Pjesme o krvi | Barbara Pleić

MIRNE ŽENE

Ravna obala rijeke
Okvir ruke mi zaklanja pogled
Ovdje stječem svoje kraljevstvo
Ovdje tražim svoje podanike
Samonikle poput perunika
vaše me oči prate posvuda
dok iskapam ostatke onoga
što ste nekoć nazivale svojom dječicom
Komadi mrtvog namještaja
iscerenih fotografija, rubovi umornih slika
razasuti kao poslije brodoloma
A vi, koje ste uvijek tražile pohvalu
onih statičnijih od vas
promatrate me mirno poput mrtvozornika
izdužene figure astigmatizma moga oka
Dok štapom prevrćem čudnovate ljušture
pod rukom nosim škrinjicu
vašeg šutljivog naslijeđa