Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

PETO POGLAVLJE: MOGUĆNOSTI UGODNOG IZLETA

U obitelji je postojala izreka da nikad ne znaš kako će Charlotte Bartlett reagirati. Pokazala je veliku naklonost i razumijevanje za Lucynu pustolovinu, nepotpun opis događaja posve ju je zadovoljio i primjereno se zahvalila gospodinu Georgeu Emersonu na ukazanoj ljubaznosti. Ona i gospođica Lavish također su doživjele pustolovinu. Na povratku su ih zaustavili na mitnici, a mladi službenici koji su izgledali lijeno i drsko pokušali su im pretražiti torbe za kupovinu da vide nose li hranu. Sve je moglo ispasti vrlo neugodno. Nasreću, gospođica Lavish dorasla je svakome.

Bilo to dobro ili loše, Lucy se morala sama suočiti sa svojim problemom. Nitko od njezinih prijatelja nije je vidio, bilo na Piazzi, bilo kasnije uz obalu. Štoviše, gospodin Beebe je, opazivši za večerom njezin uplašen pogled, opet u sebi ponovio primjedbu o previše Beethovenova. Ali on je samo pretpostavljao da je ona spremna na pustolovinu, ne i da ju je doživjela. Sputavala ju je ta usamljenost – navikla je bila da drugi potvrde njezine misli ili da joj možda proturječe; bilo je strašno ne znati razmišlja li ispravno ili ne.

Sljedećeg jutra za doručkom napravi odlučan potez. Postojala su dva plana između kojih je morala izabrati. Gospodin Beebe će se s Emersonima i nekim damama iz Amerike popeti do Torre del Galla. Hoće li se i gospođica Bartlett i gospođica Honeychurch pridružiti grupi? Charlotte je odbila; bila je ondje jučer popodne dok je kišilo, no smatrala je da je to izvrsna ideja za Lucy koja je mrzila kupovinu, mijenjanje novca, donošenje pisama i druge dosadne dužnosti; sve ono što je gospođica Bartlett morala obaviti ovog jutra, a mogla je to lako obaviti sama.

– Ne, Charlotte! – uzvikne djevojka istinski srdačno. – To je vrlo ljubazno od gospodina Beebea, ali svakako idem s vama. To mi je puno draže.

– Dobro, draga – reče gospođica Bartlett blago porumenjevši od zadovoljstva, što je nagnalo Lucy da snažno pocrveni od srama. Kako se ružno ponašala prema Charlotte, sada kao i uvijek! Ali danas će to promijeniti. Cijelo jutro bit će prema njoj vrlo dobra. Uhvati rođakinju ispod ruke i one krenu duž obale Arna. Rijeka je tog jutra snagom, glasom i bojom podsjećala na lava. Gospođica Bartlett ustrajala je da se nagnu preko ograde kako bi je bolje vidjele. Zatim je izrekla svoju uobičajenu primjedbu, koja je glasila:

– Kako bih samo voljela da ovo mogu vidjeti Freddy i tvoja majka!

Lucy se vrpoljila; bilo je zamorno od Charlotte što je baš na tome zapela.

– Pogledaj, Lucia! Oh, ti pogledom tražiš društvo koje ide do Torre del Galla. Bojala sam se da ćeš požaliti zbog svoje odluke.

Lucy nije požalila zbog svog odabira, koliko god bio težak. Jučer je sve bilo zbrkano – čudno i neobično, jedna od onih stvari koje čovjek ne može lako prenijeti na papir – no imala je osjećaj da je odlazak s Charlotte u kupovinu bolja ideja od odlaska s Georgeom Emersonom i uspona do Torre del Galla. Budući da nije mogla razriješiti zbrku, morala se pobrinuti da se opet ne zaplete. Mogla se posve iskreno pobuniti protiv aluzija gospođice Bartlett.

Ali iako je izbjegla glavnog glumca, krajolik je nažalost ostao isti. Charlotte ju je sudbinskom mirnoćom povela od rijeke do Piazze della Signoria.

Lucy nije mogla vjerovati da će kamenje, Loggia, fontana i toranj palače djelovati tako upečatljivo. Na trenutak je shvatila prirodu duhova. Netko je stajao na samom mjestu ubojstva; to nije bio duh već gospođica Lavish, koja je u ruci držala jutrošnje novine. Živahno ih je pozdravila. Jučerašnja jeziva nesreća dala joj je ideju koju je namjeravala unijeti u roman.

– O, dopustite mi da vam čestitam! – reče gospođica Bartlett. – Nakon što ste jučer bili očajni! Kakva sreća!

– Aha! Gospođice Honeychurch, dođite ovamo, imam sreće. Dakle, otpočetka ćete mi ispričati baš sve što ste vidjeli. – Lucy je lupkala vrhom suncobrana o tlo. – Ali možda radije ne biste?

– Ispričavam se… ako se možete snaći bez toga, mislim da radije ne bih.

Starije dame razmijeniše poglede koji nisu osuđivali; priličilo je da se djevojka osjeća potreseno.

– Ja se moram ispričati – reče gospođica Lavish. – Piskarala su besramna stvorenja. Vjerujem da ne postoji tajna ljudskog srca u koju ne bismo gurnuli nos.

Odrješitim korakom veselo je otišla do fontane i natrag načinivši nekoliko proračuna u stvarnom okolišu. Onda je rekla da je na Piazzi od osam sati i da prikuplja materijal. Velikim dijelom bio je neupotrebljiv, ali se, naravno, uvijek treba prilagoditi. Dvojica muškaraca svađala su se oko novčanice od pet franaka. Novčanicu će zamijeniti mladom damom što će naglasiti tragičan ton te istovremeno osigurati izvrstan zaplet.

– Kako će se zvati glavna junakinja? – upita gospođica Bartlett.

– Leonora – odgovori gospođica Lavish, čije je ime bilo Eleanor.

– Nadam se da će biti pozitivan lik.

Ta bi želja ionako bila uslišana.

– O čemu će se raditi?

Radit će se o ljubavi, ubojstvu, otmici, osveti, a gospođica Lavish sve je to iznijela dok je fontana na jutarnjem suncu prskala vodu sve do skulptura satira.

– Nadam se da ćete mi oprostiti što vam ovako dosađujem – reče na kraju gospođica Lavish. – Tako je poticajno razgovarati s ljudima koji su doista puni razumijevanja. Naravno, ovo su samo osnovne crte. Bit će tu mnogo lokalne boje, opisa Firence i okolice, a unijet ću i nekoliko komičnih likova. Ali dopustite mi da vas sve otvoreno upozorim: namjeravam biti nemilosrdna prema britanskim turistima.

– O, vi vragolasta ženo! – uzvikne gospođica Bartlett. – Sigurna sam da pritom mislite na Emersone.

Gospođica Lavish osmjehne se makijavelističkim smiješkom.

– Priznajem da u Italiji moje simpatije nisu na strani mojih sunarodnjaka. Zanemareni Talijani su ti koji me privlače i čije ću živote oslikati najbolje što mogu. I zato ponavljam, ustrajna sam i uvijek najodlučnije zastupam mišljenje da tragičan događaj poput jučerašnjeg nije nimalo manje užasan stoga što se dogodio skromnim ljudima.

Kad je gospođica Lavish završila nastala je primjerena šutnja. Zatim su joj rođakinje poželjele uspjeh u radu i polako odšetale preko trga.

– Ona je za mene oličenje doista pametne žene – reče gospođica Bartlett. – Ona posljednja napomena osupnula me kao naročito istinita. Bit će to doista osjećajan roman.

Lucy se složila. Trenutno joj je glavni cilj bio ne postati jedan od likova u romanu. Ovog jutra zapažanje joj je bilo začudno izoštreno i vjerovala je da gospođica Lavish iskušava njezinu naivnost.

– Emancipirana je, ali samo u najboljem smislu te riječi – nastavi polako gospođica Bartlett. – Nitko osim površnih ljudi ne bi bio šokiran njezinim ponašanjem. Jučer smo dugo razgovarale. Ona vjeruje u pravdu, u istinu i dobrobit čovječanstva. Rekla mi je i kako ima visoko mišljenje o sudbini žena… Gospodine Eager! O, kako je to divno! Kakvo ugodno iznenađenje!

– Osobno nisam iznenađen jer već duže promatram vas i gospođicu Honeychurch – reče kapelan laskavo.

– Čavrljale smo s gospođicom Lavish. – On se namršti.

– Da, vidio sam. Baš lijepo… Andate via! Sono occupato! [1] – Ova posljednja primjedba bila je upućena prodavaču panoramskih fotografija koji im se približavao s uljudnim smiješkom. – Usuđujem se nešto predložiti. Biste li vi i gospođica Honeychurch željele poći jednog dana ovog tjedna sa mnom na vožnju… na vožnju po brdima? Mogli bismo se popeti do Fiesolea i vratiti se kroz Settignano. Na toj cesti postoji mjesto gdje bismo mogli sići i sat vremena šetati obronkom. Odozgo se pruža predivan pogled na Firencu, daleko bolji od dosadnog pogleda iz Fiesolea. To je pogled koji Alessio Baldovinetti rado prikazuje na svojim slikama. Taj je čovjek imao nepogrešiv osjećaj za pejzaž. O tome nema sumnje. Ali tko danas uopće promatra grad iz te perspektive? Ah, svijet se za nas previše promijenio.

Gospođica Bartlett nije čula za Alessia Baldovinettija, no znala je da gospodin Eager nije običan kapelan. Bio je član kolonije koja se nastanila u Firenci učinivši je svojim domom. Poznavao je ljude koji se nikad nisu kretali gradom se bedekerima pod miškom, ljude koji su se navikli nakon ručka povući na siestu, koji su odlazili na vožnje do mjesta za koja turisti iz pansiona nikad nisu čuli i preko svojih veza razgledavali galerije u koje oni nisu mogli ući. Živjeli su u tihoj povučenosti, neki u namještenim stanovima, drugi u renesansnim vilama na obroncima Fiesolea, čitali su, pisali, učili i razmjenjivali ideje te tako stjecali ono intimno poznavanje ili, bolje rečeno, razumijevanje Firence kakvo je uskraćeno svima koji u džepovima nose Cookove kupone [2].

Stoga je kapelanov poziv bio nešto čime ste se mogli ponositi. Često je bio jedina spona između ove dvije grupe svojeg stada te je po uvriježenoj navici odabrao među svojim putujućim ovčicama one koje su se činile vrijednima i podariti im nekoliko sati boravka na pašnjacima vječnosti. Čajanka u renesansnoj vili? O tome zasad nije ništa rečeno, ali kad bi se dogodilo – kakvo bi to zadovoljstvo bilo za Lucy!

Prije nekoliko dana i Lucy bi osjećala jednako oduševljenje, no životne radosti preslagivale su se u nov poredak. Vožnja po brdima s gospodinom Eagerom i gospođicom Bartlett – čak i kad bi joj vrhunac bila čajanka u vili – nije više predstavljala najveće zadovoljstvo. Pomalo je slabašno oponašala Charlotteino oduševljenje. Tek kad je čula da dolazi i gospodin Beebe njezino je zahvaljivanje postalo iskrenije.

– Bit će nas četvero u društvu – reče kapelan. – U ovo doba vreve i graje čovjek ima veliku potrebu za prirodom i njezinom porukom čistoće. Andate via! Andate presto, presto! [3] Ah, ovaj grad! Koliko god bio lijep, ipak je grad.

Složile su se.

– Baš je ovaj trg, tako mi je rečeno, jučer svjedočio najpodlijoj tragediji. Za onog tko voli Danteovu i Savonarolinu Firencu ima nečeg zloslutnog u tom oskvrnuću – zloslutnog i ponižavajućeg.

– Doista ponižavajućeg – odvrati gospođica Bartlett. – Gospođica Honeychurch zatekla se ovdje u prolazu kad se to zbilo. Jedva može podnijeti razgovor o tome. – Ona ponosno pogleda Lucy.

– Kako to da ste se našli ovdje? – upita kapelan očinski.

Na ovo pitanje iščezne nedavni liberalni stav gospođice Bartlett.

– Molim vas, gospodine Eager, ne krivite je. Ja sam kriva: ostavila sam je bez nadzora.

– Dakle, bili ste ovdje sami, gospođice Honeychurch? – Njegov je glas nagoviještao dobrohotan prijekor, no istovremeno je ukazivao na to da nekoliko potresnih detalja ne bi bilo naodmet. Svojim tamnoputim, privlačnim licem sa žaljenjem se unio u njezino kako bi bolje čuo odgovor.

– Tako nekako.

– Netko nama poznat iz pansiona ljubazno ju je dopratio natrag – reče gospođica Bartlett vješto prikrivajući spol zaštitnika.

– Jer to je i za nju moralo biti užasno iskustvo. Pretpostavljam da nitko od vas nije… da se to nije zbilo u vašoj neposrednoj blizini?

Jedna od mnogih stvari koje je Lucy danas opazila, a koja nikako nije bila beznačajna, bijaše lešinarski pristup kojim su ugledni ljudi čeprkali po krvoproliću. Odnos Georgea Emersona prema toj temi ostao je neobično čist.

– Mislim da je umro pokraj fontane – odvratila je.

– A vi i vaša prijateljica…

– Bile smo blizu Loggie.

– To vas je sigurno spasilo od mnogo čega. Niste, naravno, vidjeli sramotne ilustracije koje su senzacionalističke novine… Dakle, ovaj čovjek je javna napast; vrlo dobro zna da živim ovdje, a ipak me gnjavi da kupim njegove vulgarne fotografije.

Prodavač je sigurno bio u dosluhu s Lucy – u vječnom dosluhu Italije s mladim ljudima. Odjednom je raširio svoju knjižicu pred gospođicom Bartlett i gospodinom Eagerom, povezujući im ruke zajedno dugačkim, sjajnim spletom fotografija crkava, reprodukcija slika i panorama.

– Ovo je previše! – uzvikne kapelan udarivši mrzovoljno po jednoj što je prikazivala Fra Angelicove anđele. Poderala se. Prodavač cikne. Knjižica je, izgleda, bila vrednija nego što se činilo.

– Rado bih je kupila… – počne gospođica Bartlett.

– Ne obraćajte na njega pažnju – reče oštro gospodin Eager i oni užurbanim korakom napuste trg.

Ali Talijan nikad ne prihvaća da ga ignoriraju, a najmanje onda kad doživi nepravdu. Njegovo tajanstveno proganjanje gospodina Eagera postalo je neumorno; zrakom su odzvanjale njegove prijetnje i jadikovke. Žalio se Lucy; zar se neće zauzeti za njega? On je siromašan – brine se za obitelj – plaća porez na kruh. Čekao je, mrmljao, oni su mu platili za nastalu štetu, on je i dalje bio nezadovoljan i nije ih ostavio na miru sve dok im iz uma nije izbio sve misli, bile one ugodne ili neugodne.

Sad je na red došla kupovina. Predvođene kapelanom odabrale su mnogo užasnih poklona i suvenira – malene okvire za slike s cvjetnim uzorkom koji su izgledali kao da su izrađeni od pozlaćenog tijesta; drugu vrstu malenih okvira, ozbiljnijih, postavljenih na malene stalke i izrezbarenih od hrastovine, rokovnik uvezen u tanki pergament; Danteov portret napravljen od istog materijala; jeftine broševe izrađene tehnikom mozaika koje sluškinje idućeg Božića nikako neće moći razlikovati od zbilja skupocjenih; značke, lončanice, tanjuriće s heraldičkim motivima, umjetničke fotografije u smeđoj nijansi; kipić Erosa i Psihe od alabastera kojima su pridružili i alabasternog Svetog Petra – a sve bi to u Londonu bilo jeftinije.

To uspješno jutro nije ostavilo ugodan dojam na Lucy. Pomalo se plašila i gospođice Lavish i gospodina Eagera, nije znala zašto. A kako su je plašili, nekim ih je čudom prestala cijeniti. Sumnjala je da je gospođica Lavish velika umjetnica. Sumnjala je da je gospodin Eager onako produhovljen i veliki poznavatelj kulture kao što su je uvjeravali. Sad su bili podvrgnuti nekom novom iskušenju, koje nisu prošli. A Charlotte… Kad se radilo o Charlotte, ona je ostala posve ista. Čovjek je prema njoj možda mogao biti ljubazan, ali je se nije moglo voljeti.

– Sin fizičkog radnika; znam to iz prve ruke. U mladosti je bio nekakav mehaničar, zatim je počeo pisati za socijalističke novine. Sreo sam ga u Brixtonu.

Razgovarali su o Emersonima.

– Kako u današnje vrijeme ljudi mogu dobro napredovati – uzdahne gospođica Bartlett, dodirujući prstima maketu kosog tornja u Pisi.

– Općenito govoreći, čovjek osjeća samo simpatije prema njihovu uspjehu – odvrati gospodin Eager. – Želja za obrazovanjem i društvenim napretkom, u tom ima nečeg što nije posve loše. Ima ljudi koji su radnici, a koje bi čovjek vrlo rado sreo ovdje u Firenci, koliko god njima ovakav posjet malo koristio.

– On je sad novinar? – upita gospođica Bartlett.

– Nije. Bogato se oženio. – Ovu je primjedbu izrekao vrlo značajno, a na kraju je uzdahnuo.

– Dakle, ima suprugu.

– Pokojnu, gospođice Bartlett, pokojnu. Pitam se… da, pitam se kako me ima drskosti pogledati u lice, kako se usuđuje tvrditi da smo poznanici. Davno, on je bio član moje župe u Londonu. Prekorio sam ga neki dan u Santa Croceu kad je bio s gospođicom Honeychurch. Neka bude svjestan da neće dobiti ništa više od prijekora.

– Zašto? – uzvikne Lucy pocrvenjevši.

– Bezbožništva! – sikne gospodin Eager. – Pokušao je promijeniti temu, ali otkrivši dramatičnu poantu zainteresirao je svoju publiku više no što je namjeravao. Gospođica Bartlett bila je obuzeta posve prirodnom znatiželjom. Lucy, iako je priželjkivala više nikad ne vidjeti Emersone, nije ih željela osuditi ni jednom riječju.

– Hoćete reći da gospodin Emerson nije religiozan? – upita. – To već znamo.

– Lucy, draga… – odvrati gospođica Bartlett, nježno koreći nasrtljivost svoje rođakinje.

– Jako bi me čudilo da znate cijelu priču. Mladića, koji je u to vrijeme bio nevino dijete, ne krivim. Bog zna kakvim su ga učinili njegovo obrazovanje i naslijeđene osobine.

– Možda je to nešto što je bolje da ne čujemo – reče gospođica Bartlett.

– Govoreći otvoreno, jest – odvrati gospodin Eager. – Neću više ništa reći.

Prvi put Lucyne buntovničke misli pretoče se u riječi – prvi put u njezinu životu.

– Rekli ste vrlo malo.

– Imao sam namjeru reći vrlo malo – glasio je njegov ledeni odgovor.

Ljutito je zurio u djevojku koja mu je uzvraćala pogled s jednakom ljutnjom. Okrenula se prema njemu, okrećući leđa trgovačkom pultu; grudni koš brzo joj se podizao i spuštao. Promatrao je njezino čelo i iznenadnu krutost usana. Bilo je nepodnošljivo što mu nije vjerovala.

– Ubojstvo, ako baš želite znati – uzvikne ljutito. – Taj čovjek ubio je svoju ženu!

– Kako? – odvrati Lucy.

– Ubio ju je u svakom pogledu. Onog dana u Santa Croceu… jesu li rekli što protiv mene?

– Ni riječi, gospodine Eager, ni jedne jedine riječi.

– Oh, mislio sam da su me klevetali pred vama. Ali pretpostavljam da je samo njihov osobni šarm razlog zašto ih branite.

– Ne branim ih – reče Lucy gubeći hrabrost, vraćajući se na stare zbrkane obrasce ponašanja. – Oni su za mene stranci.

– Kako ste mogli pomisliti da ih brani? – odvrati gospođica Bartlett, prilično zbunjena neugodnom scenom. Prodavač je lako mogao prisluškivati.

– Teško bi ih ona mogla obraniti. Jer taj je čovjek ubio svoju suprugu pred Božjim očima.

Dodatno spominjanje Boga bilo je upečatljivo, jer kapelan se doista trudio opravdati brzopletu izjavu. Uslijedila je tišina koja je mogla biti dojmljiva, no bila je samo neugodna. Zatim je gospođica Bartlett na brzinu kupila kosi toranj i povela ih van na ulicu.

– Moram poći – reče kapelan sklapajući oči i vadeći džepni sat.

Gospođica Bartlett zahvalila mu se na ljubaznosti i s oduševljenjem spomenula predstojeći izlet.

– Izlet? Oh, hoćemo li doista poći na našu vožnju po brdima?

Lucy se sjetila da se treba ponašati uljudno i nakon malo uloženog truda gospodinu Eageru se vratila njegova samodopadnost.

– Kakva zbrka s tim izletom! – uzvikne djevojka čim je otišao. – To je isti izlet kakav smo dogovorile s gospodinom Beebeom bez ikakvih peripetija. Zašto nas je pozvao na taj besmislen način? Jednako smo tako i mi mogle pozvati njega. Svatko od nas plaća za sebe.

Gospođici Bartlett, koja je namjeravala jadikovati o Emersonima, ova je primjedba skrenula misli u neočekivanom smjeru.

– Ako je tako, draga, ako je izlet na koji gospodin Beebe i mi idemo s gospodinom Eagerom doista isti onaj na koji idemo s gospodinom Beebeom, onda predviđam da će doći do prilične zbrke.

– Zašto?

– Jer je gospodin Beebe pozvao i Eleanor Lavish.

– To znači da će trebati još jedna kočija.

– Puno gore od toga. Gospodinu Eageru Eleanor se ne sviđa. I sama to zna. Istini za volju; ona je za njega previše nekonvencionalna.

Sad su se nalazile u prostoriji s novinama u Engleskoj banci. Lucy je stajala pokraj središnjeg stola ne mareći za časopise Punch i Graphic, pokušavajući pronaći odgovore ili barem ispravno oblikovati pitanja što su joj bjesnila umom. Dobro poznati svijet se raspao, a na njegovu se mjestu pojavila Firenca, čarobni grad u kojem ljudi misle i čine posve neobične stvari. Ubojstvo, optužba za ubojstvo, dama koja se privila u naručje jednog muškarca bila je neuljudna prema drugome – jesu li to bili svakodnevni nemili događaji na njegovim ulicama? Je li njegova istinska ljepota sadržavala nešto više od onog što se moglo vidjeti – možda moć da prizove strasti, kako dobre, tako i zle te ih brzo privede njihovu ispunjenju?

Radosna Charlotte, iako uvelike opterećena nevažnim stvarima, činila se posve nesvjesnom onog što je doista bitno; mogla je sa zadivljujućom lakoćom naslutiti „kamo bi stvari mogle voditi“, no očito bi izgubila iz vida cilj kad bi mu se približila. Sad je stajala zgrbljena u kutu pokušavajući izvući vrijednosno pismo iz malene lanene torbice što joj je visjela oko vrata, djevičanski skrivena. Rekli su joj da je u Italiji to jedini siguran način nošenja novca; smjela ju je rastvoriti samo unutar zidova Engleske banke. Dok je pipkajući tražila mrmljala je:

– Bilo da je gospodin Beebe taj koji je zaboravio reći gospodinu Eageru, bilo da je gospodin Eager zaboravio reći nama kad nas je pozvao, a bilo i da su odlučili izostaviti Eleanor s tog izleta – samo to bi im teško pošlo za rukom – mi u svakom slučaju moramo biti spremne. Oni ustvari žele tvoje društvo; mene su pozvali samo zato što to nalaže pristojnost. Ti ćeš se voziti s gospodom, a Eleanor i ja ćemo vas slijediti. Kočija s jednim konjem bit će nam dovoljna. Ipak, kako je sve komplicirano!

– Doista jest – odvrati djevojka s težinom u glasu koja je ispala sućutno.

– Što ti misliš o tome? – upita gospođica Bartlett, zajapurena od borbe s haljinom koju je zakopčavala.

– Ne znam što mislim ni što želim.

– O Bože, Lucy! Nadam se da ti Firenca nije dosadna. Samo reci riječ, i, kao što znaš, sutra ću te odvesti na kraj svijeta.

– Hvala, Charlotte – reče Lucy i zamisli se nad tom ponudom.

U uredu su bila i pisma za nju; jedno od brata, u kojem se raspisao o atletici i biologiji; jedno od majke, dirljivo onako kako to mogu biti samo pisma njezine majke. U njemu je čitala o šafranima koji su kupljeni pod žute, a izrasli su u hrđavocrvene, o novoj sobarici koja je zalijevala paprat praškom za limunadu, o kućercima što se grade u nizu, a koji su uništavali izgled Summer Streeta i slamali sirce siru Harryju Otwayu. Prisjetila se slobodnog, ugodnog života u svom domu gdje je mogla činiti sve što je željela i gdje joj se nikad ništa nije dogodilo. Cesta po uzbrdici kroz borovu šumu, čista primaća soba, pogled na Sussex Weald – sve joj je to bilo pred očima jasno i upečatljivo, ali i dirljivo poput slika u galeriji kojima se putnik vraća nakon mnogo stečenog iskustva.

– Kakve su vijesti? – upita gospođica Bartlett.

– Gospođa Vyse otišla je sa sinom u Rim – odvrati Lucy rekavši joj vijest koja ju je najmanje zanimala. – Poznajete li Vyseove?

– Oh, nemojmo se vraćati tim putem. Nikad se ne možemo zasititi drage Piazze Signoria.

– Oni su dobri ljudi, Vyseovi. Tako su pametni, oličenje mog poimanja što doista znači biti pametan. Ne žudite li za Rimom?

– Umirem za Rimom!

Piazza della Signoria previše je kamenita da bi bila prekrasna. Bez trave je, bez cvijeća, fresaka, bez blještavih mramornih zidova ili umirujućih ploha od crvene cigle. Pukim slučajem – osim ne vjerujemo li u sveprožimajući duh mjesta – kipovi koji ublažuju ozbiljnost trga ne nagoviještaju djetinju nevinost, ni veličanstvenu mladenačku zbunjenost, već svjesne dosege zrele dobi. Perzej i Judita, Herkul i Tusnelda [4] – oni su nešto postigli, ili su barem patili s razlogom, pa iako su besmrtni, besmrtnost su stekli nakon iskustva, ne prije njega. Ovdje, a ne samo u osami prirode, junak može susresti boginju, a junakinja boga.

– Charlotte! – uzvikne odjednom djevojka. – Imam ideju. Kako bi bilo da sutra otputujemo u Rim i odmah odemo u hotel u kojem su Vyseovi? Jer znam što želim. Dosta mi je Firence. Eto, rekla si da bi pošla i na kraj svijeta. Hajde! Idemo!

Gospođica Bartlett s jednakom vedrinom odvrati:

– Oh, ti smiješna djevojčice! A što bi, molim te, onda bilo od tvoje vožnje po brdima?

Zajedno su prošle kroz mršavu ljepotu trga smijući se nepromišljenosti njezina prijedloga.

[1] tal. Odlazite! Zauzet sam!

[2] Britanska agencija „Thomas Cook“ izdavala je turistima kupone koje su mogli iskoristiti na putovanjima.

[3] tal. Odlazite! Odlazite odmah!

[4] Plemkinja koju je zarobio rimski general Germanik tijekom invazije na Germaniju, spominju je Tacit i Strabon, a njezin kasnoantički kip stoji u Loggi dei Lanzi.