Na tragu Kornjače : pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića | Branislav Oblučar

PREDGOVOR

Ova knjiga neznatno je prerađena verzija doktorske disertacije Pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića koju sam obranio u siječnju 2014. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Disertacija je bila rezultat dugogodišnjeg interesa za Dragojevićevo stvaralaštvo, najprije „običnog“ čitateljskog, a onda i stručnog, pri čemu mi je poslijediplomski studij književnosti pružio priliku da Dragojevićevim knjigama pristupim podrobnije i interpretiram ih iz različitih književnopovijesnih i teorijskih očišta. Kada je napokon došlo vrijeme da odredim temu disertacije, našao sam se pred nedoumicom – kako pronaći perspektivu koja bi bila dovoljno široka da obuhvati čitav autorov opus, njegovu složenu i interpretativno intrigantnu problematiku, kao i formalno-žanrovsku stranu.

Budući da je pjesma u prozi konstanta Dragojevićeva pisanja, učinila mi se pogodnom kao ulazna točka za razmatranje žanrovski i formalno razvedenog književnog diskursa koji obilježava autorove knjige. Odabir pjesme u prozi omogućio mi je da analitičku pažnju usmjerim i na autorovu esejistiku, kao i na pjesme u stihu, jer je povezivanje i preklapanje različitih oblika i žanrova sastavni dio Dragojevićeve autorske geste. Dok pjesma u prozi s obzirom na autorovo djelo funkcionira kao čisto teorijski pojam (izostaje bilo kakav autorov komentar o toj vrsti), pojam imaginacije, kao materijalne uobrazilje, tvarne imaginacije ili sanjarije, nerijetko je temom njegovih tekstova, njime se opisuje odnos tekstualnog subjekta i svijeta, ali i postupak čitanja i pisanja. Tvarna imaginacija tako je od Dragojevićeva književnog motiva postala pojam od interpretativnog značenja, kojim sam nastojao ukazati na osnovne karakteristike autorova poetskog mišljenja. Dragojevićevo poimanje imaginacije težio sam povezati s fenomenološkim i antropološkim uvidima te takvim širenjem konceptualnog polja stvoriti okvir za tumačenje autorovih tekstova i utvrditi točku na kojoj dvije razine rasprave – formalno-žanrovska i tematska – međusobno korespondiraju.

Naslovom ove knjige, dakako, sažeto referiram na Dragojevićev prvijenac Kornjača i drugi predjeli; višestrukim pomnim iščitavanjima te zbirke uvidio sam njezinu veliku važnost za razumijevanje cjeline autorova opusa, ali i njezino značenje za hrvatsko pjesništvo 1960-ih, bez obzira na opravdano inzistiranje književne kritike i znanosti na autorovoj poziciji suputnika u odnosu na dominantne generacijske poetike. Iako će se stilom Dragojević poslije udaljiti od načina pisanja koji prevladava u najranijim knjigama, Kornjača ostaje osnova za razumijevanje njegove poetske misli, poetike u cjelini; autor u svojim katkad i znatnim mijenama ostaje vjeran njezinim pojedinim motivima, formulacijama i poetskim rješenjima. Kornjaču sam stoga pretvorio u ishodište interpretacija kasnijih knjiga u kojima sam prepoznavao njezin odjek i trag.

Taj trag mogao bi se opisati kao krivudav: ono što se kod Dragojevića nadaje kao isto ili slično uvijek treba tražiti i odgonetati u preobrazbama i razlikama. Na to krivudavo kretanje Dragojevićeva pisanja uputio je i Tonko Maroević ističući kako “retrospektivni pogled zainteresiranoga čitatelja mora tražiti ‘crvenu nit’ opusa u spiralama, ondulatornim i cik-cak linijama pojedinih pjesnikovih razdoblja” (2010: 203). Hrvoje Pejaković pak ustvrdio je da je Dragojevićevo djelo oblikovano kao “pjesnički sustav”, gusta mreža “tema i motiva što se iz pjesme u pjesmu i iz knjige u knjigu na osebujan način ponavljaju, prepliću i variraju” (2003b: 37). U vlastitim sam interpretacijama nastojao utvrditi osnovna čvorišta te problemske i diskurzivne mreže te spomenuto “cik-cak” kretanje pomiriti s kronologijom autorova djela – jer kao što treba uočiti ponavljanja i varijacije, nužno je opisati i mijene autorova diskursa koje naznačenu mrežu šire ili je zgušnjavaju. Važno uporište mojega čitanja Dragojevića bili su tekstovi njegovih tumača, poput Zvonimira Mrkonjića te spomenutih Pejakovića i Maroevića, zbog čega njihova imena iskrsavaju na više mjesta u knjizi; njihove sam uvide, kao i uvide drugih kritičara, analizirao te ulazio u raspravu s njima kada mi se činilo da se stvari mogu sagledati na drugačiji način ili preciznije izraziti.

Kao što je kretanje Dragojevićeva pisma nelinearno i spiralno, tako se ni ova studija ne kreće pravocrtno, već prema potrebi interpretacije iskoračuje u književnoteorijska uopćavanja i povijesne kontekstualizacije te se potom vraća konkretnim primjerima, odnosno autorovim tekstovima, koje sam u cjelini citirao; njihovo pomno čitanje potka je ovoga teksta. Prvo poglavlje otvara rasprava o pjesmi u prozi, o njezinim književnopovijesnim i književnoteorijskim određenjima, kao i o načinu na koji joj se pristupalo u hrvatskoj književnoj kritici i znanosti. Fokus je pritom na njezinoj pojavi u pjesništvu 1960-ih kao razdoblju kada se našla u žarištu pjesničkog interesa autora mlađe generacije, razlogovaca, s kojima je Dragojević – unatoč razlikama koje ga od njih odvajaju – dijelio interes za pjesmu u prozi i za spoznajnu problematiku kao dva elementa koja definiraju to razdoblje hrvatske poezije.

Drugo poglavlje donosi opis i interpretaciju rane autorove pjesme u prozi, odnosno prvih triju knjiga napisanih isključivo u tom obliku, pri čemu je posebna pažnja posvećena prvijencu: kompoziciji, lirskoj semantici i stilu, dok se u kratkom razmatranju danas pomalo zanemarenih zbirki U tvom stvarnom tijelu (1964) i Svjetiljka i spavač (1965) prate “kozmološki” odjeci Kornjače, ali i razvijanje moralističkih motiva koji u prvi plan izbijaju u zbirci Nevrijeme i drugo (1968). Poglavlje završava opaskama o predsokratovcima i fenomenologiji, diskursima čije je filozofeme kritika prepoznavala u pozadini Dragojevićeve lirike rane faze i na osnovi njih pristupala interpretaciji lirskog kozmosa i tekstualnog subjekta.

Zbirka Nevrijeme i drugo označila je prekretnicu u oblikovanju Dragojevićeva diskursa. Počevši s njom, i autorova pjesma u prozi mijenja izgled, na koji bitno utječe esejistika kao novi žanrovski “rukavac” koji obilježava autorovo stvaralaštvo od početka 70-ih do sredine 90-ih. Treće poglavlje stoga, nakon preliminarnog opisa književnog eseja kao žanra, donosi analizu Dragojevićeva esejističkog diskursa i njegovih mijena te kratak pregled njegovih četiriju knjiga eseja. S obzirom na to da se u njima pojavljuje tema tvarne imaginacije, na analizu esejistike dovezuju se razmatranja o imaginaciji na osnovi uvida Gastona Bachelarda, Gilberta Duranda i Paula Ricoeura. Njima se, kako sam prethodno uputio, osvjetljuje tematska, odnosno problemska, ali i diskurzivna razina Dragojevićevih tekstova, što na koncu omogućuje povratak pjesmi u prozi i ocrtavanje njezine pozicije u knjigama od 70-ih naovamo.

U četvrtom i petom poglavlju, na temelju prethodnih uvida, pokazujem kako je pozicija pjesme u prozi od zbirke Prirodopis (1974) nadalje određena književno-komunikacijskim okvirom s jedne i interpretativnom odlukom s druge strane. Karakteristike dobrog dijela Dragojevićevih proznih tekstova u ovom razdoblju generički su ambivalentne, na njima ravnopravno počiva autorov esej, kao i njegova lirika, odnosno pjesma u prozi. Preklapanje, odnosno participiranje tekstova u različitim žanrovskim okvirima pritom je pospješeno postupkom premještanja tekstova iz knjiga eseja u knjige pjesama i obrnuto. Takvo žanrovsko i formalno uokvirivanje dovodim u vezu s Dragojevićevom idejom “zamjeničnih igara”, kojom se opisuju odnosi na tematskoj razini. “Zamjenične igre” dio su problemskog obzora tvarne imaginacije, pa svojim čitanjem iznova nastojim pokazati kako se u jednoj problemskoj točki Dragojevićeve poetike povezuju razine forme i sadržaja ili iskazivanja i iskaza. U četvrtom i petom poglavlju podrobno se opisuju odnosi na semantičkoj razini, a interpretacijom se, kao i uočavanjem veza između vremenski udaljenih tekstova, nastoji pokazati ambivalentna ili dijalektička narav autorove pjesničke misli, koja se oblikuje povezivanjem i pomirenjem suprotnosti.

Tako strukturirana, analiza iz pomnijeg interpretativnog fokusa ispušta knjige koje se u drugačije postavljenim interpretacijama mogu pokazati relevantnima, poput zbirki Nevrijeme i drugo (1968) i Četvrta životinja (1972) – o njima se govori u mjeri u kojoj su značajne za cjelinu autorova stvaralaštva, naročito za mijene njegova poetskog diskursa. Također, treba napomenuti da sam iz razmatranja izostavio autorove tekstove objavljene u periodici, koji nisu uvršteni u knjige pjesama. Ponajprije tu mislim na cikluse tekstova (u stihu i u prozi) koje je Dragojević u više navrata, u prvoj polovini 2000-tih, objavljivao u dvotjednicima Zarez (2000, 2001, 2002) i Vijenac (2004), kao i one koje je krajem desetljeća objavio u časopisu Quorum (2009, 2010), pri čemu su tek neki uvršteni u knjige pjesama Žamor i Negdje. Premda bi ih bilo nužno uključiti u analizu koja bi se bavila kasnijim razdobljem Dragojevićeva stvaralaštva, čini mi se da se oni mogu privremeno zanemariti kada se govori o njegovu opusu u cjelini jer ne mijenjaju bitno karakteristike autorova diskursa kako se one očituju u zbirkama koje ih izostavljaju.

Na ovome mjestu nije naodmet upozoriti i na jednu očitost – naime, s obzirom na to da je riječ o studiji o još uvijek aktivnom književniku, pojedine tvrdnje dobro je uzeti s rezervom. Mislim pritom na teze iznesene u četvrtom i petom poglavlju, koje upućuju na ritam autorova objavljivanja i način distribuiranja knjiga poetsko-esejističke proze i knjiga poezije, u čemu sam nastojao uočiti određenu pravilnost i sukladno tome oblikovao interpretaciju. Dakako, ta je pravilnost potencijalno privremena i na toj razini moj pristup, bez obzira na to koliko težio zaokruženosti, ostaje bitno otvoren.

U nekoliko navrata donekle prerađeni i prilagođeni dijelovi disertacije emitirani su na Trećem programu Hrvatskog radija (o Dragojevićevoj esejistici te fenomenološkim i predsokratovskim motivima u njegovoj poeziji). Neka poglavlja ove knjige u većoj ili manjoj mjeri poklapaju se s tekstovima koji su prethodno objavljeni u stručnim zbornicima i časopisima:

“Prva i druga geografija u Cvjetnome trgu Danijela Dragojevića”, u: Kolo, knj. XVII, br. 4/2007 Zagreb, str. 290-306.

“‘Oni ne trebaju mijenjati nego gledati’ – Poetika Danijela Dragojevića u zoni djelovanja avangarde”, u: Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova XII. Istodobnost raznodobnog. Tekst i povijesni ritmovi, ur. C. Pavlović, V. Glunčić-Bužančić i A. Meyer-Fraatz, Književni krug Split – Odsjek za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Split – Zagreb, 2010, str. 268-286.

“Tvar i njezini dvojnici – problem materije u Hodanju uz prugu Danijela Dragojevića”, Umjetnost riječi, LVI, br. 3-4/2012, str. 159-182.

“Kako govoriti (o) pticama i gušterima? Priroda i kultura u poeziji i esejistici Danijela Dragojevića”, u: Književna životinja – kulturni bestijarij II. dio, Hrvatska sveučilišna naklada i Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2012, str. 573-599.

“Pjesma u prozi kao žanr – pokušaji određenja”, Književna smotra, XLV, br. 1/2013, str. 3-15.

“‘Kondicionalna istina’ – esej kao književni žanr”, Umjetnost riječi, LVIII, br. 1/2014, str. 75-90.

“Dva u opasnosti – Danijel Dragojević: Negdje, Fraktura, Zaprešić, 2013″, u: Quorum, časopis za književnost, br. 4-5-6/2013, Zagreb, str. 384-391.

Zagreb, siječanj 2017.