Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

DESETO POGLAVLJE: CECIL KAO ŠALJIVAC

Društvo od kojeg je Cecil naumio spasiti Lucy možda i nije imalo status visokog, no ipak je bilo uglednije od onog na koje bi po svojim precima imala pravo. Njezin otac, uspješni mjesni odvjetnik, sagradio je Windy Corner kao moguću investiciju u vrijeme kad se okrug širio, a nakon što se u svoje djelo zaljubio, u njemu se konačno i nastanio. Ubrzo nakon njegova vjenčanja društvena klima počela se mijenjati. Sagrađeno je još kuća na obronku one strme južne padine, a sagrađene su i straga, među borovima te prema sjeveru na vapnenačkom zidu pobrežja na granici s nizinama. Većina tih kuća bila je veća od Windy Cornera i u njima se nisu nastanili ljudi pristigli iz okruga, već iz Londona, koji su Honeychurchove zabunom smatrali ostacima starosjedilačke aristokracije. On je bio sklon plahosti, no njegova je supruga prihvatila situaciju ni ponosno ni ponizno.

– Ne mogu dokučiti zašto se ljudi tako ponašaju, ali to je velika sreća za djecu – znala bi reći.

Sve ih je posjećivala, a posjeti su joj uzvraćani s oduševljenjem i do vremena kad su ljudi saznali da ona baš ne pripada njihovom društvenom krugu, već su je zavoljeli i činilo se kako to nije važno. Gospodinu Honeychurchu, nakon smrti, ostala je ispunjena želja – koju će malo koji iskreni odvjetnik prezreti – naime ta da svoju obitelj ostavi ukorijenjenu u najboljem društvu koje je uopće mogla steći.

Najboljem koje je mogla steći. Doista, mnogi su doseljenici bili prilično uskogrudni i Lucy je to jasnije uviđala otkako se vratila iz Italije. Dosad je prihvaćala njihove ideale ne propitujući ih – njihovo komforno obilje, njihovu nenametljivu vjeru, njihovo neodobravanje papirnatih vrećica, odbačenih narančinih kora i razbijenih boca. Kao vjerna pristalica radikala naučila je s užasom govoriti o periferiji. Život, koliko ga se dosad trudila shvatiti, sačinjavao je krug bogatih, ljubaznih ljudi s istim interesima i istim protivnicima. Unutar tog kruga pojedinac je razmišljao, sklapao brak i umirao. Izvan njega postojalo je siromaštvo i neuglađenost što su uvijek pokušavali prodrijeti unutra, baš kao što se londonska magla pokušava uvući u borove šume nadirući kroz klance u sjevernim brdima. Ali u Italiji, gdje se svatko tko to odabere može ogrijati u jednakosti kao na suncu, ovakav je koncept života za nju nestao. Čula su joj se izoštrila; osjećala je da tamo nema čovjeka prema kojem ne bi mogla osjetiti naklonost, da su društvene barijere zasigurno neuklonjive, ali i da nisu osobito visoke. Može ih se preskočiti kao što se preskače u seljakov maslinik u Apeninima, a njemu je drago što vas vidi. Lucy se vratila s novim pogledima.

Tako je bilo i sa Cecilom, ali u njemu Italija nije potaknula toleranciju, već razdražljivost. Vidio je da je njegovo mjesno društvo uskogrudno, no umjesto da kaže: „Je li to baš tako važno?“ pobunio se i pokušao ga zamijeniti društvom koje je nazivao otvorenim. Nije shvaćao da je Lucy posvetila svoju sredinu tisućama sitnih ljubaznosti što s vremenom stvore prisnost, pa iako je vidjela mane te sredine, srce joj je odbijalo prezreti je u cjelini. Cecil nije shvaćao ni još važniju činjenicu – ako je Lucy bila preuzvišena za ovo društvo, onda je bila preuzvišena za svako društvo i dosegnula je stanje u kojem bi je odnos sa samom sobom posve zadovoljio. Ona je bila pobunjenica, ali ne od one vrste koju je on razumio – bila je pobunjenica koja nije priželjkivala širi prostor za razmišljanje, već jednakost uz bok muškarcu kojeg voli. Jer Italija joj je ponudila najdragocjenije što čovjek posjeduje – njezinu dušu.

Lucy je igrala bumble-puppy s Minnie Beebe, rektorovom trinaestogodišnjom nećakinjom – prastaru i prečasnu igru koja se sastoji u tome da se teniske loptice napucavaju visoko u zrak tako da padnu iza mreže i nekontrolirano odskakuju; neke su pogodile gospođu Honeychurch, druge su se izgubile. Sljedeća je rečenica zbrkana, ali kao takva bolje ocrtava Lucyno stanje svijesti, jer je istovremeno pokušavala i razgovarati s gospodinom Beebeom.

– Oh, to je takva gnjavaža… najprije on, zatim one… i da nitko nije znao što hoće, a svi tako zamorni.

– Ali one sada doista dolaze – reče gospodin Beebe. – Prije nekoliko dana pisao sam gospođici Teresi – raspitivala se koliko često navraća mesar, a moj odgovor da dolazi jednom mjesečno sigurno ju je ugodno iznenadio. Doći će. Jutros su mi se javile.

– Prezirat ću tê gospođice Alan! – uzvikne gospođa Honeychurch. – Samo zato što su stare i djetinjaste očekuje se da kažemo „kako je to simpatično!“ Mrzim njihova petljanja s „ako“, „ali“, „i“. Oh, jadna Lucy – mada si je sama kriva – toliko je iscrpljena da je od nje ostala samo sjena!

Gospodin Beebe promatrao je tu sjenu kako skače preko teniskog igrališta i viče. Cecila nije bilo – bumble-puppy nije se igrao dok je on bio prisutan.

– Pa, ako dolaze… ne, Minnie, ostavi Saturna – reče Lucy. Saturn je bio teniska loptica čija je koža bila djelomično rašivena. Dok je bila u letu loptica se činila okružena prstenom. – Ako dolaze, sir Harry će im dopustiti da se usele prije dvadesetdevetog i otpisat će klauzulu o ličenju stropova, što ih je brinulo, obzirom da taj posao traži priličan trud… Ovaj se udarac ne računa. Rekla sam ti da ostaviš Saturna.

– Saturn je dobar za bumble-puppy – uzvikne Freddy pridruživši im se. – Minnie, ne slušaj je.

– Saturn ne odskakuje.

– Saturn dobro odskakuje.

– Ne, ne odskakuje.

– Ipak odskakuje bolje od Divnog bijelog vraga [1].

– Šuti, dragi – reče gospođa Honeychurch.

– Ali pogledaj Lucy – žali se na Saturna, a sve vrijeme drži u šaci Divnog bijelog vraga, spremnog da ga napuca. Tako je, Minnie, napadni je… udari je reketom po goljenicama… lupi je po goljenicama!

Lucy padne, a Divni bijeli vrag otkotrlja joj se iz ruke. Gospodin Beebe podigne ga i reče:

– Molim, ime ove lopte jest Vittoria Corombona. – Ali njegov ispravak prođe neopaženo.

Freddy je imao veliku sposobnost nagnati djevojčice u bijes i u pola minute preobrazio je Minnie iz pristojnog djeteta u divljakušu koja urla. Gore u kući čuo ih je Cecil, pa iako je saznao mnogo zabavnih novosti nije sišao da ih podijeli s drugima, jer udarac bi ga mogao povrijediti. Nije bio kukavica i neizbježnu je bol podnosio jednako dobro kao i svaki muškarac, no prezirao je fizičko nasilje mladeži. Kako je samo dobro postupio! Nije ni moglo završiti drugačije nego vriskom.

– Volio bih da gospođice Alan mogu ovo vidjeti – primijeti gospodin Beebe baš kad je Lucy, koja je pružala pomoć ozlijeđenoj Minnie, konačno sa zemlje podigao njezin brat.

– Tko su gospođice Alan? – zadihano upita Freddy.

– Unajmile su vilu Cissie.

– To nije to prezime… – Tada se okliznuo i svi su zajedno veselo pali na travu. Prošlo je nekoliko trenutaka.

– Nije čije ime? – upita Lucy dok joj je bratova glava počivala u krilu.

– Alan nije prezime ljudi kojima je sir Harry iznajmio vilu.

– Glupost, Freddy! Ti ne znaš ništa o tome.

– Ti govoriš gluposti! Malo prije sam ga vidio. Rekao mi je: „Eto! Honeychurch!“ – Freddy ga je osrednje oponašao: – „Eto! Eto! Napokon sam pronašao doista po-želj-ne zakupce. Ja sam rekao: „Bravo, momče stari!“ i potapšao ga po leđima.

– Upravo tako. Misliš na gospođice Alan?

– Nije tako zvučalo. Više kao Anderson.

– O, Bože, neće valjda doći do još jedne zbrke! – uzvikne gospođa Honeychurch. – Primjećuješ li, Lucy, da uvijek imam pravo? Rekla sam ti da se ne miješaš u stvari oko vile Cissie. Uvijek imam pravo. Već me uznemiruje što sam tako često u pravu.

– To je samo još jedna Freddyjeva podvala. Freddy čak ni ne zna prezime ljudi za koje lažno tvrdi da su je zakupili umjesto gospođica Alan.

– Da, znam. Sjetio sam se. Emerson.

– Kako se zovu?

– Emerson. Mogu se okladiti u što god želiš.

– Sir Harry se okreće kako puše vjetar – tiho reče Lucy. – Voljela bih da se uopće nisam trudila oko toga.

Zatim je legla na leđa i zagledala se u nebo bez oblaka. Gospodin Beebe, čije je mišljenje o njoj svakim danom raslo, šapnuo je svojoj nećakinji kako je to ispravan način ponašanja za slučaj da i najmanja sitnica pođe po zlu. U međuvremenu je ime novih zakupaca odvratilo gospođu Honeychurch od razmišljanja o svojim sposobnostima.

– Emerson, je li, Freddy? Znaš li odakle su ovi Emersoni?

– Ne znam ništa ni o kakvim Emersonima – odvrati Freddy koji je bio demokratičan. Poput njegove sestre i većine mladih ljudi prirodno ga je privlačila ideja jednakosti, a neporeciva činjenica da postoje Emersoni različita porijekla ljutila ga je preko svake mjere.

– Vjerujem da su ovi ljudi na mjestu. U redu, Lucy. – Lucy je ponovo sjedila. – Vidim da si spustila nos i misliš da je tvoja majka snob. Ali postoje dobre i loše vrste ljudi i nadmeno je pretvarati se da nije tako.

– Emerson je dosta često prezime – primijeti Lucy.

Zurila je u stranu. Sjedeći na povišenom tlu mogla je vidjeti izdanke brda obrasloh borovima koji su se jedan za drugim spuštali prema Sussex Wealdu. Što se dublje silazilo niz padinu vrta to je ovaj bočni pogled bio veličanstveniji.

– Samo sam željela napomenuti, Freddy, da se nadam da nemaju veze s filozofom Emersonom [2], užasno napornim čovjekom. Jesi li, molim te, sad zadovoljan?

– O, jesam – promrmljao je. – A i ti ćeš biti zadovoljna, jer oni su Cecilovi prijatelji. Eto! – reče namjerno ironično. – Ti i ostale seoske obitelji moći ćete ih posjećivati znajući da ste posve sigurni.

– Cecilovi? – uzvikne Lucy.

– Nemoj biti neuljudan, dragi – spokojno odvrati njegova majka. – Lucy, ne podvriskuj. Stekla si tu novu lošu naviku.

– Ali zar Cecil…

– To su Cecilovi prijatelji – ponovi Freddy. – I doista po-želj-ni. Eto! Honeychurch, upravo sam im poslao brzojav.

Ustala je s trave.

Ovo je bilo teško za Lucy. Gospodin Beebe duboko je suosjećao s njom. Dok je još vjerovala da ju je sir Harry Otway odbio po pitanju gospođica Alan, podnosila je to poput dobre djevojčice. Kad je čula da je za to dijelom zaslužan njezin dragi, imala puno je pravo vrisnuti. Gospodin Vyse bio je prevrtljivac – bio je i gori od toga: zlobno je uživao kad bi ljudima pokvario planove. Svećenik je, znajući to, promatrao gospođicu Honeychurch s većom naklonošću nego obično. Kad je uzviknula:

– Ali Cecilovi Emersoni… Nemoguće da su oni isti… To je kad… – nije taj uzvik smatrao neobičnim, već je u njemu vidio priliku da skrene razgovor dok se ona ne pribere. Skrenuo ga je ovako:

– Mislite li na Emersone koji su bili u Firenci? Ne, ne vjerujem da će se pokazati kako su to oni. Vjerojatno je dalek put od njih do prijatelja gospodina Vysea. O, gospođice Honeychurch, oni su bili tako neobični ljudi! Tako neopisivo čudni ljudi! Nama su se svidjeli, zar ne? – Trudio se doprijeti do Lucy.

– Zbio se značajan događaj s ljubičicama. Nabrali su ljubičice i ispunili sve vaze u sobi baš tih gospođica Alan koje nisu uspjele unajmiti vilu Cissie. Sirote krhke dame! Ostale su tako šokirane i tako razdragane. Bila je to jedna od važnih priča gospođice Catharine. Počinjala je s „Moja draga sestra voli cvijeće.“ Zatekle su cijelu sobu u masi plavetnila – u vazama i vrčevima – a priča je završavala riječima „Bilo je to tako neuljudno, a opet tako prekrasno.“ Sve je to vrlo komplicirano. Da, uvijek povezujem one firentinske Emersone s ljubičicama.

– Ovog puta Fijasko ti je podvalio – napomene Freddy ne opazivši da je sestrino lice žarko crveno. Nije se mogla smiriti. Gospodin Beebe je to vidio i nastavio je skretati razgovor.

– Ti su Emersoni bili otac i sin, sin je bio ponešto priprost, no vjerojatno dobar mladić; mislim, nije bio budalast, ali vrlo nezreo – pesimist i tako dalje. Naš je miljenik bio otac – tako osjećajan dobričina, a ljudi su tvrdili da je ubio svoju suprugu.

Da su okolnosti bile normalne gospodin Beebe ne bi nikad ponovio takvu klevetu, no pokušavao je zaštititi Lucy od njezine malene nevolje. Ponavljao je svaku glupost koja mu je pala na pamet.

– Ubio svoju suprugu? – reče gospođa Honeychurch. – Lucy, nemoj nas napustiti… nastavi igrati bumble-puppy. Dakle, pansion Bertolini je zasigurno bio vrlo neobično mjesto. To je drugo ubojstvo za koje sam čula vezano uz pansion. Što je bilo Charlotte da tamo odsjednete? Kad smo već kod toga, jednom doista moramo pozvati Charlotte u posjet.

Gospodin Beebe nije se mogao sjetiti više ni jednog ubojice. Natuknuo je da se njegova domaćica vara. Zagrijala se zbog nježno iskazanog neslaganja. Bila je posve sigurna da se tamo nalazio još jedan turist o kojem je kružila ista priča. Nije se mogla sjetiti njegova imena. Kako se zvao? Oh, kako se ono zvao? Obgrli koljena pokušavajući se sjetiti imena. Kao nešto iz neke Thackerayjeve knjige. Lupi se po damskom čelu.

Lucy upita brata je li Cecil u kući.

– O, ne idi! – uzvikne i pokuša je uhvatiti za gležnjeve.

– Moram ići – reče ona ozbiljno. – Ne budi smiješan. Uvijek pretjeraš kad igramo.

Čim ih je napustila povik njezine majke – „Harris!“ – uzburka mirni zrak i podsjeti je da je izrekla laž koju nije ispravila. Usto, bila je to tako besmislena laž, a ipak joj je lomila živce i natjerala je da poveže ove Emersone, Cecilove prijatelje, s dvojicom turista koje nije moguće opisati.

Dosad joj je bilo prirodno govoriti istinu. Uviđala je da će ubuduće morati biti opreznija, samo hoće li biti posve iskrena? Pa, u svakom slučaju ne smije lagati. Žurila je uzbrdo preko vrta, još uvijek zajapurena od srama. Bila je sigurna da će je Cecilove riječi smiriti.

– Cecile!

–Zdravo! – dovikne joj on nagnuvši se kroz prozor sobe za pušenje. Izgledao je dobro raspoložen. – Nadao sam se da ćeš doći. Čuo sam vas sve kako galamite, ali ovdje gore u kući je zabavnije. Čak sam i ja izborio veliku pobjedu za Komičnu muzu. George Meredith [3] ima pravo – cilj Komedije i cilj Istine doista su isti, tako sam i ja, da, baš ja pronašao zakupce za sirotu vilu Cissie. Nemoj se ljutiti! Nemoj se ljutiti! Oprostit ćeš mi kad sve čuješ.

Kad mu je lice bilo tako ozareno izgledao je vrlo privlačno i odmah je raspršio njezina smiješna predviđanja.

– Čula sam – odvratila je. – Freddy nam je rekao. Zločesti Cecile! Vjerojatno ti moram oprostiti. Pomisli samo na sav trud koji sam uložila uzalud. Istina, gospođice Alan malo su zamorne i draže mi je da su tamo tvoji dragi prijatelji. Ali ne bi trebao tako zadirkivati ljude.

– Moji prijatelji? – nasmijao se. – O, Lucy, tek dolazimo do prave šale! Dođi ovamo. – No ostala je stajati na mjestu. – Znaš li gdje sam upoznao te poželjne stanare? U Nacionalnoj galeriji kad sam se prošlog tjedna otišao vidjeti s majkom.

– Kako neobično mjesto za upoznavanje ljudi! – rekla je nervozno. – Ne razumijem te baš dobro.

– U Umbrijskoj sobi. Potpuni stranci. Divili su se Luci Signorelliju – naravno, na posve glup način. Ipak, počeli smo razgovarati i prilično su mi osvježili pamćenje. Oni su bili u Italiji.

– Ali, Cecile…

On veselo nastavi.

– Tijekom razgovora rekli su da traže seosku kućicu – otac bi u njoj živio, a sin bi dolazio vikendom. Pomislio sam: kakva prilika da podvalim siru Harryju! Pa sam uzeo njihovu adresu i preporuku iz Londona, doznao da nisu najgori ološ – bila mi je to sjajna razonoda – i pisao siru Harryju prikazujući…

– Cecile! Ne, to nije u redu. Vjerojatno ih već poznajem…

On je odmah nadvlada.

– Sasvim je u redu. Pravedno je sve što će kazniti snoba. Taj će starac učiniti ovom kraju mnogo dobra. Sir Harry previše je odvratan sa svojim „propalim uglednim damama“. Namjeravao sam mu očitati lekciju. Ne, Lucy, društveni slojevi moraju se miješati i uskoro ćeš se složiti sa mnom. Moraju se sklapati brakovi između različitih staleža… mora se dogoditi mnogo toga. Vjerujem u demokraciju…

– Ne, ne vjeruješ – oštro ga prekine. – Uopće ne znaš što ta riječ znači.

Zurio je u nju i opet je osjetio da nije uspijevala nalikovati Leonardovim ženama. – Ne, ne vjeruješ! – ponovila je. Lice joj je bilo lišeno umjetničkih crta – bilo je to lice zlovoljne svadljivice.

– Nije u redu, Cecile, krivim te… doista te oštro osuđujem. Nisi imao pravo poništiti moj trud oko gospođica Alan i postupiti tako da ispadnem smiješna. To nazivaš podvalom siru Harryju, ali shvaćaš li da sve to nanosi štetu baš meni? Smatram da si se ponio strašno izdajnički.

Otišla je od njega.

– Oh, ta njezina ćud! – pomisli on podižući obrve.

Ne, bilo je to nešto gore od ćudi – bio je to snobizam. Dok god je Lucy mislila da će umjesto gospođica Alan doći njegovi otmjeni prijatelji nije imala ništa protiv toga. Uvidio je da bi ovi novi stanari mogli biti korisni za njezino obrazovanje. Podnosit će oca i potaknuti sina, koji je bio šutljiv, da progovori. U interesu Komične muze i Istine dovest će ih u Windy Corner.

[1] Šaljiva imena loptica potječu iz komada Johna Webstera (1580. – 1632.) Bijeli vrag čija se radnja odvija u Firenci. Kasnije spomenuta Vittoria Corombona jest Divni bijeli vrag, a sude joj zbog ubojstva i preljuba.

[2] Ralph Waldo Emerson (1803. – 1882.), američki filozof i pjesnik.

[3] George Meredith (1828. – 1909.), engleski književnik, bunio se protiv viktorijanskog društvenog poretka. Najpoznatije djelo: roman Egoist (1879.), koji je Forster veoma cijenio.