Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

ČETRNAESTO POGLAVLJE: KAKO SE LUCY HRABRO SUOČILA S VANJSKIM OKOLNOSTIMA

Gospođica Bartlett je, naravno, prihvatila poziv, a jednako je tako, naravno, bila sigurna da će im samo smetati i usrdno je molila neka joj dodijele manje udobnu praznu sobu – neku bez pogleda, bilo kakav sobičak. Poručila je Lucy da je voli. A isto tako, naravno, George Emerson može doći sljedeće nedjelje na tenis.

Lucy se hrabro suočila sa situacijom, iako se, poput većine nas, suočila samo sa situacijom koja ju je okruživala. Nikad nije zagledala u sebe. Ako bi se katkad iz dubina nje same pojavile neobične slike, pripisivala bi to živcima. Kad je Cecil doveo Emersone u Summer Street, to joj je uznemirilo živce. Charlotte će je podsjećati na nesmotren čin iz prošlosti i to bi je moglo ozbiljno uzrujati. Bila je nervozna noću. Dok je razgovarala s Georgeom – ponovno su se sreli u župnom dvoru gotovo odmah nakon onog prvog susreta – njegov ju je glas duboko dirnuo i poželjela je ostati u njegovoj blizini. Kako bi bilo strašno kad bi mu doista željela ostati blizu. Naravno, želja je bila posljedica slabih živaca što se rado s nama poigravaju ovakvim izopačenim trikovima. Jednom je patila zbog „stvari koje naiđu niotkuda i čije joj je značenje nepoznato.“ Cecil joj je jednog kišnog popodneva objasnio što je to psihologija i time je sve mladenačke muke u svijetu koji nije poznavala mogla odbaciti.

Čitatelju je ovo dovoljno da zaključi: „Ona voli mladog Emersona.“ Da je čitatelj na Lucynu mjestu, ne bi to smatrao očitim. Život je lak ako ga se prikaže u obliku kronike, no u praksi zbunjuje i zahvalni smo na „slabim živcima“ ili bilo kojoj drugoj frazi koja će prikriti našu žudnju. Lucy je voljela Cecila; zbog Georgea postala bi nervozna; hoće li joj čitatelj objasniti da je ove iskaze trebalo obrnuti?

Ali te vanjske okolnosti – s njima će se hrabro suočiti.

Susret u župnom dvoru prošao je dobro. Dok je stajala između gospodina Beebea i Cecila izrekla je nekoliko suzdržanih aluzija na Italiju, a George je odgovorio. S nestrpljenjem je željela pokazati da nije stidljiva i bilo joj je drago što se ni on nije činio takvim.

– Simpatičan mladić – rekao je kasnije gospodin Beebe. – S vremenom će se riješiti neuglađenosti. Nemam povjerenja u mladiće kojima je život od početka lak.

– Čini se bolje raspoložen. Više se smije. – reče Lucy.

– Da – odvratio je svećenik. – Budi se.

To je bilo sve. Ali kako se tjedan bližio kraju njezina je obrana još više oslabila i počela je u umu stvarati stanovitu sliku koju je resila fizička ljepota.

Usprkos najjasnijim mogućim uputama gospođica Bartlett uspjela je zakomplicirati svoj dolazak. Trebala je sići na stanici South-Eastern u Dorkingu, kamo se gospođa Honeychurch dovezla kako bi je dočekala. Ona je došla do postaje s koje se ide u London i Brighton i morala je unajmiti kočiju. Kad je stigla, kod kuće su bili samo Freddy i njegov prijatelj, koji su morali prestati igrati tenis i zabavljati je punih sat vremena. Cecil i Lucy vratili su se u četiri sata pa su svi zajedno, uključujući i mlađahnu Minnie Beebe, tvorili ponešto turoban sekstet na travnjaku pred kućom gdje su pili čaj.

– Nikad si neću oprostiti – reče gospođica Bartlett, koja je stalno ustajala iz naslonjača, a cijelo ju je društvo moralo usrdno moliti da ostane. – Sve sam poremetila. Prekinula sam mladiće! Ali svakako želim sama platiti kočiju. To mi doista morate dopustiti.

– Nikad to ne dopuštamo našim gostima – reče Lucy, a njezin brat, u čijem je sjećanju ono kuhano jaje već izblijedjelo, uzvikne razdraženim tonom:

– Lucy, upravo u to pokušavam zadnjih pola sata uvjeriti rođakinju Charlotte.

– Ne smatram se običnom gošćom – reče gospođica Bartlett i pogleda svoju izlizanu rukavicu.

– U redu, ako doista tako želite. Pet šilinga, a kočijašu sam još dao šiling.

Gospođica Bartlett pogleda u svoj novčanik. Samo zlatne funte i peniji. Može li joj tko razmijeniti novac? Freddy je imao pola funte, a njegov prijatelj četiri polovice krune. Gospođica Bartlett uzme novac, a tad reče:

– Ali kome da dam funtu?

– Pustimo to dok se ne vrati majka – predloži Lucy.

– Ne, draga; tvoja bi majka mogla prilično odužiti vožnju sad kad joj ja ne smetam. Svi imamo svoje male slabosti, a moja je žurno podmirivanje dugova.

Tad je Freddyjev prijatelj, gospodin Floyd, iznio prijedlog koji treba citirati: ponudio je Freddyju da bace novčić i tako odluče kome će pripasti zlatna funta gospođice Bartlett. Činilo se da je rješenje na pomolu, a čak je i Cecil, koji se držao nadmeno dok je pio čaj i promatrao krajolik, osjetio vječitu privlačnost Slučajnosti i okrenuo se.

Ali ni to nije urodilo plodom.

– Molim vas… molim vas… znam da vam kvarim raspoloženje, ali to bi me slomilo. Tako bih doslovno okrala onog koji bi izgubio.

– Freddy mi duguje petnaest šilinga – umiješao se Cecil. – Pa je u redu ako funtu date meni.

– Petnaest šilinga – reče zbunjeno gospođica Bartlett. – Kako to, gospodine Vyse?

– Jer Freddy je, shvaćate, platio vašu kočiju. Dajte mi funtu i izbjeći ćemo ovo sramotno kockanje.

Gospođica Bartlett, kojoj brojke nisu bile jača strana [1], zbunila se i pružila funtu dok se mladež oko nje prigušeno smijuljila. Na trenutak Cecil je bio sretan. Zbijao je šale među sebi ravnima. Tad je pogledao Lucy kojoj su na licu neprimjetne brige pokvarile osmjeh. U siječnju će spasiti svoje Leonardovo remek-djelo od ovog zaglupljujućeg brbljanja.

– Ali ne razumijem! – uzvikne Minnie Beebe, koja je pomno promatrala ovu nepravednu razmjenu novca. – Ne shvaćam zašto je gospodin Vyse trebao dobiti funtu.

– Zbog petnaest šilinga i još pet – rekli su ozbiljno. – Petnaest šilinga i pet šilinga čine jednu funtu, shvaćaš li?

– Ali ne shvaćam…

Pokušali su je ušutkati kolačem.

– Ne, hvala, sita sam. – Ne shvaćam zašto… Freddy, nemoj me bockati. Gospođice Honeychurch, vaš me brat bocka. Au! A što je s deset šilinga gospodina Floyda? Au! Ne, ne shvaćam i nikad neću shvatiti zašto gospođa kako-vam-je-ono-ime? ne bi platila i onaj šiling za kočijaša.

– Zaboravila sam na kočijaša – reče gospođica Bartlett pocrvenjevši. – Hvala ti, draga, što si me podsjetila. Šiling, je li tako? Može li mi tko promijeniti pola krune?

– Ja ću – reče mlada domaćica i odlučno ustane. – Cecile, daj mi tu funtu. Ne, daj mi funtu, pozvat ću Euphemiju da je promijeni pa ćemo onda sve ispočetka.

– Lucy… Lucy… samo vam smetam! – pobunila se gospođica Bartlett krenuvši za njom preko travnjaka. Lucy je poskakivala ispred nje pretvarajući se da je vesela. Kad ih se više nije moglo čuti gospođica Bartlett prestane s kukanjem i žustro reče:

– Jesi li mu već rekla za njega?

– Ne, nisam – odgovori Lucy i nato se poželi ugristi za jezik jer brzo shvati na što je njezina rođakinja mislila. – Da vidimo… protuvrijednost zlatne funte u srebru…

Pobjegla je u kuhinju. Nagle preobrazbe gospođice Bartlett bile su i previše zastrašujuće. Katkad se činilo kao da je planirala svaku riječ koju će izgovoriti ili riječi koje će izmamiti da ih drugi izgovore; kao da je sva ta briga oko plaćanja vožnje i razmjene novca bila smicalica kojom će dušu uhvatiti nespremnu.

– Ne, nisam rekla Cecilu ni ikom drugom – napomenula je kad se vratila. – Obećala sam vam da neću reći. Evo vam novac – sve je u šilinzima osim dvije kovanice od pola krune. Hoćete li prebrojiti? Sad možete lako vratiti dug.

Gospođica Bartlett bila je u salonu i promatrala uokvirenu fotografsku reprodukciju uznesenja svetog Ivana.

– Kako bi to bilo strašno! – promrmljala je. – I više nego strašno ako bi gospodin Vyse čuo za onaj događaj od nekog drugog.

– O, ne, Charlotte – reče djevojka upuštajući se u bitku. – George Emerson je pouzdan, a tko bi drugi mogao znati?

Gospođica Bartlett razmisli.

– Na primjer, kočijaš. Vidjela sam da vas promatra kroz grmlje, sjećaš li se da je u ustima imao ljubičicu?

Lucy blago zadrhti.

– Ne budemo li pažljive taj djetinjasti događaj rastrojit će nam živce. Kako bi vozač kočije iz Firence uopće došao do Cecila?

– Moramo uzeti u obzir sve mogućnosti.

– Oh, sve je u redu.

– Ili možda zna stari gospodin Emerson. Zapravo, on sigurno zna.

– Ne brine me ako zna. Zahvalna sam vam na pismu, ali čak i da se ta vijest proširi mislim da se mogu pouzdati u Cecila da će se na to samo nasmijati.

– Kako bi time proturječio glasini?

– Ne, nasmijat će se samom događaju.

Ali u srcu je znala da mu ne može vjerovati, jer on ju je želio netaknutu.

– U redu, draga, ti najbolje znaš. Možda su gospoda drugačija nego u vrijeme moje mladosti. Dame su sigurno drugačije.

– Ali, Charlotte! – Lucy je zaigrano potapša. – Brižna, zabrinuta Charlotte. Što želite da učinim? Najprije kažete „nemoj reći“, zatim kažete „reci“. Što želite da učinim? Hajde, brzo odlučite!

Gospođica Bartlett uzdahne.

– Najdraža moja, u razgovoru ti nisam dorasla. Pocrvenim kad se sjetim kako sam se umiješala u Firenci, a ti si se tako sposobna brinuti se o sebi i toliko si u svakom pogledu pametnija od mene. Nikad mi nećeš oprostiti.

– Hoćemo li onda izaći? Ako ne izađemo ovi će porazbijati sav porculan.

Jer zrakom je još odjekivao Minnien vrisak; čajnom žličicom skidali su joj nešto s kose.

– Još trenutak, draga… možda više nećemo imati ovakvu priliku za razgovor. Jesi li već srela mladog Emersona?

– Da. Jesam.

– Što se dogodilo?

– Sreli smo se u župnom dvoru.

– Kakve su mu namjere?

– Nema nikakvih namjera. Govorio je o Italiji poput bilo koga drugoga. Doista je sve u redu. Iskreno rečeno, kakvu bi prednost stekao time da se ponaša kao hulja? Voljela bih da to možete sagledati iz moje perspektive. Charlotte, on doista neće predstavljati nikakvu smetnju.

– Jednom hulja, uvijek hulja. To je samo moje nebitno mišljenje.

Lucy zastane.

– Cecil je jednom rekao – i smatram da je to dubokoumno – da postoje dvije vrste hulja: oni koji su svjesni da su hulje i oni koji su takvi podsvjesno. – Opet je zastala kako bi bila sigurna da je ispravno protumačila Cecilovu dubokoumnu misao. Kroz prozor je ugledala Cecila kako okreće stranice romana. Bio je to novi roman iz Smithove knjižnice. Mora da se njezina majka vratila s postaje.

– Jednom hulja, uvijek hulja – mrmljala je gospođica Bartlett.

– Kad kažem „podsvjesno“, hoću reći da je Emerson izgubio glavu. Pala sam u sve te ljubičice, a on se iznenadio i ponio djetinjasto. Ne smatram da ga trebamo oštro kriviti. Doživljaj je drugačiji kad iznenada ugledamo osobu dok je okružen divnim stvarima. Doista je tako; osjećaj je posve drugačiji i izgubio je glavu; on se ne divi meni, niti se uopće radi o takvim glupostima. Freddyju se on jako sviđa i pozvao ga je k nama u nedjelju pa ćete moći i sami prosuditi. Popravio se; ne izgleda stalno kao da će briznuti u plač. Činovnik je u uredu uprave u jednoj od velikih željeznica – nije nosač! A vikendima dođe k ocu. Otac se bavio novinarstvom, ali pati od reume i otišao je u mirovinu. Eto! A sad pođimo u vrt. – Uhvatila je svoju gošću pod ruku. – Bit će najbolje da više ne razgovaramo o tim djetinjastim događajima iz Italije. Želimo da vam posjet Windy Corneru protekne u ugodnoj opuštenosti, bez ovakvih sekiranja.

Lucy je ovaj svoj govor smatrala prilično dobrim. Čitatelj je možda u njemu opazio nezgodnu omašku [2]. Nitko ne zna je li omašku primijetila i gospođica Bartlett jer nije moguće prodrijeti u umove starijih ljudi. Lucy bi možda rekla još nešto, no prekinuo ih je ulazak domaćice. Započelo je objašnjavanje tijekom kojeg je Lucy pobjegla, a slike su joj u umu zaplamsale nešto žarkije.

[1] Iz naše perspektive gđicu Bartlett teško je kriviti. Funta je decimalizirana tek 1971., a dotad su osim funte i penija u uporabi bili i šilinzi, koji su se sastojali od 12 penija. Zlatna funta imala je 20 šilinga (dakle 240 penija). Pola krune iznosilo je 2 šilinga i 6 penija.

[2] Misli se na „frojdovsku omašku“ u rečenici: „Doživljaj je drugačiji kad iznenada ugledamo osobu dok je okružen divnim stvarima“ (umjesto „okružena“).