Pjesme o krvi | Barbara Pleić

OTJECANJE

Divim se onima koji znaju odabrati
prave riječi na rastanku
precizne kao oblutak
odbit će se od površine još barem dva puta
a možda niti neće ostaviti tragove

I sretna sam, zar ne,
jer nisam ih morala čuti slučajno
zgrčena nad prisluškivačem druge linije
ili ih progutati
Stigle su iskreno i pravocrtno,
samozadovoljne u svojoj pravičnosti,
pametne bombe
usmjereni projektili

A ipak ne mogu odagnati to nezadovoljstvo,
taj osjećaj promašenosti,
tu nezahvalnost
Nemarni kirurg, loš matematičar,
raščlanjivao me godinama
da bi mi na kraju pokušao podvaliti ovo,
sramotu i bijes,
ruku pod ruku

I priznajem, uhvatio me nespremnu,
nesuvisli mistifikator, polovni čarobnjak,
pod krinkom jednostavnosti,
običnosti koja puca od zdravlja,
nimalo kao ti,
rekao bi skeptik,
rekao bi izdajica

A to zdravlje, zdravlje, moje zdravlje
ponovno me povlači za jezik
i stavlja na njega jednu bijelu pilulu,
ja brzo stvaram bisere,
ne, ne, lapsus calami,
blister je u pitanju,
odstupite pohlepni prosci

Ipak, bilo je uzbudljivo
igrati se kraljevne-guščarice,
ili djevojke iz šipka, ili
bilo koje od onih koje oplakuju biserjem,
i koračaju po zlatnim opekama,
i rađaju ruže
Takve ne treba podmićivati zvučnim parfemima,
mirisnim vodicama,
životnim esencijama

Moja kemijska pljuska
u lice velikom mistifikatoru
Kako je samo jednostavna moja formula!
Paroksetin-klorid hemihidrat,
pokušaj je izgovoriti brzo, bez lapsusa
Ni traga bukeima i buketima,
ni traga dašku i omaglici!
Nemoj da moram ispočetka objašnjavati!

Uz takav titanski ključ,
lako me zatočiti.