Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

ČETVRTO POGLAVLJE

Gospodin Beebe imao je pravo. Lucy nije nikad shvaćala svoje želje jasnije nego pošto bi čula glazbu. Nije doista cijenila svećenikovu domišljatost ni sugestivni cvrkut gospođice Alan. Razgovor je bio zamoran; ona je željela doživjeti nešto veličanstveno i vjerovala je da bi je takvo što dočekalo na vjetrovitoj, otvorenoj platformi tramvaja. Ipak, nije to smjela učiniti. Takvo ponašanje nije priličilo dami. Zašto? Zašto su bitne stvari uglavnom bile takve da bavljenje njima nije priličilo damama? Charlotte joj je jednom objasnila zašto. Nije se radilo o tome da su dame podčinjene muškarcima; one su drugačije. Njihov je zadatak potaknuti druge na postignuća, umjesto da ih ostvare same. Neizravno, služeći se promišljenim ponašanjem i neokaljanim imenom, dama može postići mnogo. No, upusti li se sama u borbu, najprije će je osuđivati, zatim prezreti i na kraju ignorirati. Spjevane su pjesme koje to vjerno prikazuju.

Mnogo je besmrtnog u toj srednjovjekovnoj dami. Zmajevi su nestali, kao i vitezovi, no ona se još uvijek zadržava među nama. Vladala je mnogim dvorcima ranih viktorijanaca i bila je kraljica mnogih ranoviktorijanskih pjesama. Lijepo je ponašati se prema njoj zaštitnički tijekom sklapanja poslova, a lijepo je i pohvaliti je kad nam pripremi ukusnu večeru. Ali jao! To se biće odmetnulo. I u njezinu srcu bujaju čudne žudnje. I ona se zaljubila u snažne vjetrove, nepregledne krajolike i zelena bespuća mora. Ostavila je trag na kraljevstvu ovog svijeta, na obilju kojim je ispunjeno, ljepoti i ratovima – ona je blistavi pokrov sagrađen kako bi okruživao vatre u središtu, čiji plamen leti u nebesa što mu izmiču. Muškarci tvrde da nadahnjuje njihova djela, pa veselo putuju svijetom, održavaju zabavne sastanke s drugim muškarcima i sretni su, ne zbog svoje muževnosti, već stoga što žive. Prije nego što ova predstava završi srednjovjekovna bi dama željela odbaciti veličanstvenu titulu Vječne Žene i hodati svijetom poput obična smrtnika.

Lucy nije bila oličenje srednjovjekovne dame; ona je za nju više predstavljala ideal u koji se trudila ugledati kad bi pokušavala biti razumna. Osim toga, nije imala nikakvu strategiju pobune. Tu i tamo bi je pokoja zabrana osobito uzrujala, pa bi se na nju oglušila i možda zbog toga požalila. Ovog se poslijepodneva osjećala osobito neposlušno. Doista je željela učiniti nešto čemu bi se njezini skrbnici protivili. Kako neće otići na vožnju tramvajem, otišla je u Alinarijev dućan. Tamo je kupila fotografiju Botticellijeva „Rođenja Venere“. Sliku je kvarilo to što je inače vrlo lijepa Venera bila „neprimjerena“ i gospođica Bartlett ju je uvjerila da joj ta fotografija ne treba. („Neprimjerenost“ je u umjetnosti, naravno, označavala obnaženost.) Osim „Rođenja“ kupila je i Giorgioneovu „Tempestu,“„Idolina,“ fotografije nekih od fresaka iz Sikstinske kapele, kao i fotografiju Apoksiomena. To je malo umiri pa kupi Fra Angelicovu „Krunidbu,“ Giottovo „Uznesenje svetog Ivana,“ nekoliko fotografija dječice Della Robbie i Bogorodice Guida Renija. Ukus joj bijaše širok i stoga je s nekritičkim odobravanjem posezala za svakim poznatim autorom.

No iako je potrošila skoro sedam lira činilo se kako dveri slobode još uvijek nisu otvorene. Bila je svjesna svojeg nezadovoljstva; svijest o tome bijaše za nju nov osjećaj. Pomisli: „Svijet je doista pun predivnih stvari, kad bih samo mogla naići na njih.“ Nije čudo što gospođa Honeychurch nije odobravala njezino bavljenje glazbom tvrdeći da joj je kći poslije uvijek zlovoljna, nerealna i preosjetljiva.

„Nikad mi se ništa ne događa“, razmišljala je došavši na Piazzu della Signoria, bezbrižno promatrajući njezine divote što su joj sad već bile prilično poznate. Veličanstveni trg bio je u sjeni; sunčev sjaj pojavio se prekasno da bi ga obasjao. U sumraku je Neptunov spomenik već djelovao nestvarno kao da je napola bog, napola duh, a vodoskok uz postolje sanjivo je prskao skulpture ljudi i satira što su zajedno ljenčarili na rubu fontane. Loggia dei Lanzi izgledala je poput spilje s tri ulaza iz koje su mnoga božanstva, zasjenjena, ali besmrtna, promatrala ljude kako dolaze i odlaze. Bilo je to doba nestvarnosti, razdoblje u kojem nepoznate stvari izgledaju poznato. Netko stariji mogao je u tom času i na takvu mjestu pomisliti kako je ono što mu se upravo događa posve dovoljno i bio bi zadovoljan. Lucy je željela više.

Sjetno zaustavi pogled na tornju Palazza Vecchija što se uzdizao iz donjeg sloja tame poput stupa od namreškanog zlata. Više nije sličio tornju, više ga nije podupiralo tlo, već neko nedostižno blago što je pulsiralo na mirnom nebu. Očara je njegov sjaj koji joj nastavi plesati pred očima i nakon što je svrnula pogled na tlo i krenula prema pansionu.

Onda se doista nešto dogodilo.

Dvojica Talijana prepirala su se pokraj Loggie oko duga. „Cinque lire!“ vikali su: „Cinque lire!“ [1]. Potukli su se šakama i jedan brzo udari drugog u prsni koš. Povrijeđeni se muškarac namršti; nagne se prema Lucy s izrazom zanimanja na licu, kao da ima za nju kakvu važnu poruku. Otvori usta da bi je izrekao, a crveni mlaz poteče mu kroz usne i slije se niz neobrijanu bradu.

To je bilo sve. Iz sumraka je navrla svjetina. Zakrili su ovog neobičnog čovjeka od nje i odnijeli ga do fontane. Gospodin George Emerson zatekao se nekoliko koraka dalje i promatrao je Lucy preko puta mjesta gdje se nalazio onaj čovjek. Kako je to bilo čudno! Preko puta… Čak i kad ga je opazila njegov je lik postajao nejasan; i sama je Palača postajala nejasna, ljuljala se nad njom i pala je na nju meko, polako, bešumno, a s njom se srušilo i nebo.

Pomisli: „Ah, što sam to učinila?“

– Što sam to učinila? – promrmlja i otvori oči. George Emerson ju je još uvijek promatrao, ali više nije bio na suprotnoj strani. Tužila se na dosadu i eto! Jedan muškarac izboden je nožem, a drugi je drži u naručju.

Sjedili su na stubama unutar arkade Palače Uffizi. Mora da ju je odnio onamo. Kad je progovorila ustao je i počeo otresati prašinu s koljena. Ponovila je:

– Ah, što sam to učinila?

– Onesvijestili ste se.

– Ja… jako mi je žao.

– Kako ste sada?

– Posve dobro… jako dobro – reče i stane potvrdno kimati i smiješiti se.

– Pođimo onda u pansion. Nema svrhe zadržavati se ovdje. – Ispruži ruku kako bi joj pomogao ustati. Pretvarala se da to nije opazila. Povici kraj fontane nisu prestajali i odjekivali su šuplje. Čitav svijet činio se blijedim, lišenim svojeg prvobitnog značenja.

– Neizrecivo ste ljubazni! Mogla sam se povrijediti pri padu. Ali sad sam dobro. Mogu poći sama, hvala vam.

On je još uvijek pružao ruku.

– O, moje fotografije! – uzvikne odjednom.

– Kakve fotografije?

– Kupila sam kod Alinarija neke fotografije. Sigurno sam ih ispustila tamo na trgu. – Pogledala ga je s oprezom. – Biste li mi ukazali još malo ljubaznosti i donijeli ih?

Složio se. Čim joj je okrenuo leđa Lucy je ustala kao sumanuta i počela se iskradati duž arkade u smjeru Arna.

– Gospođice Honeychurch!

Zastala je s rukom na srcu.

– Sjedite i mirujte; niste dovoljno dobro da biste sami išli do pansiona.

– Da, jesam, puno vam hvala.

– Ne, niste. Da jeste ne biste se iskradali.

– Ali radije bih…

– Onda ne idem po fotografije.

– Radije bih bila sama.

On reče otresito: – Čovjek je mrtav… najvjerojatnije je mrtav; sjedite da se odmorite. – Bila je zbunjena i posluša ga. – I nemojte ustajati dok se ne vratim.

U daljini je ugledala spodobe s crnim kapuljačama kakve se pojavljuju u snovima. Toranja Palazza Vecchija izgubio je sjaj ugaslog dana i opet se spojio s tlom. Što da kaže gospodinu Emersonu kad se vrati sa sjenovitog trga? Opet joj se javi misao: „Ah, što sam učinila?“, ta misao s kojom je, poput onog umirućeg muškarca, prešla preko neke duhovne granice.

George se vratio i ona je progovorila o ubojstvu. Začudo, dobro se nosila s ovom temom. Govorila je o onom Talijanu, gotovo je počela brbljati o izgredu zbog kojeg se prije pet minuta onesvijestila. Povrativši fizičku snagu brzo je prevladala užas što je vidjela krv. Ustala je bez njegove pomoći, pa iako joj se činilo da u negdje nutrini osjeća lepet krila, prilično je odrješito hodala prema Arnu. Tamo ih je kočijaš gestikulirajući pozivao. Odbili su ga.

– I kažete da ga je ubojica pokušao poljubiti… kako su Talijani čudni!… i predao se policiji! Gospodin Beebe je govorio da Talijani znaju sve, no ja mislim da su prilično djetinjasti. Kad sam jučer s rođakinjom bila u palači Pitti… Što je to bilo?

Bacio je nešto u rijeku.

– Što ste to bacili u vodu?

– Stvari koje mi ne trebaju – reče ljutito.

– Gospodine Emerson!

– Što?

– Gdje su fotografije?

Šutio je.

– Mislim da ste bacili moje fotografije.

– Nisam znao što učiniti s njima – povikao je, a glas mu je imao prizvuk uplašenog dječaka.

Ona prvi put osjeti naklonost prema njemu.

– Bile su krvave. Eto! Drago mi je što sam vam to rekao; tijekom cijelog našeg razgovora pitao sam se što učiniti s njima. – Pokazao je niz tok rijeke. – Nestale su.

Rijeka se komešala ispod mosta. – Smetale su mi, a jedna je bila tako besmislena i činilo se da je bolje da završe u moru… ne znam; možda samo hoću reći da su me plašile. – Tad se dječak pretvorio u muškarca. – Jer dogodilo se nešto jezivo; moram se suočiti s tim, ali tako da ostanem nepomućena uma; ne radi se baš o tome da je čovjek umro prirodnom smrću.

Neki osjećaj upozori Lucy da ga mora zaustaviti.

– Dogodilo se nešto jezivo – ponovi. – I namjeravam otkriti o čemu se radi.

– Gospodine Emerson…

Okrenuo se prema njoj mršteći se kao da ga je omela u kakvom nedokučivom naumu.

– Želim vas nešto zamoliti prije nego što uđemo.

Bili su blizu pansiona. Zastala je oslonivši laktove na ogradu obale. On je učinio isto. Ponekad ima čarolije u tome kad tijela zauzmu isti položaj; to je jedna od stvari koje nam naviještaju vječito zajedništvo. Lucy je spustila laktove prije nego što je rekla:

– Glupo sam se ponijela.

On je slijedio vlastite misli.

– Nikad se u životu nisam toliko sramila sebe; ne mogu zamisliti što me spopalo.

– I sâm sam se skoro onesvijestio – rekao je, ali ona osjeti da mu je njezin stav odbojan.

– Eto, dugujem vam bezbroj isprika.

– Ah, sve je u redu.

– Ono što vam doista želim reći jest… znate kako se ljudi glupo zanose tračevima… osobito dame, i bojim se da… shvaćate na što mislim?

– Bojim se da ne shvaćam.

– Mislim, biste li mogli nikome ne spomenuti moje neprimjereno ponašanje?

– Vaše ponašanje? O, svakako, u redu… u redu.

– Puno vam hvala, i biste li…

Nije mogla izreći molbu do kraja. Rijeka je pod njima divlje tekla, gotovo crna u noći što se spuštala. Bacio je u nju njezine fotografije i zatim joj rekao razlog. Odjednom je shvatila kako je beznadno tražiti od takva muškarca da se ponaša poput kavalira. On joj neće naštetiti dokonim tračanjem; mogla mu je vjerovati, bio je inteligentan, pa i ljubazan, a možda ju je čak i cijenio. Ipak, u njemu nije bilo kavalirskih manira; njegove misli, kao i ponašanje, nije mogao promijeniti strah. Nema svrhe reći mu: Biste li… i nadati se da će on u sebi dovršiti rečenicu, odvrativši pogled od njezine golotinje poput viteza na onoj predivnoj slici. Ležala mu je u naručju, a on se toga sjećao isto onako kao što se sjećao i krvi na fotografijama kupljenim u Alinarijevu dućanu. Onaj čovjek nije umro prirodnom smrću, i nešto se dogodilo živima: našli su se u situaciji kad se pokaže istinski karakter, u situaciji kad se djetinjstvo nađe na raskršću puteva što vode u mladenačku dob.

– Puno vam hvala – ponovila je. – Kako se brzo dogode ovakve nesreće, a zatim se čovjek vrati svakodnevnom životu!

– Ja to ne mogu.

Uzrujanost je potakne da ga nastavi ispitivati. Njegov je odgovor bio zbunjujući:

– Poželjet ću živjeti.

– Ali kako, gospodine Emerson? Što time želite reći?

– Kažem vam, željet ću živjeti.

Lucy je, nalakćena na ogradu, razmišljala o Arnu čiji je huk u njezinim ušima nagoviještao neku neočekivanu melodiju.

[1] tal. Pet lira!