Pjesme o krvi | Barbara Pleić

BOTANIČAREVA ŽENA

Smijao se uvijek
što ga pratim u stopu
Ritmično podiže čizmu po čizmu,
svježa se zemlja rahli,
ja je trpam u usta poput siročeta
Mjesečeve mijene ne narušavaju
njegovu stamenost; pa čak i
florealije promatra on
s mnogo nježnosti i razumijevanja,
stojeći postrance
upleten u nomenklaturu čudnog jezika,
zeleni div
Strpljiv poput lovca,
samo ne tako svirep,
sa šuškavim papirnatim grobištima
u rukama
(hej hej i svaka maćuhica
zna mu ime)
okreće naličje lista
kada posiječem nježnu kutikulu
svoga prsta
I kada kažem, život je tužan
on priprema šalicu biljnog čaja
Zajesenit će, dragi
Trebalo bi podrezati
ove raskoljene grane