Clown | Milko Valent

4.

 

Magična klopka
Sućutna elipsa

Lagano šetkajući drvoredom Clown se podavao razmišljanju. A znao je, iskusio je da to ne valja. Stvar je bila u tome što on nikako nije mogao rezultate svog razmišljanja zadržati za sebe; oni bi uvijek postali bolno vidljivi. Toliko vidljivi da bi obično završio u zatvoru ili bolnici. Poznati su bili Clownovi napadi istine ili nimfomania veritatis, kako ih je on s izuzetnim smislom za dijagnostiku nazivao. Jutros je bio opušteniji, klizaviji, mekaniji… Ali, što se toga tiče, i opuštenost u Clowna može itekako biti bremenita opasnim ili barem mučnim, nepredvidljivim, plodnim…

Krasnog li jutra, maestro Clown! Kao stvorenog za odlazak u bolnicu, naše utočište, našu ljupku verziju francuskog Charentona… utočišta; da, zar nije tu čarobnu riječ upotrijebio 1806. čuveni glavni liječnik još čuvenije ludnice g. Royer-Collard obavještavajući Njegovu Ekscelenciju gospodina Fouchéa kako bi iz Charentona trebalo premjestiti markiza de Sadea, jer da nije lud… da, iz utočišta… naravno da nije bio lud, bio je jedan od najumnijih ljudi svojeg doba dakle najluđi… a i to ime – Fouché… kao da mnogo govori o tom umjetniku paske: bili su to, ta njegova djela, najluđi proizvodi policijskog sitnog veza, filigranska izvedba… dovraga, gdje se djenuo onaj vrapčić?… Što? Još malo. Kakvih pet minuta i ja sam tamo. Magična klopka! Već se dugo nisam sjetio magične klopke, a to sam ja sâm; magična klopka, to je moje tijelo, a ne ja… ja bih rado van… izvan tijela. Ma umukni! Magična klopka nije ništa, to je samo ime, tek puka opsjena. Bez zebnje, prijatelju! Pusti na miru magičnu klopku! Radije se osvrni gnjevno u! U dublje. Vidjet ćeš da je svijet prava klopka, zatvoreni trakt optočen morem rešetaka; bit će ti jasno da je svijet zamak sagrađen od granitnih blokova mraka i opasan kineskim zidom gluposti… nije li ovo stilski kvrgavo, suviše patetično, ne ponavljaš li greške prethodnika?… znat ćeš da je naš svijet, ovaj planet, zamak napučen totalnim debilima, kretenima i mesarima u kojem ta klinička bagra jede jedan jedini proizvod: sebe!, serući tople krvave rezance napravljene od maloumne svjetske jetre s neprekidne, generalne autokanibalne gozbe… da, da, svijet je robusni panoptikum dokraja sjebane rulje koja se nalazi u orbiti uništenja… hm, ali za to je i dobro plaćena… da, da, svijet je zamka za početnike… manje-više svi to i ostaju, ali oni koji su shvatili i koji više nisu početnici imaju u tom i takvom svijetu jedan izlaz: ulaz u bolnicu, preciznije: umobolnicu. To je časna, od fukare zaziruća institucija, koju je svijet smislio za-po-njega-opasne-subjekte, a koje ona ili vraća u svijet rada, svoj svijet, ili ih uništava, bolje reći – poništava… ali… Ali pametan i domišljat čovjek, sasvim je izvjesno, unatoč svakovrsnim opasnostima može u njoj ostvariti prostor relativne slobode… ovako nakaradno možeš samo ti misliti… jer takav čovjek zna da je bolnica za njega azil, slobodnije mjesto od svijeta, od prave zamke, iako je i ona – kao i tvoje tijelo – na neki čudan način vrsta magične klopke. Stvarno, prema vanjskoj ova klopka tek je puka opsjena, nevini amaterizam, jedini izlaz ukoliko samoubojstvo shvatimo kao ulaz u savršenu, bezizlaznu klopku… ah, ostavi se predavanja, naučavanja… tako je, bez predavanja… Živi odrješito. Čeka te klopka, to da, ali magična, tako reći bezazlena, mjesto gdje su najbolji umovi uvijek stvorili svoja ponajvrednija djela, magična dostignuća koja ni najmarljiviji kritičari nisu uspjeli dokraja iscrpiti, jer im je uporno izmicalo ono nešto… ono ne-zna-se-što. Kakve su ovo rečenice? Emfatične, uzbuđujuće, uzbudljive, uzbudljivonosne, kaotične, manifestne, je li!, tendenciozne?! Fuj!… vratimo se stvarnosti… barem honorarno de balzakno… a ti bi, kažeš, želio pisati; osobito autobiografiju, kažeš… e, onda treba mnogo vježbati. Svagdje: u šetnji; u moru; pri obavljanju nužde; pri ovim i pri onim stvarima; kod objeda; u disko klubu; na utakmicama, posebno nogometnim; u vlaku; na peronima; u svakovrsnim bordelima, javnim kućama i institucijama… svagdje. Uzmi papir i bilježi, vježbaj! Odmjereno, lagano, žarom ogorčene duše ako baš treba, ali HLADNOGA MOZGA! Hladnim mozgom prigotavljaj rečenice; neka se dugo i mučno krčkaju gusta tkiva proze; odbaci svaku pozu: to je za amatere, diletante, površne aktante. Eto, zar ne bi bilo dobro sačiniti doista antistilski osviještenu, antistilski briljantno urađenu rečenicu, to jest sve-stilsku?! To ne umije svatko, gotovo nitko, ali gotovo svatko, izuzevši mrtve i impotentne, može govoriti ili pisati tako nezgrapno, sladunjavo, užareno, potresno, fluorescentno prazno, fahidiotski… kao i ti malo prije, ti nesretni ushićeniće ushitnog, jutarnjeg, sjenovitog, sjenopružajućegdrvorednoomogućavajućeg sumraka između dva savršeno uredna reda listopadne drvenine, te romantične kulise tvog ulaska u bolnicu, u spas… Vrati se životu, opiši običnog malog čovjeka, onog statistički-konkretno-vulgarnog, ali pazi da u opisivanju ne preskočiš sto i pedeset centimetara, jer je to limit njegove opstojnosti, njegova božanstvena i nebeskim usudom ovjerovljena granica… Opiši ga, razjebi u komadićke mit o malom čovjeku, pojebi u glavu njegovo socrealističko naslijeđe, uništi tu sljepačku hidru, prokaži je kao kontrarevoluciju! Ne krzmaj! Umri ili piši! A ako preživiš, zlu ne trebalo, što se kaže, je li tako, onda piši o čemu god hoćeš, a ako i tada želiš pisati o čovjeku onda piši o xywqz 12, dakle o N-M-K-I-T-D-Č-u, to jest o ničeansko-marksističko-komunističkom i tako dalje čovjeku, dakle sve-čovjeku, a bavljenje kojim je uvijek plodounosno… Ne krzmaj! Piši ili umri! A ako preživiš, zlu ne trebalo, kako se to već kaže, je li tako, je l’ da, onda lijepo uživaj plodove svoga preminulog rada… zastranjuješ, ovo postaje infantilno, vratimo se stvarnosti… ah, da… prije svega, kako već rekoh, vježbaj antistilsku nesvrstanost… dovraga, a gdje je nestao onaj hitri vrapčić?… pokušaj od omanje cjeline, nekog detaljčića, zvončuljčića, laprdčića, a ne odmah na roman, sagu, epopeju… jest, isprva skromnije, spisateljska pismenost ne stječe se lako kao elementarna pismenost palca, vražju mater!, kako kaže narod, je li tako, treba raditi, delati, šljakati, argatovati, kulučiti, rabotati, djelati, dirinčiti, workati, ili tako nekako, u jednu riječ: raditi… uf, ovo je dobro… i još jedno: nikada nemoj reći: nemam inspiracije! Teoriju inspiracije izmislili su ljenčine duha, paraziti, inspiratori floskula, u-slobodno-vrijeme-pišući-hobisti koji svoju poetiku nazivaju kad-dođe-dobro-dođe-ako-dođe… a dalje, a dalje?… nema dalje!, za sada… Sad vježbaj, pokušaj od manje cjeline… ako hoćeš prvo stavi naslov… na primjer Prvi dan škole… ili Djed u baki – baka na djedu (ovdje možeš dodati i nekoliko podnaslova, recimo posljednji trzaji karlicom ili seksualna dijetetika penzionera ili nužnost gerontofilije u poznim godinama), a ako ti se ovi naslovi i podnaslovi učine odviše banalnim, vulgarnim ili naprosto odurno-odvratnim, što, zapravo, i jesu, onda, ako ti se iznalaženje naslova iskazuje kao trenutna prepreka, ispomogni se u već provjerenih vrsnih autora… znam, tankoćutan si i osjetljiv, izgleda ti nemoralno i paradoksalno da posuđuješ kad si i sam bogat, ali za početak to nije sramota… posuđuju skoro svi, ne samo naslove, rečenice ili odlomke, već i čitave stranice, negdje čak i poglavlja… to se onda naziva takvim i takvim postupkom, dokumentarističkom prozom… samo čekam neće li se neki vragolan dosjetiti te pretipkati nečije poznato djelo, staviti svoje ime i odnijeti izdavaču… to bi bilo ono pravo, to bi bila inspiracija… dakle ispomogni se malo, nešto kao za probu… što kažeš o ovom naslovu: Čovjek bez svojstava sastoji se od svojstava bez čovjeka (Musil, pag.143)… vidim, duboko si dirnut ljepotom i značajem naslova, ali ti bi ipak htio svoj… pokušavaš… !?!?!?!?!… i napokon iz dubine stvaralačke jezgre izlazi Čovjek koji hoda s podnaslovom sućutna elipsa… nije ni loše za početak… čak ti se čini da bi moglo stati uz bok Musilova naslova… nisi li malko pretenciozan… da, ali što sad… treba nekako otpočeti… opet pokušavaš… !?!?!?!?: jednog jutra rano ujutro, jedan se mladić svojih godina otputio u jedno predgrađe gdje se, između ostalog, nalazi i jedna bolnica sasvim osobiti namjene i do koje se stiže jednim nenametljivim, a sjenovitim drvoredom kestena. Sišavši na petoj stanici mladić je trenutak oklijevao tražeći oznake koje bi uputile namjernika na njemu već unaprijed spomenuti drvored, kojim će zacijelo stići do potrebnog mu mjesta. U trenutku te oklijevajuće pozicije, mladić je doživio jednu prekrasnu vidnu halucinaciju, a čija je pojava samo učvrstila mladićevu davnašnju tezu da je svijet u svojoj pojavnosti neobično bogat i raznolik. U već narednom trenu, spazivši drvored, naglo je zakoraknuo i stao na sunce usred sasvim beznačajne lokve na neravno asfaltiranom pločniku svojom adidas-tenisicom. Osjećajući se tjelesno i psihički izvanredno stabilnim i jakim, uskoro se našao u prikladnom ambijentu dvorednog drvoreda iz poznatog roda kestena divljeg (Aesculus hippocastanum) i počeo lagano hodati idući njime prema njegovom suprotnom, željno iščekivanom kraju okrunjenom pomalo bizarnim ciljem: bolnicom. Negdje na početku tog drvoredohoda doživio je jednu, može se slobodno reći, čudesnu ekvivalenciju između aviona i vrapca, a što bjelodano upućuje na mladićevu natprosječnu sposobnost imaginiranja bitnog. I dalje je hodao ne zastajkujući, što pak neprijeporno pokazuje njegovu upornost i odlučnost da istraje. Hodao je tako i razmišljao, od čega ovo posljednje ozbiljno ukazuje na potrebu da se mladić hospitalizira i da tako ubolničen ipak osjeti blagodati one atmosfere koja je nužna za svaku iole sabraniju i zahtjevniju aktivnost, a nadasve za onu koja se naziva razmišljanje.

… stani malo, hm, hm, hm, talenta nesumnjivo ima, da, ali rečenica ti je nekako činovnički izvještačena, podsjeća na sudski izvještaj koji je blago okrznut ironijom… jezik odiše administrativnim, reklo bi se birokratskim duhom… tu još nema svojevrsnog proznog soka, prozne jestivosti… što to znači prozna jestivost?… to ti je sposobnost proze da izazove u čitatelja užitak ne samo sadržajem, već i jezikom koji upotrebljava, takav užitak da ovaj poželi doslovno pojesti tekst skupa sa svim zarezima, točkama… zamisli tu sliku… čitatelj je čuo… postoji takva proza… dolazi… kupuje… odlazi… zatvara se u sobu… čita… ispija na litre crne kave… puši nebrojene kutije cigareta… vidiš ga… čovjek čita radostan kao dijete… slini, cmače, cokće, sopće, žvače, šmrče, stenje… i uživa… izmožden, oplemenjen prozom pred jutro se baca u krevet, bogatiji je za jedan čitav svijet… sad opet pokušaj… tvoj čovjek koji hoda hodajući razmišlja… to nije sve, ali nije ni malo… tko zna… možda se zanimljive misli roje u njegovoj glavi… pokušavaš…

!?!?!?!?!?: mladić je hodao i razmišljao… Ići kroz drvored divljeg kestena u svojoj tridesetoj godini neusporedivo je zanimljivije nego u šezdesetoj, mislim. Ali, ako premda, usporedim osjećaj koji sam imao idući kroz drvored u svojoj petnaestoj godini, onda se može bez ustezanja ustvrditi ovo: u tim godinama ići kroz drvored, bilo kakav i bilo gdje, neuporedivo je neusporedivo nego u tridesetoj; ali potpomažući se zdravim razumom, na žalost katkada je i to potrebno, čija se količina i efikasnost najbolje opaža procjenom učinkovitosti u životu, jasno je da je kroz drvored najzanimljivije ići u prvoj godini poradi snažnog osjećaja za nadiruće sa svih strana prirodne novitete koji stasanjem gube onu pravu draž, prvu nevinost, iako, kako se kasnije saznaje, nisu već odavno nevini: toliki ljudi-prethodnici grubo su oskrnavili ovaj ili onaj kesten, onaj ili ovaj drvored pa prema tome, ako su oskrnavili makar i jedan, oskrnavili su sve, čak i buduće narasle kestene. Pojam nevinosti stoga je prazan pojam nepovratno izgubljena sadržaja, koji je zamijenio i nadomjestio pojam grijeha sve tamo od pojave civilizirane životinje kojom se imam i ja na nesreću tako obeščašćen smatrati. Zaključujući dalje, a kako iz svega rečenog proizlazi, najzanimljivije je ipak šetati drvoredom posljednji dan svog života, štoviše, izdahnuti u njemu među zaštitnički uspravnim deblima stabala. Izađeš u šetnju. Evo te u drvoredu. Drvohodno, crvotočno sopćeš; skladno sklopljenim rukama na leđima igraš palčevinu, što će reći da ti palci u bludnom ritmu doticanja starački smireno prave sućutne elipse. I sada zamisli, glede onih zahtjeva antistilistike, da se sućutna elipsa opisuje ovako: s godinama drvoredno tamnosmeđe korovito stablo, odnosno za trenutnu potrebu opisa – deblo, ta nezaobilazna uzdanica raskošne krošnje grana i lišća, svojom mirnom, ali živom prisutnošću neizostavno pobuđuje vjernog šetača na neke sitne i vrckave nepodopštine kao što je, eto, naizgled dokona vrtnja palčeva. Kada se ta vrtnja pobliže, sabranije osmotri, vidi se da je ona, zapravo, užitak koji zna da neće vječno trajati. Palac u vrtnji sućutno dotakne drugi palac i u neobuzdanoj razbludnoj tjelesnosti okretnopodatnog dodirivanja, ovlašnog maženja, jedan elipsasto kaže drugome: uživajmo prijatelju sve dok nas neminovna smrt ne zatekne, a kad ona dođe, tj. neposredno prije u onom posljednjem svjesnom djeliću vremena, daj da zatvorimo naš dodir u kratkotrajnom eliptično umirućem orgazmu. Ili kraće, definicijom i potrebnim dodacima: sućutna elipsa jest djelatna, drvorednim strujanjima pobuđena metafora o životu i smrti. Nastaje uobičajenom vrtnjom palčeva, ponajčešće spontano, a katkada i namjerno. Najbolje uspijeva u gušćim, sumračnim drvoredima divljeg kestena, a gotovo redovito pojavljuje se u narančastotamnoj ili fluidnoljubičastoj boji i, što nije zanemarivo, povremeno iznenada se prošara brzocrtnim žutim tam-tam oprekama, takozvanim elipsoidnim žutilom. U smrtnom času, u sigurno zagarantiranom kolapsu vrtnje, sućutna elipsa ogleda se u dvaput pečenoj- prepečenoj blijedocrvenoj boji usana. Kao masovna pojava naročito je zapažena u nekim socijalističkim zemljama, gdje je socijalno i mirovinsko osiguranje relativno najbolje riješeno te tako u poznijoj dobi ljudi imaju vremena za šetnju drvoredom i vrtnju palčeva. Koliko je poznato, sućutnu elipsu još nitko nije naslikao, o njoj snimio film ili napisao knjigu; također, ni jedno muzičko djelo ne bavi se njome, što je s obzirom na njenu muzičkost ili uglazbivost neoprostiv propust. A propust umjetnika je velik. Kako to da zaobilaze prave teme, što rade uopće te ljenčine, kuda ide ta bagra? Zar sućutna elipsa da čami neobrađena? Zar da tako ekskluzivan proizvod čestite i s mukom priskrbljene dokolice bude na način bezočan te besraman samo tako zaobiđen?

… a što je najednom… ovo zadnje ne valja… padaš u zanos… neuvjerljivo je… antistilistiku zaboravljaš… mani se upitnika… oni stvaraju nervozu, nelagodu… nitko ne voli upitnike osim nekolicine donkihotskih spodoba, vitezova upitnosti čiji se mačevi-upitnici zabijaju u bespovratan mrak koji na kraju i njih proguta… pusti dakle upitnike… s uskličnicima možeš štedrije… oni su naprosto divni… ne možeš se nikada zabuniti… oni su tako apoteozni i apologetski… razumiješ… sapni izraz, sputaj ga, budi jednostavan dakle jedno-stavan… budi jedno-obrazan… razumiješ… kakav pluralizam… biraj čiste, plutajuće, konvertibilne riječi… riječi unosne i zanosne… razumiješ… riječi koje ne zastajkuju… oprosti, ovo je već stilistika… ali dobro dođe… neka se vidi kuda treba da vodi antistilsko… dakle… biraj pametne, razborite i usuglašene riječi… ne srni kao srna… ne srljaj sroljo… budi mudar, budi diplomat, budi licemjer… budi oprezan… nježan i pažljiv, dobrohotan i nenametljiv… nadasve pak budi neproblematičan… budi bez muda, bez srca, bez mozga… kenjo… budi poltron… naulji se snishodljivošću da lakše uljezneš… ulizico… u guzicu… budi neprimjetljiv… kad drugi dignu ruku i ti digni… kad drugi ne dignu i ti ne digni… razumiješ… budi ovca… budi ovčetina u stado stavljena… biraj mazne jedva čujne riječi… pederu… budi pri ruci… na usluzi… govedo… spremnooki nezamjerljivče… volooki klimoglavče… piši pohvale, zahvale, preporuke, posvete, memoare… sjećanja na život koji si živio strašljivo… kukavico… piši sjećanja na život ispunjen sranjem malih tkz. životnih radosti… ti… vojskovođo seratora… budi dobar i pristojan… ne skreći s kursa… nabavi vozačku dozvolu za raj… kurotresu… vozaču pomirljivosti… ne buni se za svaku sitnicu… shvati, prihvati… kompromisaru komprimiranih vijuga… vječni ukroćeniće… budi velik i izdaj sebe… izdajico… budi čedan i ćudoredan… ćurane… pazi na riječi… ne prostači… pizdo… dvoličniče… samoizdajice… budi dobar… budi mekan… budi uviđavan… budi pametan… i bit će dobro… kažem ti, bit će dobro… bit će… budi pametan dakle budi đubre… Ali što je ovo? Zar nije bila riječ o sućutnoj elipsi? Tebi treba vježba, tako se ne piše… odaberi temu… imaš je, zapravo… to su elipse… sućutne elipse… napiši knjigu o sućutnoj elipsi… vježbaj… vježbaj… vježbaj… da znaš, i hoću…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.