Pjesme o krvi | Barbara Pleić

BOTANIČAREVA ŽENA

 

Smijao se uvijek
što ga pratim u stopu
Ritmično podiže čizmu po čizmu,
svježa se zemlja rahli,
ja je trpam u usta poput siročeta
Mjesečeve mijene ne narušavaju
njegovu stamenost; pa čak i
florealije promatra on
s mnogo nježnosti i razumijevanja,
stojeći postrance
upleten u nomenklaturu čudnog jezika,
zeleni div
Strpljiv poput lovca,
samo ne tako svirep,
sa šuškavim papirnatim grobištima
u rukama
(hej hej i svaka maćuhica
zna mu ime)
okreće naličje lista
kada posiječem nježnu kutikulu
svoga prsta
I kada kažem, život je tužan
on priprema šalicu biljnog čaja
Zajesenit će, dragi
Trebalo bi podrezati
ove raskoljene grane

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.