, to jest da je kruška jedno od mnogih bića na kojem čovjek prisilno iskušava svoju zvjersku prisutnost u svijetu, svoju egzistenciju sveždera i ubojice. Dakako, ovo je istina, ali istine radi na kraju treba reći i ovo: i kruška, ako je za utjehu, i kruška živi od svakodnevnog ubijanja. To se naziva trošenjem vlage, sunca i još koječega, ali to je također ubijanje, kao što je ubijanje i ona naizgled bezazlena radnja koja se naziva konzumacija voća. I tako, sve je ubijanje ili, ako vam je draže, konzumacija. Sva živa bića kreću se u tom zatvorenom krugu, u svijetu ubojstva, i ta činjenica nije nipošto tako samorazumljiva kao što misle ili tvrde mnogi političari, ekonomisti i vulgarni pozitivisti. Eto, drugovi i prijatelji, ako je ovaj svijet zatvoreni krug ubijanja, a to jest, i ako je ovaj život zatvoreni krug ubojstava, a to jest, onda sam spreman izjaviti sljedeće: neka taj i takav život ide dođavola! A zatim još i ovo: u ime svega ovdje izrečenog, u ime onog ubojice koji me je već na ulazu u ovu zgradu presreo jadikovkama o voću, u ime vas i mene i ostalih, u ime protesta, dakle, odričem se danas i hrane i pića i sebe!

Iscrpljen, Clown se sruši na ležaj. U sobi 36 vladao je muk. Svi su zadivljeno gledali Clowna. Nepomaknuti, ukočeni. Samo je sunčano prijepodne trčkaralo prema zapadu.

 

S druge strane pregradnog zida, u čajnoj kuhinji, situacija je bila ista. Bijelo Štene i njegov slabunjavi asistent zanijemili su od netom opaženih dojmova.

 

Prvi se pomakne Jevrem.

– Ah, – protisne teško, zadihano – izvanredno! Bilo je tako lijepo. Pola uopće nisam razumio… ali nisam toliko glup da ne znam… da je ovaj… ovaj vaš odgovor najneobičniji, najljepši – uzbuđeno je govori Jevrem gledajući Clowna.

– Točno, – reče Cvjetko – istina je što kažete, živa i čvrsta. I zato – dometne odlučno – povlačim sva ona svoja sranja o kruškama.

– Ne umišljajte! – javi se umornim glasom Clown. – Ne može ono što ste godinama gradili tako brzo iščiliti.

Cvjetko se snuždi. Njegovo tronuto lice izazove u Clownu sažaljenje.

– Hajde, ne očajavajte! – hrabrio ga je Clown. – Ugodno već osvježava vaša odlučnost.

– Tako je! – reče sad već sasvim živahni Bambi. – Veselimo se, prijatelji! Ne stječe se svaki dan takav drug kao što je Boris.

– Imate pravo, Bambi! – sa strane dobaci Jevrem. – Otkad je Boris ušao, ja sam kao raketa.

– A ja kao srna – prihvati Bambi.

– A ja kao orhideja – nasmije se ponovno odobrovoljeni Cvjetko. – Zapravo, ja jesam orhideja – reče.

 

S druge strane pregradnog zida stojeći na visokim stolicama Bijelo Štene i njegov zgrbljeni asistent previjali su se od provale smijeha i nadiranja novih ideja.

 

S ove strane pregradnog zida, Clown više nije pratio ćeretanje. Tonuo je k sebi. Njegovo tijelo komuniciralo je s drugim tijelima, a on… on je bio drugdje; njegovo ja nije sada bilo otjelotvoreno, bilo je izvan tog tijela… povremeno bi se vratilo…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.