Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

TREĆE POGLAVLJE: GLAZBA; LJUBIČICE I RIJEČ NA „Ž“

Događalo se da Lucy, koja je svakodnevni život smatrala prilično zbrkanim, nakon otvaranja poklopca tipki na klaviru uđe u neki stabilniji svijet. Tada više nije bila ni obazriva ni nadmoćna, ni buntovnica, ni podčinjena. Kraljevstvo glazbe nije kraljevstvo ovog svijeta i prihvatit će one koji su odbačeni zbog porijekla, razmišljanja i društvenih prilika. Običan čovjek počne svirati i bez muke se vine u nebesa, dok mi gledamo u visine diveći se kako nam je pobjegao i razmišljamo o tome da bismo ga mogli voljeti i slaviti kad bi samo pretvorio svoje vizije u jezik kojim govorimo, a svoja iskustva u ljudska djela. On to možda ne može, nikad to ne čini, ili čini, ali iznimno rijetko. Lucy nije takvo što nikad učinila.

Nije bila vrsna u izvedbi; dionice joj doista nisu bile poput niski bisera, a u notama je griješila onoliko koliko je to primjereno nekom njezine dobi i obrazovanja. Nije bila ni strastvena mlada dama koja u ljetnu večer uz otvoreni prozor svira u tragičnom afektu. U njoj je bilo strasti, ali je nije bilo lako odrediti, jer izmicala je između ljubavi, mržnje, ljubomore i sveg ostalog namještaja slikovite izvedbe. Bila je sklona tragičnom jedino u smislu grandioznosti, jer voljela je svirati na strani Pobjede. Kakve Pobjede i nad čim – ta su pitanja preduboka da bi nam svakodnevne riječi mogle na njih dati odgovor. Iako nitko ne može poreći da su neke od Beethovenovih sonata napisane tako da zvuče tragično, one ipak mogu zvučati pobjedonosno ili biti pune očaja, kako već izvođač odluči, a Lucy je odlučila da trebaju zvučati pobjedonosno.

Prilično kišno poslijepodne provedeno u pansionu Bertolini omogućilo joj je da se posveti onom što je doista voljela pa je poslije ručka otvorila poklopac na tipkama malenog, tapeciranog klavira. Nekoliko ljudi zadržalo se u blizini i hvalilo njezinu izvedbu, no kad su vidjeli da im Lucy ne odgovara, povukli su se u svoje sobe kako bi vodili dnevnike ili spavali. Nije primijetila gospodina Emersona koji je tražio svojeg sina, ni gospođicu Bartlett koja je tražila gospođicu Lavish, ni gospođicu Lavish koja je tražila svoju tabakeru. Poput svakog ozbiljnog izvođača bila je opijena samim osjetom nota: tipke su bile prsti što su milovali njezine, pa je dodirom, a ne samo zvukom, ispunjavala svoju žudnju.

Gospodin Beebe je neopažen sjedio na prozoru razmišljajući o toj nelogičnoj crti u karakteru gospođice Honeychurch i prisjetio se zgode u Tunbridge Wellsu kad ju je prvi put opazio. Bilo je to na jednoj od onih zabava gdje više klase zabavljaju niže. Sjedišta su bila puna ugledne publike, a dame i gospoda iz župe pod pokroviteljstvom su svojeg vikara pjevali, recitirali i oponašali izvlačenje čepa iz boce šampanjca. Među najavljenim točkama bila je i točka „Gospođica Honeychurch na klaviru izvodi Beethovena“, a gospodin Beebe se pitao hoće li svirati „Adelaidu“ ili marš iz „Atenskih ruševina“, kad su mu spokoj narušili uvodni taktovi Klavirske sonate br. 32, op. 111. Bio je napet tijekom cijelog uvoda, jer sve dok se tempo ne ubrza, ne zna se što je izvođač naumio. Kad je gromoglasno krenula uvodna tema znao je da će izvedba biti grandiozna; u akordima što su naviještali završetak čuo je čekićem zadane udarce pobjede. Bilo mu je drago što je odsvirala samo prvi stavak, jer nije mogao više zadržavati pažnju na vijugavim spletovima devet-šesnaestinskih taktova. Publika je, bez obzira na to, s uvažavanjem zapljeskala. Gospodin Beebe bio je taj koji je počeo; bilo je to jedino što je mogao učiniti.

– Tko je ona? – upitao je kasnije vikara.

– Rođakinja jedne moje župljanke. Odabir skladbe ne smatram baš najsretnijim. Beethoven je obično jednostavan i izravan u svojem izrazu i posve je izopačeno odabrati ovakvu kompoziciju, koja, prije svega, uznemiruje.

– Upoznajte me s njom.

– Bit će joj drago. Ona i gospođica Bartlet jako hvale vašu propovijed.

– Moju propovijed? – uzvikne gospodin Beebe. – Zar je slušala propovijed?

Kad su se upoznali shvatio je zašto je Lucy slušala propovijed – pošto bi ustala sa svoje klupice za sviranje, gospođica Honeychurch postala bi samo mlada dama s bujnom tamnom kosom i vrlo lijepim, blijedim, mlađahnim licem. Voljela je odlaziti na koncerte, voljela se družiti sa svojom rođakinjom, voljela je ledenu kavu i puslice. Nije više sumnjao da joj se njegova propovijed također svidjela. Ipak, prije odlaska iz Tunbridge Wellsa rekao je vikaru ono što je sada ponovio i Lucy kad je zatvorila poklopac na malom klaviru te sanjivo krenula prema njemu:

– Bude li gospođica Honeychurch ikad živjela onako kako svira, bit će to vrlo uzbudljivo i za nju i za nas.

Lucy se odmah vrati u svakodnevni život.

– Oh, kako je to neobično! Isto je netko jednom rekao mojoj majci, a ona je odvratila kako vjeruje da nikad neću živjeti ni s kim.

– Zar gospođa Honeychurch ne voli glazbu?

– Ne smeta joj, ali ne voli da se itko i oko čega uzbuđuje; smatra da sam u tom pogledu nerazumna. Misli da… ne mogu to objasniti. Znate, jednom sam rekla kako mi je draže moje sviranje i od čijeg drugog. Nikad nije prešla preko toga. Naravno, nisam mislila da sviram dobro; samo sam mislila…

– Naravno – odvratio je pitajući se zašto se ona uopće trudi to objasniti.

– Glazba… – počne Lucy, kao da pokušava reći nešto općenito. Nije mogla dovršiti rečenicu pa odsutno pogleda kroz prozor Italiju na kiši. Cijeli život tog Juga bio je kaotičan i najelegantniji narod Europe pretvorio se u bezoblične grude odjeće.

Ulica i rijeka bile su prljavožute, most prljavosiv, a brda prljavopurpurna. Negdje među njihovim prijevojima nalazile su se gospođica Lavish i gospođica Bartlett koja je odabrala ovo poslijepodne za posjet Torre del Gallu.

– Što je s glazbom? – upita gospodin Beebe.

– Jadna Charlotte potpuno će pokisnuti – odgovori Lucy.

Takav je izlet bio uobičajen za gospođicu Bartlett, koja će se vratiti promrzla, umorna, gladna i s anđeoskim izrazom lica, u uništenoj suknji s razmočenim Baedekerovim vodičem i škakljanjem u grlu koje će je tjerati na kašalj. Nekog pak drugog dana, kad je cijeli svijet raspjevan, a zrak ulazi u usta poput vina, odbit će se maknuti iz salona govoreći da je stara i da nije prikladno društvo za zdravu djevojku.

– Gospođica Lavish navela je vašu rođakinju na krivi put. Mislim da se nada da će istinsku Italiju pronaći na kiši.

– Gospođica Lavish je tako originalna – promrmlja Lucy. Bijaše to uobičajena izjava, najviše postignuće pansiona Bertolini kad je o preciznosti riječ. Gospođica Lavish je tako originalna. Gospodin Beebe imao je neke sumnje po tom pitanju, no one bi bile pripisane svećeničkoj uskogrudnosti i odbačene. Zbog tog i drugih razloga nije ništa odgovorio.

– Je li istina da gospođica Lavish piše knjigu? – nastavi Lucy tonom strahopoštovanja.

– Tako kažu.

– O čemu govori?

– Bit će to roman u kojem će biti riječi o suvremenoj Italiji – odgovori gospodin Beebe. Dopustite mi da vas u vezi toga uputim na gospođicu Catharine Alan, koja se služi riječima bolje no itko koga poznajem.

– Voljela bih da mi je gospođica Lavish to sama rekla. U početku smo bile tako dobre prijateljice, ali smatram da tog jutra u Santa Croceu nije smjela pobjeći s Baedekerovim vodičem. Charlotte je bila strašno ojađena kad me pronašla gotovo samu i nisam si mogla pomoći da to malo ne zamjerim gospođici Lavish.

– Dame su se svakako pomirile.

Zanimalo ga je iznenadno prijateljstvo među ženama koje su bile tako očito različite poput gospođice Bartlett i gospođice Lavish. Uvijek su bile zajedno, dok je Lucy bila manje važan treći član. Smatrao je da razumije gospođicu Lavish, no gospođica Bartlett mogla bi pokazati još nepoznate dubine čudnovatih osobina, mada možda ne i smisla. Je li Italija odvraćala gospođicu Bartlett s puta vjerne pratilje, osobine koju joj je pripisao u Tunbridge Wellsu? Cijelog je života volio proučavati neudane dame; bio je stručnjak za njih, a njegovo mu je zvanje pružalo obilje mogućnosti za tu analizu. Djevojke poput Lucy bile su dražesne za promatranje, no gospodin je Beebe zbog prilično dubokoumnih razloga bio ponešto hladan u svojem stavu prema suprotnom spolu i bilo mu je draže osjećati zanimanje nego očaranost.

Lucy je po treći put rekla da će sirota Charlotte posve pokisnuti. Arno se zbog poplave razlijevao, ispirući duž obale tragove malih dvokolica. Ipak, na jugozapadu se pojavila mutna žućkasta izmaglica, što je moglo značiti da će se vrijeme poboljšati, ako pak nije značilo da dolazi pogoršanje. Otvorila je prozor kako bi provjerila, a hladni zapuh vjetra uđe u sobu i izvuče tužan uzvik iz grla gospođice Catharine Alan koja je u tom trenutku ušla kroz vrata.

– Oh, draga gospođice Honeychurch, promrznut ćete! A tu je i gospodin Beebe. Tko bi rekao da je ovo Italija? Moja sestra mora piti toplu vodu iz limenke; ovdje nema udobnosti ni dovoljnih zaliha namirnica.

Polako im je prišla i sjela, zbunjena kao i uvijek kad bi ušla u sobu u kojoj je bio sam muškarac ili muškarac i žena.

– Uspjela sam čuti vaše prekrasno sviranje, gospođice Honeychurch, iako sam bila u sobi, a vrata su bila zatvorena. Doista je nužno zatvoriti vrata. U ovoj zemlji nitko nema pojma što je privatnost. A takvo ponašanje je zarazno.

Lucy je dolično odgovorila. Gospodin Beebe nije mogao ispričati damama svoju pustolovinu u Modeni kad mu je sobarica upala u kupaonicu dok je on bio unutra i veselo uzviknula: Fa niente, sono vecchia [1]. Zadovoljio se tvrdnjom:

– Posve se slažem s vama, gospođice Alan. Talijani su krajnje neugodni ljudi. U sve guraju nos, sve vide i znaju što želimo prije nego što to sami znamo. Prepušteni smo im na milost i nemilost. Čitaju nam misli, proriču naše želje. Od kočijaša, sve do… do Giotta, kopaju po nama i to im zamjeram. A u samoj dubini srca su tako… tako površni! Pojam intelektualnog života im je nepoznat. Kako je bila u pravu signora Bertolini koja mi je neki dan doviknula: „’Ej, gospon Beebe, da vi znate kak mi je teško zbog školovanja dece. Nem dozvolila da mi malu Victorier uči bedasti Talijan koji ne zna niš objasnit.“

Gospođica Alan nije ga razumjela, no shvatila je da joj se na simpatičan način narugao. Njezina je sestra bila pomalo razočarana gospodinom Beebeom, jer je od svećenika ćelave glave s riđim zulufima očekivala ozbiljnije ponašanje. Doista, tko bi pomislio da su tolerancija, razumijevanje i smisao za humor prebivale u tijelu tako stroga izgleda?

Iako zadovoljna, osjećala je kako sjedeći stalno klizi na jednu stranu i tad napokon otkrije uzrok – ispod stolice izvuče tabakeru od mjedi na kojoj su tirkiznim ljuščicama bili ispisani inicijali E. L.

– Pripada gospođici Lavish – reče svećenik. – Gospođica Lavish srdačna je dama, no volio bih da prijeđe na lulu.

– Oh, gospodine Beebe – odvrati gospođica Alan dvojeći između osjećaja strahopoštovanja i veselja. – Doista, iako je grozno što puši, nije onoliko užasno kao što mislite. Odala se tome gotovo u očaju, nakon što joj je životno djelo uništeno u jednom odronu zemlje. Zasigurno je to donekle opravdava.

– Što se dogodilo? – upita Lucy.

Gospodin Beebe pompozno se zavali u stolicu, a gospođica Alan započne:

– Radilo se o romanu, koliko sam uspjela shvatiti, bojim se da je sadržaj romana bio neprimjeren. Tako je tužno kad nadareni ljudi zlorabe svoj talent, a moram reći da oni to gotovo uvijek čine. U svakom slučaju, gospođica Lavish ostavila je gotovo dovršeni roman u kamenoj postaji kalvarije u sklopu Hotela Capuccini u Amalfiju da bi otišla po malo tinte. Rekla je: Molim vas, mogu li dobiti malo tinte? Ali znate kakvi su Talijani i u međuvremenu se postaja uz gromoglasan štropot survala na plažu, a najtužnije od svega jest to što se ne može sjetiti što je napisala. Jadnica se nakon toga strašno razboljela i tako je pokleknula iskušenju pušenja cigareta. Ovo je velika tajna, no drago mi je što mogu reći da piše drugi roman. Rekla je Teresi i gospođici Pole neki dan kako je upila sve lokalne boje – ovaj će roman biti o suvremenoj Italiji; prijašnji je bio povijesni – ali nije mogla započeti dok ne osjeti inspiraciju. Najprije je otišla u Perugiu kako bi ondje pokušala pronaći inspiraciju, zatim je došla ovamo – ovo se ni u kom slučaju ne smije pročuti. A tijekom svega ostala je tako vesela! Ne mogu si pomoći da ne pomislim kako u svakom ima nešto čemu se možemo diviti, čak i ako ne odobravamo postupke te osobe.

Gospođica Alan bila je uvijek ovako milostiva, iako je znala da to ne bi trebala. Njezine nepovezane primjedbe obavijao je miomiris profinjene tuge dajući im neočekivanu ljepotu, baš kao što se iz šumā čije drveće u jesen propada ponekad izdižu mirisi koji podsjećaju na proljeće. Osjeti da je bila gotovo i previše tolerantna i brzo se ispriča zbog svoje popustljivosti.

– U svakom slučaju, gospođica Lavish malo je previše… doista ne želim reći neženstvena, no ponašala se strašno čudno kad su u pansion stigli Emersonovi.

Gospodin Beebe se smiješio dok se gospođica Alan zaplitala u prepričavanje anegdote za koju je znao da je neće moći ispričati do kraja u prisutnosti muškarca.

– Ne znam, gospođice Honeychurch, jeste li primijetili da gospođica Pole, dama s bujnom plavom kosom, pije limunadu. Stari gospodin Emerson koji govori o svemu na vrlo čudan način…

Otvorila je usta, a zatim zašutjela. Gospodin Beebe, čija je obazrivost u društvu bila beskrajna, otišao je naručiti čaj, a ona je brzo šapćući nastavila pripovijedati Lucy:

– Želudac! Upozorio je gospođicu Pole na njezinu želučanu kiselinu, tako se izrazio i možda je namjeravao biti ljubazan. Moram reći da sam zaboravila na pristojnost i nasmijala se; dogodilo se to tako iznenada. Kao što je Teresa iskreno rekla, tome se nije trebalo smijati. Ali bit je u tome što je gospođicu Lavish upravo privuklo njegovo spominjanje riječi na ž. I rekla je da voli otvoreno izražavanje i da se voli susresti s različitim načinima mišljenja. Mislila je da su oni trgovački putnici – koristila je riječ „agenti“ – i stalno je tijekom večere pokušavala dokazati da Engleska, naša veličanstvena, voljena zemlja ne počiva ni na čemu osim na trgovini. Teresa je bila vrlo ojađena i ustala je od stola prije nego što je poslužen sir, a odlazeći je rekla: „Tamo je, gospođice Lavish, čovjek koji može osporiti vaše riječi bolje od mene“ i pokazala na onu predivnu sliku lorda Tennysona [2]. Tada je gospođica Lavish rekla: „Ah! Rani viktorijanci. Naravno! Eto! Rani viktorijanci.“ Moja sestra je otišla, a ja sam se osjećala dužnom odgovoriti. Rekla sam: „Gospođice Lavish, ja sam rana viktorijanka, a time hoću reći da ne želim čuti ni jednu jedinu lošu riječ protiv naše drage Kraljice.“ Bio je to užasan razgovor. Podsjetila sam je da je Kraljica otišla u Irsku u trenutku kad onamo nije željela ići i moram reći da se gospođica Lavish zaprepastila i nije ništa odgovorila. Ali nažalost, gospodin Emerson čuo je ove riječi, pa je svojim dubokim glasom uzviknuo: Tako je! Tako je! Poštujem tu ženu zbog toga što je otišla u Irsku. Tu ženu! Prepričavam to prilično loše, ali vidite u kako smo se zamršenoj situaciji do tad već našli, a sve zbog toga što je uopće spomenuta riječ na ž. Ali to nije sve. Poslije večere gospođica Lavish prišla mi je i doslovno rekla: „Gospođice Alan, idem u sobu za pušenje razgovarati s onom dvojicom ljubaznih muškaraca. Pridružite nam se.“ Suvišno je reći da sam odbila tako neprimjeren poziv, a ona je bila dovoljno drska da odvrati kako bi mi to proširilo vidike i rekla je da ima četvero braće, svi su sveučilišno obrazovani osim jednog s vojnom karijerom, i oni uvijek savjetuju da valja razgovarati s trgovačkim putnicima.

– Dopustite meni da dovršim priču – reče gospodin Beebe, koji se u međuvremenu vratio. – Gospođica Lavish pokušala je nagovoriti gospođicu Pole, mene, sve, i na kraju je rekla: Idem sama. Otišla je. Nakon pet minuta neupadljivo se vratila noseći zelenu ploču prekrivenu filcom na kojoj je počela slagati pasijans.

– Što se dogodilo?! – uzvikne Lucy.

– Nitko ne zna. Nitko nikad neće znati. Gospođica Lavish neće se usuditi reći, a gospodin Emerson ne smatra da o tome vrijedi govoriti.

– Gospodine Beebe… Stari gospodin Emerson, je li on dobar ili nije? Tako bih željela znati.

Gospodin Beebe se nasmijao i predložio da sama odluči kakav je odgovor.

– Da, ali to je tako teško. Ponekad je vrlo nerazborit i tad mi se ne sviđa. Gospođice Alan, što vi mislite? Je li dobar?

Sitna stara dama odmahne glavom s uzdahom neodobravanja. Gospodin Beebe, kojeg je razgovor zabavljao, podbode je govoreći:

– Smatram da ste ga nakon onog događaja s ljubičicama dužni okarakterizirati kao dobrog, gospođice Alan.

– Ljubičicama? O Bože! Tko vam je rekao za ljubičice? Kako se stvari pročuju? Pansion je loše mjesto za glasine. Ne, ne mogu zaboraviti kako su se ponijeli na predavanju gospodina Eagera u Santa Croceu. Oh, jadna gospođica Honeychurch! To je doista bilo prestrašno. Ne, promijenila sam mišljenje. Ne sviđaju mi se Emersonovi. Nisu dobri.

Gospodin Beebe bezbrižno se nasmiješi. On se nakratko trudio uvesti Emersonove u društvo pansiona Bertolini, ali bez rezultata. Gotovo je jedini ostao srdačan prema njima. Gospođica Lavish, žena koja je zastupala intelektualne vrijednosti, zauzela je otvoreno neprijateljski stav, a sad su je slijedile i predstavnice dobrog odgoja, gospođice Alan. Gospođica Bartlett, opterećena obvezom, bit će samo uljudna. Lucyn je slučaj bilo drukčiji. Nejasno mu je opisala svoju avanturu u Santa Croceu i on je shvatio da su ova dvojica muškaraca izvela čudan i možda zajedničkim snagama izveden pokušaj da je povedu sa sobom kako bi joj pokazali svijet iz svoje neobične perspektive, zainteresirali je za svoje tuge i radosti. To je bilo neuljudno; nije želio da mlada djevojka usvoji njihove stavove; bilo bi mu draže da takav pokušaj ne uspije. Napokon, o njima nije znao ništa, a radosti i tuge iz pansiona prolazne su, dok će Lucy postati njegova župljanka.

Lucy je usput promatrala kakvo je vrijeme i napokon rekla da misli kako su Emersonovi dobri, samo ih više gotovo uopće ne viđa. Čak su i njihovi stolci kod stola za jelo premješteni.

– Ali, draga, zar vas ne gnjave uvijek da izađete s njima? – upita znatiželjno sitna dama.

– Samo su me jednom pozvali. Charlotte se to nije svidjelo i odbila je; bila je, naravno, vrlo pristojna.

– Dobro je učinila. Oni ne razumiju naše običaje. Moraju naći sebi slične.

Gospodin Beebe je pak osjećao da su se posve srozali. Odustali su od svojeg pokušaja – ako je to bio pokušaj – da pokore društvo i sad je otac bio šutljiv gotovo poput sina. Pitao se bi li možda za to dvoje ljudi isplanirao ugodan dan prije nego što odu – možda neki izlet s Lucy u strogoj pratnji, jer ona će biti dobra prema njima. Jedno od glavnih zadovoljstava gospodina Beebea bilo je podariti ljudima sretne uspomene.

Dok su čavrljali, približila se večer; zrak se raščistio, boje drveća i brda postale su jasnije, a Arno više nije imao teksturu blata i voda je zablistala. Između oblaka naziralo se nekoliko plavkastozelenih pruga, na tlu je bilo par lokvica što su odražavale svjetlost, a pročelje San Miniata s kojeg se cijedila voda blistalo je na zalazećem suncu.

– Prekasno je za izlazak – reče gospođica Alan tonom olakšanja. – Sve su galerije zatvorene.

– Mislim da ću izaći – odvrati Lucy. – Želim se provesti kroz grad tramvajem što vozi kružnom linijom, na platformi pokraj vozača.

Njezini sugovornici držali su se ozbiljno. Gospodin Beebe, koji se osjećao odgovornim brinuti za nju u odsutnosti gospođice Bartlett, usudi se reći:

– Volio bih da možemo poći. Nažalost, moram napisati nekoliko pisama. Ako želite izaći sami ne bi li bilo bolje da prošećete?

– Draga, znate kakvi su Talijani – reče gospođica Alan.

– Možda sretnem svoju srodnu dušu!

No, oni su zadržali stav neodobravanja i Lucy se dosad već naučila složiti s gospodinom Beebeom, pa reče kako će otići samo u kratku šetnju i kretati se ulicama gdje ima turista.

– Doista nije smjela otići i toga je svjesna – reče gospodin Beebe dok su je promatrali kroz prozor. – Držim da je takva zbog previše Beethovena.

[1] tal. Nije važno, stara sam.

[2] Alfred, lord Tennyson (1809. – 1892.), jedan od najznačajnijih eng. pjesnika 19. stoljeća i omiljeni pjesnik kraljice Viktorije.