Clown | Milko Valent

ODBACIVANJE

Kad je Bijelo Štene kriknuo “M o g u ć n o s t i !”, pun mržnje prema njemu Clown je pomislio: “Malaksale jesenske jabuke… trče… padaju… sve više opažam sebe stvarnijeg… ali još nije počeo moj put, moje pravo prvo putovanje… ovo su tek samo mali izleti… minijaturni izleti… trulobojne iscrpljene jabuke…”

Od dolaska u bolnicu postupno je silazio u svoje vrijeme; gubio je osjećaj za uzročni slijed vanjskog vremena, propisanog vremena. Dani i noći survavali su se u živo ljepljivo blato, u bogatu gnjecavu smjesu njegove neistražene pozadine; ta pozadina, podrumsko prebivalište, htjela je njegovim podstrekom izazvana pružiti svoje pipke ljepote i rugobe; sve svoje neobuzdane tamnosti htjela je pojasniti do zaprepaštenja i radosti svoje vlastite mogućnosti; ta neistražena pozadina htjela je prkosno opažati sebe i raskrinkati ono što je nju predstavljalo na površini kao lažno ja; svoju dresiranu obrazinu, svoj privid, svoju masku htjela je strgnuti i odbaciti snažnim upečatljivim gestama kao otrcanu maskenbalsku odjeću. Odbacivanje: to su njezini izleti u sebe. A svaki izlet samo je djelić opsežnih priprema za putovanje koje je neminovno, takvo putovanje koje predstoji kao jedina mogućnost cjelovitog pročišćenja nje same. Ona sama, neistražena pozadina, i ono što ona želi i što će izbiti na vidjelo kao poništenje lažne površine jest on sam, sâm da bi bio ono što jest: svi.

Ostaci vremena koje je gubilo svoju svjetovnu nametljivost, trgovačku odredljivost, pojavljivali su se kao kućni red bolnice, kao takozvano liječenje. Ako bi mu suviše dosađivali, ometali ga na izletima, simulirao bi stupor. Ukočio bi se i gotovo! S njegovim tijelom mogli su činiti sve, ali ne i s njegovom pozadinom u naporu odbacivanja. Ipak, ponekad je pretvaranje bilo izlišno jer se je odista nalazio u stanju obamrlosti. Ona nije obećavala ništa dobro; nastupila bi kao posljedica straha od drugih, kao djelotvorna obrana. Iz krika obrane izvirala je i mržnja spram onih koji su izazivali strah. Unatoč pritajenoj ili čak otvorenoj mržnji, u razgovoru sa svojim psihoterapeutom otkrivao bi povremeno sadržaj svojih izleta. Za vrijeme tih otkrivanja njegov bi liječnik redovito protrnuo. Iako iskusan, što načitan što obogaćen praksom, nije mogao suspregnuti gađenje, nije bio u stanju zatomiti gnušanje spram nečuvenih sadržaja njegovih izleta. Liječniku se na mahove činilo da i on ludi; otkrivao mu se čudovišan svijet o kojem nije mogao izreći suvislih riječi, svijet čovjeka koji obavlja složene pripreme za putovanje na kojemu ga on – kad bi uopće bila moguća uloga promatrača putovanja – ne bi mogao pratiti. Izvjesno je: na takvo putovanje čovjek odlazi sam. Isto tako kao i na izlete odbacivanja. On je uvijek sam. Sam sa svojim nepredvidivim preoblikovanjima.