Clown | Milko Valent

Clown u sarkofagu

18.

 

Otvaranje jezgre

Sarkofag. Očajno čelo lupi o neprobojnu i glatku, a ipak fluidnu stijenku. Neuroni zaiskre trenutni gubitak ionako labave, prozračne strune identiteta. Gomila bijelih miševa rasprši svoja vijugava tijela u crnoj magli. Clown zaboravi svoje ime: Clown-očajanje odmah pomisli da je na kraju puta.

ČETIRI RUČKE SARKOFAGA mirno i opušteno, masivno i moćno vise na stijenkama svoju konačnost. Ljubopitljivo, pretvoren u vitku opstojnost igle, grčevito pokušavajući opstati u ljubavnoj kiselini ludila, Clown je polako postajao sve tanjim; stanjio se sve do užarenog plavičastog vrška oštroubodne sprave. (Možda su stare kronike starog zanata ubadanja nazivale takav vršak CRVENI CITRUS?) Mislio je na budućnost oplemenjenu ubodima tanke beskonačnosti koja bi u podnožju svakako bila izjedena kiselinom. Najbliža ručka razljuti Clowna. Opasno istanjen i futuristički nastrojen dirne njezin donji dio; ona zavibrira pomoću zamusanih predstavnika ništavila izduženih, vrlo izduženih beskarakternih lica. Ostale ručke sarkofaga brzo organiziraju miting – na poklopcu. Clown srdačno zarza i pljune u njihove nevidljive oči, a poklopac tresnuvši o tvrdo dno njegove izmučene nutrine proizvede reske ponjave zvučnog crnila. Nenapisani libreto za otvoreni sarkofag opiše u nepoznatom sebi krug krivnje; neobjavljeni krug zaleprša ponjavama, plahtama; zamasi strujanja začude Clownove rudarske fenjere, ljubopitljive zjenice uperiše infracrvenu zraku u središte; virne putnik u otvoreni vapnenasti sanduk i u visećem središtu opazi crnu kutiju čija je površina bila ispunjena sitnim kvržicama, bubuljicama, brdašcima, izbočinama i još kojekakvim bareljefnim preprekama, koje Clown unatoč usrdnoj prijemljivosti i htijenju nije mogao prepoznati u sebi, pače ni na čemu izvan sebe, a što bi ipak imalo status svijeta i njime bilo priznato; priznato ili kao činjenica neoborive opstojnosti/prisutnosti ili kao tlapnja nekoga pa možda i nečega; znao je samo da su to prepreke njegovoj sudbini. On, užareni plavetni vrh, morao je prodrijeti u crnu kutiju pod svaku cijenu, takvu cijenu koja je već čekala priređena za nj. Reske ponjave crnila zazvučale su tu cijenu velikim zvukovima, brojnim zvucima tišine i nepreglednosti, a uporni mukotrpni vršak doticao je bareljef crne kutije raspojasano vrišteći temeljna, osnovna, bitna pitanja i sloma i povratka. Oštroubodno, znatiželjno i očajno na način nezasitna galeba, Clown je oštrim ubadanjem trošio bubuljice, kvržice… sve ono što bi na kraju tih napora moglo biti okrunjeno otvorenom kutijom; kao da je slutio, čak nepobitno znao, da se u kutiji nalazi jezgra, mjesto zgusnutih mogućnosti zapetljanih krivulja i pravaca u kojima bi mogao naći svoje ishodište, nešto u čemu bi mogao prepoznati i kosti i živce i lice koje je nosio kao svoje, ali ne kao rascijepljenost, već kao sažetost, samostalnu vrtnju svemirom, vrtlog, prostor vrtloženja koje bi počivalo i krajem i početkom u sebi samome, a ne u nečem nedohvatljivom i dalekom kao što su to zvjezdane sumaglice, rijetke magline, plutajući asteroidi, u orbite bačene istrošene kemijske olovke, fekalije astronauta…

U središtu sarkofaga, sabrano marljiv i neobično miran, povremeno sasvim nepokretan stajao je Clown u kiselini ludila koja se pružila čak iznad njegovih koljena. Buljeći u crnu kutiju sistematski je tamanio bareljef. Bubuljicu po bubuljicu, kvržicu po kvržicu, izbočinu po izbočinu. Nezasitnim vrškom prebirao je po unutrašnjim sklopovima žrtava. Isprepleteno šiblje, zakovrčano žbunje, paučinaste petlje svijeta, koje prije putovanja nije ni poznavao, omogućili su zbunjujuću raznolikost samotumačenja nutrine i zadatka na kojem se tako hrabro i prestupnički našao, ali osnovnu nit koju je sukao onaj temeljni razlog putovanja nije ni u jednom jedinom trenutku sasvim zanemario: koristeći primjer sudbinske prakse dudova svilca, usprkos preprekama ili možda upravo zahvaljujući njima, lučio je sebično tkivo prodiranja. Te izlučevine s nalogom ”morati otvoriti crnu kutiju i prodrijeti do jezgre i otvoriti je” ukrštale su iznad njegove glave samo njemu prepoznatljive i važne znakove, gotovo instinktivne putokaze kuda je trebalo krčiti i kako je trebalo obaviti tu višeznačnu djelatnost ludog sveca i postavljača pitanja, dobrovoljnog, ali i prinudnog otpadnika koji svoju žudnju i u vremenima najgrubljih iskušenja ne pristaje zatomiti ili je samljeti u zamjenu za zvončiće odvratne i lažljive sigurnosti u samozadovoljstvu azurne nemušti neodgovornog ustrajavanja u mekoći sala, u čistoći biljke, u rumenilu rasta, u zdravlju loše razbujalosti i pripite omamljenosti lokalnim i multinacionalnim užicima industrijskog oblikovanja koji svoju sreću nalaze udomljenu između nakovnja i čekića, zlurado zbratimljenu s glupom bižuterijom svijeta. (…Clown ispružen u položaju uobičajenom za strelicu leži. Bambi, Cvjetko i Jevrem, tri sobna druga, zbunjeni mnogodnevnom paraliziranom prisutnošću svog kolege otvorenim ustima gledaju njegovo asketsko lice na kojem jesen i lijepo ludilo mirno kovitlaju trulo lišće drvoreda, grubo oksidirano žutilo. Žalosni su, potišteni i tmurni zbog toga što Clown nije mogao prisustvovati jučerašnjoj proslavi. Zamišljaju kako bi njega razveselio glavni prizor proslave: predsjednik grada predaje Bijelom Štenetu Povelju grada koju je Skupština grada dodijelila njihovoj Psihijatrijskoj bolnici povodom stogodišnjice osnutka i samoprijegornog rada na zabludjelim članovima društva…)

U visećem središtu sarkofaga Clown ubodima zaljulja crnu kutiju. Bareljef je nestajao. Sporo i nezaustavljivo. Obavijen usijanom gustom maglom, žarnim prskalicama prodiranja i iluminiranim mrakom u sebi Clown je štedro razbacivao usputne govorne bilješke, te vatrostalne ekshibicije usred muke otvaranja. Rečenice su padale u kiselinu i zatim se oplemenjene vraćale mahnitom subjektu koji je želio ući u kutiju, ući u sebe.

“Ja sam Clown, ali se ne mogu sjetiti svog prvog imena. Čudan sam u središtu; gledaj me samo čudovišni bareljefu! Očistiti treba malenu kutijicu, jer to nisu tvrde alge i zeleni klobuci mora, školjke sna. Stvarno, čemu služi ova kržljava kvržica? Ona ima i mali rep i okrugle oči. Lukavo gleda u moje napore, pokušava izbjeći smrtnu opasnost praveći se priljepkom, ali to joj ne pomaže. Moja plavičasta glava, oštroubodni vršak, ubada je transcendentalnim dodirom, šiljatim preusmjeravanjem pažnje na stijenku kutije; a kako je samo crna od straha! Ja ću te osloboditi basnoslovnog pritiska pritiskujući čeličnim skalpelom sve prepreke, sve slučajne naplavine balasta, sve raskošne nepotrebnosti… Ja ću to svakako učiniti, jer te želim otvoriti; nemoj mi lagati svojim neuglednim obličjem, svojom musavom vanjštinom prosjačkog štapa… Prozreo sam te, a u tome su mi pomogle reske ponjave zvučnog crnila. Zar ovdje nije tiho, suviše tiho? Zar ovdje nije sterilno? Treba hitno promijeniti surove uvjete školovanja, treba otvoriti dodatne kurseve… Uopće nije sigurno da ću izdržati ovo zgusnuto zanimanje potrage i otvaranja, prodiranja i proboja; tako me jako muče ove namjerno ili slučajno postavljene neravnine… Pa gdje su, dođavola, te pukotine na poklopcu? Ma, ja ću te otvoriti gnjido perverzna! Odjeven u ubojitu svilu primijenjene noći, a sladostrasno banalan, kušat ću svojim osjetljivim nepcem tvoju nevinost, tvoj prkos… Da, da, u meni caruje požuda dovoljna za tri izviđačka bataljuna. Crna kutijo, ne možeš izbjeći ovaj raznobojni život uložen u sve ili ništa… Crna kutijo, okani se sama sebe! Vidiš, vidiš… plohe su sve češće, sve tanje, a i kiselina dobro radi; nazirem li to rubove poklopca, osjećam li skori pad njegove lijene površine? U meni buja sav prethodni korov naseljen besmislenim ponavljanjem svijeta; kroz mene prolaze šoferi-patnici, ali i tupani i drkadžije. Pa tko je tu u pravu, i tko tu govori ”da”, a tko govori ”ne”? Očaj u bijelom ruhu igra svjetsku dvorsku ludu odjevenu u smiješno, ludu odjevenu u smjelost, ludo ludu ludu. Oho, zaista si glatka pločo poklopca! Vidim i rubove spajanja: to su stisnute usne, prezriva crta porubljena nijansama sivila na crnom materijalu. Cere se nijanse zebnje, strepnje, straha, užasa, strave i očajanja… Ali, ne! Mene se nećeš otarasiti, idiotska krabuljo! He, he, he, čuvaš jezgru, zar ne? Ha, ha, ha, ha … Evo me, kujo!”

 

* * *

Crna kutija iznutra. U mrkloj unutrašnjosti oko jezgre posjedali članovi opozicije, nevidljivi noćnici tajne. Slušaju potmulo poslovanje Clownovih plemenitih samoperverzija: struganje skalpela, oštroubodnih plavičastih šila koja točkasto uništavaju bareljef, a zatim i tijelo crne kutije; lupkanje, kuckanje, kašljucanje sumanutih i, zapravo, upornih ideja očajanja. Noć blago i tajnovito tinja tihim ponjavama lelujava crnila, a nevidljivi noćnici sabrano i marljivo razgovaraju.

A: – Hm, pa on je lud – reče najstariji i najnevidljiviji noćnik kutije nastavljajući prethodni razgovor.
B: – Ali i snažan – dometne čistač jezgre igrajući se nevidljivim noćnim brisačima.
C: – Imaš pravo. Nećemo ga uspjeti zaustaviti – doda treći noćnik.
B: – Da, ali pitanje je koliko je on snažan?
A: – Vjerujte, užasno je jak, čak stravično i očajno jak.
B: – Kako znaš?
A: – Obavijen je maglom Visoke Apstrakcije, a srne naprijed u teškom bijelom plaštu.
C: – Znači, i tebe trga u koljenu?
A: – Da! Već dugo vremena osjećam gibanje Apstrakcije u čaški, a i tabani mi bride.
B: – Dakle on će proći?!
A: – Svakako.
C: – Ali, ipak, bit će razočaran kad otvori jezgru.
A: – Da, ali najvažnije je to da će proći. Zar si sve zaboravio? Hajde da ponovimo gradivo!
– Može, može – zaplješće B.
A: – Vidite, mi nismo prošli, bili smo preslabi i postali smo isključivo noćnici. Naš je zadatak da čuvamo jezgru, a i to čuvanje samo je formalno, ne stvarno. Mi, nevidljivi, trajemo u jezgrinoj vlasti… A ovaj gore, taj će se spasiti koliko je to moguće…
B: – A moguće je malo, gotovo ništa.
C: – Pusti, dobro je i to. Što mi imamo od ovoga ovdje? Ništa. I boje smo zaboravili, problema nemamo, a to je najgore od svega.
A: – Ali to nije sve. Mi smo neizlječivi, mi smo ništa i zato smo luđi od njega.
B: – Pa da! Na primjer meni za sve puca prsluk.
C: – Meni je odavno puknuo.
A: – Upravo zbog toga i možemo slobodno i sabrano razgovarati. Nas je kiselina ludila temeljito izgrizla. Živjeli!
B: – Živio, noćniče! Dok ovaj gore tutnji, hajde da razgovaramo još marljivije!
C: – Hajde. Tko će prvi?
A: – Svejedno. Evo, mogu ja! – svečano zabruji A-ponjava. – Čistaču, jesi li danas očistio jezgru?
B: – Jesam, o najnevidljiviji noćniče! Brisači su radili besprijekorno. Perfektno. Revolucionarno.
C: – Subverzivno.
B: – Fantastično.
A: – A ventili?
B: – Ne brini. Njih sam očistio starim teorijama ludila.
C: – Zanimljivo!
A: – O tome nam prije nisi pričao.
B: – Nitko me nije pitao tako jednostavne stvari.
C: – Čudno?! Hm, o ništavilu ni slovca. Baš si klipan.
B: – Ja samo radim svoj posao.
A: – Stvarno, to nije pošteno. Ti dakle imaš posao. A mi?
B: – Pa… imate i vi. Čuj, ti si zadužen da budeš najnevidljiviji, a C-ov posao je da bude subverzivan unutar crne kutije. Zar nije tako?
C: – Jest, ali…
B: – Znam što ćeš reći…
C: – Skini mi se. Kako mogu biti subverzivan u sveopćem mraku? Ja sam tužan… mene uopće nema… za subverziju je potrebno dvoje.
A: – Aha, čaj za dvoje.
B: – Ali ovo nije kavana, momci. Vi pretjerujete…
C: – U mraku se ne može pretjerivati.
A: – Ne može. Može se samo sanjati.
B: – Što? Pustoš?
C: – I to.
A: – Ali i plodnost magle.
B: – Visoke Apstrakcije?
C: – Da, a to je trganje u koljenu.
A: – Katkada i u mozgu.
B: – Pardon! Vi zaboravljate. Naš mozak je zdrav, iako je nevidljiv. Osim toga da tako bude i ubuduće brinem se ja, noćnik-čistač.
A: – Slabo se o meni brineš, rekao bih. Mene stvarno trga u mozgu.
B: – To onda ne trga u mozgu.
A: – Nego?
B: – To su međupraznine.
A: – Huljo.
B: – Nemoj tako. Toliko sam se uvijek brinuo o tebi. Umatao sam te, čistio ispod tebe…
C: – Točno. Sušta, istinska dobrota. Dragulj.
A: – Rasplakat ćete moje srce, momci. Brinite se radije za nevidljive plakate. Zar ne čujete kako onaj gore napreduje?
C: – Strašan je.
B: – Sigurno ima groznicu.
A: – Žuri mu se kao psu.
C: – Oh!
A: – Treba ga spremno dočekati. Ne dolaze turisti svaki dan. Naprotiv, rijetki su.
C: – Uopće ih nije bilo dosad.
B: – A mi?
A: – Stvarno, zar mi nismo turisti?
C: – Mi nismo pravi, mi smo nepokriveni čekovi.
A: – Utoliko bolje.
C: – Aha, razorit ćemo sve sisteme.
B: – Vi samo o tome. Tako ste suhoparni, a ja maštam.
A: – O čemu?
B: – O pubertetskoj sluzi. Ovdje nema ničega, ne možemo se sjetiti važnih intimnih događaja. Meni je već dosadno brisati i glačati jezgru.
C: – Odmori se malo.
B: – Lako je to reći. A tko će me zamijeniti?
C: – Nitko.
B: – Zaista si subverzivan. Pa jezgru moramo sačuvati.
A: – Za koga? Već sam zaboravio.
B: – Za potencijalne potomke crne kutije. Za sve one koji će stići, ostati ili otići…
A: – Kao i ovaj tulipan gore. Čujete li kako hropće?
C: – Uništio je već čitav bareljef.
B: – Stijenke su gole.
A: – Još malo pa će otvoriti kutiju.
C: – A mi ćemo vikati: “Prođi, prođi sretniče i pomiluj nas bijelim plaštem očajanja, ogrtačem slobode!”
B: – Ionako nas neće čuti.
C: – Zašto?
B: – Drogiran je.
A: – A k tome i fluorescentno drzak.
B: – Drzak i neobazriv.
A: – Sasvim neprijatan.
B: – Nepopustljiv.
A: – Inteligentan.
C: – To je najgore. Takvi su vrlo opasni.
A: – Zato će i proći.
B: – Zavidim tom prodornom nosaču ideja.
C: – I ja.
A: – Taj neće propasti u ništa kao mi, ne bojte se.
B: – Psssssst!
C: – Što je bandoglavi?
B: – Zamisli, već odiže poklopac!
A: – Nevjerojatno!
C: – Zamislite, počinjem ga žaliti!
B: – Tugaljivo.
A: – Ma, pusti ga, on je blesav dokraja.
C: – Vi ste izgubili sućut.
B: – Mi smo izgubili sve.
A: – Čak i vjeru u deterdžente.
C: – Ne brbljajte! Ovaj gore otvara poklopac, skapava od gladi za poštenim tenisicama pa da ode, a vi se bavite marginalnim cvjetovima i nedostojno uvježbavate ništavne bobice.
A: – Kakve bobice, prijatelju?
C: – Ništavne.
B: – Valjda misli na naše krepke opaske ?!
C: – Ne, ne mislim na njih. Mislim na vaše kržljave vijuge koje su se silom prilika stisnule pa ih svjesni toga želite proširiti.
A: – Oho! Teoretičar.
B: – Filozof.
A: – Fundamentalni problemi nekrofilije spasa.
B: – Gospodin Visoke Apstrakcije.
A: – Odmah me trga u koljenu.
B: – A mene hvata porebrica.
A: – U čaški slušam radioemisije.
B: – Rebarce pjeva song o dugotrajnoj upali.
C: – Vi ste totalno neproračunati.
A: – Nije istina.
B: – Samo smo dobili menstruaciju.
A: – Tek smo malo nervozni.
B: – Proklete mjesečnice…
C: – O, mjesečari! Čovjek skapava…
A: – Šuti! Pogledajte, odigao je poklopac!
B: – Najebali smo.
A: – Nismo. Uopće nas neće primijetiti. Zaboravljaš da smo nevidljivi.
C: – Točno. Mi smo nevidljiva opozicija.
A: – I stoga nedjelatna.
B: – Hm, hm…
A: – Hm, pa ovaj je stvarno lud.
C: – Hm, tišina, momci! Mi smo noćnici tajne.
A: – Šutimo dakle.
B: – Šutimo.

Noć blago i tajnovito tinja tihim ponjavama lelujava crnila, a nevidljivi noćnici sabrano i marljivo šute.

 

* * *

Naprežući se možda suviše manijakalno dostojanstveno Clown istočka šarke poklopca. Glatka i bez bareljefa, ogoljena i istanjena, crna kutija zavibrira, zaljulja se viseće središte sarkofaga: poklopac bućne u zelenkastosivi sloj kiseline. Ubrzo nestane izgrižen do posljednje molekule.

Clown uđe u noć kutije. Tišina. Ništa. Onda opazi jezgru. Ulaštena i izglačana do savršenstva visjela je u središtu crne kutije. Clown živne misleći na definitivno spasenje. Pun nezgrapnog poštovanja krene prema njoj. Usput pripremi oštroubodno plavičasto šilo. “Uf, kako sam samo spreman za otvaranje”, pomisli, a zatim se plaho zaustavi tik ispred jezgrina omotača. “Sad ću napokon saznati tko sam. U jezgri pohranjen leži moj pravi svijet, sve ono što sam bio, što jesam i što ću biti. U spoznaji vlastitosti sabire se i nagrada za proživljeno i radost iskupljenja. Dosta je neizvjesnosti, lutanja i mahnitosti. Trenutak pogoduje slavlju, a očaj se zalijeće nepoznatim pravcem.”

Preostalim očajanjem Clown obmota loptu jezgre. U svečanoj pozi ispruži šilo za točkanje materijala i hrabro drhteći istočka gornji oval jezgre. Oval omotača prhne i nestane u mraku. Fatalno nagnut, načas zatvorivši oči, Clown gurne glavu kroz otvor. Zatim sabrano otvori oči i ugleda – prazninu. Od jezgre ostala je samo prazna i mlohava ljuštura njegove tlapnje; u sljedećem trenutku nestane i ljuštura, a Clownov vidokrug progovori svojim jezikom: ništavilom. On, zgromljen i beznadan, spuzne na dno crne kutije. Hladna glečerna pjena bjesnila prokulja iz njega. Čitav predjel unutrašnjeg ispune brze nekontrolirane krhotine svijesti…

…i plašt pobježe gdje je očajanje i to meni a toliko sam u sve uložio nevjerojatno svijet je đubre opet ne znam tko sam a tko je stajao u kiselini tko je nosio oštroubodna šila zar to nisam bio ja kako to da nema očajanja što pročišćenje kao da sam lakši hi hi hi hi samo vedro i veselo poker je vesela igra nego što tko je dirnuo ručku sarkofaga bijedne li sprave pa i nije trebalo šetati drvoredom i misliti o svemu glavno da sam se oslobodio odbacivanja ovo nije suncostaj oporavak ovo je glečerno bjesnilo bez bjesnila nema mene nema joj jooj dođavola nema arhimedove točkice svijet nema središta čovjek je bez sredine koji sam ja takav da jesam sarkofag i kiselina dobro je to plavi čovjeka osjećajem postojanja ne sebe već svega hi hi hi hi hi a ni to me nije dotuklo bučni gromovi kiseline da mi je samo znati oh znati gdje li je opozicija zar u meni zar je sve u meni frustrirane ručke bezmjernost varljive kurve bareljefa hajde pridigni se ništa nije tvoje ništa nije čvrsto himere tutnje kroz tutanj u hrskavici a gdje me to trga u jetri fabriciramo nadimanje fijuk ciroza netko ovako a netko onako za jogurt dugovječni stogodišnjica jogurta kefir-tlapnja čuj ponovi svoje ime Clown Clown a drugo uobičajeno je više besmislene oznake daju sigurnost začeće preživljavanja i kome treba ujdurma to ugursuzi skaču zečevi zrak vježba oštri prodor unazad he, he, he a to i nije ime to je boza postojanja besmisleni grč juri zjenicom kao lud cvrlji bubotak šarenicom kako se ponaša kompaktna kuglica ulja ako je uopće ima u bunarima sreće ako ih uopće ima zar meni jezgra izdajica cvrkut izlišne fatamorgane da ti pamet nestane u kiselini relativizma zar smo svi oštrili uzalud u dimnim zavjesama ha kuglica ulja-identiteta gdje je to u katastru u iskaznicama ribolovnog društva filozofskog udruženja hi hi hi ništa nije sigurno sve je obmana samo piši amorfno trulo jesenski a plašt što meni treba diži se nisi ti od onih koji će u crnoj kutiji ostaviti kosti ti si putnik imaš i neki program nisu važne tmine sasvim je svejedno imaš ili nemaš hi hi hi hi hi a preživjeti ljupka proročica kiselina fantom kemijske medalje aha viseće središte kakvo jebeno središte što predstavljaju moji ubodi ništa i opet ništa to znati kiselina ne djelovati ona biti pitka voda dobra voda ekološki rizik u džepu popularna figa u jezgri lipta prazno čak je i moja odluka zanemariva pogotovo s ekonomskog aspekta diži se tu je mračno tu biti glupo motanje mraka preslica tmine biti grandiozno blesavo hm svaki projekt čuditi i voljeti svjetlo neopozivo razbarušeno hajde brže kresni neću pa da eksplodira noga koja trgati u koljenu reumatski se isticati u velikoj apstrakciji hi hi obavijen biti mnogo se dopasti magli različku ptici u zori meki poticaj gospodine zaumna njedra crne kutije vabe opozicionari diži se diži aha ja ću se probiti ja ću proći iskusio sam stotine raznih galebova u krilu mozga još bolje ako nema središta ako nema boga ako nema mene tko si ti ja sam svi i ta kiselina čudotvorni lijek omame selidba iz sarkofaga u kutiju u prividnu jezgru to je vidna zgranutost saznanjem da ne znaš tko si distanca usamljeno drvo ja ću naučiti živjeti u zapahnutim granulama visokog čela za uzdarje evo dnevnih novina evo mlijeko običnog tupog i besmislenog evo ili-ili a što sada majstore strpljivosti plinovodi neprotočni imenovanje neizvršeno jabučica gore dolje pa to lijevo kuda naučiti živjeti zaboraviti kiselkasti sarkofag aha ili-ili tu i tamo tu ili tamo moje krhotine na raskršćima dužih rečenica na opekama gradnje polako prvo koljeno pa stopalo diži se diži čuješ skršen čovjek opasan svojim odmakom sarkastično izvinuta obrva u crnilo ponjava a što je to ideal časno ljepilo kurtoazije kakve kvržice raspojasani oval odleprša gurnuti glavu i vidjeti ništa narav zaokružene tlapnje izbočine grudice mineralne bubrežne zastavice luči diži nema plašta bijeli lepet očajanja mine podružnicu zebnje strepnje straha užasa i strave evo obično i tupo vime presahnula ljutnja obećavajuća zemlja to je moja potvrda za vječnost samo vaša nenavist očna netrpeljivost brine o kako samo brine ustani ustajem čuvam odmak samo veselo u draguljarnicu nužde opali rubin stalagmiti noćni dijamanti s njima zibaj dan evo dnevnih kolportera istine ne presahnulo im ljeto u rukama jezgru ne smiješ zaboraviti u luk naborâ biblijskih skuta čemu onda sagib grupe čemu zapaljena borovina tame zašto gibaš sjećanje na rupicu na kutomjer mučenja ta lijena metastaza račići kiseline ludila odlaze kanalićima u nedogled bljeska dnevni poticaj mjernog učenja središta ti ga ne vidiš samo bogovi čitaju bosanski lonac nadjeven vijestima red na red lančani nagibak lično strada na rošavom tlu crne kutije što ćeš vizija nije bila sklona sada pljujem u jezgru tuste pogrde da ne misliš opravdati barbarstvo ležanja na podu naravno isto kao ni jonski trgovci krađu jantara nema razlike šavovi podjednako pucaju i u glavi i u lađama dugim dugokljunim a rebra pjevaju songove uzastopno bdijući neposlušna karnevalska djeca čuče u kamionima fantazije da se može stići ako čovjek samo hoće ne i ne predodžbe su iz temelja ustajale memljive nema stizanja nema središta nema sigurnosti nema spokoja na nitima ambisa hi hi hi samo ratni dokumenti samo himere u trku lovina lovci kao kruna slavlja neka bude osobno uhljebljenje naš idejni sklop ti budi čuvar pečata planinarski žig reci da sam bio na koti nula nula nula dižem svoju izdanu revoluciju bogovima šaljem snene poljupce kišne kapi sanjive pusice ribonukleinske provincije a svakako hi hi hi hi vidiš li pomoću visoke apstrakcije dižem noge hodam tko to u jednoj šaci drži sarkofag i kutiju skupa to je nitko zaparene kupke sanjalica parni kotlovi snalaženja sve čisto i uredno kao pupak djevice ima li toga u svemiru da svega toga ima gdje su nestali galebovi moji umjetnički bijeli modeli zameo ih horizont ni njega nema na geografskim kartama tup tup tup kreni vrijeme je a i toga imate u dućanu jako dobro u najlon vrećici nalazim svoja obrušavanja taj ludi lepet poniranja raspletene vlasi neba čuj gubi se iz crne kutije kad si već jači ne smetaj nevidljivu žgadiju ih bio sam isprva osupnut kilogramima praznine zato pljunem masno tkivo u okrugli otvor jezgre spuznuh na tlo kutije naivac ribež i mrkvica umjesto da odmah krenem u nepoznatom pravcu koji pokazuje dúga sa spektrom slikarske ljubavi ili-ili kratko i jasno u nejasnom čekam plodove gnjevne ideje repatice samurovinom zabundanog preprodavača bjelina ukrućen zaleđen trne zubima škrgut pravi se gerilac taj sjeverni dio mozga sad će on a šta ribati vitamine minerale u putnu kesicu hoće izbrazdati moje ganuće eh moj filantropski karakter krećem ovdje je ružno pod posut krhotinama i dosadom promašenih hramova bića u kutomjeru žrtve paljenice okićeni zidovi sarkofaga izlazim žreci dočekuju osim tmine ponovno sjaje boje ružičastohrapave ponjave crnila izgubiše pamet osjećam da mi netko u kutijici zavidi ih nije li to jedan dio mene atrofirani crvuljak slijepo promašeno crijevo gusti talog zabune svakog stižu čari paske tko to kuca danje svjetlo zanimljiva paleta ja hoću van ali ne tako naprasno neukusno čvrknuto fuj kad se spotakneš o ljušturu jezgre ljigave li kombinacije da i ne samo to sirene zavijaju dnevno moranje kućišta i pretinci škripuću vijesti vijesti vijesti hokus pokus ni galebovi više nisu kao da se sporije obrušavaju jedan do dva dobro zebnja još može to u pakovanju aperitivima u hladnjak na posrtanje do izlaza u svijet kakvi su ovo tuneli zacakljene plohe kritička rasvjetna mjesta ovdje umorni sigurno ne dolaze na izlet hladno je vani zavijaju pristali psi s kristalnih lustera pada snijeg ne vidi se tko je rukovodilac pahulja a tko samo memorijalni prosjek tako je lagano zamijeniti jabuke i pršić a i kvake ulazeći izlazim pristižući sustižem u sjevernom dijelu mozga pobuna izdrži sarkofag je neugodni suvenir a kutija intelektualna sramota jezgra katastrofa eona kontejneri puni promašenih nacrta samobičevanje i sauna elastična brezovina na pomolu znamenje opomene ali ja više ne ležim na podu ja letim letim bez bijelog plašta zakučasto kiselinski ružičastohrapava plahta opominje čuvaj ruku pazi nogu miševi nailaze s litica strmih automobila puštaju oči i repove grickaju lim prednja stakla već sukobi a još nisam ni pomirisao podne progutao jutro pročitao novine salve podataka sručuju se na jadne glumice i obespravljene kandže i torbice aligatori na mostu igraju znamenite kartaške igre što radi gradonačelnik a što pripadnici brze akcije ništa ništa nad mostom opet pliva sarkofag nemoguće tek si se izvukao netko opet pravi uzbunu sudbine poteže prljavu prošlost što misle ti kiflići u bijeloj kavi nadmeni napuhani a jok prijatelji moji pa nismo na sajmu zamisli kompletna špijunska katedra manipuliraju masama rekao sam središta nema ni medalja za zasluge eh i sjećanje brzo kopni u kočiji svakodnevnog kursa devize tlapnje neće pa neće prestati ja biti umoran oči popuštaju ne mogu više opisivati zar će opet uslijediti priviđenja maskenbali kazalište lutaka ne želim ponavljati ponjave udvostručiti jezgru ne ne ne bobice ne kvržicama ne neravninama hm bareljefi i moderna vremena ne ne i ne hoću boje široke vratnice makar i šokove u grmlju glupost na glupost obrađujte lijehe dobar rast u proljeće u zimu svrhoviti namještaj oplovite more tko se zbuni njemu prva nagrada udahnuti izdahnuti to je najpravedniji krug života i smrti kocke i broja bacajmo kocke u prohladne kanale turističkih gradova tufnice i zvečke za svu djecu podmorja a ja znam da više nikada neću morati pljunuti u ovalno ždrijelo prividne jezgre radije ću maštati o političkoj prozi o neboderima na ušćima velikih rijeka hi hi hi hi listati mineraloške zbirke posjećivati brojne nepoznate bolesnike u bolnicama poklanjati im po kilogram mirišljivih naranči nježnih mandarinki žutih banana činiti monstruozna djela na motociklu u uvijek obližnjim parkovima gledati televiziju hi hi hi što sve ne u klancu konjanik bruka svoju struku ništa nova prokleta jezgra ubit ću je u uhu i na bubnjiću dokle će ona uništavati moju karijeru ja sam se probio čekaj malo vidim danje svjetlo mutno obeshrabrujuće jesen neprekidno jesen kako to depresivno zvuči ipak mlado vino trpki sir rajnski rizling čuvene poštapalice gricka mlađeg i tako dalje klitoris jeseni čuvajmo autostradu od nametnika od napadača i odmetnika neće ona moju karijeru ja nju lancima ravno novim iz trgovine za guliti poparenu krmaču pred praznike na fakultetu gozba dolazi princeza sretan sretan nisam više na dnu crne kutije nema artista nema modela samo pitoma jesen u raketama iz samopoštovanja odrasli inženjeri vole dobre igračke efikasni slatkiši ah sjetio sam se moje ime je boris bravo pa ja sam izvan vlasti nepostojećeg središta da to je uspjeh ako uopće postoji hi hi hi pamet u glavu borise nije ovo akademija znanosti i umjetnosti a ti nisi akademik kokosova palma svršno drvo mlaki oblutak južnih mora još malo nema sarkofaga nema kiseline gle pa ti si na krevetu kraj tebe prozor a u prozoru jesen kao i obično njen svod koji piše uzaludnost njeno kopile trulež njene slabosti tvoja nutrina ja sam ti si on je mi smo vi ste svi smo tu si bez galebova a zašto krpež svaštoteka svaštara i to se naziva duša tragovi kiseline ipak ostaju nesvodljivi na bilo što drugo ja clown ja boris može biti slučajne oznake kiselina barem trag neka mrlja neko slovo slučajna gesta slučaj slučaj sjećanje na neponovljivi prizor guranja glave u praznu jezgru ipak si se probio kiše crnih metaka bombarderi sloma zagađena atmosfera crne kutije prekoračio si izbjegao zamke noći ali ništa nisam saznao o sebi puzao sam kao pseto njuškao tražio kao i prije u prsima me škaklja veliko x šuti sretniče barem si se straha oslobodio da ali sada sam blaziran kao aristokratska kurva svega mi je dosta prihvaćam svijet samo postrance živim za sebe glavni opći cilj komunalije i zdravstvo gle stvarno krevet a gdje su ostali sigurno na doručku terapiji hm gledaj gledaj časna riječ ima izgleda da se vratim što je tu je u društvo ja sam izopćio njih ne oni mene muckasti budalaste trešnje mene voćni vrhunac što ti je nauka i politika pazi joj ne odiži se još si slab tko zna koliko je prošlo dana mjeseci godina polako i kad se vratiš igraj se nezainteresiranog promatrača gledaj gledaš mumije nauljene glave robote hiperprodukciju balasta stenješ od muke nekako živiš zahvati te ponekad val nade opet čeprkaš ali gdje je ta moguća vlastitost nigdje samo čežnja kiseline odvojena stvarnost čežnja profinjenog alkemičara nostalgični miris a tu pokraj ruje rudar žudnja ali ne možeš više tri sarkofaga su sasvim dostatna za tvoj slučaj opet slučaj hi hi hi vidi mi palac čudan je kao da nije moj zapravo mogao bi biti svačiji ali ne izjeden je malo kiselinom to je onda moj ja sam ja što to znači možda kitnjasti vrančevi vjetrokazi na glavi počasna kukmica vjetrogonje nema veze samo da se malo pridignem imam nekoliko furioznih planova prije svega tražit ću opet preludin možda bijelo štene bude pravi frajer karitativni čovjek pun srčane napetosti za mene za mene i moje male potrebe ako nema preludina neka da bilo koji amfetamin da samo ne librium ne ne ne ne neću librium čuješ tako je o lily a ako mi ne izađe u susret onda ću ukrasti drogu za vrijeme terapije hi hi hi dok sestra martina otiđe piškiti hi hi ne vidjeh već dugo toliko genijalnosti na jednome mjestu tu tu tu to glumim automobile koji voze kao da mene bambija cvjetka i jevrema uopće nema da li će oni razumjeti ako im ispričam ono o jezgri i crnoj kutiji oni su čak vrlo zdravi momci evo ga evo upravo dolazi zdravo jedan galeb ništa strašno ne tek dašak zebnjice ništa jako depresivno nego onako više milozvučno polukarakterno neprikosnoveno ako baš hoćeš znati i kome sve to treba eh da je malo šampanjca pregršt smokava jedan stručak kobasica pa sve u vazu ukrasi dolazak poškropi laticama put gdje tetura povratnik gdje se dešavaju velika psihička djela ja sam samouk a soba 36 sada je prazna i jezgra je bila prazna uvijek je nešto prazno bez suštine bez soka bez bîti bez vitkih stupova poškropi laticama latice daj daj još sam umoran nemam kondicije a povratak tek počinje he he he znam brzo će i završiti nema kod mene simo tamo eh da je pregršt šampanjca pa stručak soli stvarno sam umoran jezgra koje nema umara da stručnjak soli baby puder soli soli soli

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.