Na tragu Kornjače : pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića | Branislav Oblučar

POETSKO-ESEJISTIČKO PISMO I PROBLEM TVARNE IMAGINACIJE

Prije nego što se prijeđe na analizu stilski, formalno i žanrovski razvedenijeg dijela Dragojevićeva opusa, u kojem pjesma u prozi funkcionira kao važno diskurzivno čvorište, vrijedi se vratiti opaskama Hrvoja Pejakovića o temeljnom generičkom dvojstvu pjesme u prozi, “između obuzetosti tvarnošću riječi i interesa za pretapanje poetskog iskaza s narativnim i esejističkim” (1992: 8); u književnopovijesnom smislu model su prvoga smjera Rimbaudove Iluminacije, dok je druga generička linija u znaku Baudelaireova Spleena Pariza. Riječ je, kako kritičar ustvrđuje, o dvjema krajnjim mogućnostima što se uvijek iznova postavljaju pred pjesmu u prozi, a ne o dvama zasebnim oblicima, na čemu su inzistirali neki kritičari (Bernard, Benčić) koji su bodlerovsku inačicu nastojali isključiti iz polja lirike. Za Pejakovića takvo bi isključivanje značilo i poricanje jedne od bitnih funkcija pjesme u prozi, kao “oblika koji upravo i živi od svakovrsnog ispitivanja granica” (ibid.: 9).

Oba opisana modela Pejaković pronalazi u pjesmama u prozi Danijela Dragojevića. Autorove su rane knjige, naročito Kornjača i drugi predjeli, u znaku “zgusnutog, tvarnog govora”, pa je funkcija rane Dragojevićeve pjesme u prozi, čime se on pridružuje pjesnicima poput Zidića, Mrkonjića i Maroevića, bila u “zasnivanju jasne granice između poetskog i drugih tipova govora” (Pejaković, 2003b: 34). U knjigama iz 70-ih, prema Pejakoviću, uloga pjesme u prozi u Dragojevićevu je opusu prenamijenjena: umjesto da postavlja žanrovske granice, pjesma u prozi sada ih dovodi u pitanje, pa je riječ o tekstovima koji svojim stilskim (lakoća i opširnost izraza), ali i tematskim određenjima stoje na granici između pjesme u prozi i eseja (ibid.). Uzme li se u obzir analiza iz prethodnih poglavlja, u tu je stilsko-periodizacijsku raspodjelu pjesme u prozi potrebno uvesti dodatne napomene. Kako sam nastojao pokazati, ni rane Dragojevićeve knjige pjesama u prozi ne pružaju sliku potpune homogenosti kada je riječ o načinu strukturiranja pojedinih tekstova – već je u njima prisutna lirska naracija, a neki su tekstovi pak naglašeno refleksivni što, zajedno s aforističkim elementima, čini zametke esejističkog govora. Ono što ih približava, i na čemu se Pejakovićeva tvrdnja razložno zasniva, jest zajedničko motivsko i problemsko polje, ali i prepoznatljiva sprega metaforičnog i pojmovnog jezika koja često ima dvostruk učinak – istodobno dovodi u pitanje prikazivačku funkciju teksta i zasniva specifičnu pojmovnost, odnosno filozofičnost Dragojevićeva diskursa. Ni poslije, u knjigama iz 70-ih, kako napominje Pejaković, Dragojević ne napušta pjesmu u prozi koja bi u prvi plan istaknula poetsku teksturu, ali su interpretativno provokativniji tekstovi koji upotrebljavaju i razvijaju diskurzivne potencijale što su u ranim knjigama tek nagoviješteni. Na njihovo je razvijanje utjecala Dragojevićeva esejistika, koja od samih početaka posjeduje lirsku dimenziju, koja će sve više postajati integralnim dijelom esejističkih tekstova kako se oni u kasnijim knjigama budu odmicali od elemenata raspravljačkog ili kritičkog diskursa dominantnog na početku. Stoga analiza kasnije autorove pjesme u prozi nužno podrazumijeva i analizu njegove esejistike.

O Dragojevićevu eseju pisao je Josip Užarević u tekstu “Prvo stanje (O mikroeseju Danijela Dragojevića)”, iznijevši tezu o dvocentričnosti Dragojevićeva opusa: “Na jednoj bi se strani nalazio pjesničko-asocijativni pol, a na drugoj – esejističko-diskurzivni” (2002: 41). Poetsko i esejističko pritom se usko prepleću, što se očituje u kompoziciji autorovih knjiga, koje sadrže i jednu i drugu vrstu tekstova bez obzira na dominantan žanrovski profil. Užarević k tome zamjećuje još jednu osobitost autorova diskursa – sklonost ne samo miješanju žanrova već i poigravanju formalnim obilježjima tekstova, što rezultira “tekstom-oblikom” koji ravnopravno tvore stih i proza, što se događa na obama naznačenim polovima (primjerice autorovi eseji katkad završavaju stihovnim autocitatom, a unutar pjesničkog diskursa proza i stih u istome tekstu često funkcioniraju u relaciji tekst – komentar) (ibid.). Oba navedena pola te sve tekstualne varijacije tvore jedinstven semantički prostor – “osnovne kategorije Dragojevićeva stvaralačkog mišljenja (…) distribuiraju se jednako i u ‘čistoj’ lirici i u ‘čistoj’ esejistici” (ibid.). Takva situacija, kako Užarević napominje, neminovno stvara poteškoće kada Dragojevićeve pjesničke i esejističke tekstove treba svrstati u neki od tradicionalnih žanrova; Užarević u autorovim tekstovima nalazi mnoštvo generičkih obilježja (elemente “kratke priče, kratkoga eseja, meditativnoga zapisa, minijaturne bajke, parabole, anegdote (…) pa čak i dosjetke ili paradoksa” [ibid.: 42]) koja klasifikaciju dodatno otežavaju.

Pjesma u prozi, u mjeri u kojoj pripada obama polovima koje Užarević opisuje, a naročito kada se otvara esejističko-diskurzivnom govoru, nalazi se u žarištu navedenih klasifikacijskih poteškoća. Zato će i analiza u sljedećim poglavljima nužno uzeti u obzir činjenicu da je pjesma u prozi dijelom trusnog žanrovskog i formalnog diskurzivnog prostora – za razliku od prvoga dijela sada će interpretacija u većoj mjeri biti usmjerena na ocrtavanje “nevidljivih ograda” žanra na koje je upozorio Steven Monte. Relacijski identitet te vrste time će više doći do izražaja i bit će ga nužno odrediti s obzirom na Dragojevićevu esejistiku, kao i na poeziju u stihu, tj. dovesti u vezu s ostatkom autorova opusa. Da bi se to postiglo, interpretacija će posezati za karakterističnim određenjima Dragojevićeva eseja ili lirike kako bi se ocrtao prostor u kojemu pjesma u prozi operira. Moguće posezanje za generičkim tipičnostima radi interpretativne učinkovitosti odvijat će se na pozadini shvaćanja žanra kako sam ga opisao u prvome poglavlju: ne kao idealnog entiteta, čisto teorijske klase koje bi pojedini književni tekstovi bili članovima, već kao ujedno povijesne i teorijske kategorije podložne transformacijama, zasnovane na temelju karakteristika niza tekstova koji mogu participirati u više žanrovskih okvira, kao i na pragmatičnoj, komunikacijskoj osnovi koja se nužno odvija u žanrovskim terminima.

Takva dinamična i transformaciji podložna definicija žanra naročito je važna u kontekstu pjesme u prozi kao vrste sklone generičkoj mimikriji. Nastojat ću stoga pokazati kako u susretu s brojnim Dragojevićevim proznim (dominantno poetskim, pripovjednim ili esejističkim) tekstovima koji se opiru jednoznačnom klasificiranju generičke odrednice još uvijek mogu imati interpretativno značenje. Takve tekstove, naravno, nije poželjno svoditi na jedan žanr, ali je korisno ispitati koje žanrovske značajke svojim svojstvima ili pak komunikacijskim okvirom takvi tekstovi sami indiciraju. Zato je pripadnost teksta žanru katkad prikladnije označiti kao vrstu izvedbe različitih žanrovskih okvira, kao transformaciju žanrovskog polja ili intervenciju u njega. Analizom ću pokušati pokazati mjesto pjesme u prozi unutar tekstualnih, formalnih, komunikacijskih i žanrovskih transformacija kojima obiluju Dragojevićeve knjige od kraja 60-ih pa sve do danas – ono će biti katkad više, a katkad manje vidljivo, ili – da iznova zazovem Montea – interpretativni izazov sastojat će se upravo u težnji da se ocrtaju konture nevidljivih ograda žanra, bez potrebe da ih se podeblja crtom koja bi prebrisala generičke linije koje prolaze u neposrednoj blizini ili se s njima sijeku.

Analiza će se kretati na dvjema razinama, u nekoliko koraka; do određenja pjesme u prozi u novoj diskurzivnoj konstelaciji doći ću preko najbližeg žanrovskog susjedstva – stoga će na početku biti važno pobliže opisati karakteristike Dragojevićeve esejistike, nužno s osloncem na karakteristične odrednice žanra, koji je poput pjesme u prozi sklon različitim žanrovskim kooptacijama. Neposredno na taj segment analize dovezat će se rasprava o tvarnoj imaginaciji kao uporištu oko kojega se organizira lirska i esejistička semantika, odnosno, kako ću nastojati pokazati, cjelokupna Dragojevićeva poetska misao. Dragojevićeve ću poetsko-esejističke uvide o imaginaciji pokušati uklopiti u šire problemsko polje, pomažući se uvidima fenomenologije imaginacije (Gaston Bachelard) i antropologije (Gilbert Durand) te teorijom diskursa (Paul Ricoeur). Problemi koji su otvoreni povodom ranih Dragojevićevih knjiga – posredovani uvidima fenomenologije ili mišlju predsokratovaca – pritom neće izgubiti na relevantnosti, štoviše, tvarna imaginacija pojam je koji omogućuje njihovo proširenje, u skladu sa širenjem same pjesničke semantike i retorike. S obzirom na to da je Dragojević naglašeno metatekstualan, ali i autorefleksivan pjesnik, naznačeni će tematski, odnosno problemski aspekt pokazati mogućnosti vlastite operacionalizacije i na žanrovskoj, odnosno formalnoj razini. To ću široko problemsko polje zatim opisati interpretacijom niza pjesničkih i poetsko-esejističkih tekstova, što će biti prilika i za prikazivanje različitih likova pjesme u prozi u kontekstu autorovih knjiga poezije i esejistike, počevši od zbirke Prirodopis (1974) do posljednje zbirke Negdje (2013).