Pjesme o krvi | Barbara Pleić

* * *

Pokušavaš li sada pronaći tragove?
Nešto što možeš
nanjušiti, opipati, zagristi?
Ja sam već, hop, u naslonjaču,
promatram te ravnodušno,
ili zabrinuto,
prilagodit ćemo prilog
ovulacijskom kalendaru,
histeričnom ljuštenju
koje nikako da nastupi
Ipak, dirljivo te promatrati
kako me želiš uspravnu
kada već svi znamo
kako sam najpametnija u horizontali
i sve sam svoje životne vrhunce
dočekala na leđima
bio to procjep između želja i mogućnosti
ili suludi orgazmički pregriz
I zato ne pokušavaj natjerati
moje atrofirane udove na neku ponosnu aktivnost
kao što je hodanje ili stajanje
Nismo svi konstruirani kao vertikalna bića,
kao i/uspravni ljudi