Pjesme o krvi | Barbara Pleić

* * *

Zaustavljena, ne na rubu,
već u onom trenutku orgazmičkog odumiranja
prepunog duhova
koji mi dodiruju lice mekim krilom
tustih noćnih leptira
s licima novorođenčadi
kojih se potajno užasavam
A i tvoje je lice iskrivljeno
u nešto neprepoznatljivo,
ispunjava me gnušanjem i samilošću
Svatko je od nas to morao proći
sječivo ili stisnutu šaku, rekli su mi, biraj
i svatko se od njih nasmijao
čuvši me kako urlam na Mjesec
Vukodlaštvo je ženska izmišljotina
a vještice su ona bića
koja nisu smatrala potrebnim
krvariti niti taj jedan jedini put
kada je to od njih bilo očekivano