Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

ŠESNAESTO POGLAVLJE: LAGANJE GEORGEU

Ali Lucy je od proljeća sazrela. Drugim riječima, sad je bila sposobnija prigušiti one osjećaje koje svijet i uzusi osuđuju. Iako je opasnost bila i veća, nisu je potresli snažni jecaji. Cecilu je rekla: „Neću doći na čaj… reci majci da moram napisati nekoliko pisama“, i otišla je u svoju sobu na katu. Zatim se pripremila za napad. Ljubav koju osjećamo i uzvraćamo, ljubav koju naša tijela traže i koju su naša srca preobrazila, ljubav koja je nešto najstvarnije što ćemo ikad doživjeti, sad se opet pojavila u obliku neprijatelja svijeta i zato je mora ugušiti. Poslala je po gospođicu Bartlett.

Nadmetanje se nije vodilo između ljubavi i dužnosti. Možda takvo nadmetanje i ne postoji. Vodilo se između stvarnog i hinjenog, a Lucyn je cilj u prvom redu bio poraziti samu sebe. Dok su joj um zastirali oblaci, dok su joj sjećanja na vidike postajala maglovita, dok su riječi iz knjige zamirale, vratila se na svoju staru poštapalicu, „slabe živce“. „Nadvladala je svoj unutarnji slom.“ Zatirući istinu zaboravila je da istina ikada postojala. Sjetivši se da je zaručena za Cecila natjerala se da pomuti sjećanja na Georgea; nije joj predstavljao ništa; nikad joj nije bio nimalo važan; ponio se odvratno; ona ga nikad nije poticala. Oklop neistine vješto je iskovan od tame i skriva čovjeka ne samo od drugih, već i od vlastite duše. U nekoliko trenutaka Lucy je bila opremljena za bitku. – Dogodilo se nešto strašno – počela je čim je stigla rođakinja. – Znate li štogod o romanu gospođice Lavish?

Gospođica Bartlett izgledala je iznenađeno i rekla da nije pročitala knjigu niti je znala da je objavljena. Eleanor je u srži bila povučena žena.

– U njemu ima jedan prizor. Junak zagrli junakinju. Znate li što o tome?

– Draga…?

– Molim vas, znate li što o tome? – ponovila je. – Oni su na obronku, a u daljini je Firenca.

– Draga moja Lucia, posve sam zbunjena. Doista ne znam ništa o tome.

– Spominju se i ljubičice. Ne mogu vjerovati da je to slučajnost. Charlotte, Charlotte, kako ste joj mogli reći? Razmislila sam prije nego što ću ovo izgovoriti, ali samo ste joj vi mogli reći.

– Reći joj što? – upitala je sve jače uzrujana.

– Za ono užasno popodne u veljači.

Gospođica Bartlett bila je istinski potresena.

– O, Lucy, najdraža djevojčice… nije to valjda unijela u svoju knjigu?

Lucy kimne.

– Da. Nije to učinila tako da bi nas tko mogao prepoznati.

– Onda Eleanor Lavish više nikad… nikad… nikad neće biti moja prijateljica.

– Dakle, rekli ste joj?

– Jesam, slučajno… dok sam u Rimu s njom pila čaj… tijekom razgovora…

– Ali Charlotte… što je s obećanjem koje ste mi dali dok smo se pakirale? Zašto ste rekli gospođici Lavish kad meni niste dopustili čak ni da majci kažem?

– Nikad neću oprostiti Eleanor. Izdala je moje povjerenje.

– Ali zašto ste joj uopće rekli? To je strahovito ozbiljno.

Zašto ljudi uopće išta govore? To je vječno pitanje i stoga nije bilo čudno što je gospođica Bartlett u znak odgovora tek tiho uzdahnula. Pogriješila je – to je priznala i samo se nadala da nije nanijela štetu – rekla je to Eleanor u najstrožem povjerenju.

Lucy razdraženo lupi nogom o pod.

– Cecil je pročitao naglas taj odlomak gospodinu Emersonu i meni; to je uznemirilo gospodina Emersona i ponovno me uvrijedio. Cecilu iza leđa. Uh! Zar je moguće da su muškarci takvi nasilnici? Cecilu iza leđa dok smo se penjali duž vrta.

Gospođica Bartlett preda se izljevu samooptuživanja i žaljenja.

– Što sad činiti? Možete li mi reći?

– O, Lucy, nikad si neću oprostiti, do smrti si neću oprostiti. Zamisli, ako se u budućnosti…

– Znam – reče Lucy lecnuvši se na te riječi. – Sad shvaćam zašto ste željeli da kažem Cecilu i što ste mislili kad ste rekli kako bi „mogao saznati od nekog drugog.“ Bili ste svjesni da ste rekli gospođici Lavish i da ona nije osoba od povjerenja.

Sad je bio red na gospođici Bartlett da se lecne.

– Međutim – reče djevojka prezirući prevrtljivost svoje rođakinje – to je svršen čin. Doveli ste me u neizrecivo neugodan položaj. Kako da se izvučem?

Gospođica Bartlett nije mogla misliti. Prošli su dani kad je bila puna energije. Bila je gošća, a ne pratilja; usto, bila je osramoćena gošća. Stajala je sklopljenih ruku dok se djevojka unosila u neizostavni osjećaj bijesa.

– Njemu se mora… tom se čovjeku mora tako očitati lekcija da je neće zaboraviti. A tko će mu je očitati? Zbog vas sad ne mogu reći majci. Niti mogu, Charlotte, zbog vas reći Cecilu. Ruke su mi svakako vezane. Mislim da ću poludjeti. Nemam nikoga da mi pomogne. Zbog toga sam vas pozvala. Trebam nekoga s bičem.

Gospođica Bartlett se složila: treba im čovjek s bičem.

– Da, ali nije dovoljno složiti se. Što učiniti? Mi žene samo brbljamo. Što je djevojci činiti kad naleti na hulju?

– Draga, oduvijek sam tvrdila da je hulja. To mi svakako moraš priznati. Od samog početka, kad je rekao da mu se otac kupa.

– Oh, kako je nevažno tko je bio ili nije bio u pravu! Obje smo zabrljale. George Emerson još je uvijek tamo dolje u vrtu, ali hoće li ostati nekažnjen ili neće? Želim znati.

Gospođica Bartlett bila je posve bespomoćna. Osobno razotkrivanje oslabilo ju je i misli su joj se bolno sudarale u glavi. Iznemoglo je prišla prozoru pokušavajući među lovorima opaziti huljino bijelo flanelsko odijelo.

– Očitali ste mu lekciju u pansionu Bertolini kad ste me požurili na odlazak u Rim. Zar ne možete sad ponovo razgovarati s njim?

– Drage bih volje pomaknula i nebo i zemlju…

– Želim nešto konkretnije – prezrivo reče Lucy. – Hoćete li razgovarati s njim? Valjda je to najmanje što možete učiniti s obzirom na to da se sve ovo dogodilo stoga što ste vi prekršili svoje obećanje.

– Eleanor Lavish više nikad neće biti moja prijateljica.

Charlotte je doista nadmašila samu sebe.

– Da ili ne, molim vas; da ili ne?!

– Ovakvo što može riješiti samo muškarac.

George Emerson uspinjao se vrtom s teniskom lopticom u ruci.

– U redu – reče Lucy ljutito odmahnuvši. – Nitko mi neće pomoći. Sama ću razgovarati s njim.

I odmah shvati da je njezina rođakinja cijelo vrijeme na to računala.

– Hej, Emersone! – uzviknuo je Freddy odozdo. – Pronašli ste izgubljenu loptu? Sjajni ste! Jeste li za čaj?

Mladići su nahrupili iz kuće na terasu.

– O, Lucy, kako je to hrabro od tebe! Divim ti se…

Okupili su se oko Georgea koji je prizivao, kako je Lucy osjećala – mimo svih gluposti i zbrkanih misli – njezine skrivene čežnje što su joj počele opterećivati dušu. Pri pogledu na njega njezina je ljutnja nestala. Ah! Emersoni su na svoj način bili dobri ljudi. Morala je prigušiti uzavrelu krv prije nego što je rekla:

– Freddy ga je odveo u blagovaonicu. Ostali se spuštaju u vrt. Pođimo. Završimo brzo s time. Dođite. Naravno, želim da budete u prostoriji.

– Lucy, je li ti to teško učiniti?

– Kako mi možete postaviti tako nerazumno pitanje?

– Jadna Lucy… – Pružila je ruku prema njoj. – Kamo god dođem čini se da donosim samo nesreću.

Lucy kimne. Sjetila se njihove zadnje večeri u Firenci – pakiranja, svijeće, sjene tokice gospođice Bartlett na vratima. Ovog puta neće pasti u zamku sažaljenja. Izmaknuvši se milovanjima svoje rođakinje povede ih u prizemlje.

– Kušajte pekmez – reče Freddy. – Izvrstan je.

George, koji je izgledao krupno i raščupano, koračao je gore-dolje po blagovaonici. Kad je ušla zastao je i rekao:

– Ne… ne želim jesti.

– Pođi dolje k ostalima – reče Lucy Freddyju. – Charlotte i ja dat ćemo gospodinu Emersonu sve što želi. Gdje je majka?

– Započela je svoje uobičajeno pisanje pisama nedjeljom. U salonu je.

– Dobro. Možeš ići.

Otišao je pjevušeći.

Lucy sjedne za stol. Gospođica Bartlett, koja bijaše posve prestravljena, uzela je knjigu i pretvarala se da čita. Lucy se nije željela upuštati u opširan razgovor. Samo je rekla:

– Neću to trpjeti, gospodine Emersone. Ne mogu čak ni razgovarati s vama. Otiđite iz ove kuće i ne vraćajte dok god ja živim ovdje… – dok je govorila ona crveneći se pokaže vrata. – Mrzim svađe. Molim vas, idite.

– Što…?

– Bez rasprave.

– Ali ne mogu…

Odmahnula je glavom.

– Molim vas, idite. Ne želim pozivati gospodina Vysea.

– Ne mislite se valjda… – odvrati nimalo ne obraćajući pozornost na gospođicu Bartlett. – Ne namjeravate se valjda doista udati za tog čovjeka?

Ova je izjava bila neočekivana.

Slegnula je ramenima kao da je njegova neuglađenost umara. – Doista ste smiješni – reče tiho.

Tad njegov glas ozbiljnim tonom nadjača njezin:

– Ne možete živjeti s Vyseom. On bi vam odgovarao samo kao poznanik. Uklapa se u društvo i kulturne razgovore. On nikad neće nikog poznavati u dušu, osobito ne ženu.

Bio je to nov pogled na Cecilov karakter.

– Jeste li ikad razgovarali s Vyseom a da pritom niste osjetili umor?

– Zaista ne mogu raspravljati…

– Ne, je li se to ikad dogodilo? On je od one vrste ljudi koji se dobro snalaze dok god se bave stvarima – knjigama, slikama – ali su zamorni kad razgovaraju s ljudima. Zato ću, čak i sad, u svoj ovoj zbrci, govoriti otvoreno. Dovoljno je strašno izgubiti vas iz bilo kojeg razloga, ali muškarac se uglavnom mora odreći vlastite sreće i povukao bih se da je vaš Cecil drugačiji čovjek. Nikad ne bih sebi dopustio onako slobodno ponašanje. Ali prvo sam ga opazio u Nacionalnoj galeriji, kad se trznuo jer je moj otac pogrešno izgovarao imena velikih slikara. Zatim nas je doveo ovamo i otkrili smo da je to učinio kako bi se glupo našalio s ljubaznim susjedom. To je takav čovjek – poigrava se ljudima, najsvetijim oblikom života koji postoji. Poslije sam vas sreo zajedno i otkrio da vas štiti i poučava vas i vašu majku zgražanju, iako ste vi trebale odlučiti jeste li zgrožene ili niste. Opet se pokazalo kakav je Cecil. Ne usuđuje se dopustiti ženi da odluči. On je od onih ljudi kakvi su tisućama godina kočili napredak Europe. Svakog trenutka svojeg života on vas oblikuje govoreći vam što je šarmantno ili zabavno ili damski, što muškarac smatra ženstvenim; a vi, baš vi od svih žena slušate njegov, a ne svoj glas. Tako je bilo i u župnom dvoru kad sam vas ponovno sreo zajedno; tako je bilo i cijelo ovo poslijepodne. Zato sam vas poljubio, nisam tek „ukrao poljubac“ od vas, jer onaj me roman potaknuo na taj čin i do neba bih želio da se mogu bolje suzdržavati. Nije me stid. Ne ispričavam se. Ali vas je to uplašilo, a možda niste opazili da vas volim. Jer, zar biste mi inače rekli da odem i odnosili se prema ovoj neizrecivo važnoj stvari tako olako? Baš zato… zato sam mu se odlučio suprotstaviti.

Lucy se dosjeti odlična uzvrata.

– Gospodine Emersone, kažete da gospodin Vyse želi da ga slušam. Oprostite, ali vjerujem da i sami imate ista očekivanja.

A on prihvati taj prijekor i pretvori ga u mudrost. Reče:

– Da, imam. – Snuždi se kao da je odjednom iscrpljen. – U sebi, ja sam isti takav nasilnik. Ta žudnja da se vlada ženom… usađena je tako duboko, a muškarci i žene moraju se boriti protiv nje zajedničkim snagama prije nego što uđu u Rajski vrt. Ipak, sigurno vas volim na način koji je bolji od njegovog. – Zamisli se. – Da, moj je način doista bolji. Želim da imate svoje misli čak i dok vas držim u naručju. – Pruži ruke prema njoj. – Lucy, brzo… sad nemamo vremena za razgovor… priđite mi onako kako ste mi prišli u proljeće, a kasnije ću biti nježan i sve objasniti. Stalo mi je do vas otkako je onaj čovjek poginuo. Ne mogu živjeti bez vas, mislio sam: „Nema pomoći, udat će se za drugog“, ali sreo sam vas opet dok je cijeli svijet blistao od vode i sunca. Kad ste izašli iz šume shvatio sam da ništa drugo nije važno. Zazvao sam vas. Želio sam živjeti i dobiti svoju priliku za sreću.

– A gospodin Vyse? – upita Lucy čija je smirenost unatoč svemu ovome bila za svaku pohvalu. – Zar on nije važan? A to što volim Cecila i što ću mu uskoro postati supruga? To su, pretpostavljam, nevažni detalji?

Ali on pruži ruke preko stola prema njoj.

– Smijem li upitati što namjeravate postići ovom predstavom?

On reče: – Ovo nam je posljednja prilika. Učinit ću sve što mogu. – I kao da je već pokušao sve ostalo, obrati se gospođici Bartlett, koja je sjedila poput kakva proročanskog znaka što se ocrtava na večernjem nebu.

– Kad biste samo razumjeli, ne biste nas i ovaj put sprečavali – reče. – Bio sam u tami i u nju ću se vratiti ako ne pokušate razumjeti.

Njezina izdužena, uska glava zibala se naprijed-natrag kao da njome razbija kakvu nevidljivu prepreku. Nije odgovorila.

– To je do mladosti – reče tiho i podižući s poda svoj reket prije nego što će otići. – To je do sigurnosti da je Lucy doista stalo do mene. To je stoga što su ljubav i mladost važne za naše umove.

Dvije žene šutke su ga promatrale. Znale su da je njegova posljednja primjedba glupost, no hoće li nakon nje otići ili neće? Neće li hulja, prevarant pokušati prirediti završnicu s više drame? Ne. Očito je bio zadovoljan. Napustio ih je pažljivo zatvorivši ulazna vrata i kad su pogledale kroz prozor u hodniku vidjele su ga kako se penje prilaznim putom i počinje se uspinjati obroncima obraslim uvelom paprati iza kuće. Oslobodio im se dar govora i one se predaju izljevu stišanog radovanja.

– O, Lucia… dođi ovamo… oh, kakav grozan čovjek!

Lucy se nije pomaknula – barem to zasad nije mogla.

– Zabavlja me njegovo ponašanje – reče. – Ili sam ja poludjela ili je on, a sklona sam vjerovati da je u pitanju ovo drugo. Charlotte, prošla sam s vama još jednu zbrku. Puno vam hvala. Iako, mislim da je ovo posljednja. Teško da će me moj obožavatelj više gnjaviti.

I gospođica Bartlett pokuša biti zlobna:

– Eto, najdraža, ne može se baš svatko pohvaliti ovakvim plijenom, zar ne? Ah, doista se ne bismo trebale smijati. Moglo je biti vrlo ozbiljno. Ali ti si bila tako razumna i hrabra… posve drukčija od djevojaka iz moje mladosti.

– Pođimo dolje k ostalima – reče Lucy.

No kad se našla na otvorenom prostoru, zastane. Neki osjećaj – sućut, užas, ljubav, osjećaj je svakako bio snažan – preplavi je i ona postane svjesna jeseni. Ljeto je završavalo, a večer joj je donosila mirise propadanja; njihova je dirljivost bila još naglašenija time što su je podsjećali na proljeće. Zar su ovo ili ono stanje doista bili važni za naše misli? Jedan list, snažno uskovitlan, plesao je oko nje, dok je ostalo lišće ležalo nepokretno. Zar je zemlja žurila da ponovno uđe u tamu i prigrli sjene stabala koja su se nadvijala nad Windy Cornerom?

– Hej, Lucy! Ako vas dvije požurite još uvijek ima dovoljno svjetla za jedan set.

– Gospodin Emerson morao je otići.

– Baš šteta! Nema nas dovoljno za igru u parovima. Hajde, Cecile, igrajte, vi ste momčina. Floydu je danas zadnji dan. Igrajte s nama tenis, samo ovaj put.

Začuje se Cecilov glas:

– Dragi moj Freddy, nisam sportski tip. Kao što si još jutros dobro primijetio, „neki momci nisu nizašto osim za čitanje knjiga“; priznajem da sam kriv što sam takav momak i neću vam se nametati.

Lucy se otvore oči. Kako je mogla makar i na trenutak trpjeti Cecila? Bio je potpuno nepodnošljiv i iste večeri razvrgnula je zaruke.