Pjesme o krvi | Barbara Pleić

* * *

Grana je pukla usred šume
To je 1. mukli prijelom
u posljednjih nekoliko kilometara
Studen nas je toliko pritisnula
da se i zvuk ledi
(nitko ne pamti takvu zimu
a zaklinju se
kako pamte
sve)
Nama to ne smeta,
zamotani smo do ušiju
još kao djecu učili su nas
kako mogu uvenuti i otpasti
iznenadi li nas mraz
ili kakva neljubazna
riječ
Mjesta se razaznaju
samo po imenima onih
koje je zatekla bijela smrt,
toplina je bez čvrstine,
na nju se gleda
s prijezirom
ili sumnjom,
snježno sljepilo
oduzima nam
novorođenčad i
kuniće
Upravo zato ne razaznajem
odmah crvenu boju
“trag tvoje krvi u snijegu”
užas koji unosi
jer to je grana, grana, grana
koja je pukla
sasvim slučajan događaj
i dok se toplina prikrada
još zurim prema svjetlima
najbližeg naselja