Clown | Milko Valent

13.

 

EROTIČKE ČIPKE
(TRODIJELNI WC-VEZ)

Erotika crijeva

Kupaonica s nužnicima udaljena je samo šest koraka od sobe Doménikosa Theotokópoulosa. Clown je volio tu udaljenost, kratka, nevelika, brza. Svakodnevno je, koliko god su okolnosti bile povoljne i to dopuštale, prelazio tih šest koraka u jednom dahu. Začas bi se našao u nekom od tri nužnika.

+ + + + + + + + + + + + + + + + + + +

“malaksale jesenske jabuke… trče… padaju… sve više i više opažam sebe stvarnijeg… ali još nije počeo moj put, moje pravo prvo putovanje… ovo su samo mali izleti… mali izleti… trulobojne iscrpljene jabuke…”

+ + + + + + + + + + + + + + + + + + +

Nanosi vremena. Clown je puštao da ga nose, da vitlaju njime. Postao je sklon obredima, izbirljiv i osjetljiv živio je gurmanski treperava i tankoćutna ukusa.

WC, izletničko okupljalište, mirno mjesto. Odredio ga je kao prostor ostvarljivog maštanja, “stvarne mašte”. I u najtežim fiziološkim okolnostima nije dopuštao da se obred usmjerenog maštanja izjalovi. Na primjer zatvorivši vrata nužnika pažljivo bi se svukao i gol golcat sjeo na školjku; hladnoću bakelitne daske začas bi ugrijao svojim toplim mesom. Nužda općenito, nužda kao takva, nužda kao moranje nezavisno od njegova htijenja, takva nužda bila mu je odvratna. Nije bila ono što bi njega moglo istinski zanimati. Primijeniti nuždu, iskoristiti je, kad je već tu, i unijeti u nju svoja vlastita značenja bilo je ono što je na neki način moglo pobuditi Clownovo zanimanje.

Između velike i male nužde nije pravio razliku. I jedna i druga u sebi svojstvenom opsegu opravdale su razlog postojanja živeći ga dostojanstveno. Clown se je isprva čudio naivnosti onih koji su to ipak činili; njihova bezazlenost bila je tako neopravdano prirodna, tako su pojednostavnili ono što u sebi sadrži mnogostruko. Na nekom tko zna kojem ranom stupnju životinjstva, vulgarni i primitivni, nastojali su ili vidjeli ono što se je dalo zapaziti kao tehnika, izvođenje. Otuda su i mogli uočiti ono najmanje: razliku između takozvane velike i takozvane male nužde. Pojam nužde kao nužde nikada nije sijevnuo njihovim pastoralnim mozgom, a posljedica toga bilo je potpuno i temeljito nepoznavanje bogatstva i raznovrsnosti unutarnjih obličja koje nužda kao neminovnost posjeduje.

Čudeći se tome, doduše sve umjerenije, i sjedeći gol golcat na crnoglatkom bakelitu Clown bi otpočinjao obred, bolje reći običaj usmjerenog, odnosno ostvarljivog maštanja, a u formi djelatnog razmatranja. Prvo bi razmatrao tzv. veliku nuždu, popularnije nazvanu sranje.

“Sjedim, zar ne? Sjedim i osjećam nuždu. To je dobro. Kao da osjećam izletničku groznicu. Svijet je divan osjećaj nužde. Istina, nije tako obuhvatan osjećaj kao kod kuće; nedostaje atmosfera prisnih stvari, ovdje je sve nekako hladnosibirski temperirano, sve gola funkcija. Pogledaj, molim te, kakav je ovo WC! Zar je to nužnik dostojan čovjeka? Ogoljeli sivo-rđavi zidovi, na jednom rasklimana kutijica za papir. Sa stropa kaplje nešto, vrag bi ga znao što, nešto neodgonetljivo. Što, pa izvrsno vidim! Ili ne? To nije realna mašta, bogami. Fuj! Većina društvenih i javnih zahoda uopće nije privlačna; nalaze se na rubu higijenskog minimuma. Ili je situacija još gora. Nego, zar sam izgubio moć ukrašavanja kao i oni čistači konstrukcija Le Corbusier, Gropius ili Wright? OK, Wright je još dobar… Zar ne mogu više ukrasiti bijedu prostora koji me okružuju, kao Gaudi na primjer? Ma čekaj, je li to uopće potrebno? Jasno da nije! Baš sam čudak. Promijeni ploču! Dobro. S druge strane ne želim pretjerivati i neobavezno se razuzdati, ali zar je zaista bitno gdje se predajem istiskivanju govna?! Joooooooh!
aaa
a a
Pa…aa… aahhh… pa nije. Joooooooooohh! Užitak je svagdje isti. Važni su elementarni uvjeti; sjedalica i odvodna rupa s vodotekućom instalacijom. Hm, zatvorenost prostora ne bi smjela biti uvjet; usporedo sa zatvorenim nužnicima trebali bi postojati i otvoreni, kolektivni nužnici na otvorenom mjestu. Nnnnnnnnnh. Ja sam za demokratizaciju sranja. Čovjek okrenut budućnosti, napredan čovjek, vrlo lako može zamisliti slobodno društvo gdje se uživanje u tzv. velikoj nuždi ne bi odvijalo kao strogo individualan čin u zatvorenom prostoru. Vrlo lako mogu se predočiti novi prostori zajedništva i neotuđenosti, prostori užitka. Hnnnnnnnnh. Zamišljam vrlo interesantna rješenja. Zašto na primjer gradski trgovi na bi imali po nekoliko vodoskoka uokvirenih s trideset do četrdeset gusto poredanih zahodskih školjki, recimo s razmakom od dvadeset centimetara između školjki? Jooooh! Hnnnnh. Izgleda danas ću malo produžiti… padaju mi na pamet krasne ideje. Da, zar time trgovi ne bi polučili intimniji, ljudskiji ugođaj? Svakako. A zamisli još k tome male otvorene kavanice s raznobojnim suncobranima i ugodnim stolicama kako se rasprostiru unaokolo po rubovima trga, i to sve negdje od svibnja do kraja mjeseca rujna! Eh, kako se ova slika razlikuje od sadašnjih pustih, deprimirajućih ploha većine naših trgova. Hnnnnnnnnnh. Stvarno, kako bi život bujao uz vodoskoke optočene zahodskim školjkama! Grupni čin postao bi stvarnost s nebrojenim prednostima, uklopio bi se u slobodno razigrani model društva užitka.

Joooh! Zamisli tako jedan svibanjski dan; trg blista opran noćnim polijevanjem, u kovitlacu sunca kupaju se fasade kuća; ispred kavana i knjižara mnoštvo ljudi veselim pokretima ruku pričaju o radosti življenja, druženja… a tamo… na sredini trga smjestilo se oko vodoskoka četrdesetak ljudi… sjede na školjkama i obavljaju tzv. veliku ili tzv. malu nuždu… slika ljudskog zajedništva… fiziološki i duhovni užitak usporedo. Pogledaš li izbliza tu sliku, imaš što i vidjeti. Evo, mladić i djevojka sjede jedno pored drugoga i seru; uživaju; uzbuđeno razgovaraju nešto o Beethovenovoj IX. simfoniji… zadubili se u razgovor, uopće ne primjećuju goluba koji se ispred njih šeće… s vremena vrijeme djevojka se nasmiješi, zabacuje glavu… mladić se razmahao… priča o Odi radosti… Odmah do njih neki djedica čita novine i polako starački kenjucka… osjeća se divno među ljudima… Pokraj njega dva tri penzionera isturili štapove, podbočili se o njih i pričaju o povišici mirovine… ne, u ovakvom društvu nema penzionera… pa dobro, troje starijih ljudi razgovara o francuskim vinima nekad i danas. Malo dalje neki stranac, turist, sjedi na školjci i misli kako je ova ideja s grupnim sranjem i mokrenjem naprosto fantastična; eto, ovako sjedeći možeš uperiti objektiv u katedralu preko puta i snimati; usporedo dva užitka… onaj prirodni i ljudski spojen s nuždom i onaj fotografa znatiželjnika ili povjesničara umjetnosti. Još dalje u krugu, prizor obogaćuje bradati slikar; ispred njega mali štafelaj s platnom, a on sjedi i slika kavanu preko puta… na platnu metež sunčanog prijepodneva. Do njega sjedi lijepa, elegantna žena u svojim tridesetim, ljupkom kretnjom briše pozamašnu zadnjicu i gleda nekud u nebo. Pa onda nekoliko dječaka; dječaci piške čitajući stripove i ližući sladoled, a do njih jedan zaljubljeni par gleda se netremice u oči i šutke dodiruje rukama. Pokraj njih sjedi čovjek srednjih godina; prekrižio je nonšalantno ruke i uživa razmišljajući o uživanju; on je filozof i najbolje razmišlja na školjci; pokraj njegovih nogu na malom stoliću servirani su konjak i kava; svako malo čovjek gucne gutljaj da pospješi razradu misli i ideja, probavu također. S njegove desne strane sjedi starica, feministkinja… što mi je? u posljednje vrijeme mnogo mislim o njima!… i razmišlja o vlastitom razlogu postojanja u ovom higijenskom krugu jednakosti. Gledaš, gledaš, prizor razgaljuje dušu. Sliku upotpunjuju dva konobara koji živo poslužuju ljude u nuždi i dvije platane koje bacaju hlad na šumni vodoskok. Nnnnnnnnnnnh. A miris, neupućeni bi rekli smrad? Projektant grupnog nužnika mislio je na sve; trgom se prostire miris svježine i ljudskog zajedništva; ljudi su naučili gledati sebe i mirisati sebe bez predrasuda; lažni stid je nestao, čovjek živi slobodno.

Ali ja sam odlutao. Grupni nužnik na otvorenom, na trgovima, bit će moguć u slobodnom društvu, u onakvu društvu o kojem govori Marx u Ranim radovima i drugdje. Gdje sam ono stao? Aha! Sjedim i osjećam nuždu. Sjedim u nužniku koji je neprimjeren slobodnom čovjeku. Ipak, osjećam užitak. Užitak, zaključujem, svagdje je isti. Važni su elementarni uvjeti. Nnnnnnnnnh. I tako dalje. Nnnnnnnnnh. E, ali u čemu li se sastoji užitak, to blaženo stanje u kojem uživa i mali i veliki čovjek, i rasna i najprezrenija zvijer, i štakor i puma? Čini se hnnnnnnnnh u zadržavanju. Hnnnnnnnh. Još malo zadržavaj! Tako! Bravo! Još! Volim zadržavanje. Cijeli postupak obogaćuje. Postupak. Kad osjetiš veliku nuždu budi oprezan, znaj da je vrijeme za potankosti. Ne prenagljuj! Erotiziraj zadržavanje usputnim maštanjem o kasnijem oslobođenju! Lagano, ali odlučno sputavaj unutarnji crijevni mimohod! Pulsiranje nestrpljivih crijeva pruža jedan osebujni osjećaj punine koji treba itekako uvažavati. Stoga nemoj odmah popustiti njihovoj prenagljenoj crijevastoj, crijevnoj želji za oslobođenjem! Pametno koordinirane represalije nnnnnnnnnnnh učinit će tvoj užitak većim. Nnnnnh. Taaaaaaaakkoooo! Dolazi njegovo vrijeme. Sad bi ga trebalo ispustiti, ali joj! Upravo u taj neizračunljiv trenutak kulminacije ne želiš to učiniti, iako znaš da moraš… Teško je odvojiti se od užitka zadržavanja i one nezadrživosti koja će ipak poništiti svako zadržavanje… Ipak, tješi te znanje da iza ovog dolazi sljedeći, čak bogatiji užitak. Hhhhhhhhh. Evo! Stiže. Srh. Vrata od utrobe su otvorena. Stiže, stiže unezvijereno govno. Manijakalnim grčenjem, surovom kontrakcijom, snažna organizacija mišića napravi tihi ”cvik”, a pad otpada u otpadnoj vodi uzburka valiće i poprska blijede keramičke stjenke. Grčenje odnosno istiskivanje govna strahovito uzbuđuje. Poludim. Oznojen uživanjem mislim o onome cvik koji zvuči tako nestvarno, nekako blago, da nikada ne bih pomislio kako sam suviše naturalistički nastrojen. A i nisam. Ova vrsta uživanja sasvim je i ozbiljna i potrebna. Evo, tvrdim sam sebi u ovom osobito neuravnoteženom bolničkom nužniku da je sranje, uz nepobitnu svrsishodnost, i užitak iznimnog stupnja. Doduše, nije baš najvišeg ranga, ali u hijerarhiji radosti svakako nije posljednji, a ima značaj i dostojanstvo temeljnih pitanja. To su znali još i stari narodi ističući i taj užitak u svojim umnim raspravama o tjelesnim užicima. Hnnnnnnnh. Joooooh. Cvik. Sad si čuo cvik, pa još jednom, pa još jednom, i tako nekoliko puta uzastopce. Misliš intenzivno. Trebalo bi uzeti papir i obrisati nježno, polako; trebalo bi se odjenuti, sakriti istinu tijela, oduhoviti se. Trebalo bi konačno saznati što to znači oduhoviti se. I T D. Lepeza mojih ja brzo napreduje šireći se; smućuje moj horizont djelatnog razmatranja. Aha! Htio sam reći još i ovo: ja nisam za kakanje; ono je znak slabih i nepouzdanih karaktera. Dakle treba srati. Zamisli sad da kažem na nekoj sjednici u nekom poduzeću: Drugovi, treba srati! Bogami, strpali bi me u ludnicu… Ah, pa da opet moram gledati ove tako nedomaćinske, otuđene, strane i opake, gole i funkcionalno le corbusierovske zidove, sve te jezovite plohe. Ne, ništa im neću reći. Neka ostanu u neznanju. Gle, razmatranje mi bježi! Neka ostanu u neznanju, što će im to?! Zar bi oni znali cijeniti vrijednost i značaj užitka oplemenjenog invencijom dugotrajnog zadržavanja govna, užitka koji nastaje pri obavljanju velike nužde? On bi i u toj uživalačkoj praksi tražili ideološku čistoću, stav, liniju iliti kurs. Kako bi oni na primjer, recimo to otvoreno, mogli shvatiti da je za dostojanstvo čovjeka i primjereno obavljanje velike nužde potrebna dokolica, i da pitanje produktivnosti nije u prvom planu? Kako? E, sad moram prestati, inače ne gine mi zbrka. Treba navući hlače. Dooobro. Da, važna je sposobnost zadržavanja; važno je osjetiti kad je trenutak za oslobođenje crijeva; njih erotizirati znači zadržavanjem im raspaliti žudnju do slatke boli, do sladostrasnog grča u pitanju vratiti li sadržaj u prvobitni mučan položaj ili ga nastaviti istiskivati. Upravo ta nedoumica crijeva i taj trenutak predorgazmičkog stanja jest bogato polje užitka; kakvoću tog trenutka treba pri svakom sranju njegovati, nijansirati, nastojati brižno oko nje. Jasno je samo po sebi da količina istisnutog nije toliko važna, kako bi mogao pomisliti neki dobrodušni ekonomist koji se zalaže za efikasnu reciklažu smeća, otpada, i kojem je najvažnije da svega uvijek ima u izobilju. Važno je vrijeme istiskivanja bez obzir na količinu. Doduše, čuo sam i suprotnih mišljenja koja zagovaraju važnost količine tvrdeći da veća količina produžuje vrijeme istiskivanja, a time i završni užitak. Ne znam, možda bi detaljnije trebalo ispitati kad je intenzitet kontrakcije mišića veći. Svejedno, kad god mislim o istiskivanju govna, onda ne kompliciram, mislim samo na intenzitet užitka istiskivanja; rijetko kada se u tim trenucima o bilo čemu pitam, u tim trenucima ja samo osjećam, osjećam…”

Clown bi se zatim pomno odjenuo. Prostor ostvarljive mašte razigravao bi se i dalje, sada u drugoj fazi. Clownove tamne, umorne, živahne oči imaju mirni sjaj, kao da gledaju metodički. Potpuno odjeven otvara prorez na hlačama, prstima ljuljuška hrabro momče bez pameti…

 

* * *

Erotika mjehura i cjevčice

“Stop! Samo bez komentara, kolega! Ovdje hitnje također ne smije biti… tzv. mala nužda temelji se isto tako na zadržavanju i popuštanju, rezultat je olakšavanje u užitku. Ako je sve prethodno dobro učinjeno, olakšanje je tako veliko da nestaje ličnost, identitet je u osipanju, rasprskava se sav kroz sferu blagodati zagubljenja u užitku; vraća se, zapamti, vraća se u nešto prvobitno i neimenovano, u nešto što nije moguće imenovati, u nešto što bismo mogli nazvati… smjesa užitka… Ne, gubim se! Nije to… dođavola! A da pokušam od golih činjenica? Tim gore po mene. Dobro, postoji mjehur, postoji cjevčica, postoji kapacitet, tj. gornja točka punjenja, a time i nužda, potreba da se puni rezervoar… opet kriva riječ… pa da se prazni… žudnja za pražnjenjem… hm… i što?… Erotizirati… to bi značilo, kao i u slučaju sranja, zadržavati, odnosno pronaći u zadržavanju trenutak ispuštanja mokraće… i činiti sve da pražnjenje bude dugo i oštro bez zastajkivanja… priznajem, ima takvih raspoloženja kad i zastajkivanje može biti inspirativno, naročito ako je čovjek zamoren… ili odmah nakon seksualnog, odnosno homoseksualnog odnosa… ili naprosto iz puke znatiželje. Hnnnnnnnnnnh. Mnnnnnnnnnnh. K vragu i teoretiziranje! Hmk, hmk. Čekaj! Čekaj mala maco! Prvo dvije tri kapi radi probe… ššš…. pšš. Još malo pa ćeš pišati šumno… šššš… pšš… š… piš. Pišanje ti prija. I više: ono je svojevrsna katarza; oslobađa te mnogih afekata, osobito afekta mržnje. U trenucima pišanja osjećam samo blaženstvo. Zagrlio bih tada i ono najbolje i ono najgore u sebi, i ono što već jest i ono što će tek doći, i ono što je već bilo i ono što bi tek imalo biti. Prestao bih misliti o samouništenju, o ženama iz Centra za mentalno zdravlje, o Jevremu, o politici, o cistoskopiji pogotovo; jednostavno bih zaboravio svijet. Oh, koliko toga mogu reći o pišanju! Pišanje je jedna od primarnih pozicija bića; ono je vraćanje neposrednom znanju. Da ovo negdje javno kažem ili napišem… čisti urnebes. Citirali bi me svagdje: na forumima; u školama; na mitinzima; u javnim zahodima i bibliotekama; u mesnicama i bolnicama; u kazalištima prije predstava… Možda bi se neki nadobudni mladi znanstvenik čak prihvatio u osnovi već zahvalnog zadatka, pa sročio disertaciju “Mogućnost pišanja kao jedne od primarnih pozicija bića” i tako, obranivši je, i doktorirao. Sve je moguće. Piššš. Pšššššiiiiiišššš… ššššššš… ppiiiššš… ššššš… piiššššššš. Hajde, otresi ga! Otresi amonijačne suze radosnice i brižljivo obriši te spremi maestra uz lijevo bedro; spremi Kiklopa za sljedeću priliku… opet će kroz njegovo jedino oko curkati užitak. Suzdržanom kretnjom potom zatvori prorez, potapšaj meku tkaninu odjeće, poravnaj nepotrebne nabore i kreni. Kreni u neizvjesnost gdje se više traže tvoje vanjske maske nego one unutarnje. Kreni, kreni… krenut ću… ja i mogu krenuti, jer onaj koji je upoznao užitak postaje spreman na sve… ne bilo kakav užitak, dakako… već užitak oplemenjen razmišljanjem i usavršavanjem. Tako je! Prrrrffffff. Sramota! Zar te nije stid Borise? Omaklo se, što mogu, oprosti… Ja sam inače protiv prđenja u nužnicima; prdjeti bi trebalo samo u sobnom prostoru pri čitanju knjiga ili gledanju televizije, ili pak pri konzumaciji obroka… Zapravo, bilo gdje ako se očekuje… ne… čekaj, razmisli… ma jasno! Prdjeti treba tamo gdje se obavlja neka radnja koja je za čovjeka vidljivo probitačna, jer prdež ili potiče, hrabri, sokoli ili pak mirisima stvara srdačnu i nadahnutu atmosferu druželjubivosti i prijateljstva. Dakle neposredni proizvod prđenja uz zvuk jest miris, a samo u nekim nesretnim slučajevima proizvod može biti proljev. Miris pak možemo šire označiti kao općenito ambijentalni stimulativ, a uže katkada kao i afrodizijak. Vidi, vidi! Izgleda da sam iscrpan. A tek kako glatko mislim! Rečenica i misao su sljubljeni; smisao je nenametljivo, prisebno i uravnoteženo izražen. Kakva organizacija u mojoj glavi! Hmmm, a možda i nisam tako iscrpan… a sportski ugao?… pa trebalo bi i to razmotriti. Na primjer zar nisu nekad, i ne tako davno, bila popularna natjecanja u pljuvanju u dalj? Jesu! Eto, vidiš! A zar se isto tako, a propos naših razmatranja, ne bi mogla organizirati natjecanja u prđenju pa čak i natjecanja u velikoj nuždi i pišanju u dalj? Zar to ne bi jačalo druželjubivost i prijateljstvo među ljudima? Jasno da bi! Ja bih se odmah prijavio na takvu Fiziološku olimpijadu… Kakvu!? Da, imaš pravo, ne bi se trebalo distancirati… sve olimpijade su zapravo fiziološke… trebalo bi naprosto ove discipline uključiti u Olimpijske igre i ravnopravno ih tretirati poput ostalih. Jasno, bilo bi mnogo protivljenja sa svih strana, bilo bi konzervativnih pa i sasvim bezrazložnih otpora, možda čak i uličnih demonstracija puritanskih budala… Unatoč svemu, mislim, na kraju bi pobijedio razum. Uf, kad bi se barem to dogodilo! Gospodin barun Pierre de Coubertin zacijelo bi se od veselja okrenuo u grobu. To je neosporno, samo… prisjećam se najednom i druge mogućnosti… naime da se ponovo okrene na drugu stranu, ali ovaj put od žalosti. Vjerujem da bi ga saznanje da ona krilatica više ne vrijedi pokosilo… ma hajde… zar još vrijedi ono: važno je sudjelovati, a ne nužno pobijediti!? Vraga! Danas se i sport koristi u političke svrhe. Sjeti se samo Krvave olimpijade u Münchenu! Ha, po toj logici, naime kad bi takozvane fiziološke discipline bile uključene u Olimpijske igre, politika bi se bavila… da tako kažem… sranjem u čistom obliku. Zanimljivo, zar ne? Pa i nije… to je već tako poznato. Vidi, vidi, zaista su mi krasne i dobrom rečenicom uravnotežene misli! Hm, zašto sam onda uopće u ludnici? Gle, već sam se odavno popišao, već sam odavna spreman, već sam trebao biti u sobi, a već sam i umoran; ovdje sam već preko svake mjere… već više od pola sata, a već mi i glava puca… a i ovaj zahod već pomalo djeluje onespokojavajuće te tjeskobno… i kao kruna svega danas sam već zaista mnogo toga razmatrao… te zar nije već vrijeme da odem u sobu? Jest, vrijeme je! Čeka me još i grupna terapija…. pa zatim ručak, spavanje… E, pa hajde! Kreni već jednom! Evo me! Već idem!”

Clown bi tada oprezno izašao iz nužnika. Kod umivaonika bi zastao i pogledao svoje ispaćeno lice, a onda bi ga umio. Umivanje ne bi dalo vidnijih rezultata. Patnja koja buja odbacivanjem ne može se umiti. Clown bi nakon umivanja krenuo laganim korakom u sobu. Pri dolasku trebalo bi mu šest koraka, a pri odlasku osam.

 

* * *

Edip na školjci

WC nije bio mjesto samo za veliku i malu nuždu; WC, skroviti kutak, bio je i za druge, srednje nužde…

U stanovitim hitnim prilikama udaljenost od sobe Doménikosa Theotokópoulosa do kupaonice s nužnicima kao da bi porasla. Tako se je barem činilo Clownu. Jedva je čekao da sjedne na školjku.

Zaštitne gumice koje je donio sa sobom u bolnicu Clown nije koristio. Disciplina, kućni red, a pogotovo posebna briga poklanjana sobi 36 nisu obećavali plodniju upotrebu prezervativa.

Pa ipak, seksualni život Borisa Clowna nije bio sasvim štur i nezanimljiv. Naprotiv, odlikovao se iznenađujuće bogatim programom.

Tri pravca Clownovih izražavanja spolnosti u bolnici:
a) homoseksualni odnosi s Jevremom
b) noćne polucije
c) masturbacija

A

Ako se tako može reći, i Clown i Jevrem bili su, odnosno postali su homoseksualci iz nužde, iz gole potrebe. Ubrzo im se svidjelo. Prvo je Jevrem zavolio Clownovu guzicu. Došao je jedne mirne noći dok su svi spavali dubokim snom; brižljivo je probudio usnulog spavača; udvarao mu je dugo u noć, ali ne nestrpljivo i grubo, već malo po malo. S prsnućem zore, s prvim tračkom škrtog sivila Jevrem je svršio. Posjedovao ga je nježno i prijateljski. Zatim je i Clown obožavao Jevremovu guzicu. Isto tako: nježno i prijateljski.
Uskoro su postali zaljubljeni, a osnovna nužda, prirodna potreba za guranjem erektivnog komada mesa u meso, bila je oplemenjena i drugim sadržajima, katkada čak i tzv. duhovnim.
Sastajali su se oko ponoći ili u jedan ujutro dolazeći naizmjence jedan drugome u krevet. Za vrijeme tih zaljubljeničkih susreta nisu žurili. Isprava su šaputali o starim Grcima. Jevrem je tvrdio da je Temistoklo bio homoseksualac, a Clown mu je pričao o zanosnim riječima poznatih atenskih građana koje su oni upućivali svojim dječacima, svojim miljenicima. Onda bi se počeli lagano ljubiti u usta. Clown je strašno volio grickati i cuclati mesnat i velik Jevremov jezik, koji je neprekidno bio prekriven toplom sluzavom slinom; usisavao ga je gotovo do korijena premećući ga mlitavo po poluotvorenim ustima. I Jevrem je to volio; obamrli bi od uzbuđenja. Ispod pokrivača postajalo je sve toplije i toplije. Milovali su se rukama. Svagdje. Tepali su jedan drugome milujući se nezajažljivo.

Izvod iz tepanja Clown: – Fra… je… ru, otvori tu tvoju ružu… daj mi jezik… ahhhhaaaaa… raširi pipicu… cvjetić… daj… Jevrem: – koja si ti mačkica… peder… čiću… na ti… stisni me… kara mi raste to… to… još malo… ‘oćeš da… ti malo u usta… to… kurvice… sise… uf… Clown: – aaaaa… h… je l’ te bo… li… dobro… evo… šupče… rup… ica… joj… štipni… još… kujice… dođi… jaah… to… pla ti je… nemoj… još… gur… ni… ej… ej… la… ah… gano… to… joj… to…

Jevrem je uživao gnječiti Clownove male okruglaste guzove, a Clown nije zazirao od maženja Jevremovih otežalih i bogatih muda, a obojica su naročito mahnitali ližući svilenkaste nabore savršeno okrugle školjčice šupka i sišući jedan drugome toplospužvaste glavice kurca. A kad bi se dohvatili u uzbuđenom mraku noći, nisu uspijevali ostati tako tihi kao u prethodnim dogodovštinama. Osobito je Jevrem bio bučan. Kad bi se našao u Clownovoj rupi on je ludio; iako se je trudio da ostane tih, glas mu je ipak šumno hripao kroz stisnuto grlo. Clown je bio tih i spor, ali kad bi ga jednog ugurao onda je to trajalo; gurajući ga do kraja u Jevremovu jaku i nabijenu stražnjicu, osjećao je neku antičku snagu. Čak je i tako snažni borac, kao što je to bio Jevrem, stenjao od muke. Clown je želio osjetiti punu dužinu trljanja uz sjenovitomeku stjenku crijeva, a kad je svršavao, svršavao je dugo i tiho puneći Jevrema do vrha. Pri tome bi katkad zamišljao da guzi svoju bijelotjelesnu, guzatu i sisatu majku. To ga je toliko uzbuđivalo da nekoliko minuta uopće nije znao gdje se nalazi.

Ti strastveni noćni zagrljaji nisu mogli proći nezapaženo. Cvjetko i Bambi znali su sve, ali kao po nekom prešutnom dogovoru nisu htjeli odati svoju budnost i pažnju. Svaki ljubavni odnos pratili su od početka do kraja. Bambi bi se obično identificirao s Clownom, a Cvjetko s Jevremom; odigli bi malo pokrivače i u ritmu uzbudljivih prizora masturbirali. Sutradan, naravno, nitko ne bi ni spomenuo vruće noćne radosti, ali soba 36 vidljivo je zračila živahnim raspoloženjem. Ponekad bi Jevrem od veselja postao agresivan prema stvarima; počeo bi uništavati inventar, tako da ga je Bijelo Štene u nekoliko navrata morao zatočiti u košulju. Činjenica je da se primarijus nije dosjetio noćnom špijuniranju “sueksperimentatora”; iz otvora za ventilaciju sigurno bi čuo teške, strasne, predišuće, dahtave i vlažno-kratke zvukove svojih marljivih pacijenata. Sasvim je izvjesno da bi mu to pripomoglo u daljnjem radu s njima, a možda bi ga ujedno obradovalo saznanje da soba 36 ne oskudijeva u osnovnim, jednostavnim i običnim ljudskim radostima.

B

Bilo je i sušnih dana. Ni Jevrema ni njegove guze ni masturbiranja. Nije mogao suspregnuti nesavladivu gadljivost; i samo pomisao na već doživljeno izazivala je trešnju čitava tijela. Mrzio je sama sebe zbog toga, zbog te slabosti. Znao je da mora nastaviti razaranje lažnog naličja i doprijeti do sebe, do mogućnosti putovanja; znao je da odbacivanje iziskuje velika naprezanja, a ipak i nezavisno od njegove volje pojavili bi se trenuci nemoći. Tada je bjesnio napet do krajnosti. Po cijeli dan gutao je tjeskobne grude i na sav glas vikao najgroznije psovke koje je njegova ogorčena mašta mogla smisliti. Jednoj religiozno obojenoj psovci pridavao je veću pažnju no ostalim, češće ju je izvikivao iako je bila dugačka. Svi u sobi naprosto su se zaledili kad bi svojim snažnim glasom viknuo: “O, jebem te Bože u Predsjedništvo, jebem te u Centar Svetog Trojstva, i dao Bog da nikada ne ugledaš Božjeg lica ni Sudnjeg dana, o Kurvo, o Kurvo i Gospodine u Isusu Kristu našemu! Amen.” Sva je sreća da ni jedan od sobnih drugova nije bio zatucani kršćanin. U protivnom Clown bi sigurno doživio oštre kritike. Doživljavao je tako samo gutanje 25 miligrama libriuma nametnuto strogošću Bijelog Šteneta. Ali trankvilizer je slabo djelovao na Clowna; tek predvečer nastupilo bi nešto slično smirenju, zapravo, njegovo bi bjesnilo obamrlo.

Noću dugo nije mogao zaspati. Vrijeme je kratio misleći o odbacivanju i o proteklom danu slabosti. Usnuo bi naglo. Sanjao je kako prolazi uskim, a visokim hodnicima. Bili su to čudni hodnici ispunjeni bezbrojnim kvakama i bravama. Kod svake brave osjetio bi snažnu želju, a pred ponekom bi se i zaustavio. Onda bi u rupu predviđenu za ključ gurao svoj ukrućeni ud. I bilo mu je lijepo. Koliko god puta da ga je gurnuo toliko je puta i svršio. A gurao ga je mnogo, mnogo puta. Ujutro je morao mijenjati gaćice. Nešto noćne sperme katkad bi se prosulo po plahti. I polucije znaju biti bogate. Rasipnički razbacuju sjeme.

C

Clown je tonuo hrabro. Predradnje za putovanje, za ono što tek treba doći, sporadično su zračile brzim i mahnitim veseljem, radosnom obuzetošću. Čudio se je zašto želja za masturbiranjem navire redovito ujutro prije doručka.

+ + + + + + + + + + + + + + + + + + +

U stanovitim hitnim prilikama udaljenost od sobe Doménikosa Theotokópoulosa do kupaonica s nužnicima kao da bi porasla. Tako se je barem činilo Clownu. Jedva je čekao da sjedne na školjku.

+ + + + + + + + + + + + + + + + + + +

sjeo bi, sjeo je, morao je sjesti. odmah, sav se tresući od želje, odmah ga je izvadio. lijep pribor. nježno gore-dolje. nerazdruživa sprega šake i kurca. dva uda na djelu. i tako, kako kada. desetak… petnaestak… dvadesetak minuta… ovisno o mnogo čemu: o atmosferskom pritisku, o količini vlage u zraku, o stupnju erekcije, o čvrstini šake… jedino Clownova marljivost nikada nije dolazila u pitanje. pri tome je neprestano mislio o majci, objekt njegova maštanja bila je ona, i samo ona i opet ona… žena koja ga je rodila.

“o, majko… gledaj kako drkam, kako drhtim… a sve zbog tebe… tate nema… dođi na mene… ja te jako volim, majkooo… uh, što si dobra… krupna… dođi svome sinu na karu… ti si Renata, a ne Jokasta… ti se nećeš objesiti… ti me voliš… široka ti je haljina, majko… daj da ti je skinem… da pogledam rodno mjesto…”

mašta mu se rasplamsava, ritmičkim pokretima ruke Clown nemilosrdno zamahuje, slobodno misli lete. drugom rukom titra jaja da pojača užitak, nešto mrmlja. kao da bunca.

“gledaj, zar nije lijep… kako samo stoji plod utrobe tvoje… majko… neka uđe u tebe, sad je odrastao… evo, zamišljam kako ti ga guram, a ti vičeš čedo moje, čedo… da znaš, mama, oduvijek sam te želio jebati, samo jebati, jebati, majčice… sjećam se onoga u sobi… kako si sjela na mene, dok sam drkao poslije škole… zapravo, tada si ti mene okinula… majko, oduvijek… tebe, tebe… što ima ljepše od tebe… zar nije tako prirodno jebati vlastitu majku… koja te žena može više i bolje zadovoljiti od one koja te je rodila… othranila… čiju si dojku onako natezao… nevino misleći da je ona samo za mlijeko… majko, i sada srčem tvoju bradavicu… guram ti jezik u usta… potirem tako tatu… fuj… i onakvom klipanu si dala pičke… eh, majko… i ti koji puta pogriješiš… a možda je i dobro, jer sam ja… gledaj me… došao… oh… uvijek sam te htio prčiti, roditeljko… uvijek sam zamišljao kako ti umjesto onog glupog cvijeća za osmi mart poklanjam čvrstog maleckog pimpolovca… primjer: dođem iz škole… osnovne, srednje… dođem s fakulteta… okupam se… i trljam se ručnikom… dolazim… prilazim tvojem krevetu… za tvoj krasni dan, evo ovo tebi dam… i maknem ručnik, otkrijem se… odižeš pokrivač… ja se razmećem između tvojih nogu… smiješ se… sine, ali ja sam ti majka… utoliko bolje… kažem… utoliko bolje… bit’ će dobro dolje… a ti stenješ… ovo je moj najljepši osmi mart… bolji si od tate… on siromašno poklanja… igrala sam već Jokastu kao studentica… ali ovo je pravo… ti ne šmiraš… fukaš za tri Edipa… kakav si… ti bi i Sfingu naprčio… da, da, majko… tako sam zamišljao naše martovske osmice… pune tvojih rupa… a ti otkačena u kasnozimskoj večeri… a mi obiteljski sretni… a ja kod kuće… ne potucam se za komadima po gradu… dobro je da si se razvela od tate… pred očima titraju osmice s crnim ponorima ili kako vam drago… zar ne…”

ritmički pokreti ruke. bezbojni, prljavi zidovi nužnika iščezli. Clown, pognut i sabran, zamišlja sve smjelije slike: on i majka sami u sobi, ona glača rublje, stas joj snažan i punašan odolijeva godinama, lijepa i fukozovna drmusa joj se zadnjica, energično upravlja glačalom, da je vidi Jevrem bi poludio, prilazi majci, zgrabi je za polutke, ona se smije. Boris, Boris, što ti je, radije napiši zadaću, ovo je protuprirodno; možda i nije, ali sad glačam. Clown zamišlja kako je neposlušan, zamišlja svoju ruku punu majčina vrela mesa.

“nije majko… nije protuprirodno… ako osjećamo želju da se dohvatimo, onda je to prirodno… pogledaj oko sebe… u prirodi primjera koliko hoćeš… uf, kako su ti dlake oštromeke… u prirodi nema perverzije… to je naš kretenski izum… i taj izum je prirodan kao i sve ono na što se odnosi… razmakni malo, no… daj… osjećam želju za rodnom grudom… za pičkom životodajnom… ja sam lokalni patriot… nostalgija me jaka za rodnim krajem hvata… ne budi škrta… sebična… raširi bedra pa neka uđe potomstvo… a ne samo oni drugi… misliš li da nisam mrzio starog… znao sam što radite noću… ti bi došla kasno s predstave… istuširala bi se… onda te je on onako mokru i sklizavu bacio na pod… i škrip škrip… ali majko… omladina je bolja… očevi i djeca… hajde… budi i ti omladinka… sudjelovat ćemo na radnoj akciji u tri smjene… kladim se da bolje guram od tate…”

ritmički pokreti, ruka boli, šaka trne, samo mašta i ritam. Clown zamišlja sve scene u mnoštvo boja. rasprskavaju se u njegovoj šaci, evo. majka se ponaša stidljivo, obara oči, ali ipak ostavlja i glačalo i rublje. odlaze u sobu. žurno prema krevetu. majci ispadne sisa. Clown drhti u žurbi. rijetki jebu majke, misli on. to isto misli i majka sva uzbuđena od pomisli da je rodila sina majkojebača. to on misli da ona misli. ruka boli, šaka trne. još malo. još malo.

Renata Clown, glumica, dvadesetosmogodišnja ljepotica rijetkog intelekta i tankoćutne naravi mazno se i mačkasto protegne u krevetu. Do nje je spavao petogodišnji Boris s poluotvorenim ustima; samo mu se jezik nestašno pomolio iznad donje usne. Renata ga je netremice motrila, a zatim sagne glavu. Vrškom jezika lagano, vrlo lagano, dirne njegov. Boris se promeškolji i još više priljubi uz majku. Ona osjeti požudu. Obavije rukama svog malog sina. On se probudi i pogleda u njeno od strasti iskrivljeno lice. Boja ljubavi presvuče mu zjenice; htio se je igrati. Renata brižno zavuče ruku u njegovu pidžamicu i protrlja mu pišu. Mali je gugutao. Onda mu izvadi pimpolovca koji je već stajao kao mali uskličnik. Boris je još više gugutao. Gledala ga je nekoliko trenutaka, a zatim se spusti do njega i nježno ga uzme u usta. Svježina ljetnog jutra cvrkutala je na Borisovoj maloj glavici.

ruka boli, šaka trne, samo mašta i ritam, još malo. još malo. prska modra zapara u majčinu krilu. Clown promatra prizor. ona širi mesnata bedra. sa svih deset prstiju muti sluz. gleda ga onako iskosa, kurvinski. isto tako gleda ga i njezina dražica, sikilj, klitoris… koji izgleda kao crvena ljuta paprika. Clown propada u zajapureni kovitlac, srne kurčinom pravo u majčinu vrelu, gnjecavu juhu. obrće je bezdušno. ona ne uzmiče. širokom karlicom nabija se na nj s puno povjerenja. entuzijastički. sve curi. jebu se oštro. obiteljski. fuk se bliži kraju. glavinjaju poput pijanih mornara. ruka boli, šaka trne. samo mašta i ritam. još malo. još malo.

“hajde omladinko… sad mi je stvarno dosta… bez otimanja… ti si mala djevojčica, a ja sam mali dječak… lolita i mali princ… nitko nas neće otkriti… mi ćemo postići svoj svijet… našu sobu ispunit ćemo mirisom sperme i muzike… uredno ćemo plaćati sve režijske troškove… šetat ćemo dugim sumračnim drvoredima i vrebati vrapčiće… sljubljeni kao sućutne elipse… naša spolnost neka bude nerazdruživa… sunce i galeb na horizontu…”

Renata Clown, glumica, tridesetpetogodišnjakinja izrazite ljepote, a oštrog intelekta i osjetljive duše, čisti u hodniku cipele s niskom potpeticom. Visok sjaj ispuni prostor. Renata se smješka sebi u bradu. Prije desetak minuta Boris je došao iz škole. Još s vrata pohvalio se je dobrom ocjenom iz fizičkog, odnosno tjelesnog odgoja. Strašan je mali, misli ona. Iz sobe svog dvanaestogodišnjeg sina uto začuje neobičan šum. Oblije je znatiželjan znoj. Među preponama osjeti draškave iglice. Ostavi cipele i pribor za čišćenje, i tiho se približi sobi. Bešumno otvori vrata. Ugleda momčića. Boris se razbaškario po krevetu, izvadio kitu i zaklopljenih očiju radi sablažnjive gore-dolje pokrete. Renata protrne, prosrhne. Obuze ju luda uzbuđenost. Osuši joj usta u trenu. Posrne i uđe u polumrak sobe. Boris ništa ne primjećuje, zaokupljen bezdušno drmusa ustobočenu karinu ponad zaigranih muda. Ostavši naga, sasvim ogoljena, približi se krevetu šutke. Uspne se tiho i muklo. Orošene i gnjecave pičke sjeti se iznenada poroda; bio je to težak i mučan porod. Boris jedva da je izašao. Ali sad će ona naplatiti sve te muke. Zamašnim dojkama kao zrelim ružičastim vimenima darne tek raspupala momčića. On otvori oči, tupo je pogleda i nastavi igru na ručni pogon. Majci kroz dlake migolje rastegnute, masne kapi sluzi. Sva mokra među nogama raširi snažne maljave butine i opaše svog zanesenog sina. Raskrečena, sočne odeblje stražnjice, raskvašeno-uzbudljivom karlicom lagano se spušta na crvenu unezvijerenu glavicu šakom potresanog kurca. Sporo se spušta ciljajući svojim danteovskim ždrijelom; svojim mekim humusom središta cilja pravo na vulkansku rupicu ustreptalog vrška. Boris zatravljen šuti. Osjeća kako se gubi u toplom spokojstvu vlažnog svemira. Sklanja ruku već oblivenu majčinom emulzijom. Pušta je da čini što hoće. Renata se sumanuto nabija na sinovljev rajski kolac. Skviči promuklim dramskim sopranom: ”Sine, sine, jebi me, jebi svoju roditeljku! A poslije me jebi kao kravu zguza… neka cvjeta prizor obiteljske sreće!” Boris, omađijano susretljiv, a pun neskrivenog poštovanja spram njene želje, marljivo se prihvati majke.

šaka trne, ruka boli, samo mašta i ritam, još malo, još malo, dum, dum, sssssss, prokulja ljepilo, kuljaju bijeli naleti, a nužnik miriše na netom prosutu radost. Clown ustane, uredi se, iscrpljen i gladan žuri na doručak.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.