Clown | Milko Valent

10.

 

Sunce potamni. Vjetar ogoli krošnje. Strgne trule, završene listove; obnaži stabla do kosti… samo se zimzelen, koji je strogo obrubio bolnicu, dobro držao. Sve ostalo ojeseni.

Clown je sve mukotrpnije zapadao u sebe. Gacao je s gađenjem kroz svoje vanjsko ja, kroz svijetom dresirano ja. Ono je trunilo iverje pobune, ali uzalud; putovanje je moralo otpočeti, moralo se izraziti, isprva u grču mnogih odbacivanja. Odbacivanja nagomilanih tvrdih slojeva, bjelodano lažnih, izvjesnih iako prividnih. Odbacivanje je samo početak, nije još strava putovanja, ali ono odaje plemenitost karaktera i njegov je ukras, nemirna grivna koja se diči kao zalog nepresušivosti započinjanja, zveketavo upozorenje da počinje nešto isto tako neumitno, isto tako neodgodivo kao i samo putovanje, nešto što nije i što nikako ne može biti presvučeno tek lagašnom mrenom providnih suzvučja samorazumljivosti, onom prepoznatljivom maglicom nenapora i bestrasnosti zamućenih leća nepomaknutog samozadovoljstva u jalovu življenju; svakako je ono lijepo u plemenitom njegov prkos i njegova sposobnost zamijećenja, a udvoje to iskri znatiželjom da razotkrije tvrde, suviše tvrde slojeve, nakupine odasvud pristigle, koje kao guste uzbudljive dnevne i noćne more pritišću čovjeka, da ih svojom jasnom zasljepljujućom pronicavošću osudi na ono što najteže podnose: na svjetlo, na razorno svjetlo nepotkupljivog razgolićenja svega zazornog u svakom pojedinom sloju, u svakoj nijansi ponaosob i u svakom treptaju posebno. I nije sporno, unatoč teško podnosivom gađenju nije sporno to da je već sama prisutnost pronicavosti i razgolićenja bespoštedno odbacivanje otrova u slojevima, nije sporno jer je baš odbacivanje razlog njezina postojanja; razlog u plemenitosti gdje i pribiva i gdje se udomljuje njen prkos i opažaj ujedinjeni u svagda bolnu, ali nesavladivu znatiželju koja žustro opijena sobom hrli nepresušiva kao samo započinjanje odista zbiljskog i neodgodivog putovanja, gdje putovanje nije tek puko sredstvo pročišćenja vlastite samosti, samopročišćenje, već i njegov cilj, njegova neodoljiva svrha. To je svrha koja opravdava sva ulaganja, ona ulaganja kojih imenovanje već do rasapa potresa biće čovjeka, ničim i nigdje i nikad utemeljeno biće; sva ona ulaganja koja opasno prepoznatljivo zvuče kao zebnja, strepnja, strah, užas, strava i očajanje, a među kojima usprkos često nejasnim i nesabranim razlikovanjima, ili čak jasnim stupnjevanjem, vlada nepomućeno jedinstvo ljudskoga pakla, sveudilj razjedinjene prisutnosti, neidentificirane prisutnosti. Neopozivo bez sumnje iskri saznanje, sjajan i izglačan uvid, da su ta ulaganja ujedno i stanice putovanja, postaje na kojima se katkad stoji/putuje dugo, ali i stanice koje u strelovitom slijedu sažimanja ili skokovita stapanja mogu dokončati putnika: ili u slomu s kojeg nema povratka ili u pročišćenju koje se smatra i svrhom i sredstvom, a iz kojeg i s kojim je moguć povratak; povratak do svoje naporne sebesvjesne stvaralačke raznolikosti u kojoj se ponovo blatiš i ponovo rasprostireš svijetom da bi opet, kad tome dođe vrijeme, tvoje vrijeme, mogao putovati bez bojazni da se nećeš vratiti… jer sada znaš… sada znaš da si prvim uspješnim pročišćenjem zadobio čvrstinu sebesvjesnog koji zna da čvrstine nema, koji zna da ne postoji naprosto zaokruženo ja, već raspršenost svega u svemu i svih u svakome i svašta u svačemu i svega u ničemu i ništa u svemu… Stoga ima li što plemenitog u svijetu, onda je to čovjek koji se usudio na svoje prvo putovanje pročišćenja, koji se je usudio nezavisno od svega, a zavisno od sebe sama, i čovjek koji sluti da usuditi se znači dirnuti i zatim uploviti u ono mračno gdje ga umjesto njegovog prividno jednog ja čeka nebrojeno njegovih ja, i gdje ga možda iza neke stravične ili strahovite ili očajničke okuke čeka slom, usud nepomaknutog ničeg… ali i čovjek koji sluti da u tom zamračenom krajoliku negdje tajnovito svjetluca elastična odskočna daska, gipka šansa povratka, usud pomaknutog nečeg… Malo je onih koji su se vratili, više je onih kojima to nije uspjelo, a bezbroj je onih koji nikada nisu ni krenuli i koji to nikada neće učiniti… tako je to s time… Te malobrojne svijet nema snage spaziti… ali posjeduje već spremnu terminologiju za njihov slučaj; plemeniti putnik mogao bi se tako zvati luđakom, a putovanje ludilom; ove pučke izraze smjenjuju u stručnoj sferi nazivi psihotik i psihoza. Sve je spremno, mutna stakla malobrojnih……. mutne jabučne kožice, brojne spirale opažanja i prkosa…

CLOWN JE SVE MUKOTRPNIJE ZAPADAO U SEBE

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.