Na tragu Kornjače : pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića | Branislav Oblučar

ZAKLJUČNA RIJEČ

Pjesma u prozi odražava konstante i mijene Dragojevićeva pisanja. Početna određenja te književne vrste, kojima se nastojalo upozoriti na otvorenost i uvjetnost žanrovskih kategorizacija, bila su važna za ocrtavanje mjesta toga žanra u Dragojevićevu stvaralaštvu. U formativnom periodu, u prvim trima knjigama lirike, pjesma u prozi funkcionirala je kao ekskluzivan oblik pisanja, što je književna kritika interpretirala kao signal drugačijeg pristupa pjesničkom jeziku i koncipiranju lirskoga teksta, koji će obilježiti šezdesete godine. Takvu sam koncepciju teksta nazvao modernističkom, a nastojao sam je opisati preko teorijskih teza Petera Bürgera o karakteru avangardnoga djela, koje zatamnjenjem smisla hermeneutički pristup dovodi do krize te potiče na uočavanje konstrukcijskih principa koje takvo djelo nastoji učiniti vidljivima, upozoravajući na činjenicu vlastite proizvedenosti ili artificijelnosti. Paradoks je rane Dragojevićeve pjesme u prozi, naročito u prvijencu, što istodobno povlašćuje i destabilizira lirsku semantiku, a brojnim referencama na sferu jezika indicira tekstualnost vlastitog pisanja, zbog čega Mrkonjić autora i svrstava među pjesnike “iskustva jezika”. Reference na avangardistički, odnosno modernistički tretman lirskoga teksta u Dragojevića neće izostati ni u kritike, na njih će uputiti Kravar, a Mrkonjićeva prizivanja nadrealizma također treba čitati u tome ključu, čemu valja pridružiti i osvrtanja kritičara na fenomenologiju, čijom se terminologijom opisivala i tekstualna praksa i spoznajna problematika autorova pjesništva.

Kao što je kritika primijetila (naročito Hrvoje Pejaković), pjesma u prozi u autorovu stvaralaštvu od 1970-ih mijenja poziciju i “lik” – ideja Stevena Montea o pjesmi u prozi kao interpretativnom okviru postaje naročito relevantna s obzirom na preklapanja s autorovom esejistikom. Premještanje tekstova iz knjige u knjigu postalo je prepoznatljiv Dragojevićev postupak, koji sam nastojao opisati kao formalno i žanrovsko uokvirivanje. Pjesma u prozi tada počinje u velikoj mjeri funkcionirati kao uvjetna kategorija, s obzirom na generički ambivalentna svojstva tekstova koji se mogu istodobno proglasiti i esejima. No te “nevidljive ograde” žanra također su njegovo povijesno nasljeđe, koje se obično povezuje s Baudelaireom, čije se pjesme u prozi smatraju jednim od modela žanra. Stoga pjesma u prozi u autorovu stvaralaštvu od 70-ih naovamo funkcionira kao dio, ili nestabilna zona, dinamičnog tekstualnog prostora, pri čemu se knjige eseja i knjige poezije, kako sam sugerirao, mogu sagledati kao “kolosijeci” jedinstvenoga kretanja diskursa. S obzirom na generičku i formalnu ambivalentnost ili hibridnost autorova djela u tome razdoblju, kao i na naglašenu metatekstualnost, bilo je pokušaja da se Dragojevića pojmi i kao postmodernista, na čemu je primjerice inzistirala Bernarda Katušić, nazivajući autora hrvatskim postmodernim magom (2000: 129), dok je Milanja pokazao rezerve prema takvom kategoriziranju, upućujući istodobno na elemente koji bi takvim kvalifikacijama u Dragojevićevu djelu potencijalno išli u prilog (rečena žanrovska hibridnost) i na dimenziju koja je s postmodernim svjetonazorom nespojiva (Dragojevićeva moralna problematika i njoj sukladna pozicija lirskog subjekta) (2001: 235). Takva određenja pritom bitno ovise o razumijevanju i razgraničavanju pojmova modernizam i postmodernizam, preko kojih se zatim pristupa tumačenju skupa tekstualnih obilježja koja potvrđuju pretpostavljenu distinkciju i često imaju za posljedicu reduciranu reprezentaciju modernizma.

Osnovna namjera prethodne analize bila je povezati razinu diskursa (žanra i forme) sa semantičkom, odnosno problemskom razinom Dragojevićeva djela te ujedno pokazati koje su osnove autorova poetskog mišljenja i kako se ono oblikuje. Pojam tvarne imaginacije učinio mi se najprikladnijim da označi odnose na razini lirskoga univerzuma – ponajprije poziciju lirskoga subjekta i njegovo karakteristično projiciranje u svijet. Nastojao sam pokazati kako Dragojević metodički barata nizovima motiva koje je lako dovesti u vezu s arhetipskim metaforama, zasnovanima na onome što se prema Merleau-Pontyju može odrediti kao tjelesna shema, koja je osnova materijalnih valorizacija koje su u autorovim tekstovima postale sastavnim dijelom lirske semantike. Upravo su afektivna vrednovanja prostora ili materijalnog ambijenta točka u kojoj je opravdana upotreba pojma imaginacije, koja podrazumijeva, kako je uputio Bachelard, upotrebu aksiomatskih metafora, jer je određena vertikalnom ustrojenošću ljudskoga tijela, na što će opetovano upućivati i Dragojević u svojim esejima. Vertikalan ustroj najpregnantnije izražava Dragojevićeva koncepcija materijalne uobrazilje ili tvarne imaginacije, koja dijeli određene aspekte s Bachelardovom materijalnom imaginacijom, a podrazumijeva dijalektičku dimenziju Dragojevićeve poetske misli, obilježene suprotnostima koje se nastoje dovesti u ravnotežu. Poigravanje suprotnostima na početku sam rasprave povezao s poetskom parafrazom Heraklita, koja je poput lajtmotiva iskrsavala u interpretacijama koje su iznova pokazivale njezinu relevantnost (prostorna se vertikala uvijek oblikuje u odnosu s horizontalom – pad je, kako se kaže, obrnuti rast). Jedna od osnovnih napetosti, ona između zamjeničnih igara i semantike zatvorenosti ili materijalnog otpora nastaje na pozadini ocrtanih odnosa, a naročito je važna u knjigama od Prirodopisa nadalje.

Metaforičku, odnosno imaginativnu shemu “vidjeti kao” istaknuo sam kao temelj na kojem je moguće artikulirati Dragojevićevu poetsku misao, kao i opisati diskurs koji je oblikuje, a koji je također određen napetošću – između tekstova koji disperzijom značenja i aktiviranjem lirske teksture dovode u pitanje metaforičke učinke smisla te onih koji se bitno oslanjaju na mehanizam metafore, što je slučaj s autorovim esejima i njima bliskoj pjesmi u prozi i slobodnom stihu. Elementi na kojima se Dragojevićevo poetsko mišljenje zasniva raspoređeni su pritom duž predočene diskurzivne osi; to su sentencije i aforizmi, paradoksi, metafore i simboli, kombinacija lirske naracije ili anegdote i sažete meditacije – koji izranjaju kao fragmenti u značenjski zatamnjenim pjesmama ili se oblikuju kao semantička osnova eseja i tematski cjelovitijih pjesama. Istodobno, metaforički je proces u Dragojevićevim tekstovima i sam postao temom, sažet u sintagmama poput “ekspanzija značenja”, koje uključuju problematiku govorenja i promatranja, kao i pokušaj dosezanja pozicije drugoga identifikacijom ili zamjenom. Dragojević je u tom smislu izrazito autorefleksivan pjesnik, koji piše o pisanju, jeziku i poeziji, ali i pjesnik ponavljanja i varijacija, koji će svojim tematskim i problemskim preokupacijama dati različita diskurzivna lica, omogućiti im da se međusobno zrcale ili pak osporavaju. Smatram da je ta unutrašnja dinamika njegova djela vidljiva tek ako se ono razmatra u cijelosti – u odluci da određene tekstove interpretiram ili istaknem sudjelovala je i težnja za pokazivanjem te unutrašnje dijaloške ustrojenosti autorova pjesničkog govora, načina na koji se tekstovi međusobno prizivaju, čak i na znatnijoj vremenskoj udaljenosti. Prostor se i na toj, diskurzivnoj razini, nadaje kao jedna od određujućih kategorija Dragojevićeva pisanja, a najbolje se može predočiti metaforom mreže. Osnovni cilj mojega čitanja bila je težnja da se istaknu ključna čvorišta te mreže, a svojim sam interpretacijama i analizama nastojao pokazati kako pjesma u prozi i tvarna imaginacija mogu poslužiti tome zadatku.