Na tragu Kornjače : pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića | Branislav Oblučar

3. “SREDIŠNJA PRAZNINA”: MOTIV MJESTA U ZVJEZDARNICI

Kada je o Zvjezdarnici riječ, kritika je jednoglasno ustvrdila da se radi o knjizi pročišćenoj “od mogućih disonantnih tonova” (Maroević, 1998: 98), odnosno oslobođenoj “tamnosti, težine i zagonetnosti ranijega Dragojevićeva poetskog rukopisa” (Bagić, 1995: 60). Krešimir Bagić ističe kako je “lirska … fraza laka i duhovita (ponekad čak do lapidarnosti), a lirska priča – kada je ima – posredovana jednostavno, bez semantički teško razrješivih umetaka i digresija” (ibid.), dok Pejaković upućuje na pretapanje proznog i stihovnog govora (“prozna sintaksa bez poteškoća prodire u fakturu stiha…”), kao i na činjenicu da je ton pjesama u cijelosti “mekši”, opušteniji, pa i manje intelektualno zaoštren nego prije (2003a: 151, 152). Takav pak diskurs posreduje atmosferu “svjetlosti i sjaja, otvorenosti i zračnosti, bezazlenosti i vedrine, veselja i kliktanja” (Maroević, 1998: 98), koju lirski subjekt – “radostan, na trenutke euforičan, spreman na bilo kakvu igru” (Bagić, 1995: 60) – pokreće i afirmira.

Zbirka se sastoji od pet ciklusa, pri čemu valja izdvojiti ciklus Godina svjetlosti, u kojem se u naslovu svakoga teksta nalazi riječ “zvijezda” u genitivnoj funkciji, kao i ciklus Mjestimično, nakupinu od 71 numerirane pjesme u stihu. Pjesme u prozi u zbirci zauzimaju izdvojenu poziciju – osim dvaju proznih tekstova na početku ciklusa Godina svjetlosti sve su smještene u posljednjem ciklusu knjige, Nadolazak plime, a od njih trinaest osam postaje sastavnim dijelom knjige Cvjetni trg, koja se dovezuje na motive, atmosferu i ton Zvjezdarnice. Interpretacijom pjesme u prozi Fabula rasa, oblutak pokušat ću opisati ključne točke razmjene tih knjiga, upozoravajući na tekstualni prostor i problematiku koje dijele. Spomenuti tekst dio je “proznog” ciklusa Zvjezdarnice, a u Cvjetni trg prenesen je u istom obliku, tek uz neke mikrostilske preinake.

FABULA RASA, OBLUTAK

Među mnogim ulogama riječi, ona da hvale svakako je najljepša. Kada riječi optužuju, one su obično samo s nečim, a možda i s ničim, kada hvale one su sa svime. Kao što kaže Ezra Pound, “Što vruće voliš, to i ostaje, drugo je šljaka; što vruće voliš neće ti se oteti…” Ali uhvatiti riječ za čas divljenja nije baš lako. Često se događa da se mi divimo, a da one šute. Naša volja i želja riječi nisu usklađene. Svatko ima vjerojatno mnogo primjera za to. Evo jednog iz moje zbirke.

Naime, čitavog života odlazio sam u neke uvale, koje su se obično nalazile s lijeve i s desne strane gdje sam živio, i u njima gledao oblutke. Kada bih bio bijesan, neraspoložen, ali i radostan, kada ne bih znao kamo ću, umoran od svoje sitnoće, uputio bih se tamo. To je jedna potreba koja se ne može zamijeniti osobom, knjigom, šetnjom ulicama, kavom, radom, ni bilo čim. Kao što drugi poznaju galerije, građevine, zoološke vrtove, neka druga mjesta i zbirke, meni se čini da u svojoj glavi imam lijep broj takvih mjesta s oblucima. Kakvih sve tu nema! Različitih oblikom, bojom, uglačanošću, sjajem, daljinom od mora, izuzetnim položajem, dobro poleglih i onih koji lete.

I sada, što se događa? Kadgod sam o njima htio, sebi i drugima, nešto reći nisam mogao, niti znao. Tolike stvari, i viđene i neviđene, pohode riječi – zašto baš oblutke neće?

Kada čovjek uzme u ruke bilo kakvu moreplovinu i ono što nađe na obali (komad drva, sipinu kost, staru kantu, školjku, puža, zvijezdu) i pita: hoćeš li u priču, u razgovor, u misao, ona će odmah odgovoriti i pristati. Ako za ruku držite dijete koje pita i želi znati, uvjerit ćete se da taj njezin pristanak nije bio laž. Riječi će poteći i odmah ćete pospajati ono što je u vama, oko vas i što djetetu treba. Ako ste uzeli oblutak, možete ga djetetu pokazati i dati. Oblutak neće u priču.

Mnogi neoprezni, zadivljeni bjelinom, oblošću, veličinom i težinom, odnijet će neki od njih kući, staviti na policu, stol, u kutiju ili na neko drugo mjesto. Oblutak se tada ne protivi, ali ne prilagođava niti odlučuje govoriti. Obično sve prestaje. Sve što smo vidjeli i doživjeli na otvorenom. Pouka je, oblutak treba pohoditi a ne imati. Ako bi htjeli biti točni, trebalo bi u sobu donijeti čitavu luku, i još više, čitavo mjesto s tisućama i milijunima oblutaka, kao što to činimo u glavi.

Obluci ili oblutak? Oblutak se, istina, rijetko vidi sam. Mnoštvo u kojem oni stoje jedan do drugog, jedan preko drugog, a da pri tome ne smetaju jedan drugome, prava je njihova slika. Ali kada im dolazimo, kada im se odsutnima ili prisutnima obraćamo, od svih je uvijek samo jedan, samo jedan po jedan.

Samo jednoga, i jednoga po jednoga, pitamo zašto šuti. I samo jedan ne odgovara. U početku sam mislio da je to zato što je statičan, arhetipski erotičan, čist, sjajan, pa ga oblog, bez ijednog kuta mimoilaze riječi, nemaju se na čemu zaustaviti. Kasnije sam vidio, i čini mi se išao korak dalje, da on takav kakav jest (čist, obao, sjajan) nije oblik nesreće, da se zbog toga riječi ne zaustavljaju, ne izmišljaju na njemu same sebe. Riječi nastaju tamo, u području organskog ili anorganskog, gdje je neka bolest i uspomena na bolest. Za oblutak bi se možda moglo reći da je glup, kada i glupost ne bi bila anđeoska bolest, stanje otporno na privremenost. Oblutak nije, dakle, glup. Oblutak je sretan. A to je za priču loš početak i loš svršetak. Početak i svršetak na istome mjestu.

Često pokraj mora mislimo kako bi to što vidimo i osjećamo – more, obalu, nebo, brodove, raslinje, naše djetinjstvo, život u moru, oko njega i na njemu – bilo dobro, za tamne trenutke, naći na jednome mjestu. Nije bilo teško, a ipak se nikada nismo sjetili da je to mjesto oblutak. Doduše, on to ne pokazuje kao ogledalo, međutim on pamti nekom vrstom vlastite glazbe. S nešto malo naše sabranosti on će to i očitovati poput zvijezde ili pučine, odjedanput i bez detalja.

Kada sam mu blizu i daleko s njim, čujem glas, ne znam da li je moj ili njegov: Zašto želiš govoriti o meni? Zatvorio sam se; nisam ni unutra ni vani; izvan riječi sam, kao ti u najboljim trenucima, dolazeći u ovu luku napustio sam raj, ali ne do kraja i ne zauvijek; budeš li se okrenuo na pitomu stranu, budeš li me gledao i taknuo, vidjet ćeš i taknuti dio tog raja. (1994b: 136, 137)

Jasnoćom i komunikativnošću izraza navedeni tekst istodobno korespondira i s poezijom Zvjezdarnice i s esejistikom Cvjetnoga trga te je dobar primjer preklapanja Dragojevićeva mikroeseja i pjesme u prozi jer sadrži obilježja koja ti žanrovi u njegovu kasnijem stvaralaštvu međusobno dijele. Kombinacijom anegdote (primjera) i meditacije, pitanjima koja meditaciju dinamiziraju, književnim citatom te izmjenom govora o konkretnim situacijama i sentencioznih i “poučnih” iskaza (“Kada riječi optužuju, one su obično samo s nečim, a možda i s ničim, kada hvale one su sa svime”; “Pouka je, oblutak treba pohoditi a ne imati”) posjeduje važnija obilježja kasne autorove esejistike. Prisutnost tih elemenata i u autorovoj lirici u stihu, doduše unutar drugačije strukture, prva je točka koja ovaj tekst približava lirici Zvjezdarnice, a tema zamjeničnih igara s objektom kao poprištem metaforizacije još je jedan element koji Dragojevićeva poezija i esej međusobno dijele. Završna apostrofa, odnosno prozopopeja, kao i fingiranje razgovora s neživim objektima djeluju pak kao eminentno lirski elementi. Figure nabrajanja i ponavljanja,[1] karakteristične za Dragojevićev stil, također diskursu daju poetsku kvalitetu, kao i figura antiteze i paradoksa u sentencijama (optužba, nešto – pohvala, sve; dovođenje u vezu nastajanja riječi i bolesti). Na koncu, tekst je relativno kratak, pa navedene karakteristike ostvaruju veći stupanj perceptibilnosti.

Koliko se navedeni tekst razlikuje od tekstova iz Prirodopisa, Razdoblja karbona ili Rasutog tereta, dolazi do izražaja usporedi li se s pjesmom u prozi U tuđem snu, gdje je element anegdote također u funkciji razvijanja poetske misli, ali ona je metaforički zgusnuta, razvija se “skokovima” s jedne pjesničke slike na drugu i, na koncu, obojena je snažnom (negativnom) emocijom kazivača. Pozicija subjekta Zvjezdarnice i Cvjetnoga trga i u toj točki naznačuje zaokret – riječ je o subjektu čija su ranija stanja bijesa, agresije i nezadovoljstva odmijenjena gestom prihvaćanja i pristajanja na različite oblike postojanja, raspoloženjem radosti i vedrine. Potvrđuje to i navedeni tekst, u kojem je problem zatvorenosti i otpora sagledan iz sasvim drugačije perspektive,[2] nagoviještene već na početku – odlukom subjekta da hvali, a ne da optužuje.

Naslov teksta, kao i početni ulomak, nagovješćuju osnovnu problematiku – onu odnosa jezika i predmetne stvarnosti, koja se poput crvene niti provlači čitavim Dragojevićevim opusom, a veći stupanj tematske zaokruženosti stječe u kasnijim knjigama. Idejom o “želji riječi” tekst se dovezuje na razgranatu semantiku zamjeničnih igara, u kojima je riječima dodijeljen status medija autonomnog u odnosu na volju subjekta, koji traži način da se uskladi s njima. No status autonomije dodijeljen je i objektima zamjene, na čiji poziv subjekt odgovara ili se oni odazivaju njemu. Neuspjeh uzglobljivanja tih sfera, jezične i predmetne, u čijem je žarištu sam subjekt, okosnica je teksta. Ako je povlaštena uloga riječi, kako je odmah na početku rečeno, ona da hvale, uloga je oblutka i prostora morske obale da pruže utočište lirskome subjektu, pri čemu je indikativno da sklanjanje u intimni kutak budi moći imaginacije – pokreće potrebu subjekta za premještanjem u drugo, čime se drugome (moreplovinama, a posebno oblutku) dodjeljuje status sugovornika koji pomaže imaginativnu aktivnost subjekta, u ovom slučaju njegovo pripovijedanje. Pohvala oblutku kao metonimiji utočišta, pokušaj da ga se uvuče u priču, međutim, nailazi na dvostruk otpor – riječi neće pohoditi oblutak, a oblutak “neće u priču”. Četvrti ulomak inscenira pokušaj zamjenične igre zamišljenim razgovorom s različitim “moreplovinama” (“hoćeš li u priču, u razgovor, u misao…”), kao i isticanjem zamjenične funkcije riječi, koja se označava pojmom “spajanja” (“Riječi će poteći i odmah ćete pospajati ono što je u vama, oko vas i što djetetu treba”). No oblutak ostaje izvan veza i zamjena, izvan pripovjedne mimeze, što potiče traganje subjekta za razlozima toga uskraćivanja, za uzrocima njegove šutnje.

Pretpostavke o šutnji oblutka subjekt razvija na temelju njegovih materijalnih i simboličnih svojstava (obao, “statičan, arhetipski erotičan, čist, sjajan, bez ijednog kuta…”), koja idu u prilog njegovoj samodostatnosti, potpunosti: “Oblutak je sretan”. Karakteristike te sreće, kao i šutnje kojoj je ona razlog, subjekt posreduje terminima pripovijedanja. Naime, kazivač će sentenciozno ustvrditi da riječi nastaju ondje gdje je “neka bolest ili uspomena na bolest”, što se može razumjeti u okviru motiva priče, odnosno na razini promišljanja o temeljnoj shemi naracije – bolest se može shvatiti kao događaj koji unosi poremećaj ili neravnotežu u simbolički sustav, odnosno (fiktivni ili stvarni) pripovjedni svijet, i pokreće pripovijedanje o djelovanju aktera koji teže uspostavljanju prvotnoga stanja[3]. Sreća oblutka u tom je smislu stanje izvan događaja, a prema tome i izvan priče (premda, na drugoj razini, upravo to “izvan” pokreće “priču” lirskoga subjekta). Za priču je potrebno zbivanje i kretanje, a oblutak je statičan: “Početak i svršetak na istom mjestu”. Oblutak je “fabula rasa”, kako se naslovom sugerira – prazna priča, priča bez događaja, antipriča. U oblutku Dragojevićev subjekt, drugim riječima, nailazi na otpor praznine, jednog od ključnih pojmova njegove poetike još od Razdoblja karbona, a koji figurira i u Zvjezdarnici i Cvjetnome trgu; navedeni tekst participira u semantičkoj mreži koja se rasprostire objema knjigama.

Prazninu obilježava ambivalentnost – odsutnost je u njoj uvjet obilja, njezino ništa prilika je za sve, ona je metafora stanja totaliteta, koje se višestruko priziva u pjesmama Zvjezdarnice,[4] kao i u završnim ulomcima navedenog teksta. U predzadnjem ulomku oblutak postaje sinegdohom života i kozmosa, zgusnutom točkom u kojoj se susreću prostor i vrijeme – zahvaljujući njemu subjekt pronalazi sve što vidi i osjeća na jednome mjestu. Čini se da vlastitom sabranošću, gledanjem i dodirivanjem oblutka subjekt uspijeva na koncu pokrenuti mimezu imaginacije i pristupiti tajni njegove zatvorenosti, na što se aludira motivom zrcaljenja – oblutak ne reflektira obilje života poput ogledala, već poput glazbe. Završni stihovi pjesme Zvijezda igre kao da opisuju polisenzorno iskustvo s kraja teksta Fabula rasa, oblutak: “Negdje između života i stvari / javlja se lagana glazba, / naravno ne u uhu / nego u otvorenoj ruci” (1994b: 78).

No završna apostrofa – o kojoj subjekt dvoji čijem glasu pripada – sugerira da oblutak ipak nije stupio u potpunu otvorenost, da je zamjena tek djelomična: ono što predmet otkriva jest samo njegova prikrivenost, potvrda zatvorenosti i šutnje (“Zatvorio sam se; nisam unutra ni vani; izvan riječi sam…”). Kamen daje na znanje da je svojim oblikom, svojom dovršenošću i smještajem napustio prostor gdje su sve mogućnosti istovremeno prisutne, prostor totaliteta koji naziva rajem, ali ga nije napustio u potpunosti (“ali ne do kraja i ne zauvijek”), i upravo je taj preostatak obilja ono što se može opisati pojmom “prazne priče”, odnosno šutnje, kamo se ne dospijeva riječima, već dodirom i pogledom, odustajanjem od prisilnog prisvajanja. Tek poštujući distancu objekta, njegovo uskraćivanje, subjekt, paradoksalno, uspijeva ostvariti kontakt s fragmentom obilja koje oblutak obećava te ispričati priču o izostanku priče (u čemu je sličnost s esejom Pismo), kao i o dobitku koji takav manjak donosi.

Motivima raja, praznine, sferičnosti i utočišta pjesma u prozi Fabula rasa, oblutak korespondira s drugim tekstovima Zvjezdarnice i Cvjetnoga trga te s još jednim nosivim motivom tih knjiga – motivom prostora ili mjesta. Ne treba previdjeti njegovu prisutnost u netom analiziranom tekstu, u kojem se prostor morske obale, odnosno mjesta s oblucima, predočava kao intimno utočište (istovremeno stvarno i zamišljeno), dok se i sam oblutak predočava kao mjesto koje sabire ili okuplja prostor i vrijeme (“Nije bilo teško, a ipak se nikada nismo sjetili da je to mjesto oblutak”). Na koncu, to mjesto, sada već sasvim metaforizirano, izmiče uobičajenim prostornim kategorijama – nije “unutra ni vani”. U gradskome miljeu mjesto sa sličnom funkcijom je trg, o čemu se govori u pjesmi Zvijezda Cvjetnog trga, kao i u eseju Cvjetni trg. Spomenuta pjesma još je jedno od motivskih čvorišta koja povezuju dvije knjige, pa je vrijedi navesti u cjelini.

ZVIJEZDA CVJETNOG TRGA

25. III, idem na Cvjetni trg
kao što netko ide nekom bliskom.
Tužno? Ako se sjetim izuzetnih
Shakespeareovih soneta, sigurno.
Ali ima nešto izvan, možda i
mimo lica i vatrenoga ti.
Nešto što ostane kada preko
krovova i stabala odleti golub.
Neka središnja praznina,
mjesto gdje nam se čini da smo
posve slobodni i da je svaki
život odavno prošao.
Odatle, miran i bez dobi,
učinit ću korak lijevo,
korak desno i naprijed,
a onda se zavrtjeti. (1994b: 88)

Pjesma predočava drugačiji način strukturiranja teksta, ali istodobno dijeli neke elemente koji su u tekstu Fabula rasa, oblutak predmetom drugačije obrade. I ona se otvara elementom naracije, odnosno mikrofabule (odlazak na Cvjetni trg), posjeduje literarnu referencu koja ima funkciju razvijanja početnog motiva u smjeru kratke lirske meditacije u čijem je središtu pojam “središnja praznina”, koji se u nekoliko stihova metaforički eksplicira, a pjesma završava radnjom subjekta (vrtnja) koja u Dragojevićevoj poetici ima prepoznatljiv kontinuitet i simbolično značenje. Dok pjesma u prozi pripovijeda i tumači, pjesma u stihu sažima, pri čemu su u oba slučaja metaforički i pojmovni ili simbolični element (središnja praznina, trg, oblutak) jednako važni. To kratko paralelno čitanje već je iznijelo na vidjelo bitne zajedničke točke: Cvjetni trg u gradskome prostoru za lirski subjekt funkcionira slično kao uvala s oblucima – on je način sklanjanja u intimu oslobođenu socijalnih veza prizvanih motivima lica i “vatrenoga ti“, gdje se bliskost umjesto s osobom ostvaruje sa samim prostorom, opisanim pojmom središnje praznine kao mjestom potpune slobode, pri čemu uobičajene vremensko-prostorne relacije gube značenje. Motiv središnje praznine i motiv vrtnje diskretno prizivaju motive autorova prvijenca – vrtnju plamena i sabiranje središnje vode – te nude njihovu sintezu: središnja praznina sabire totalitet samo da bi omogućila ekspanziju i igru. Pritom treba uočiti da je ona, baš kao i oblutak, nazvana “mjestom”, čija je lokacija osobita – ono je svojevrstan višak, preostatak virtualnog u stvarnome (“Nešto što ostane…”), čija je izmještenost sugerirana i prijedlozima “mimo” i “izvan”.

Ne čudi stoga što se u Zvjezdarnici nalazi pjesma Mjesto, koja na pomalo enigmatičan način prilogom “tamo” spomenutu izmještenost pretvara u poprište govora o prostoru željenog bivanja, čime tangencijalno dodiruje prethodne tekstove:

MJESTO

Jesam li tamo sâm? Da, tamo sam sâm.
Jesam li tamo u dvoje? Da, tamo sam u dvoje.
Jesam li tamo sa svima i sa svime što je tamo? Da, tamo sam
sa svima i sa svime što je tamo.
Jesam li tamo sa svima i sa svime čega tamo nema? Da, tamo sam
sa svima i sa svime čega tamo nema.
Jesam li tamo kada me tamo nema? Da, tamo sam i kada me tamo nema.
Tamo je svjetlost kojom se hrani početak i svršetak
u stablu, golubu, kućama, tlu, nebu, kipu, prolazniku
i meni. Tamo i ne znajući kažem hvala. (1994b: 21)

Igrom pitanja i odgovora, afirmativnih i negativnih, kao i paradoksalnih iskaza te ponavljanjem zamjenica “svima” i “svime” “tamo” postaje još jednom prostornom sinegdohom totaliteta, pri čemu je znakovito to što prilog označava prostor udaljen od subjekta, obilježen njegovom odsutnošću, koji je ujedno i prostor njegova permanentnog prebivanja. Proturječje pozicije subjekta tako je posredovano diskursom koji iznevjerava konvencije logike. “Tamo” je istovremeno udaljeno i blisko, a moglo bi se – kao u slučaju oblutka – reći da je upravo distanca uvjet da se to tamo zamišlja kao prostor obilja mogućnosti (odsutnost je, uostalom, kako je ustvrdio Bachelard, uvjet imaginativne aktivnosti koja svijet stavlja u zagrade i oslobađa prostor za njegovo preosmišljavanje). Krešimir Bagić ističe poveznicu između navedene pjesme i istoimenog teksta u Razdoblju karbona u kojem nakon proznoga dijela slijedi završni dio u stihovima, čija je tema praznina,[5] što interpretatoru omogućuje da prostor o kojem se govori prilogom “tamo” prispodobi motivu praznine, s obzirom na “slutnju punine” koju oba motiva prizivaju (1995: 64, 65). Mjesto iz pjesme Mjesto Bagić naziva mjestom “stalne želje”: “Na tom se mjestu subjekt očito pojavljuje trenutačno; ono je svojevrsna umanjenica čitavoga prostora, pokretno je i sastavljeno od svih točaka, svih mjesta u prostoru na kojima se on pojavljivao” (ibid.: 65). Bagić također konstatira kako je “realna supstitucija” tog idealnog mjesta “urbani eksterijer”, odnosno trg, potkrepljujući svoju tvrdnju uputom na završne motive – stablo, kuća, kip, nebo, tlo, na osnovi čega povezuje taj tekst s pjesmom Zvijezda Cvjetnog trga, a obje pak s esejom Cvjetni trg iz istoimene knjige. Spomenuti esej doista okuplja ključne motive dosad analiziranih tekstova – funkcionira kao poetsko-esejistička reinterpretacija pjesme Zvijezda Cvjetnog trga, pjesmu Mjesto pripaja kao stihovni dočetak, a preuzima neke od bitnih naglasaka teksta Fabula rasa, oblutak.

U poetskom eseju Cvjetni trg zagrebački je trg (kao i oblutak u prethodno navedenom tekstu) od realiteta s početka teksta lirsko-esejističkom meditacijom transformiran u simbol osobitog načina postojanja. U prvome dijelu eseja posebnost je Cvjetnoga trga predočena opozicijom s glavnim, Jelačićevim trgom, kao odnos intimno – javno. Cvjetni trg “jedini je kojemu bježi naše intimno biće”, on “zbog svojih skromnih dimenzija nije primamio pažnju vlasti”, kao što to jest Jelačićev trg (1994a: 50): “Ako na Jelačićev trg dolaze ljudi s jačim osjećajem zajedništva, ovdje su ljudi izgubljeni na tiši način, ljudi koji traže toplinu, a potrebu za nekim zadovolje trgom samim, njegovim prostorom. Bližnji na jedan pitom način ostaju izvan, daleko (…) Na pravom mjestu smo kao u šumi ili na moru – tu je uvijek sve” (ibid.: 51). Navedene se rečenice mogu čitati kao proširenje stihova Zvijezde Cvjetnoga trga u kojoj je trg prispodobljen “nekom bliskom”, odnosno intimnom utočištu. Zamjeničkim pridjevom “sve”, također, nagovješćuje se govor o Cvjetnom trgu kao sažetku totaliteta, što je zatim naglašeno motivom okruglosti, čime se trg približava organskoj tvari (“Iako je svaki trg oblikom kvadratičan, ovaj ima veliku želju da izgubi kutove i da poprimi izgled mirnoga kruga, kako to čine cvijet, stablo”), ali i anorganskoj, odnosno moguće ga je prispodobiti baš oblutku. Poput oblutka trg je mjesto koncentracije i ekspanzije, izmiče uobičajenim prostornim (a pokazat će se, i vremenskim) koordinatama, nije ga moguće posjedovati, već samo pohoditi, a može ga se usporediti s praznom točkom i pojmiti kao osobito mjesto odakle subjekt naslućuje raj, o čemu se govori na kraju teksta. Subjekt, naime, sugerira kako trg vlastito obilje brani zaboravom “od vanjskog, od onoga što se može donijeti i iznijeti”:

Sat iznad ulaza u Oktogon i sat na ruci, makar i pokazivali isto vrijeme, otkucavaju u dva različita svijeta, idu različitim tokovima. Čovjek tu, naime, misli da je već umro ili da nikada neće umrijeti, da je bogat i siromašan, pod stablom i u sjeni neke zvijezde, bez rodbine i otac svekolike djece, ni zao ni dobar, otputovao i ostao. U toj točci nema otpora. Ona je vjerojatno prazna, bez dimenzija. Iz nje se (odakle inače?) sluti da je raj moguć, vjerojatan, neminovan. (1994a: 52)

Združivanje proturječnih pojmova, dopuštanje istodobnog supostojanja suprotnosti još je jedan način jezičnog predočavanja totaliteta kojemu se Dragojević često priklanja (valja se iznova sjetiti Nebeskog bolesnika i njegovih sinteza: “tamo i ovdje”, “u središtu i na kori ploda”, “svi živi i svi mrtvi”). Ono čini logičnim pripajanje pjesme Mjesto koja tu igru nastavlja, a istodobno širi značenje teksta, potičući čitatelja da Cvjetni trg pojmi u svjetlu zagonetnog “tamo”. Time se još jednom naglašava da je bliskost s trgom i točkom praznine, koja se može nazvati i središnjom prazninom iz Zvijezde Cvjetnog trga, moguća zahvaljujući pristanku na njegovo virtualno postojanje, u kojem nema otpora jer sve su zamjene moguće, ali ono samo pruža otpor pokušajima nasilnog prisvajanja. U pjesmi Jutarnji trg prostor je trga na vrlo sličan način predočen stanovitom otpornošću na događaje koji se na njemu zbivaju i koji ne remete njegovu prazninu: “Lijepa je osobina prostora, možda najljepša, / da u njemu poslije događaja ne ostaje ništa / i da, kada sve prođe, traje / netaknut, čist i radostan” (1994b: 14).

Bagić ističe kako je knjiga Cvjetni trg u cijelosti obilježena “slutnjom raja” o kojoj se u naslovnom tekstu govori te upućuje na motive kojima je raj izravno i neizravno prispodobljen, među kojima je naročito važan motiv šume (1995: 67) kao još jedne metonimije stanja iskona o kojemu se iznova govori jukstapozicijom termina koji se isključuju, kao i potenciranjem zamjenice “sve”:

Njezini unutra i vani, detalji i cjelina sablasno se miješaju, mašta ne zna u što je uletjela, u zdravlje ili ludilo, put ili labirint, vir ili tok, prije rođenja ili nakon smrti. Gdje je sve važno, nema mogućnosti za pogrešku. (…) Šuma je pakao, jedini pakao za koji smo uvjereni da će postati raj ne mijenjajući se ni u najsitnijem detalju. A što onda? Tamo gdje je sve, ne treba imati straha da se nešto neće dogoditi. (1994a: 82)

Napokon, i sam esej Raj govor o raju posreduje združivanjem suprotnosti – slika raja koju je subjekt u djetinjstvu smjestio u kamenjar ne odgovara stereotipnim prikazima (to više nije pastoralni raj Izmišljotina ni “crna rupa” hedonizma iz Rasutog tereta), ali osnovnom idejom uklapa se u Dragojevićevo poimanje obilja, koje je vezano uz manjak, prazninu, ili u ovom slučaju materijalnu oskudicu, siromaštvo, koje obratom postaje sredstvom za obilje, nadoknadu u imaginaciji (1994a: 26, 27).

Ta gesta obrata, kojom uskrata ili ono negativno postaju mjestom afirmacije i poželjne identifikacije, a koju je prema Durandu moguće nazvati i inverzijom ili eufemizmom, može se čitati kao znakovita reinterpretacija ranijih tekstova i motiva, naročito onih koji predočavaju stanje zatvorenosti i nemoći subjekta. U Zvjezdarnici i Cvjetnome trgu ublažava se antiteza između zamjeničnih igara te zatvorenosti i uhvaćenosti subjekta koja je dominirala u ranijim, prethodno analiziranim knjigama. I za netom bi se analizirane tekstove moglo ustvrditi da opisuju “prvo stanje”, ali je ono podložno drugačijem vrednovanju nego situacija kakva se primjerice izlaže u eseju Pismo. Nemoć pripovijedanja u tekstu Fabula rasa, oblutak prihvaćena je kao šansa za vrstu intenzivnijeg života (“izvan riječi sam, kao ti u najboljim trenucima”), dok je u eseju Pismo ona razlog za paniku. U eseju Cvjetni trg subjekt poseže za znakovitim opisom virtualnog prostora trga kao točke bez otpora, koja je “vjerojatno prazna, bez dimenzija” (ibid.: 52), čime se revidiraju ranija vrednovanja, gdje je prostor bez dimenzija ili tek jedne dimenzije bio točka gdje je otpor apsolutan, kako se u Kornjači reklo – točka “bez ikakva svjetla i svijeta” (1961: 86). No točka implozije i urušavanja sada, kako je subjekt priželjkivao u tekstovima U tuđem snu ili Pismo, postaje “praznina oslobođena događaja” (1981: 45), mjesto iz kojega se “odmotava” prostor, ili kako se kaže u eseju Šuma, gdje pakao postaje rajem (1994a: 82). Čak je i bijes predočen eufemističnim izrazima, u pjesmi Lice u bijesu dobiva pravu apologiju, koja neutralizira sve njegove negativne crte, pa je bijesno lice opisano kao “izuzetno”, “svjetleće”, “sveto” i “lijepo”, ono gori u “središnjem zadovoljstvu”, “izvan broja, izvan riječi i načina…” (1994b: 16).

Naposljetku, i materijalni ambijent Zvjezdarnice i Cvjetnoga trga pridonosi naznačenoj inverziji; u objema se knjigama zemaljska egzistencija (motivi prostora, tla, kretanja, stvari itd.) vrednuje izrazima lakoće, leta, svjetlosti i sjaja. U Zvjezdarnici je tako na djelu svojevrsna dijalektika zvjezdanog i zemaljskog, pri čemu ne treba previdjeti motive kristala (na što osobito upozorava Bagić) i zlata, kao zemaljskih transpozicija sjaja zvijezda, kojima se, kako je sugerirao Bachelard, pripremaju “‘veze’ između onoga što dodirujemo i onoga što vidimo” (2004: 191).[6] Ciklus Godina svjetlosti naslovnim konstrukcijama pjesama i same zvijezde prizemljuje, premještajući ih iz nebeskog prostranstva u unutrašnji prostor stvari ili pojava, sugerirajući ujedno zgušnjavanje i ekspanziju. Zvijezde, kristali i zlato tako postaju utjelovljenja eufemizma – načini da se težina zemaljske materije pohvalom olakša, preobrazi, pretvori u utočište ili blago. Zvjezdarnica i Cvjetni trg predočavaju poziciju dijalektičke sinteze, koja je oduvijek karakterizirala problematiku tvarne imaginacije; one slijede Rasuti teret u pojačanom interesu za predjele zemlje, ali im prilaze eufemističkom gestom, anticipirajući time naredne knjige pjesama.

BILJEŠKE

[1] Npr. nabrajanje u drugome paragrafu najprije ima funkciju isticanja jedinstvenosti radnje subjekta, koja se ne može zamijeniti pobrojenim alternativama, a zatim služi da predoči obilje, vezano uz oblutke, čime subjekt naglašava ispravnost vlastitog odabira. U četvrtom odjeljku pak nabrajanje moreplovina ima mimetičku funkciju, ali se njime postiže i neobična semantička jukstapozicija kojom se školjka stavlja do stare kante. U drugome dijelu teksta ponavljanje strukturom i značenjem bliskih sintagmi ima izrazito ritmičan učinak, a ujedno naglašava istodobnu pojedinačnost oblutka i njihovo mnoštvo: “Mnoštvo u kojem oni stoje jedan do drugog, jedan preko drugog, a da pri tome ne smetaju jedan drugome, prava je njihova slika. Ali kada im dolazimo, kada im se odsutnima ili prisutnima obraćamo, od svih je uvijek samo jedan, samo jedan po jedan. Samo jednoga, i jednoga po jednoga, pitamo zašto šuti. I samo jedan ne odgovara.”

[2] Osnovno materijalno svojstvo oblutka otklanja antitetičke i polemičke naglaske – dok ljepljivost i zaoštrenost prizivaju neprijateljstvo i nelagodu, zaobljenost pretpostavlja ugodu, ima pozitivne konotacije u Dragojevićevoj poetici, čak i kada se opire “zamjeničkom” impulsu subjekta, kao u ovom tekstu.

[3] Sentenciozan iskaz o riječima koje nastaju ondje “gdje je neka bolest ili uspomena na bolest” može se shvatiti na podlozi ranijih eseja, u kojima se bolesti povezuju s fabulacijom kao liječenjem (Fabulacija bolesti), ali se razumijevaju i kao mjesto manjka koje omogućuje identifikaciju – savršenstvo nekoga oblika ili misaonog sustava, kako se sugerira u eseju Spinozini pauci, uskraćuje mogućnost samoprepoznavanja subjekta koji “svugdje podmeće tijelo” i smatra potrebnim “kod pisca početi od neke njegove slabosti, nečega što nije veliko, ni čisto ni prostrano, nego pomalo bolesno” (1976: 86).

[4] Prepoznatljiv način prizivanja totaliteta ili obilja mogućnosti, kao i u ranijim knjigama, jest česta upotreba zamjeničkog pridjeva “sve”: “U jutarnju svježinu ulazi zlaćasti zrak / spreman za nešto, za sve spreman” (Jutarnji trg) (1994: 15); “Kada pogled krene (tu sam) i skupi sve / što se skupiti može, čak i zvuk zvona, / odjednom bljesne nešto, neki znak” (Jedno doba) (ibid.: 17); “Evo visine, / zraka koji sanja / list po list, // granu po granu / i odjednom / sve” (Evo nečega) (ibid.: 31); “tu sam i tu je sa mnom sve još nevidljivo i nezapočeto” (Zvijezda jutarnja) (ibid.: 52); “Netko se koristi sa mnom, šalje me / tamo gdje se skupljaju sva dobra. (…) Sve se vratilo / čemu je i pripadalo… (…) Tako se slavi rođenje koje na / početku i kraju ima zvuk svega” (Zvijezda Mozartove godine) (ibid.: 53) itd.

[5] “Prevelika je straža, / kažem mu. / Malo me zaboravi // Treba mi praznina. // Nikakav savjet (praznina), // nikakav jezik / nikakav zakon / (praznina), // niti predmet / (praznina). // Praznina se / meni tebi sebi / smije” (Mjesto) (1981: 11, 12).

[6] Bagić određuje kristal u opreci s plamenom, prema Calvinu: dok plamen gori i širi se, kristal prostor zgušnjava u točku (1995: 63). Bachelard također u kristalu vidi moć koncentracije, ističući kako je na djelu “zgušnjavanje prozirnosti”, “materijalizam čistoće”: dok neprozirno tijelo krije vlastitu nutrinu, kristal je čini transparentnom, on je “sredina za svjetlo”, pomaže razumjeti materiju, čini je vidljivom (2004: 193, 201). Kristal i zvijezda, napominje Bachelard, pripadaju svijetu pogleda (ibid.: 208, 209).