Pjesme o krvi | Barbara Pleić

RAŽALOŠĆENE KĆERI

Rastopljeni oblik
kada prelazim jagodicom prsta
preko lica
Ogledalo je sterilno i hladno;
ono ništa ne govori o nama
A kako i bi
Jedino moja majka
dodirujući mi nosnu kost
i oluke ponad vjeđa
pronalazi nešto tebe u nama
Tvoj se hod pretvara
u lomno šuštanje balerina
a nagovještaj igre
u udaranje valova nepregledne vode
A mene je more odavno odbacilo
Graditelj brodova, prvi kupač na plažama
Tvoja kći nema niti slabašnog korijena
morske alge
i od prvog dana uvjerena je, utopit će se
U bespoštednosti tvoga neznanja
ili silini tvoje ljubavi