Clown | Milko Valent

7.

 

Hodnici. Clown se strese. Hodnici, dugi rafinirani hodnici. Sumračni. Njihove sjenovito-bijele stijenke strastveno su šaptale dobrodošlicu… u širokim mlazovima slijevao se nagovor. – Došao si, došao… to je možda najbolje… ovo će biti tvoje privremeno utočište… tvoja jeza… magična klopka… imat ćeš prijateljsku njegu… tvoj će put biti olakšan… ne mnogo, ali ipak… ne mnogo… jer putovanje svatko mora obaviti sam, vlastitim snagama… u naravi je putovanja i povratak s njega… mnogi se nisu vratili… potonuli su duboko u sebi… sebe su u sebi zagubili… nisu pomogli ni elektrošokovi… ni inzulin… ni inzulinske kome… ništa… naprotiv… čak je i psihoterapija bila nemoćna… u naravi je putovanja i povratak… ali ima putovanja bez povratka… mnogi se nisu vratili… nisu znali… mogli… prevladati strah… nemoj se nas bojati… dosta je i to što se sebe bojiš…

Hodnici. Clown se strese onemoćao. U tom trenu silan strah nahrupi ispod dojki Clownove buduće, ali sada još sasvim nepoznate žene. Nahrupi i zgrči njen želudac. Pretvori ga u malu, neuglednu prepariranu gvalju jada. Srce poskoči. Zadahće mlada žena neurovegetativnu smjesu življenja kao puku smetnju. Odgurne napola izgriženo pecivo, rovito jaje na stalku, bijelu kavu, i zagleda se u prestrašenu sunčevu šaru u plitkom ovalu mirne, blage i pitome doline kavene žličice. Na suprotnoj strani stola, u gordoj pozi autoriteta, majka šturo uzvinu opominjuće mrve obrve. Tišina. Šutke svrši doručak.

”Saznanje da sam ispunjen hodnicima obeshrabruje središnju jezgru mog mnogojezgrenog postojanja, potresa već ustrašenu prepelicu središta. Nikad prije ne bih pomislio da će hodnici tako bučno odzvanjati u meni, nepodnošljivo bučno kao sama bučnost, kao buka spram tišine; nikad nisam mislio da ću tako jasno doživjeti predodžbu uvijek zamućenog nesavršenstva njihove gradnje, njihove iznutra vidljive i nepredvidive izrezbarenosti koja svojom prisutnošću zrači i dokazuje svemirsku neotpočivost, nezavršivost… U zvonkoj unutrašnjosti ničim ograničenog zdanja, hodnici su ne samo namjenski, zbog neke svrhe uobličeni prolazi, oni su slika užasne i stvarne pojave u barem četiri dimenzije, u bezbroj dimenzija, oni su slikovito crtovlje mog neprestano sumnjičavog i mučno razmrvljenog bića, mojeg samorađajućeg, samouništavajućeg ja, stvarnog ja… ne ega… ego je društveni proizvod, on je lažno ja, bolesno, prilagođeno ja, koje zadovoljava od društva propisane mjere normalnosti, zdravlja i napretka u vlastitoj neslobodi… to je bolesno ja kao i društvo koje ga je stvorilo, a takozvana normalnost jest abnormalna i takozvano zdravlje jest bolest, a to sve ujedno tek je sveprisutno ludilo… pravo ja… stvarno ja drukčije sjaji… ono se nalazi u hodnicima teške i iscrpljujuće slobode; da, ja sam bljeskavo razulareno mnoštvo mogućnosti, ja sam množina zakovitlanih gigantskih lepeza koje šumno izviru iz moćno prekritih i ne tako lako shvatljivih spletova hodnika, ponajmanje pak iz samorazumljivih… da, u meni je tamno leglo smušenosti… ja sam fluidni, razlijevajući i zapleteni grm sa bezbroj hodničkih razina, pretapajućih slojeva punina i praznina, carstvo zbunjujućih nesuglasica… sve to gradi i razgrađuje moje gotovo neuhvatljivo ja… i moju turobnu nesigurnost i sveprisutnu opasnost… Hodnici. Hodnici, ti modrikasti prizori daljina. Hodnici, ti tmasti velovi dubina. Hodnici. Hodnici, vi ste svemirski glasnici neopravdane, tegobne usamljenosti; neobrazložene samoće i apsolutno čiste samosti… vi ste opipljiva prikaza, vi ste umobolna prisutnost svjetske zime… vi ste naprosto život…

– Halo, halo! Clown 1 – čuješ li me? Ovdje Clown 68, revolucionarno područje! Slučaj pažljivo! Slijede dobronamjerne opomene. Slušaj! Sjećaš li se koliko smo puta ustvrdili da nije poželjno suviše upotrebljavati velike, zanesene riječi?! Nepotrebna patetika dovodi do slabosti, rekao bih neodgovornosti; oslabljuje oštricu preživljavanja; mlitavi našu gotovost; otupljuje bojnu spremnost; dovodi u pitanje naš pohod; stavlja u zagrade naš proboj. Zapamti jednom zauvijek: ovo je jesen dvadesetog stoljeća, a ne tamo neki Sturm und Drang! Pazi, ja nisam protiv zanosne upornosti, barem me ti poznaješ! Zanosna upornost je ono pravo. Ali ona se odlikuje i smirenim izlaganjem, nju krasi hladnoća uma i vrelost srca, gdje vrelost znači prisutnost jakih mirodija, a hladnoća sposobnost profinjenog razmještaja njihovih silnica. Završavam. Zdravo!

– Primio sam poruku… ali ja ih neprekidno primam… tko bi, reci mi, udovoljio svim zahtjevima, željama, molbama…? A i čemu? Sve je ionako ispunjeno uznemirujućim nanosima hodnika.
A ja putujem, i to je ono što me određuje. Putovanje. Hodnici dosađuju. Hodnici su koridori kojima se putujući svi vucaramo. I ti, ti kao moja varijanta 68, ali i sve ostale nebrojene milijarde Clownova u meni… Svi smo na okupu i gmižemo… gmižemo… gmižemo… bauljamo zamračenom paučinom… mutno bjelasaju stijenke. Hodnici su koridori besmisla, kapilare ništavila, i svako smisleno ulaganje u njih dovodi do nesreće, a svako naprezanje je ulaganje u ono svevremeno/bezvremeno strašno. Oni prokazuju smisao kao nepostojeći, oni izruguju sve do rasula njegovu smiješnu oholost, pretvaraju ga u karikaturu s bojevom glavom od osam milijuna kilotona… Hodnici su najveća opačina svijeta, labirintska groznica gibanja; hodnici nisu tako bezazleni labirinti kao onaj na drevnoj Kreti ili onaj na podu katedrale u Chartresu iz XII. stoljeća. Sve je tu daleko zamršenije i svatko je tu sam. Izvan svakog i mene i tebe i njega i njih, izvan svakog od nas, umobolno je jasno da ne postoji brižna osloboditeljica Arijadna, nesebična kći Minosa; nema nigdje unaprijed pripremljenog konca, spasonosne niti koja će te izvesti iz vlastite hodnikaste mreže, iz sablasne rupičaste kaše, žitke mase ničega. Sam moraš sukati nit izbavljenja… ili uništenja, svejedno. Kako sam to mogao znati? Bio sam nekada priprost. Sada je sve izvjesnije, iako još zamršenije; izvjesna je barem neproniknuta i nepronicljiva zamršenost, izvjesna koliko to može biti. Pitanje o izvjesnosti postojano vreba. Treba zato putovati. Izvjesno činiti izvjesnijim, paradoksalno još prisutnijim, nemoguće mogućim; treba putovati ne štedeći sebe, ne susprezati sebe; treba prigrliti opasno kao vlastito obilježje, kao prokockavajuću sudbinu putnika, jer najopasnije je stajati na nekom samorazumljivom mjestu i milovati tronutu krotkost istoga, tetošiti mekorunu ovcu jedinstvenog obrasca napredovanja vlastite kljenuti. Putujem, putujte, putujmo! Ja sam Arijadna. Ali ja sam i Tezej. Svako putovanje koje preduzmem samo je još jedan pokušaj proboja kroz gustu kučinu. U zamršenost. Postoji mogućnost vraćanja, oplemenjenog povratka. Druga i posljednja mogućnost jest zapetljaj, slom. Proboj, ludo putovanje, priznajem, jest ludilo, ali pravo, normalno ludilo. Ludilo nije bolest. Prije će biti znak prirodnog zdravlja, stanja u kojem čovjek živi slobodno i istinski sve svoje metamorfoze. To je stanje nesputanih samooblikovanja, takvih obličja koja žive nezavisno od neslobode svijeta, nezavisno od zauzdanog društva upokorenih, stenjući-normalnih, najnormalnije potlačenih… Ludilo je ulaganje sebe u sebe, mukotrpna božanska sklonost, samostvaranje, luda kreacija traganja, ljepota u spoju mikrokozmosa i makrokozmosa, čudesna pobjeda odgonetavajućeg poraza unaprijed i zauvijek… Slušaj, bezvremena stravo! Ja sam Clown. I ako nitko nije, ja ću ti sebe prikazati. Ja se ne stidim iznijeti i tebe i sebe. Mene ne oblijeva crvenilo zbog euforičnosti, zbog vrućice u koju padam poradi grube strepnje. Ne! Ništa što se može izreći neće biti zatajeno, ništa preskočeno; neće biti laži. Bit će Clown! Bit će svetkovina užasa i istine, moje istine; bit će gozba putovanja, traganja, naime sve ono što poduzimaju rijetki. Dakle ludi. Ali ne naprosto ludi, već genijalno ludi, suludo ludi. Zbog svega toga morbidno volim hodnike, iako me je strah njihove prisutnosti. Hodnici su sve. Oni su moja sloboda za užitak; za strepnju; za jezu; za očaj; sloboda za sve… za sve ono što jesam ili što bih mogao biti… I moj mogući slom i moj željeni proboj neka budu to: sloboda za!”

Clown je ošamućeno išao hodnicima zastajkujući s vremena na vrijeme. Kod onog “sloboda za!” ukipi se na mjestu. Začuo je kako se negdje urušavaju gomile jelovih dasaka. Meki šum golicao je Clownove osjetljive bubnjiće. Nježni tutanj jelovine usplahiri tablu na kojoj je velikim crnim slovima pisalo MIR!

Clown malim prstom pročisti ušne školjke. Daske se slože u kako-tako uredne kupove, a potmuli šum nestane. Smiri se i tabla. U Clownu zavlada kakav-takav mir. Možda tek toliko da obavi neke neodložne svjetovne poslove.

Brzim i živahnim pogledom prikupi potrebne podatke: da se nalazi na drugom katu, što mu odgovara, i da je gotovo osam sati, vrijeme kad ordinacije počinju raditi.

Žustrim poslovnim korakom Clown je krenuo dugim hodnikom u potragu za određenom prostorijom. U prolazu veselo pljune na tablu koja je pozivala na mir. Ispljuvak se zaustavi na slovu I.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.