Clown | Milko Valent

RASUTI DIJAMANTI*

 

Tako glasi naziv ankete koju je proveo Međunarodni institut za neobična istraživanja** iz Londona. Ta opsežna anketa, vrlo pažljivo sastavljena, obuhvatila je uzorak od oko sto tisuća ljudi sa svih pet kontinenata. Svime je rukovodio Arnold S. Green, znanstvenik svjetskog ugleda i jedan od najagilnijih ljudi te organizacije. Akcija je otpočela u lipnju 1978, a završila krajem rujna iste godine. Rezultati ankete sabrani su u knjigu koja se pojavila već u siječnju 1979. s kritičkim predgovorom A. S. Greena i njegovog najbližeg suradnika L. Armstronga, da bi se polovinom ožujka našla na mojem radnom stolu.

Upravo u to vrijeme radio sam na romanu Clown. Jednog popodneva, tek toliko da malo predahnem, uzeh s pozamašne hrpe nepročitanih knjiga tu nedavno nabavljenu anketu-knjigu s podnaslovom O kazalištu. Nemarno sam prelistavao glomazni svezak, kad najednom opazih naslov otisnut masnim crvenocrnim slovima: Clown, dvadeseto poglavlje. Lecnuh se, a na trenutak i protrnuh; popodnevnu opuštenost smijenila je osobito napregnuta pažnja čitanja. Još istog dana, oduševljen pročitanim poglavljem, odabrao sam nekoliko meni najizvrsnijih anketnih odgovora s namjerom da ih ovdje predočim i tako podijelim neočekivano nađeni užitak s čitaocima istančana sluha, s onima koji se – unatoč svemu – još mogu oduševiti ponekim neobičnim istraživanjem: putem u nepoznato.

O. K. P.
(onaj koji priča)

* Scattered Diamonds
** International Institute for Unusual Researches

 

* * *

Iz poglavlja Clown, dvadeseto poglavlje (str. 323 – 411):
Clown? Ne znam…hm… aha… nešto kao dvorska luda. Eh!

Ugo Rottondo, brijač,
Udine, Italia

 

upoznati clowna, upoznati barem jednog takvog čovjeka pa makar i djelomično, mislim, značilo bi spoznati da je svijet nedokučiv

Ivan Mrkuš, demonolog,
V. Grđevac, Croatia

 

Čujte, to je tip čovjeka koji je neprekidno tužan. On je sigurno tužan, ja u to vjerujem. On obično radi u cirkusu, jasno, i zabavlja mase. Kruha i igara, znate. A to je gadan posao. Nije nikakvo čudo što mnogi od njih polude. A i slabo su stimulirani; rijetko se netko od njih obogati. Oni su nesretni ljudi, bezbožnici, izgubljeni u svemiru; ne vjeruju ni u što, a ja takve ne volim. Na primjer: ne postoji takav novac za koji bih ja pristao da budem clown!

Trees van der Tauden, plantažer tulipana,
Haarlem, Holland

 

Što da vam odgovorim? Većina clownova, profanum vulgus, me ne zanima. Ako želite mogu vam kazati svoje mišljenje o onoj, tako naročitoj, pojavi clowna koja se naziva ALBUS HORROR i koja je najmanje poznata u svijetu?! (Anketar je potvrdno klimnuo glavom. – Op. A. S. Green) Vidite, neka vrlo ozbiljna i vrlo tražena pa čak i vrlo poučna, ali, na žalost, javnosti teško dostupna istraživanja, ustanovila su da se clown ALBUS HORROR, u izrazito slobodnu prijevodu – BIJELI UŽAS, poput rijetkog povrća ili fantastične biljke ipak tu i tamo pojavljuje: otprilike jedan na tristo milijuna ljudi. A to je, priznat ćete, malo! Ja sam imao sreću da sretnem takvog čovjeka. Taj susret ne mogu opisati; toliko me se dojmio da sam zapamtio čak i datum: četvrtak 16. lipnja 1904. A imao sam tada samo dvanaest godina. Nije suvišno dodati, onako usput, i ne sasvim nevažnu činjenicu da takav clown voli sve rijetko: rijetke monsune, ljude, minerale; rijetku arhitekturu; rijetki zrak; rijetke umake; rijetke umotvorine bez nastavljača itd. Međutim, čini se, u naravi svijeta sve je postavljeno krivo u odnosu na ono što bi on bio spreman smatrati pravim, tako da se clown unatoč svojim beskrajno dugim naporima spram rijetkog, zapravo bavi običnim, banalnim, čestim… ne uvijek, ali ipak…; povremeno pati od bijelog straha, užasa praznine, a to su takozvani napadi gustih resa beznačajnosti… (“Baš ste pogodili o čemu sam sklon govoriti”, prekinuo je načas prilježno izlaganje stari profesor uzimajući dah. Anketar je i na ovom mjestu potvrdno zatresao glavom. Op. A. S. Green)… A tko je i što je clown teško je odgovoriti; izvanredno je mučno proniknuti njegovu srž. No ukoliko ga sretnete, odmah ćete znati da je to on. Već prvi pogled na nj, bolje reći u njegove oči, dovoljan je da se osjeti mogućnost čarobne vidovitosti koju on posjeduje; on je djelatni čarobnjak, umjetnik boje, zvuka ili riječi; hrabar je: svladao je put znanja; učitelj je: naučava stvarnu stvarnost; učenik je: uči od sjena svevremenog i čudesnog; okrutan je: kažnjava sve one koji nisu u stanju istovremeno razgovarati s kamenom, pticom i čovjekom, kažnjava ih nepostojanjem; zabrinut je i nježan: htio bi strgnuti masku, ali oklijeva, boji se da bi od prejakog svjetla njegovog ogoljelog i razotkrivenog ja mogao stradati i on i bića koja su mu na neki neobjašnjiv način draga; surov je i podrugljiv: sve loše i nezanimljive clownove – dopustite mi, molim vas, ovdje jednu njegovu ekscentričnost kako je ja ćutim – ukinuo bi cjelovitim administrativnim aktom pretočivši ih, teško je pogrdnije to izustiti, u fosilno gorivo kako bi ipak nečemu korisnom poslužili, a ostavio bi samo jednoga u čisto znanstvene svrhe, nešto kao muzealnu rijetkost iz doba kretenizma, raritet dostojan istraživanja…; sklon je cinizmu kad je najsretniji, a to je upravo onda kad ljubi u čelo; razularen je: da sretne J. D. Salingera svakako bi ga pozvao k sebi, što uopće nije njegov običaj, i ponudio savijačom od jabuka prije no što mu kaže sve što misli o njemu; opsjednut je, bolesnik je, morbidan je i ekscentričan, paranoik i manijak; vrijedan je i marljiv čak u dokolici; najčešće živi u velikim gradovima… duševni, a još više duhovni, život u njega je neobično razvijen… Neki infantilni istraživači izračunali su da bi se psihografija ALBUS HORROR clowna mogla iscrpiti tek na dvije tisuće stranica, gusto ispisanih stranica… To je, naravno, zabluda, jer se clown, pogotovo ne ALBUS HORROR, ne može ni na koji način iscrpiti; samo ispitivanje njegovog seksualnog života – svjesnog, podsvjesnog i nadsvjesnog – obuhvatilo bi beskrajno mnogo vremena… O jednoj njegovoj erotskoj fantaziji poznati erotolog Nastase Fry napisao je čitavu knjižurinu… (Izvod iz obimnijeg odgovora. Op. A. S. Green).

Martin Freefreak, umirovljeni profesor psihologije,
Dublin, Ireland

 

On je čovjek koji svoju mnogostruku podvojenost, egzistentno stanje, svakog trenutka želi uništiti glazbom esencije. Ali svaki pa i najslabiji ton te glazbe težak je prijestup, ožiljak na licu takozvane zbilje. Ukratko: on je prijestupnik! Prestupiti takozvanu zbilju njegov je najosobniji, rekla bih univerzalni zadatak, neodgodiv i neprekidno prisutan. Naravno, svaki pokušaj prestupanja / muziciranja ta ista zbilja tvrdo suzbija, što nam je dobro poznato iz povijesti glazbene politike. I ne samo glazbene.

Catherine de Fleuriville, studentica filozofije,
Paris, France

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.