Na tragu Kornjače : pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića | Branislav Oblučar

ZAMJENIČNE IGRE I SEMANTIKA ZATVORENOSTI. DRAGOJEVIĆEVA PJESMA U PROZI OD PRIRODOPISA DO ZVJEZDARNICE

Ako se razmatranjem Dragojevićeve esejistike učinio kronološki korak unaprijed, sve do 1994. kada je objavljen Cvjetni trg, sada će biti potrebno učiniti korak unatrag, da bi se na koncu dosegnula i posljednja, 2013. godine objavljena knjiga pjesama Negdje. Korak unatrag ići će prema zbirci Prirodopis, gdje je prvotno objavljen tekst Virusi – riječi (zamjenična igra), koji će biti polazište sljedećih interpretacija. Iako će u ovome poglavlju pažnja prije svega biti posvećena knjigama pjesama, pozivanje na knjige eseja bit će nužno, ne samo zato što problematika tvarne imaginacije prolazi cijelim autorovim opusom već i stoga što je esejistika sastavni dio pjesničkih knjiga i, na koncu, što ju je katkad nemoguće razlikovati od pjesme u prozi.

Kao što je već istaknuto, pjesma u prozi u knjigama pjesama od zbirke Nevrijeme i drugo nadalje participira u prostoru u kojem su različito oblikovani tekstovi metodičnom distribucijom sadržajnih i formalnih elemenata te specifičnom kompozicijom knjiga (poredak pjesama i ciklusa) organizirani u cjelinu koja istodobno nosi obilježja tekstualne heterogenosti i problemske jedinstvenosti i zaokruženosti (ali i otvorenosti, s obzirom na brojna premještanja tekstova i ponavljanje motiva). Kritika je ustvrdila da je težnja cjelovitosti karakteristična za svaku Dragojevićevu knjigu pjesama (Pavličić, 1999: 322), no smatram da je ta cjelovitost tijekom vremena mijenjala karakter, pa je od gore spomenute knjige iz 1968. do danas na djelu progresivna homogenizacija Dragojevićeva lirskog diskursa, koja se provizorno može sagledati u dvjema etapama.

Prva bi etapa obuhvaćala zbirke od Nevremena i drugog do Zvjezdarnice (1995), a obilježava je proširenje lirskoga diskursa esejističkim, odnosno isprepletenost knjiga eseja i knjiga pjesama, koja se ogleda u činjenici da zbirke pjesama donose tekstove koji “najavljuju” knjige eseja, jer oni postaju njihov integralni dio, a na lirskim marginama knjiga eseja već se nalaze jezgre budućih knjiga pjesama. Pjesme u prozi u takvom kontekstu slijede već naznačenu dvostruku putanju – s jedne strane, naglašavanjem tvarnosti riječi bliske su pjesmama u stihu, naročito u knjigama Četvrta životinja i Prirodopis, u kojima je nakon izravnosti lirskoga kazivanja u zbirci Nevrijeme i drugo iznova na djelu postupak dezintegracije lirske semantike. No, s druge strane, paralelno s tako koncipiranim tekstovima nalaze se i pjesme u prozi naglašeno bliske esejima ili pak one koje istodobno funkcioniraju i kao eseji i kao lirika, a koje djeluju kao mjesta integracije semantičkih silnica čitavoga autorova opusa. U zbirkama Četvrta životinja i Prirodopis procjepi između različito strukturiranih tekstova su zamjetni; primjerice pjesma u prozi/esej Kako se postaje gmaz i esej Druga strana svjetlosti u Četvrtoj životinji razgovijetnošću teme znatno odskaču od lirske dominante koja se ogleda u krizi tematičnosti. Od Prirodopisa nadalje događa se postupno približavanje različito strukturiranih tekstova, koje je potaknuto povećanim udjelom narativnosti i anegdotalnosti, dominantnog elementa kasnije Dragojevićeve esejistike, a koji se širi i na pjesme u prozi (u Razdoblju karbona, a naročito u Zvjezdarnici), ali i na one u stihu. U tom se smislu proces homogenizacije diskursa može odrediti i kao proces jačanja tematičnosti[1] u autorovu pjesništvu.

Kao završna točka prve etape mogao bi se označiti istovremen izlazak zbirke pjesama Zvjezdarnica i knjige eseja Cvjetni trg, međusobno višestruko prepletenih knjiga. Zbog izostanka raspravljačke dimenzije u autorovoj esejistici u korist narativno-meditativne, koja u dobroj mjeri zahvaća i liriku, svaki tekst knjige Cvjetni trg (osim završne Bajke o vratima) zamisliv je u okvirima pjesničke zbirke, odnosno žanra pjesme u prozi. Pavličić na primjeru spomenutih knjiga ističe približavanje lirike i esejistike u kasnijem autorovu stvaralaštvu. Prema Pavličiću ranija je Dragojevićeva lirika bila obilježena govorom o općenitostima, no u trenutku kada je počela progovarati o predmetnom svijetu i svakodnevici, uvelike se približila esejistici, što je rezultiralo nemogućnošću utvrđivanja jasnih žanrovskih granica: “razlika između eseja i pjesama u prozi u novijem njegovu stvaralaštvu tako [je] malena da je katkada i nije moguće razabrati, s tim što se jedno i drugo dodiruje i s pjesmama u stihu…” (1999: 322).

U drugoj etapi, koja obuhvaća knjige pjesama Hodanje uz prugu, Žamor i Negdje dogodila se asimilacija – rukavac esejističkoga diskursa u njima se stopio sa središnjim lirskim tijekom, rezultat čega je izostanak zasebnih knjiga eseja. Esejističke se bilješke, kako ih autor naziva, sada samostalno pojavljuju u periodici (Zarez, Vijenac, Quorum) u obliku skupina ili ciklusa, a neke od njih autor je poslije integrirao u pjesničke zbirke Žamor i Negdje. Posljednje tri autorove knjige djeluju neobično homogeno, premda su i u njima pokazane mogućnosti različitog oblikovanja tekstova, ali su strukturni pomaci od teksta do teksta manje zamjetni. Pjesme u prozi katkad su više asocijativno-lirski ustrojene, a katkad više počivaju na naraciji i meditaciji i zadržavaju bitna obilježja autorove esejistike.

Dvije provizorno ocrtane etape autorova rada poslužit će kao okosnica strukturiranja interpretacije, no važno je istaknuti da su stroge kronološke odrednice u Dragojevićevu djelu uvjetne – njegova je dispozicija prostorna, s obzirom na neprestano ponavljanje, variranje i premještanje motiva, problema i tekstova. Stoga će kronološki hod analize u ovome odjeljku neizbježno uključivati “prostorna” povezivanja knjiga i tekstova; na početku spomenuto “cik-cak” kretanje pokazat će se najprikladnijim načinom prolaska Dragojevićevim djelom koje je i samo obilježeno kretanjem naprijed-natrag.

Tvarna imaginacija provodna je problemska nit sljedećih interpretacija. Svaka Dragojevićeva knjiga obilježena je temeljnom ambivalentnošću – neprestanim balansiranjem između asimilacijskih nastojanja subjekta da se projicira u svijet i otpora koji materijalni svijet takvim nastojanjima pruža. U svakoj zbirci autor pronalazi nove motivske i simboličke konstelacije, kao i formalne postupke kojima se ta napetost predočava.

BILJEŠKA

[1] Zoran Kravar ustvrđuje da se Dragojevićev rad odvija kao “drama retematizacije, u kojoj su zbirke Četvrta životinja (1972), Prirodopis (1974), Razdoblje karbona (1981) i niz još novijih prizori ili postaje” (2009: 153), pri čemu se pojam “drame” odnosi na sukob između tematičnosti i neprozirne teksture (ibid.). Pritom se “drama retematizacije” u Dragojevićevu djelu ne ostvaruje kao pravocrtan tijek, jer zbirke nakon prvijenca, u kojemu je intenzitet naznačenog sukoba visok, već donose povećan broj tematski cjelovitih tekstova, dok u knjigama Četvrta životinja i Prirodopis taj “sukob” iznova jača.