Na tragu Kornjače : pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića | Branislav Oblučar

3. BRIGA ZA DVA: BINARIZAM IZRIČAJA

Zbirka pjesama Negdje okuplja prepoznatljive autorove teme, motive i stilske postupke. Ponavljanje je element koji obilježava i formalnu i tematsku razinu, premda na različite načine. U knjizi, za razliku od prethodnih zbirki, izostaju nešto dulji prozni tekstovi koji bi posjedovali naglašen esejistički element. Pjesme u prozi i slobodnome stihu u toj su zbirci dovedene do visokog stupnja povezanosti jer su isti stilski i kompozicijski postupci jednako prisutni u oba oblika. Iako su pjesme u prozi u manjini (trinaest od osamdeset pet tekstova), u kompoziciji knjige zauzimaju istaknuto mjesto, početak i kraj. Zbirku otvara pjesma Otok, koja svojom strukturom, figurama i temom može poslužiti kao ishodište za govor o cijelom rukopisu, kao i vezama s ranijim knjigama.

OTOK

 Ovoga je mora previše. Okreneš se lijevo, desno, okreneš se naprijed, natrag, ne okreneš se. Ovoga je mora previše. Rodimo se, ne rodimo. Spavamo, ne spavamo. Ovoga je mora previše. Otputujemo, budimo se daleko od svakog otoka, tamo živimo i ležimo u bolničkim krevetima, temperatura raste i pada, kao plima i oseka. Ne otputujemo. Riječi iz naših glava i usta množe se, zagušit ćemo se u njima, zagušit ćemo sve i svakoga. Ovoga je mora previše. Previše za naše oči, naša tijela, naša spolovila, svekoliku našu golotinju. Previše, plivali ili ne plivali, ronili, radili, vodili ljubav, trčali, poslije oznojeni pili. Ovoga je mora previše. A što bi rekao da si moreplovac, riba, brod, sidro, misionar koji odlazi pokrštavati i ne vraća se? Ovoga je mora previše. Previše dana, godina, stoljeća itd. Iako nisam selica, kukac, niti neka nevidljiva životinja. Ovoga je mora previše. Ono je široko, debelo, duboko, prostrano, reklo bi se nemisaono, predmisaono, izamisaono, ravnodušno prema obilju smrti. A ipak u našim je srcima. Okrutno i dobro kao Bog. Gledao sam male posude (ta žedna usta) kako zahvaćaju njegovu vodu, kako mu se čedne i prazne umiljavaju. Vidio sam sat koji si ostavio na odjeći, kucao je suho i izgubljeno, reklo bi se neuspjela riba. Šetali smo obalom, što sve nije bila spremna napraviti da udovolji pučini koja je dolazila. A što ako se bacimo naglavce? Ovoga je mora previše. Za naše moći i nemoći. Obala: privid i varka. (2013: 7)

Navedena pjesma pokazatelj je složene ritmizacije proze, postupka koji se znatnije očituje u knjizi Žamor (u pjesmama poput Tamno, Činjenično, Milimetri, Zatvoriti oči), a kulminira upravo u zbirci Negdje. Postupci ponavljanja i nabrajanja temeljni su način proizvodnje ritma u tekstu. Sedmerostruko ponavljanje rečenice “Ovoga je mora previše” te njezino pojavljivanje na početku i na kraju ima kompozicijsku funkciju – oblikuje tekst kao koherentnu i zaokruženu, ali i raščlanjenu cjelinu. Između ponavljanja te rečenice, svojevrsne fraze teksta, na djelu je figura akumulacije, koja se javlja u dvama oblicima. Prvi je vrlo karakterističan za Dragojevića, moglo bi ga se nazvati kontrastivnim nizanjem, u kojemu se smjenjuju riječi, u ovom slučaju prilozi i glagoli, suprotnoga značenja (lijevo, desno; naprijed, natrag; rodimo se ne rodimo, spavamo ne spavamo itd.). Drugi je pak nabrajanje leksema u funkciji opisa radnje, subjekta ili objekta (npr. “A što bi rekao da si moreplovac, riba, sidro, brod, misionar…”; “Ono je široko, debelo, duboko, prostrano…”). Ako ponavljanje temeljne fraze, osobito intenzivno u prvome dijelu teksta, “udara” osnovni ritam, nabrajanje ga dodatno ubrzava i intenzivira, pridonoseći pojačanoj emocionalnosti iskazivanja – nabrajanje radnji, naročito suprotnih, ali i onih koje se dopunjuju i proizvode učinak gradacije posredno sugerira predodžbu totaliteta ljudskoga života koji, međutim, ne može ući u odnos s prekomjernošću kozmičkog totaliteta – mora.

Na semantičkoj razini tekst se razvija kao opreka između čovjeka i mora, koja ima progresivan smjer – od početne značenjske izoliranosti temeljne fraze spram iskaza koji za njom slijede (prva tri ponavljanja) prema koordinacijskoj ulozi koju poprima u središnjem dijelu teksta (druga tri ponavljanja), što je poduprto ponavljanjem priloga “previše” na početku triju rečenica koje za frazom slijede. Semantički kontrapunkt opetovanom isticanju prekomjernosti mora čini rečenica: “A ipak je u našim srcima”, koja označava za Dragojevićev subjekt karakterističnu inverziju onoga što ga nadilazi ili mu prijeti u nešto prisno, s čim je moguće identificirati se, pri čemu se snaga drugosti ne umanjuje, ali dobiva smisao (more je “okrutno i dobro kao Bog”). Naznačeni iskaz otvara zadnju trećinu teksta u kojoj se hektičan ritam pjesme smiruje – pounutrenje mora kao da omogućuje i određenu distancu kazivača (“gledao sam”), čije kazivanje na kraju posjeduje i elemente naracije, koja priprema završni obrat izražen poantom koja odnos između mora i obale uspostavlja kao analogiju odnosa između istine i privida, vremena (slika ručnoga sata kao “neuspjele ribe”) i vječnosti. Uključi li se i naslov teksta u taj niz, moguće je prizvati i odnos fragmentarnosti ili “otočnosti” ljudske egzistencije i sveobuhvatnosti mora, iz kojega ljudska egzistencija izranja tek svojim “vrškom”.

Motiv prisnosti s morem kao totalitetom iskrsava i u pjesmama More i Kažem dnu. U prvoj je moru dodijeljena funkcija subjekta koji se obraća čovjeku: “(…) Ja sam vaše / sve, tu sam kao vi i nećete me ničim nadomjestiti, / dobri i lakovjerni moji” (2013: 15), a u drugoj lirski subjekt apelira na zajedništvo s morskim dnom, pri čemu se pojavljuju prepoznatljivi motivi zamjene, riječi i “pravljenja”: “Ne odazivlješ se slučajno na ono / što je u meni tvoje, prostrano i trajno. / Tu si ti, tu sam ja, tu smo. / Od našeg zajedništva, moj antisvemire, (…) napravit ćemo nešto pouzdano / što raste i pada u tvojoj težini, / u tvojoj težini a mome snu, / u tvojoj težini a mojim riječima, / tom dvosmislenom psu koji nas prati” (ibid.: 73).

Svaki od elemenata koji strukturiraju tekst Otok – kompozicijska ponavljanja riječi, fraza ili sintaktičkih konstrukcija, kumulacija leksema, kontrast i kontrastivno nizanje te semantička ambivalentnost – javlja se u većini ostalih tekstova knjige, a često se međusobno prepleću kao u citiranom tekstu. Pjesme Lupao i Rijeka primjeri su gdje ponavljanje kratkih odsječaka u stihovima intenzivira dinamiku teksta i daje mu oblik. Brzinom ponavljanja početnih stihova u pjesmi Rijeka ritmički se oponaša i naglašava činjenica neprestanog protjecanja s kojom se subjekt ne može nositi: “Ti gledaš, ona teče, / ti ne gledaš, ona teče, / ti odeš, ona teče, / ti se vratiš, ona teče…” (ibid.: 46). Pjesma Lupao pak ritmička je igra gdje se u osnovi većine stihova nalazi nabrajanje objekata u koje se lupa: “U vrata lupao, / u stol lupao, / u krevet lupao, / u riječ lupao” itd. (ibid.: 49). Pjesme Cipele i Požar primjeri su tekstova gdje kulminira postupak gomilanja. U prvoj pjesmi riječ je o nabrajanju dugih nizova riječi vezanih za cipele – za mjesta na kojima se drže, za vrste cipela te vrste ljudi koji ih nose, pri čemu se svaki niz otvara variranjem početne fraze: “Neka istrunu i nestanu poslije naše smrti…” (ibid.: 35). Tom je pozivu na nestajanje u pjesmi Požar pridruženo izmaštavanje vrsta požara – požar je predočen kao centar svega, “jedino zajedništvo”, kako se na kraju kaže (ibid.: 95). Osim što djeluje kao izrazito sredstvo ritmizacije iskaza, koje katkad proširuje semantiku, a katkad djeluje semantički redundantno, nabrajanje ima funkciju i na problemskoj razini – ono je jedan od postupaka kojima subjekt izriče vlastitu težnju za sveobuhvatnošću, još je jedan način prizivanja totaliteta, što je provodni motiv knjige.

Isticanje kontrasta ili kontrastivno nizanje, koje se može nazvati i igrom afirmacijskih i negacijskih izraza, postupak je koji združivanjem suprotnosti također cilja na postizanje dojma sveobuhvatnosti. Iako je prisutan i u ranijim autorovim knjigama, postupak se češće javlja od Zvjezdarnice nadalje. Vlatko Pavletić primjećuje ga još u Prirodopisu te ga opravdano povezuje sa strukturom autorova pjesničkog mišljenja koje sadržava i tezu i protutezu, da i ne, nazivajući ga “paralelizacijom krajnosti” (1987: 133) koja, kako sam uputio na početku, u autorovoj poetici stoji u Heraklitovu znaku.[1] Hrvoje Pejaković to je spajanje suprotnih iskaza u Zvjezdarnici[2] protumačio kao uzdržavanje subjekta od apstraktnog ili procjenjivačkog stava te kao težnju za prevladavanjem suprotnosti, “za ne-dvojstvom” u formi dvojstva, što će povezati s formom koana u zen-budizmu, navodeći kanonsku budističku formulaciju: “Niti da, niti ne, niti i da i ne, niti ni da ni ne” (2003a: 148, 149), koja odzvanja u kratkoj pjesmi u prozi I lijepa i ružna iz Žamora:

I lijepa i ružna, i ni lijepa ni ružna, i jedno i drugo, i ni jedno ni drugo, i mogla bi u ljepotu i u ružnoću, i ne bi mogla ni u ljepotu ni u ružnoću, budući i lijepa i ružna, i ni lijepa ni ružna, i jedno i drugo, i ni jedno ni drugo. (2005: 54)

Pejaković je u svojem eseju kao koanske naveo i iskaze koji nemaju antitetičku strukturu, već se poigravaju apsurdom ili nemogućnošću, na osnovi čega zaključuje da je “Dragojevićeva imaginacija u bitnom smislu koanska, da on uvijek traga za ‘iskošenim’ odgovorom, neočekivanim razrješenjem” (2003a: 149). Tonko Maroević je pak, komentirajući Hodanje uz prugu, također uputio na “binarizam izričaja” (1998: 101) – prema njegovu mišljenju Dragojevića, odnosno njegov lirski subjekt najviše zanima “ono između, odnosno kaptiranje same iskre koja skakuće s jedne strane na drugu ili pak korištenje čitavog napona suprotnosti”, što uključuje “gotovo histrionske susrete priloga, glagola i imenica kao što su: lijevo i desno, ovamo onamo, ovako onako, unutra vani vani unutra, bi i ne bi, ovo ili ono, svašta ili ništa, to i to, tako i tako, na kraju i na početku, tu i tamo, sada i poslije, gore, sredina i dolje, povuci potegni i tome slično” (ibid.)[3].

U zbirci Negdje paradigmatski je primjer takvog postupka još jedna pjesma naslova Mjesto, u kojoj se obnavlja opsesija Dragojevićeva subjekta motivom daljine, odnosno onoga “tamo”, na čiju poziciju posredno upućuje i zamjenica u naslovu knjige. Ponavljanje se u tome tekstu provodi rigorozno; pjesma je sastavljena od osam sintaktički identičnih strofa čija je matrica pitanje utemeljeno na opreci “ovdje” – “tamo”, “bilo” – “nije bilo”, u kojemu se izmjenjuje tek predmet o kojemu se pita[4]:

Hoće li tamo biti prostora
kao što ga je ovdje bilo,
kao što ga nije bilo?

Hoće li tamo biti sunca
kao što ga je ovdje bilo,
kao što ga nije bilo?

(…)

Hoću li tamo biti ja
kao što sam ovdje bio,
kao što nisam bio?

Hoće li tamo biti Bog
kao što je ovdje bio,
kao što nije bio? (2013: 51, 52)

Združivanje suprotnosti, kako pokazuje ta pjesma, služi isticanju ambivalentnosti ili dvojnosti postojanja, što će subjekt u pjesmi Strah izraziti brigom za broj dva, koji je osnovni broj zbirke Negdje (a može se reći i cijele autorove poetike), o čemu govore pjesme Razlomak i Veslo, kao i pjesme Lice i Stranac, koje dvojstvo tematiziraju kao udvajanje identiteta subjekta. Naročito je značajna pjesma Razlomak, u kojoj identifikacija subjekta s razlomkom omogućuje da se iskaže dvojnost postojanja kroz još jedan kontrastivan niz: “Kada sam bio razlomak, ovako ili onako razlaman. / Kada sam bio brojnik, kada sam bio nazivnik, / brojnik i nazivnik zajedno, djeljenik i djelitelj, / glava i donji dio, jedno prema drugom, i tome / nikad kraja” (ibid.: 18). Dvojnosti se poslije nastavljaju nabrajati: “… uspravan i / položen, razlomljen na trn i cvijet, veselje pred / ponorom, raj i pakao na istom mjestu, možda sunce” (ibid.), pri čemu zazivanje raja i pakla podsjeća na ranije slične iskaze koji sadrže eufemističku inverziju negativnoga u pozitivno (primjerice esej Šuma iz Cvjetnoga trga).

Brojnim formulacijama, sintaktičkim konstrukcijama, problemima i motivima Negdje priziva mjesta i tekstove iz ranijeg autorova opusa. Primjerice navedena pjesma Otok može se čitati kao aluzija na mediteranizam Dragojevićeva prvijenca, naročito na pjesmu u prozi Prepoznavanja, u kojoj subjekt izriče vlastitu identifikaciju s otokom, kao i zazor od “debelog” mora. Slične veze prema ranijem opusu uspostavljaju i motivi poput guštera, kiše, Boga, ptica, brda, puževa, riječi, broja, ludila, muha itd. Naslovi se pojedinih pjesama, poput navedene Mjesto, ili pak Ose i Guljenje krumpira mogu čitati i kao autocitati, prizivanje ranijih istoimenih pjesama iz Zvjezdarnice, Razdoblja karbona i Prirodopisa. Taj se postupak može sagledati kao još jedan način uokvirivanja prizvanih pjesama, koji odmjenjuje nekadašnje premještanje tekstova, te kao diskretan signal kontinuiteta autorova pisanja. Stari se tekstovi pritom ipak ne čine nužnima za razumijevanje novih, no funkcija autocitata tu je da naznači sam postupak – ponavljanje i variranje, udvajanje i umnožavanje perspektiva te neprestano nastojanje da se iz poznatoga dospije u nepoznato i da se nepoznato zatim približi, ali i sačuva u svojoj drugosti, što je cilj nastojanja Dragojevićeva lirskoga subjekta te način djelovanja tvarne imaginacije koja ga pokreće.

BILJEŠKE

[1] Ne čudi što se Efežaninovo ime u Negdje pojavljuje u pjesmama Rijeka i Požar koje prizivaju slavne fragmente o ulasku u rijeku i vječnome ognju, odnosno o problematici mijena i vraćanju svijeta njegovu počelu.

[2] U eseju “Pohvala prostoru (Danijel Dragojević: Zvjezdarnica, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1994)”.

[3] U Negdje ovakvim parovima suprotnosti pripadaju iskazi poput: “Možda jesi, a možda i nisi. / Možda da, a možda i ne”, “dijelile, množile, množeći dijelile”, “negdje nigdje”, “sve i ništa”, “dan i noć”, “toplina i hladnoća” itd.

[4] Na sličnom se opsesivnom ponavljanju motiva vezanih za suprotnost “crno” – “bijelo” temelji pjesma Ekspozicija u Žamoru, koja elementom ritma podsjeća na brojalicu: “Brojimo jaja crna i bijela, / u njima piliće crne i bijele. / U crnim jajima piliće bijele, / u bijelim jajima piliće crne. (…) Pa kada jednom izađu iz jaja, / iz crnih jaja pilići bijeli, / iz bijelih jaja pilići crni, / crni će se pojaviti danju, / bijeli će se pojaviti noću, / crni će pijuknuti bijelo, / bijeli će pijuknuti crno…” itd. (2005: 74).