Pjesme o krvi | Barbara Pleić

LIJEPI LJUDI

Promatram ih
dok kosama vitlaju svijetom
Vjeđama vedre i oblače
dopuštajući da ih se gleda
čak i lica obilježena pjegavim tifusom
Oni su nositelji zaraze, izjedeni mjesec
Jalovi su kao mule,
alabaster im se treba nanovo krpiti
svake druge godine
A iza svakoga od njih
dolazi kolona ružnih ljudi
koji im razapinju šatore
raščešljavaju grive
i pišu ode
Dočekuje ih gomila proždrljivih očica
usta gladna poljubaca i krvi