Clown | Milko Valent

8.

 

Bijelo Štene

U prijemnoj ordinaciji na drugom katu žutofasadne zgrade jutro je blago lelujalo tišinu. Sunce je svrdlalo čipkom ukrašene zavjese, a atmosfera jednostavnosti ispunjavala je prostor.

Za radnim stolom, koji je bio koso smješten u lijevom uglu nevelike, ali ukusno opremljene prostorije, mirno je sjedio primarijus odjela dr. P.T., u intimnom krugu bolnice poznat po nadimku Bijelo Štene. Za taj, u najmanju ruku neobičan nadimak, sada ugledni psihijatar dr. P.T. ima zahvaliti nesretnoj okolnosti koja ga je zadesila na početku karijere prije devet godina. Još mlad, sretan što je uopće dobio posao u tako poznatoj i priznatoj bolnici, nadobudni liječnik toliko se zapleo u jedan izrazito zamršen slučaj da je s vremenom počeo poprimati izvjesne simptome bolesti kojom se bavio. Naime počeo je cviliti i kevtati. Svakim danom sve je jače cvilio, sve je više kevtao. Njegovi suradnici bili su prisiljeni pridružiti ga ostalim pacijentima, koji su mu u tili čas smjestili nadimak. Time su ga, u stvari, počastili priznajući mu ravnopravnost u novonastaloj situaciji. Istini za volju, sve je kratko trajalo. On je ubrzo ozdravio (ako se pretpostavi da je uopće bio bolestan), ali nadimak je ostao. Ostao je kao sjećanje na doba cviljenja i kevtanja, kao sjećanje na radosno, ali kratkotrajno doba slobode, na doba u kojem je osjetio snažnu neobuzdanost.

Bijelo Štene rado je i ozbiljno razmišljao o toj epizodi. Došao je do zaključka koji nije bio u skladu s uobičajenim shvaćanjima; smatrao je naime da kevtanje i cviljenje nisu znaci bolesti, već normalno izražavanje one ličnosti koja je naprosto poželjela kevtati i cviliti. Osim toga, pitao se je često, zar je kevtanje na primjer manje normalno od urlikanja ili divlje dreke na utakmicama gdje se, je li, sastaju normalni ljudi, kako bi se oslobodili svojih frustracija; zar ne bi i kevtanje, recimo, moglo poslužiti oslobođenju, ono je barem simpatično. Takva i slična razmišljanja svjedoče da Bijelo Štene pripada naprednom soju u psihijatriji, takvom čija se shvaćanja i teško i sporo probijaju.

 

* * *

Točno u osam sati uđe sekretarica. Ozbiljna lica pažljivo spusti skupocjeni pladanj s kavom na politiranu trešnjevinu stola ispred zamišljenog primarijusa. On učini rastreseni pokret glavom i usredotoči se na pladanj. Ona ode. Sljedećih petnaest minuta, točno do osam i petnaest, on će ispijati vruću kavu i uvlačiti teške mirisne dimove iz svoje najmilije lule, prvog jutarnjeg punjenja, i misliti usput kako je najdivniji svjetski izum upravo akademska četvrt. U pobožnoj ritualnoj tišini zbivao se je iz dana u dan isti prizor. Da, Bijelo Štene volio je crnu kavu i pušenje. I psihoanalizu. Ljubav spram psihoanalize djelovala je, između ostalog, i na njegov izbor životne družice. Prije tri godine oženio se svojom najdražom pacijenticom, kako bi i kod kuće mogao raditi: opuštenije, mirnije, staloženije, pribranije, djelotvornije. Osim toga primijetio je da domaća atmosfera blagotvorno utječe na rezultate. Bio je sretan. Samo jedna briga povremeno je nagrizala njegovu nutrinu. Brinuo se što će biti ako se i kad se ispostavi da njegovoj ženi više nije potrebna psihoanaliza. Inače, Bijelo Štene bio je gotovo kompletan čovjek.

 

* * *

U osam sati i šesnaest minuta savjesna sekretarica najavi Clowna. Uđe adidas-tenisica, a zatim sve ono što uobliči njegovu priliku. Bijelo Štene rutinskim pogledom zabilježi informacije o kosatosti, bradatosti, vitkosti i uspravnosti svojeg prvog jutarnjeg posjetioca.

Nakon izmjene uobičajenih pozdrava Clown sjedne na ponuđenu mu stolicu. Ofucane i prljave traperice od jeansa bolno su odudarale od prečiste stolice. Ne skanjujući se Clown prekrsti noge. Šutnja. Bijelo Štene bez žurbe je zirkao u Clownove papire.

– Boris Clown – promrmlja primarijus.

– Da, da… – mrmljajući potvrdi rani posjetilac.

– Trideset godina.

– Da.

– Neoženjen.

– Da.

– Katatonik, hebfrenik, shizofrenik – pročita lagano primarijus. Zabrinutija nijansa očita mu se na licu. – Podosta je toga – reče pogledavši ga.

– Kako to mislite? – ne bez ponosa zapita Clown.

– Hoću reći: lijepa kombinacija. Zapravo, gadna.

– Hja… – Clown slegne ramenima.

Bijelo Štene opet pogleda u papire. Pomnije. Jedna muha zujne između zavjesa i propara sunčevo sobno nebo. Nekoliko arkadijskih trenutaka rasipalo je svoju prolaznu raskoš po podu.

– Dvije remisije! – živahno usklikne primarijus. – Čudno, ovakav slučaj još nisam imao. Bit će veselo. Zaista, dva puta ste se vraćali, dva puta su simptomi jenjavali?

– Aha… – lijeno ahakne Clown.

– A sada ponovo dolazi?

– Da, sve jače i jače.

Bijelo Štene gledao je u Clowna sve oštrije. Sve upornije. Pravo u oči.

– Pa… kako se danas osjećate? – upita.

– Kao traktori poslije podmazivanja, kao traktorska poezija na kolhozima svojedobno – odvrati Clown.

– Nije loše – složi se liječnik.

– Nije loše – dopuni Clown – ali nije ni dobro. Više volim kad se osjećam kao pilot na simulatoru.

– Jedno su želje – poučno će primarijus.

– A drugo pusti… pusti…

– A drugo mogućnosti.

– A drugo? – sve slabije je Clown čuo sugovornika.

– Mogunosti.

– ?

– M o g u ć n o s t i ! – prodere se primarijus.

Clown opet nije razabrao riječ. Čuo je samo urlik. Njegov životinjski eho zamrzne mu snagu u svim udovima, onesposobi ga. Clown se brzo umota u klupko. Osjeti bol u utrobi. Strah. A zatim mržnju. Počeo je mrziti Bijelo Štene. Grimase mržnje naplave mu lice, na licu su sada te crvenocrne mržnjevine.

Soba se stisnu u bezizlaznu grudu. Jutarnje sunce potamni. Clowna ispuni mrak.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.