Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

DRUGO POGLAVLJE: U SANTA CROCEU BEZ BEDEKERA

Bilo je ugodno probuditi se u Firenci, otvoriti oči u svijetloj, praznoj sobi s podom od crvenih pločica koje su izgledale čisto, iako nisu bile takve, s oslikanim stropom na kojem su se ružičasti grifoni i plavi anđelci zaigrano igrali u šumi žutih violina i fagota, a bilo je ugodno i širom rastvoriti prozore, pričepiti prste nepoznatim škurama, nagnuti se van u sunčev sjaj, u krajolik sazdan od divnih brda, drveća, crkava od mramora s druge strane obale, dok odmah ispod rijeka Arno žubori duž obzidane obale.

S druge strane rijeke, na pjeskovitom žalu, muškarci su radili služeći se lopatama i sitima, a na rijeci je bio brod gdje su također bili marljivo zaposleni, s nekim tajnovitim ciljem. Ispod prozora projurio je električni tramvaj. U vagonu nije bilo nikog osim jednog turista, no bočne su stube bile prepune Talijana koji su radije stajali. Djeca su se pokušavala držati vješajući se duž gazišta na stražnjoj strani vagona, a kondukter im je bez imalo zlobe pljuvao u lice kako bi ih natjerao da se puste i siđu.

Tada su se pojavili vojnici – pristali, iako preniski muškarci – svaki je nosio naprtnjaču pokrivenu otrcanim krznom i dugačak kaput što je bio skrojen za nekog krupnijeg vojnika. Uz njih su koračali časnici izgledajući smiješno i neustrašivo, a pred njima su hodali maleni dječaci koji su izvodeći salta pratili ritam orkestra. Tramvaj se zapleo u njihove neuredne redove i puzio naprijed bolno poput gusjenice u mravinjaku. Jedan je dječak pao, a kroz nadsvođeni prolaz izašlo je nekoliko bijelih volova. Doista, da nije bilo mudrog savjeta starca koji je prodavao kukice za dugmad, cesta se možda uopće ne bi raskrčila.

Mnogo dragocjenih sati može se izgubiti u promatranju ovakvih banalnosti, a putnik koji je došao u Italiju da bi proučavao opipljive vrijednosti Giottovih slika ili papinsku pokvarenost mogao bi se vratiti ne zapamtivši ništa osim plavog nebeskog svoda i muškaraca i žena što žive pod njim. Stoga je bilo primjereno da gospođica Bartlett pokuca, uđe u sobu i kaže koju riječ o tome što Lucy nije zaključala vrata, o tome što se nagnula kroz prozor prije nego što se posve odjenula, a trebalo ju je i potaknuti da požuri, inače će najbolji dio dana proći. Do trenutka kad je Lucy bila posve spremna njezina je rođakinja već doručkovala i okružena mrvicama slušala riječi pametne dame.

Tada se razgovor s Lucy nastavio po već utvrđenim pravilima. Gospođica Bartlett ipak je bila malo umorna i smatrala je kako je bolje da jutro provedu u pansionu, osim ako Lucy ne želi izaći. Lucy bi radije izašla jer je ovo njezin prvi dan u Firenci, naravno da bi mogla otići sama. Gospođica Bartlett to nije mogla dopustiti. Svakako će pratiti Lucy kamo god pošla. Ne, nikako, Lucy će ostati u pansionu sa svojom rođakinjom. Ah, nikako! To ne dolazi u obzir! O, da! Lucy će ostati.

U tom ih trenutku prekine pametna dama.

– Ako se brinete priliči li da Lucy sama ide ulicom, uvjeravam vas da će sve biti u redu. S obzirom da je gospođica Honychurch Engleskinja, bit će posve sigurna. Talijani to shvaćaju. Moja draga prijateljica kontesa Baroncelli ima dvije kćeri i kada ne može poslati sluškinju da ih otprati do škole dopušta im da idu same noseći mornarske kapice. Znate, svi misle da su Engleskinje, osobito ako im je kosa čvrsto vezana straga.

Gospođica Bartlett nije bila uvjerena u sigurnost kćeri kontese Baroncelli. Čvrsto je odlučila da će pratiti Lucy – glava je ipak nije toliko boljela. Pametna dama tada reče da namjerava provesti cijelo jutro u Santa Croceu i bilo bi joj drago kad bi i Lucy pošla s njom.

– Povest ću vas, meni tako dragim, obilaznim, prljavim uličicama, a donesete li mi sreću, gospođice Honeychurch, doživjet ćemo pustolovinu.

Lucy reče kako je to neizrecivo ljubazno i odmah otvori Baedekerov vodič da vidi gdje se nalazi Santa Croce.

– C, c! Gospođice Lucy! Nadam se da ćemo vas ubrzo osloboditi tog Baedekerova vodiča. On dotiče samo površinu stvari. Kad se radi o pravoj Italiji – o njoj unutra nema ni riječi. Prava Italija može se otkriti samo pažljivim promatranjem.

To je zvučalo vrlo zanimljivo i Lucy na brzinu pojede doručak i dobro raspoložena pođe sa svojom novom prijateljicom. Napokon će vidjeti Italiju. Kokni-Signora i njezin pansion nestali su poput lošeg sna. Gospođica Lavish – tako se zvala pametna dama – skrene desno duž sunčanog Lung’ Arna. Kako je tamo bilo ugodno toplo! Ipak, vjetar iz pokrajnjih ulica rezao je poput noža, zar ne? Ponte alle Grazie osobito je zanimljiv – spomenuo ga je Dante. San Miniato i lijep je i zanimljiv – tamo je ubojica poljubio raspelo, gospođica Honeychurch sjetit će se te priče. Muškarci na rijeci su pecali. (Netočno; no takva je većina podataka). Zatim gospođica Lavish brzo prođe ispod nadsvođenog prolaza odakle su došli bijeli volovi, zastane i uzvikne:

– Ovaj miris! Istinski miris Firence! Dopustite mi da vas poučim; svaki grad ima svoj miris.

– Je li taj miris ugodan? – upita Lucy koja je od majke naslijedila odbojnost prema prljavštini.

– U Italiju se ne dolazi po ljepotu – odvrati dama. – Ljudi dolaze ovamo kako bi iskusili život. Buon giorno! Buon giorno! [1] – pozdravljala je klanjajući se nadesno i nalijevo. – Pogledajte ova ljupka vinska kolica! Kako vozač zuri u nas, drag, priprost čovjek!

Tako je gospođica Lavish nastavila ići ulicama središta Firence, niska, nemirna i zaigrana poput mačkice, iako nije imala mačju eleganciju. Za Lucy je bio pravi užitak što se našla u društvu tako pametne i vesele osobe, a njezin plavi vojnički ogrtač kakav nose talijanski časnici samo je pojačavao slavljenički osjećaj.

– Buon giorno! Vjerujte riječima stare žene, gospođice Lucy – nikad nećete požaliti pokažete li malo naklonosti prema ljudima čiji je stalež niži od vašeg. To je prava demokracija, iako sam ujedno istinski radikal. Eto, sad ste šokirani.

– Doista nisam! – uzvikne Lucy. – I mi smo radikali dušom i srcem. Moj otac je uvijek glasao za gospodina Gladstonea, sve dok nije postao onako užasan oko pitanja Irske.

– Shvaćam, shvaćam. I sad ste prešli na stranu neprijatelja.

– Oh, molim, nikako…! Da je moj otac živ sigurna sam da bi opet glasao za radikale, sad kad je s Irskom sve u redu. Osim toga, tijekom prošlih izbora razbijen nam je prozorčić iznad ulaznih vrata i Freddy je siguran da su ga razbili torijevci, ali majka kaže da je to glupost i krivi skitnice.

– Sramota! Pretpostavljam da je riječ o radničkom kraju?

– Ne… brežuljci Surreyja, oko osam kilometra od Dorkinga, kraj gleda na Weald [2].

Gospođica Lavish izgledala je zainteresirano i usporila je korak.

– Kakav prekrasan kraj, dobro ga poznajem, prepun je divnih ljudi. Poznajete li sira Harryja Otwaya? Ako se za ikog može reći da je istinski radikal, onda je to on.

– Da, dobro ga znam.

– A staru gospođu Butterworth, dobrotvorku?

– Oh, ona od nas unajmljuje polje! Kakva slučajnost!

Gospođica Lavish pogleda u usku traku nebeskog svoda i promrmlja:

– Dakle, imate posjede u Surreyju?

– Tek nešto malo – odvrati Lucy u strahu da će je smatrati snobom. – Samo trideset jutara, tek vrt na padini i nekoliko polja.

Gospođica Lavish nije djelovala ogorčeno i reče da je baš toliko imanje njezine tete u Suffolku. Italija im je izmicala pogledu. Pokušavale su se prisjetiti prezimena neke lady Louise koja je prošle godine unajmila kuću u blizini Summer Streeta, ali joj se ondje nije svidjelo, što je čudno od nje. I baš kad se gospođica Lavish sjetila prezimena odjednom je ušutjela, a zatim uzviknula:

– O, Bože! Blagoslovi nas i spasi! Izgubile smo se.

Doista se činilo kako im treba dugo da dođu do Santa Crocea, čiji se zvonik jasno vidio sa stubišnog prozora pansiona, no gospođica Lavish toliko je govorila kako napamet poznaje Firencu da ju je Lucy slijedila bez ikakvih sumnji.

– Izgubile smo se! Izgubile! Draga moja gospođice Lucy, krivo smo skrenule tijekom naših oštrih kritika politike. Kako bi nam se samo rugali oni grozni konzervativci! Što nam je činiti? Mi smo dvije žene, posve same u nepoznatom gradu. Eto, to ja zovem pustolovinom.

Lucy, koja je željela vidjeti Santa Croce, predloži kao moguće rješenje problema da upitaju za put donde.

– Oh, ali to su riječi kukavice! I ne, ne, ne, nećete ni slučajno pogledati u svoj bedeker! Dajte mi ga. Ne dopuštam vam da ga nosite. Jednostavno ćemo lutati.

U skladu s tom odlukom lutale su kroz nizove onih sivosmeđih ulica koje nisu ni prostrane ni živopisne, a kakvima obiluje istočni dio središta grada. Lucy je ubrzo izgubila interes za nezadovoljstvo lady Louise te je i sama postala nezadovoljna. Na jedan veličanstven trenutak opet joj se pred očima ukaže Italija. Stajala je na trgu Santissima Annunziata kad je na pročelju Spedale degli innocenti ugledala reljefe od pečene terakote one božanske dječice koju ni jedna jeftina reprodukcija nikad ne može učiniti banalnom. Stajala su tamo, a blistavi su im se udovi probijali kroz povoje milosrđa, dok su im se čvrste bijele ruke pružale duž plavih krugova što predstavljaju nebesa. Lucy pomisli da nikad nije vidjela ništa ljepše, ali je gospođica Lavish uz krik zabrinutosti povuče naprijed tvrdeći kako su sad već najmanje kilometar i pol udaljene od pravog puta.

Približavao se sat kad čovjek osjeti što znači kontinentalni doručak, ili bolje rečeno – što ne znači, pa su dame u malenom dućanu kupile vrući pire od kestena zato što je izgledao tipično talijanski. Imao je okus dijelom po papiru u koji je bio umotan, dijelom po ulju za kosu, dijelom po nečem krajnje nepoznatom, no dao im je snagu da odlutaju do drugog trga, velikog i prašnjavog, na čijem se kraju uzdizalo crno-bijelo pročelje nenadmašne ružnoće. Gospođica Lavish dramatičnim tonom reče nekoliko riječi o zdanju – bio je to Santa Croce. Pustolovina je završila.

– Pričekajte minutu, neka prođu ona dvojica ili ću morati razgovarati s njima. Prezirem formalne razgovore. Užas, i oni ulaze u crkvu. Oh, ti Britanci u inozemstvu!

– Sinoć smo za večerom sjedili nasuprot njih. Dali su nam svoje sobe. Bili su jako ljubazni.

– Pogledajte kako se drže – nasmijala se gospođica Lavish. – Hodaju mojom Italijom poput dvije krave. To je vrlo zlobno od mene, ali voljela bih u Doveru uvesti ispit i poslati natrag svakog turista koji ga ne položi.

– Kakva biste nam pitanja postavili?

Gospođica Lavish blago položi dlan na Lucynu ruku kao da time želi reći da bi ona svakako dobila najviše ocjene. U takvom uzvišenom raspoloženju stigle su do stuba velike crkve i spremale su se ući kad gospođica Lavish stane, cikne, raširi ruke i uzvikne:

– Evo moje palete lokalnih boja! Moram popričati s njim!

U trenu je već bila na trgu, njezin vojnički ogrtač lepršao je na vjetru i nije usporila hod dok nije dostigla jednog starca s bijelim zulufima i nestašno ga štipnula za ruku.

Lucy je čekala skoro deset minuta. Tad je počela osjećati umor.

Prosjaci su joj dosađivali, vjetar joj je nosio prašinu u oči i sjetila se da mlada djevojka ne bi trebala lutati javnim mjestima. Polako je sišla na trg namjeravajući se opet pridružiti gospođici Lavish, koja je doista bila malo previše originalna, no u tom je trenutku krenula i gospođica Lavish uz svoju paletu lokalnih boja i oni su nestali u pokrajnjoj ulici, oboje snažno gestikulirajući rukama. Lucy se od ogorčenosti oči ispune suzama, dijelom stoga što ju je gospođica Lavish napustila, a dijelom što joj je oduzela Baedekerov vodič. Kako će sad pronaći put do pansiona? Kako će se snaći u unutrašnjosti Santa Crocea? Njezino je prvo jutro u ovom gradu uništeno, a možda se više nikad neće vratiti u Firencu. Prije nekoliko minuta bila je tako uzbuđena, razgovarala je kao obrazovana žena i bila je, kako je samu sebe uvjeravala, vrlo originalna. Sad je ušla u crkvu potištena i ponižena, čak se nije mogla sjetiti ni jesu li je sagradili franjevci ili dominikanci. Građevina je nesumnjivo bila veličanstvena, ali kako je samo nalikovala sjeniku! I kako je unutra bilo hladno! Tamo su se doista nalazile Giottove freske pred čijim je opipljivim vrijednostima mogla osjetiti istinsku ljepotu, ali tko će joj reći kako do njih doći?

Prezrivo je hodala uokolo, bez želje da osjeti zanos za skulpture kojima nije bilo poznato ime kipara ili vrijeme nastanka. Nije bilo nikog čak ni da joj kaže koja je od nadgrobnih ploča kojima su bile popločene središnja lađa i križna krila crkve ona doista prekrasna ploča, ona koju je najviše hvalio kritičar umjetnosti, gospodin Ruskin [3].

Tad je ipak svlada pogubna privlačnost Italije i umjesto da traga za podacima, obuze je sreća. Odgonetnula je značenje talijanskih znakova upozorenja – upozorenja kojim se zabranjuje uvođenje pasa u crkvu, upozorenja kojim se, u interesu općeg zdravlja i iz poštovanja prema svetom zdanju u kojem se nalaze, moli ljude da ne pljuju. Promatrala je turiste; nosovi su im se crvenili poput njihovih bedekera, tako je bilo hladno u Santa Croceu. Svjedočila je groznoj sudbini što je zadesila troje rimokatolika – dva dječačića i jednu malenu djevojčicu – koji su krenuli na svoj pohod crkvom tako što su jedan drugom smočili glavu svetom vodom, a zatim su nastavili prema Machiavellijevu spomeniku. S njih je kapala voda, no bili su posvećeni. Približavali su mu se vrlo polako i s velike udaljenosti te bi dodirnuli kamen prstima, maramicom i čelom, a zatim bi se udaljili. Što je to moglo značiti? Neprekidno su to ponavljali. Tad Lucy shvati da su pobrkali Machiavellija s nekim svecem i nadali se da će tim činom steći krepost.

Ubrzo je uslijedila kazna. Najmanji dječačić spotaknuo se o jednu od nadgrobnih ploča kojima se toliko divio gospodin Ruskin, a noge su mu se zaplele u crte lica biskupa koji je bio prikazan kako leži na leđima. Lucy, koja je bila protestantica, potrči naprijed. Zakasnila je. Dječačić je svom težinom pao na nožne prste crkvenog velikodostojnika što su stršali uvis.

– Bezdušni biskup! – odjekne glas starog gospodina Emersona koji je također potrčao naprijed. – Nemilosrdan u životu, nemilosrdan u smrti. Izađi van na sunce, dečko, jer tamo bi i trebao biti, i otpuhni mu jedan poljubac. Nesnosni biskup!

Dijete snažno vrisne na te riječi i na ove užasne ljude koji su ga podigli, otresli s njega prašinu, protrljali mu masnice i rekli mu neka ne bude praznovjeran.

– Pogledajte ga! – reče gospodin Emerson Lucy. – Kakva zbrka, dijete je povrijeđeno, pothlađeno i uplašeno! Ali što drugo i očekivati od crkve?

Dječakove noge postale su mlitave poput rastopljenog voska. Svaki put kad bi ga stari gospodin Emerson i Lucy podigli i uspravili on bi se srušio uz krik. Srećom, jedna dama, Talijanka koja je trebala biti zadubljena u molitvu, priskoči u pomoć. Nekom tajnom vještinom koju imaju samo majke učvrstila je dječakovu kralježnicu i vratila mu snagu u koljena. Dječak je stajao. Otišao je još uvijek uznemireno mumljajući.

– Vi ste pametna žena – reče gospodin Emerson. – Učinili ste više nego sve relikvije svijeta. Ja nisam vaše vjere, ali vjerujem u one koji usrećuju svoje bližnje. Ne postoji kozmički plan… – Zastao je smišljajući kako da se točno izrazi.

– Niente [4] – reče žena i vrati se molitvi.

– Nisam sigurna da razumije engleski – napomene Lucy.

Obuzeta poniznošću, više nije prezirala Emersone. Čvrsto je odlučila da će biti ljubazna – radije će biti srdačna nego profinjena – i bude li mogla, poništit će hladnu uljudnost gospođice Bartlett kakvim ljubaznim komentarom o tome kako su sobe lijepe.

– Ta žena razumije sve – odvrati gospodin Emerson. – Ali, što vi radite ovdje? Obilazite li crkvu? Jeste li je obišli?

– Nisam – uzvikne Lucy sjetivši se svog jada. – Došla sam ovamo s gospođicom Lavish koja mi je trebala sve objasniti, i baš kad smo bile pred ulazom… Ah, kakve li nesreće!… Jednostavno je pobjegla i nakon što sam je dosta dugo čekala, morala sam ući sama.

– Zašto ne biste ušli sami? – upita gospodin Emerson.

– Da, zašto ne biste ušli sami? – odvrati njegov sin, koji se sad prvi put obratio mladoj dami.

– Ali gospođica Lavish još je i odnijela sa sobom Baedekerov vodič.

– Baedekerov vodič? – reče gospodin Emerson. – Drago mi je da vam je to zasmetalo. Gubitak Baedekerova vodiča jest vrijedan brige. To je ono što vas doista treba mučiti.

Lucy je bila zbunjena. Opet je bila svjesna postojanja neke nove ideje i nije bila sigurna kamo će je odvesti.

– Ako nemate Baedekerov vodič, bit će bolje da nam se pridružite – reče sin.

Je li u tom smjeru vodila ona ideja? Lucy pribjegne svom dostojanstvu.

– Puno vam hvala, ali ne mogu to učiniti. Nadam se da ne mislite kako sam došla s namjerom da vam se nametnem. Doista sam došla pomoći djetetu i zahvaliti vam što ste nam jučer tako ljubazno prepustili svoje sobe. Nadam se da zbog toga niste imali velikih poteškoća.

– Draga moja – reče starac blago – mislim da ponavljate ono što ste čuli da govore stariji ljudi. Pretvarate se da ste osjetljivi, iako doista niste takvi. Prestanite biti tako zamorni i umjesto toga recite mi koji dio crkve želite vidjeti. Sa zadovoljstvom ćemo vas onamo odvesti.

Dakle, ovo je bila nezamisliva uvreda i Lucy je trebala biti strahovito bijesna, ali ponekad se tako teško naljutiti, kao što se u drugim prilikama teško svladati. Nije mogla osjetiti srdžbu. Gospodin Emerson bio je star i doista je mogla udovoljiti njegovoj želji. S druge strane, njegov je sin bio mlad i osjećala je da bi je trebalo vrijeđati njegovo držanje ili bi, u svakom slučaju, pred njim trebala pokazati da je uvrijeđena. On je bio taj u koga je zurila prije nego što je odgovorila.

– Mislim da nisam osjetljiva. Želim pogledati Giottove freske, budite tako dobri i recite mi gdje se nalaze.

Sin kimne glavom. S izrazom sumornog zadovoljstva povede ih do kapele Peruzzi. Imao je u sebi stanovitu učiteljsku crtu. Osjećala se poput djeteta u školi koje je točno odgovorilo na pitanje. Kapela je već bila ispunjena mnoštvom ozbiljnih ljudi, a među njima je odjekivao glas predavača koji ih je poučavao kako cijeniti Giottovo djelo – ne služiti se pomnim procjenama, već mjerilom duha.

– Sjetite se – govorio je – činjenice o crkvi Santa Croce: kako je sagrađena u vjeri, u punom jeku srednjeg vijeka, prije nego što se pojavila ikakva naznaka renesanse. Pogledajte kako Giotto na ovim freskama – sada, nažalost, uništenim restauracijom – nije opterećen zamkama anatomije i perspektive. Može li išta biti veličanstvenije, ljepše, dirljivije, istinitije? Možemo vidjeti koliko su uzaludni znanje i poznavanje slikarskih tehnika u usporedbi s čovjekom koji doista osjeća!

– Ne! – uzvikne gospodin Emerson, preglasno za crkvu. – Ne prizivajte u sjećanje stvari na takav način! Da je crkva sagrađena u vjeri! To samo znači da su radnici bili potplaćeni. A kad su u pitanju freske, ne vidim u njima nikakve istine. Pogledajte onog debelog čovjeka u plavom! Sigurno je težak poput mene, a uzdiže se u nebesa poput balona.

Govorio je o freski „Uznesenje Svetog Ivana“. U kapeli je glas predavača zamro, što se moglo i očekivati. Slušatelji su se nelagodno vrpoljili, kao i Lucy. Bila je sigurna da ne bi trebala biti u društvu ovih muškaraca, no posve su je očarali. Bili su tako ozbiljni i toliko čudni da se nije mogla sjetiti kako bi se trebala ponašati.

– Onda, je li se to dogodilo ili nije? Da ili ne?

George odvrati:

– Ovako se zbilo, ako se uopće i zbilo. Radije bih se sam uzdigao u raj nego da me odguruju kerubini, a ako bih došao do nebesa volio bih da se iz njih prema meni prigibaju moji prijatelji, baš kao što je ovdje prikazano.

– Nikad se nećeš uzdići u nebesa – reče njegov otac. – Ti i ja ćemo, dragi sinko, počivati u miru u zemlji što nas je othranila i posve je sigurno da će nam imena nestati, kao što je sigurno da će naša djela opstati.

– Neki ljudi mogu vidjeti samo prazan grob, ali ne i sveca, tko god on bio, kako se uzdiže u nebesa. Uznesenje je bilo ovakvo, ako se uopće zbilo.

– Ispričavam se – začuje se ledeni glas. – Kapela je ipak premalena za dvije grupe posjetitelja. Nećemo vam više smetati.

Predavač je bio svećenik, a slušatelji su vjerojatno također bili pripadnici njegove pastve jer su u rukama uz vodiče držali i molitvenike. U tišini su jedan za drugim izlazili iz kapele. Među njima su bile i dvije sitne stare dame iz pansiona Bertolini – gospođica Teresa i gospođica Catherine Alan.

– Stanite! – uzvikne gospodin Emerson. – Ima dovoljno mjesta za sve. Stanite!

Povorka se bez riječi izgubila iz vida. Uskoro se glas predavača mogao čuti u susjednoj kapeli, gdje je opisivao život svetog Franje.

– George, mislim da je ovaj svećenik brikstonski kapelan.

George ode u susjednu kapelu, a vrativši se reče:

– Možda jest. Ne sjećam ga se.

– Onda će biti bolje da razgovaram s njim i podsjetim ga tko sam. To je onaj gospodin Eager. Zašto je otišao? Jesmo li govorili preglasno? Kako neugodno. Otići ću i reći da se ispričavamo. Zar nije bolje da to učinim? Onda će se možda vratiti.

– Neće se vratiti – reče George.

Ali gospodin Emerson, obuzet kajanjem i nesretan, brzo ode kako bi se ispričao velečasnom Cuthbertu Eageru. Lucy, prividno zaokupljena promatranjem lunete, mogla je čuti da je predavanje opet prekinuto; zabrinut, nasrtljiv glas starca; kratke odgovore što ih je uvrijeđenim tonom davao njegov protivnik. Njegov sin, koji je svaku malu prepirku doživljavao kao tragediju, također je osluškivao.

– Moj otac tako djeluje skoro na svakog – objasnio je. – Trudi se biti ljubazan.

– Nadam se da se svi trudimo – odvratila je nervozno se smiješeći.

– Zato što mislimo da time poboljšavamo svoj karakter. Ali on je ljubazan prema ljudima jer ih voli, a ljudi to pogrešno shvate, pa se uvrijede ili uplaše.

– Kako su nerazumni! – reče Lucy, iako je u srcu suosjećala s njima. – Mislim da ako se ljubazno djelo učini s osjećajem za mjeru…

– Osjećaj za mjeru!

Prezirno je zabacio glavu. Očito je pogrešno odgovorila. Promatrala je tog neobičnog čovjeka kako korača gore-dolje duž kapele. Imao je grubo lice za mladića i – dok ga ne bi prekrile sjene – strogo. U sjeni bi postalo nježno. Vidjela je takvo lice ranije u Rimu, na stropu Sikstinske kapele, kako oko ramena nosi težak vijenac od žirova. Bio je zdrav i mišićav, no ipak je na nju ostavljao dojam starosti, nesreće što je mogla nestati samo u noćnoj tami. Dojam se ubrzo izgubio; nije bilo njoj nalik razmišljati o tako nedokučivim stvarima. Ono što je nastalo zbog tišine i nepoznatih osjećaja nestalo je kad se vratio gospodin Emerson i mogla je opet zakoračiti u svijet žustrog razgovora, u kojem se dobro snalazila.

– Jesu li te prekorili? – upita ga sin mirno.

– Kad smo pokvarili zadovoljstvo ni sam ne znam kolikim ljudima… Neće se vratiti.

– Pun urođenog suosjećanja… brzo je otkrivao dobro u drugima… viziju ljudskog zajedništva… – dijelovi predavanja o svetom Franji dolijetali su preko pregradnog zida.

– Nemojte dopustiti da i vama pokvarimo zadovoljstvo – nastavio je gospodin Emerson obraćajući se Lucy. – Jeste li pogledali one svece?

– Jesam – reče Lucy. – Lijepi su. Znate li gdje se nalazi nadgrobna ploča koju hvali Ruskin u svojoj knjizi?

Nije znao i predložio je da pokušaju pogoditi. George je, na njezino olakšanje, odbio poći, pa su Lucy i starac u ugodnu raspoloženju lutali Santa Croceom, crkvi koja je, iako slična sjeniku, sabrala unutar svojih zidova mnogo predivnih stvari. Bilo je tu i prosjaka koje je trebalo izbjeći, vodiča kojima se trebalo izmicati oko stupova, neka stara dama sa psom te tu i tamo pokoji svećenik koji se skromno provlačio kroz grupe turista idući na misu. Ipak, gospodin Emerson bio je samo napola zainteresiran. Promatrao je predavača kojem je, kako je vjerovao, pokvario uspjeh predavanja, a zatim je nervozno motrio svojeg sina.

– Zašto zuri u tu fresku? – upitao je s nelagodom. – Nisam na njoj vidio ništa osobito.

– Sviđaju mi se Giottove freske – odvratila je. – Doista je lijepo ono što kažu o njegovim opipljivim vrijednostima, iako su mi draža djela poput skulptura della Robbine dječice.

– I trebaju vam biti draže. Dijete vrijedi koliko cijela šaka svetaca. Moje dijete vrijedi čitavo carstvo nebesko, ali kako vidim, on živi u paklu.

Lucy opet osjeti da njegove riječi nisu posve primjerene.

– U paklu – ponovio je. – Nesretan je.

– Oh, kako je to žalosno! – odvrati Lucy.

– Kako može biti nesretan kad je živ i snažan? Što mu čovjek još može pružiti? A kad pomislim kako je odgajan – slobodan od svih praznovjerja i neukosti koja navode ljude da u ime Boga mrze jedni druge. Mislio sam da s takvim obrazovanjem može odrasti jedino u sretna čovjeka.

Lucy nije dobro poznavala teologiju, no osjećala je da je ovaj starac vrlo naivan, a uz to i posve nesklon vjeri. Osjećala je i da njezinoj majci ne bi bilo drago što razgovara s takvim čovjekom, a Charlotte bi se tome odlučno protivila.

– Što nam je činiti s njim? – upitao je. – Dođe na odmor u Italiju i ponaša se ovako, poput onog djeteta koje se trebalo igrati, a povrijedilo se na nadgrobnoj ploči. Što? Nešto ste rekli?

Lucy nije rekla ništa. Odjednom on doda:

– Čujte, nemojte me pogrešno shvatiti. Ne tražim da se zaljubite u mojeg sina, ali mislim da biste se mogli potruditi razumjeti ga. Vi ste mu po godinama bliži i siguran sam da ste razumni kad se malo opustite. Mogli biste mi pomoći. On poznaje tako malo žena, a vi imate vremena. Pretpostavljam da ćete ostati ovdje nekoliko tjedana? Ali malo se opustite. Skloni ste tome da se zbunite, ako mogu suditi po prošloj večeri. Opustite se. Izvucite iz dubine misli koje još ne razumijete, neka ih obasja sunce i spoznajte što znače. Time što ćete shvatiti Georgea mogli biste naučiti kako shvatiti i samu sebe. To će biti dobro za vas oboje.

Lucy nije znala što odgovoriti na ove nevjerojatne riječi.

– Znam samo što s njim nije u redu, ali ne i zašto.

– A što nije u redu? – upita uplašeno Lucy očekujući kakvu potresnu priču.

– Stara muka; stvari nisu u skladu.

– Kakve stvari?

– Stvari koje sačinjavaju svemir. Doista, to je istina, stvari su neusklađene.

– Oh, gospodine Emersone, što time mislite?

On svojim uobičajenim tonom glasa, tako da je Lucy jedva shvatila da navodi stihove, reče:

– Izdaleka, iz večeri i jutra
S neba što se s dvanaest vjetrova busa,
Tvar života da me sazda
Zapuhnu: evo, tu sam. [5]

George i ja to znamo, ali zašto ga to muči? Nas dvojica znamo da smo došli s vjetrom i da ćemo se u vjetar vratiti; da je vjerojatno čitav život čvor, sklop zapetljanih niti, nabor na vječnoj glatkosti. Ali zašto bi nas to činilo nesretnima? Radije volimo jedni druge, radimo i veselimo se. Ne vjerujem da je život na ovom svijetu tužan.

Gospođica Honeychurch se složila.

– Onda potaknite mojeg sina da razmišlja poput nas. Navedite ga neka shvati da uz vječito pitanje „zašto?“ stoji potvrdni odgovor „da!“ – prolazno „da!“, ako vam je draže, ali ipak „da!“

Lucy se odjednom nasmijala; naravno da se čovjek morao nasmijati. Mladić je melankoličan jer stvari u svemiru nisu usklađene, jer je život zapetljani čvor ili vjetar ili „da!“ ili štogod slično tome!

– Jako mi je žao – uzviknula je. – Mislit ćete da sam bezosjećajna, ali… ali… – Tad se postavila poput iskusne starije žene. – Ali vašem sinu treba nešto čime će se baviti. Zar nema nikakav određen hobi? Eto, i ja imam briga, ali ih obično mogu zaboraviti kad sviram klavir, a skupljanje maraka neopisivo koristi mojem bratu. Možda su mu talijanski gradovi dosadni; trebali biste pokušati posjetiti Alpe ili poznata jezera.

Starcu se lice rastužilo i nježno ju je dodirnuo rukom. To je nije uzrujalo; vjerovala je da ga se njezin savjet dojmio, pa joj je zahvaljivao. Doista, on je više uopće nije uzrujavao – smatrala ga je dragim čovjekom, ali prilično nerazumnim. Osjećaji su joj u duhovnom smislu bili tako pojačani, kao što su joj prije sat vremena, prije gubitka bedekera, bili pojačani estetskim doživljajima. Dragi George, koji je sad koračao prema njima po nadgrobnim pločama, izgledao je i jadno i smiješno. Prišao im je, lice mu je bilo u sjeni. Reče:

– Gospođica Bartlett.

– O Bože mili! – reče Lucy, odjednom klone i opet sagleda cjelinu života iz drugog kuta. – Gdje? Gdje?

– U lađi.

– Shvaćam. Sigurno su one sitne, tračave gospođice Alan… Obuzdala se.

– Jadna djevojka! – ražestio se gospodin Emerson. – Jadna djevojka!

Lucy nije mogla prijeći preko ovih riječi jer se baš tako i sama osjećala.

– Jadna djevojka? Ne uspijevam shvatiti smisao ove tvrdnje. Vjerujte mi, smatram se vrlo sretnom djevojkom. Posve sam sretna i odlično se zabavljam. Molim vas, ne gubite vrijeme da biste me žalili. Na svijetu već ima dovoljno jada i bez naših pokušaja da ga izmislimo, zar ne?. Doviđenja. Hvala vam obojici na svoj ljubaznosti. Ah, da, eto moje rođakinje. Jutro je prekrasno! Santa Croce je divna crkva.

Pridružila se svojoj rođakinji.

[1] tal. Dobar dan!

[2] Područje u jugoistočnoj Engleskoj između usporednih vapnenastih pobrežja North i South Downs. U davnini šumovito (od čega potječe i naziv).

[3] tal. ništa

[4] John Ruskin (1819. – 1900.), eng. pisac, filozof, kritičar umjetnosti i polihistor, vrlo utjecajan u viktorijanskoj epohi.

[5] From far, from eve and morning iz zbirke A Shropshire Lad Alfreda Edwarda Housmana (1859. – 1936.).