Pjesme o krvi | Barbara Pleić

(ODA ČOVJEKU NA SUVOZAČEVOM SJEDIŠTU)

Šutnja je zlato
ali to nikada nije bila moja kovina
Provjerila sam – kuće nam se ne preklapaju
S druge strane,
rekla sam kako nikada neću pisati
o nečemu što ne poznajem
ali onda nikada ništa niti ne bi
bilo napisano,
čak niti o meni
I ovako mogu ponuditi popabirčenu izložbu
presjek nečega što se nikada
niti nije dogodilo
providnost nekoga tko nikada
niti nije progledao
a nedoumica tu ne prestaje
jer želim da znaš samo najprobranije o meni,
samo najfinije i najistančanije
ljubavnike koji će me znati pohvaliti
neznance koji će preda mnom zadrhtati
Najsmješnije je od svega
što ti čak niti ne postojiš
osim možda kao ideja drugih,
kao jedna od stupica na škljocaj
koje istrijebe sve što se miče
davno prije nego li nas počisti šumski požar