Pjesme o krvi | Barbara Pleić

PRIJE SRAZA

Čudan osjećaj
Kliziš preko mene,
a sve čega se mogu sjetiti
(čudan osjećaj)
jest pjenušava navala vode,
dubina od koje bubnjići pucaju
Ne moraš biti prisiljena
ne moraš biti prisiljena
gdje je riječ da je pokrenem
čudan osjećaj, čudan
osjećaj
Okolnosti su nas naučile prepredenosti
okolnosti su nas prisilile
na tajne i sudioništva
ljusku koju je nemoguće probiti
i kao takva strujim
vašim zagonetnim telepatskim kanalima
nije niti čudno što patite od migrena
(komadić poruke zaostao u uskoj cjevčici)
popraćenih povraćanjem
Tako je dušo, pokušaj se nagnuti nad strminu
kako bih u tom trenutku ugledala
svoj zrcalni odraz
te ću prestati mariti
što ležim ovdje gola i nepraktična
dok moj glas (izdajica)
ne može oblikovati riječ
kojom ću se vratiti natrag
natrag na iste stolice
Psihoanaliza radi punom parom
i osjećam kako me savijaju kao mjedenu žlicu
a ptičje mi kosti krckaju pod zubom
naletjevši na zidani dokaz tvoje ljubavi
Voda koju sam sanjala gura me lagano naprijed
i iako ponekad vrištim pogledaj,
pogledaj, pogledaj
u trenutku kada razotkrijem prijevaru
već ćeš biti daleko