Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

DEVETNAESTO POGLAVLJE: LAGANJE GOSPODINU EMERSONU

 

Lucy je zatekla gospođice Alan u njihovu omiljenom hotelu blizu Bloomsburyja, u kojem se nije točio alkohol – bila je to građevina u kojoj je sve bilo čisto, ali i zagušljivo i gdje su često odsjedali stanovnici engleskog predgrađa. Uvijek bi se ondje smjestile prije prelaska preko stranih mora i tjedan ili dva bez žurbe se posvetile odjeći, vodičima, Mackintoshevu nepromočivom platnu, kruhu za bolju probavu i ostalim potrepštinama za boravak u Europi.

Nikad se nisu uspjele dosjetiti da i u inozemstvu postoje trgovine, čak i u Ateni, jer su se prema putovanju odnosile kao prema vrsti ratovanja u koje se trebaju upustiti samo oni koji su se temeljito naoružali u dućanima na Haymarketu. Vjerovale su da će se gospođica Honeychurch pobrinuti da se dobro opskrbi. Kinin se sad mogao kupiti u obliku tableta, vlažne maramice od velike pomoći su kad treba osvježiti lice u vlaku. Lucy pomalo potišteno obeća da će tako učiniti.

– Ali, naravno, vi znate sve o tim stvarima, a uz vas je gospodin Vyse koji vam može pomoći. Muškarac je velik oslonac.

Gospođa Honeychurch, koja je s kćeri došla u grad, počela je nervozno lupkati prstima po svojoj malenoj torbici.

– Smatramo da je doista lijepo od gospodina Vysea što vas je pustio – nastavila je gospođica Catharine. – Ne bi svaki mladić bio tako nesebičan. Možda će kasnije doći i pridružiti vam se.

– Ili će se zbog posla zadržati u Londonu? – upita gospođica Teresa, oštroumnija i manje ljubazna sestra.

– U svakom slučaju, vidjet ćemo ga kad vas na odlasku dođe ispratiti. Tako bih ga rado vidjela.

– Nitko neće ispratiti Lucy – uplela se gospođa Honeychurch. – Ne voli oproštaje.

– Ne, ne podnosim oproštaje – reče Lucy.

– Doista? Kako neobično! Mislila sam da u ovom slučaju…

– Oh, gospođo Honeychurch, zar odlazite? Tako nam je drago što smo vas upoznale!

Pobjegle su, a Lucy reče s olakšanjem: – U redu je. Ovog puta jedva smo se izvukle.

No njezina je majka bila uzrujana.

– Draga, možeš reći da sam bezosjećajna. Ali ne shvaćam zašto nisi svojim prijateljicama rekla za Cecila i završila s tim. Zbog toga smo cijelo vrijeme morale sjediti i braniti se, gotovo smo lagale, a usuđujem se reći i da su nas prozrele, što je vrlo neugodno.

Lucy je na ove riječi imala štošta dodati. Opisala je kakve su gospođice Alan: bile su vrlo sklone širenju glasina i kad bi im tko rekao za prekid vijest bi se brzo posvuda proširila.

– Ali zašto se ta vijest ne bi smjela odmah posvuda proširiti?

– Zato što sam se dogovorila sa Cecilom da je neću obznaniti dok ne odem iz Engleske. Tad ću im reći. Tako će biti mnogo ugodnije. Kako je vlažno! Uđimo ovamo.

Mjesto koje je Lucy nazvala „ovamo“ bio je Britanski muzej. Gospođa Honeychurch odbije. Ako se moraju skloniti neka to bude u trgovini. Lucy osjeti prezir jer su je zanimali grčki kipovi i već je posudila od gospodina Beebea mitološki rječnik kako bi naučila imena boginja i bogova.

– Ah, dobro, idemo onda u dućan. Pođimo u Mudie’s [1]. Kupit ću vodič.

– Znaš, Lucy, ti, Charlotte i gospodin Beebe, svi mi govorite da sam vrlo ograničena, stoga vjerojatno jesam, ali nikad neću shvatiti ovo tajenje. Riješila si se Cecila – dobro, odlično, zahvalna sam što je otišao, iako sam se nakratko ljutila. Ali zašto ne obznaniti vijest? Čemu ovakvo ušutkivanje i obilaženje oko vruće kaše?

– Tako će biti još samo nekoliko dana.

– Ali zašto uopće tajiti?

Lucy je šutjela. Udaljavala se od majke. Bilo bi tako lako reći „Zato što me oblijetao George Emerson i ako čuje da sam ostavila Cecila, mogao bi opet početi“ – doista bi lako izrekla ove riječi, a slučajna je prednost bila u tome što je to bila i istina. Ali nije je mogla reći. Nije voljela povjeravanja jer su mogla voditi do samospoznaje i do onog vrhunskog užasa – Svjetla. Još od one posljednje večeri u Firenci smatrala je da nije mudro razotkriti dušu.

Šutjela je i gospođa Honeychurch. Mislila je: „Kći mi ne želi odgovoriti; radije bi bila s onim radoznalim starim djevojkama nego s Freddyjem i sa mnom. Očito joj je svaki stranac dobar ako može otići od kuće.“ A kako u njezinu slučaju misli nikad ne bi dugo ostale neizgovorene, ona naglo reče: – Zasitila si se Windy Cornera.

To je doista bila istina. Lucy se nadala da će se, nakon što pobjegne od Cecila, vratiti u Windy Corner, no otkrila je da njezin dom više ne postoji. Mogao je postojati za Freddyja koji je još uvijek ispravno živio i razmišljao, ali ne i za nekog tko je namjerno izopačio svoj um. Nije priznavala da joj je um izopačen; jer um bi sam morao sudjelovati u tom priznanju, a ona je remetila baš samo to oruđe života. Osjećala je tek ovo: „Ne volim Georgea; prekinula sam zaruke jer nisam voljela Georgea; moram otići u Grčku jer ne volim Georgea; važnije mi je tražiti imena bogova u rječniku nego pomoći majci; osim mene, svi se ponašaju vrlo loše.“ Osjećala je samo razdraženost, zajedljivost i nestrpljenje u želji da čini ono što se od nje nije očekivalo i u tom duhu nastavi razgovor.

– Oh, majko, govoriš takve besmislice! Naravno da se nisam zasitila Windy Cornera.

– Zašto to onda nisi odmah rekla, umjesto što si pola sata razmišljala?

Tiho se nasmijala. – Točnije bi bilo pola minute.

– Možda bi radije sasvim napustila svoj dom?

– Tiše, majko! Čut će te ljudi – jer ušle su u Mudie’s. Kupila je bedeker, a zatim nastavila: – Svakako želim živjeti kod kuće, ali kad već razgovaramo o tome, mogu reći i to da ću u buduće željeti biti odsutna duže nego dosad. Znaš, iduće godine naslijedit ću svoj novac.

U majčinim očima pojave se suze. Potaknuta nekom bezimenom zbunjenošću, onim što se kod starijih ljudi naziva „svojeglavost“, Lucy čvrsto odluči objasniti svoj stav.

– Vidjela sam tako malo svijeta… u Italiji sam se osjećala posve izgubljenom. Tako sam malo toga doživjela; trebali bismo češće dolaziti u London… ne s jeftinom povratnom kartom kao danas, nego se zadržati. Čak bih kratko vrijeme mogla dijeliti stan s drugom djevojkom.

– A mogla bi i postati daktilografkinja i nositi sa sobom ključeve ulaznih vrata – pobjesni gospođa Honeychurch. – Sudjelovati u prosvjedima i vrištati, mogla bi te, dok se koprcaš, odvlačiti policija. Mogla bi to nazvati Poslanjem – iako te nitko ne treba! Nazvati to Dužnošću – iako to znači da ne podnosiš svoj dom! I mogla bi to zvati Poslom – iako tisuće muškaraca već gladuju zbog prevelike konkurencije! A da bi se za to pripremila pronađeš dvije drhtave starice i s njima pođeš u inozemstvo.

– Želim više neovisnosti – reče Lucy snuždeno; znala je da želi nešto, a neovisnost je korisna žalopojka; uvijek možemo reći da je nemamo. Pokušala se sjetiti svojih osjećaja u Firenci; ti su osjećaji bili iskreni i strastven, i nagoviještali su ljepotu, a ne neprimjerene suknje i ključeve ulaznih vrata. Ali neovisnost je svakako bila pravac kojim je željela poći.

– Dobro. Postani neovisna i otiđi. Juri oko svijeta i vrati se mršava kao daska od sve te loše hrane. Prezri kuću koju je sagradio tvoj otac i vrt koji je zasadio, i naš krasan vidik – a nakon toga dijeli stan s drugom djevojkom.

Lucy stisne usne i reče – Možda sam se prenaglila.

– O, zaboga! – plane njezina majka. – Kako me podsjećaš na Charlotte Bartlett!

– Na Charlotte? – plane sad Lucy, napokon očito bolno pogođena.

– Svakim trenom sve više.

– Ne znam kako to misliš, majko; Charlotte i ja uopće nismo slične.

– Eto, ja vidim sličnost. Ista vječita zabrinutost, ista sklonost povlačenju izjava. Po tome kako ste prošle večeri mudrovale mogle biste biti sestre.

– Kakva besmislica! I ako ti se već toliko ne sviđa Charlotte, doista je šteta što si je pozvala u goste. Upozorila sam te na nju; molila te i preklinjala da to ne činiš, ali naravno, nisi poslušala.

– Opet.

– Molim?

– Opet zvučiš poput Charlotte, draga, samo toliko; to su upravo njezine riječi.

Lucy stisne zube.

– Ono što želim reći jest to da nisi trebala pozvati Charlotte u goste. Voljela bih da se držiš teme. – I razgovor zamre u prepirki.

Lucy i njezina majka kupovale su u tišini, u vlaku su govorile malo, kao i u kočiji koja ih je dočekala na stanici u Dorkingu. Čitavog dana lijevala je kiša i dok su se uspinjale duboko utonulim cestama Surreya mlazovi vode slijevali su se s nisko obješenih grana bukava i udarali o krov kočije. Lucy se požalila da je pod krovom zagušljivo. Nagnuvši se prema naprijed zagledala se van u magloviti sumrak i promatrala kako svjetiljka na kočiji, poput baklje, baca svjetlo na blato i lišće ne otkrivajući ništa lijepo.

– Kad još uđe i Charlotte gužva će biti nesnosna – napomene, jer gospođicu Bartlett trebali su pokupiti u Summer Streetu, gdje su je ostavili, dok se kočija spuštala, kako bi posjetila staru majku gospodina Beebea.

– Morat ćemo sve tri sjediti na istoj strani, jer iako ne pada kiša, s drveća kaplje. Oh, kad bi došlo barem malo zraka! – Zatim je slušala topot konjskih kopita. – „Nije ni riječ, nije ni riječ.“ Melodija bijaše prigušena zbog blatnjave ceste. – Zar ne smijemo spustiti krov kočije? – zahtijevala je, a njezina majka s iznenadnom nježnošću reče: – U redu, draga moja; zaustavite konja. Konj je stao, a Lucy i Powell hrvali su se s krovom izlijevajući gospođi Honeychurch vodu za vrat. Ali pošto je krov spušten, opazi nešto što bi joj inače promaknulo – prozori vile Cissie nisu bili osvijetljeni i učini joj se da na vratima vrtne ograde vidi lokot.

– Zar se ova kuća ponovo iznajmljuje, Powelle? – viknula je.

– Da, gospođice – odgovorio je.

– Jesu li otišli?

– Mladom gospodinu predaleko je od grada, a reuma njegova oca pogoršala se i ne može biti sam, stoga je pokušavaju iznajmiti namještenu – odvratio je.

– Onda su otišli?

– Da, gospođice, otišli su.

Lucy utone u sjedalo. Kočija se zaustavila kod župnog dvora. Izašla je kako bi pozvala gospođicu Bartlett. Dakle, Emersoni su otišli i sav trud oko Grčke bio je nepotreban. Uzaludan! Činilo se kako ova riječ sažima cijeli život. Uzaludni planovi, uzaludno potrošen novac, uzaludna ljubav, a i povrijedila je majku. Je li moguće da je samo stvorila zbrku? Doista je moguće. I drugi su ljudi to činili. Kad je sluškinja otvorila vrata nije uspjela progovoriti i samo je tupo zurila niz hodnik.

Gospođica Bartlett odmah je došla i nakon duga uvoda zamolila za veliku uslugu: bi li mogla otići u crkvu? Gospodin Beebe i njegova majka već su otišli, no ona je odbila poći dok ne dobije blagoslov svoje domaćice, jer to bi značilo da će konj čekati dobrih deset minuta duže.

– Naravno – reče domaćica umorno. – Zaboravila sam da je petak. Pođimo svi. Powell može otići straga, do štala.

– Lucy, najdraža…

– Hvala, ali neću u crkvu.

Majka uzdahne i one odu. Crkva se nije vidjela, ali visoko u tami s lijeve strane nazirao se tračak boje. Bio je to prozor s vitrajem kroz koji je sjalo nešto slabašnog svjetla, a kad su se otvorila vrata Lucy je začula glas gospodina Beebea koji je na brzinu čitao litaniju nekolicini vjernika. Čak je i njihova crkva – sagrađena tako vješto na padini brijega s predivnom podignutom poprečnom lađom i tornjem od srebrnkaste šindre – čak je i ona izgubila svoju draž; a ono o čemu nitko nikad nije govorio – vjeri – blijedjelo je poput svega ostalog.

Pošla je za sluškinjom u župni dvor.

Hoće li joj smetati ako sjedne u radnu sobu gospodina Beebea? Samo se ondje ložilo.

Neće joj smetati.

Netko je već bio u sobi jer Lucy začuje riječi: – I jedna dama pričekat će ovdje, gospodine.

Stari gospodin Emerson sjedio je pokraj kamina s nogom na sklopivom tabureu.

– O, gospođice Honeychurch, to ste vi! – rekao je drhtava glasa, a Lucy na njemu opazi promjenu u usporedbi s prošlom nedjeljom.

Ostala je bez riječi. S Georgeom se suočila i mogla bi to ponovo učiniti, no zaboravila je kako bi se trebala ponašati prema njegovu ocu.

– Gospođice Honeychurch, draga, obojici nam je tako žao! Georgeu je doista žao! Mislio je da ima pravo pokušati. Ne mogu kriviti svojeg dečka, ali ipak bih volio da mi je najprije rekao što namjerava. Nije trebao pokušavati. Doista nisam ništa znao o tome.

Kad bi se samo mogla sjetiti kako se ponašati!

On podigne ruku. – Ali ne smijete ga koriti.

Lucy mu okrene leđa i počne pregledavati knjige gospodina Beebea.

– Učio sam ga – nastavi on drhtavim glasom – da vjeruje u ljubav. Govorio sam: „Kad ljubav dođe, to je stvarnost.“ Rekao sam: „Strast ne zasljepljuje. Ne. Strast je plod zdrava uma, a žena koju voliš jedina je osoba koju ćeš ikada doista razumjeti.“ – Uzdahne. – To je istina, vječna istina, bez obzira što se moje vrijeme bliži kraju, i tome što je rezultat ovakav. Jadni dečko! Tako mu je žao! Rekao je da je znao da je ludost pokušati nakon što ste doveli svoju rođakinju i da, što god u tim trenucima osjećali, niste to zbilja i mislili. Pa ipak… – Glas mu zadobije snagu: – Obznanio je svoje osjećaje kako bi bio posve siguran. Gospođice Honeychurch, sjećate li se Italije?

Lucy odabere knjigu – svezak komentara Staroga Zavjeta. Držeći je podignutu do razine očiju reče: – Ne želim razgovarati o Italiji ili o bilo kojoj temi povezanoj s vašim sinom.

– Ali sjećate se?

– Otpočetka se loše ponašao.

– Tek sam prošle nedjelje saznao da vas voli. Nikad nisam bio dobar u prosuđivanju tuđeg ponašanja. Ja… da… vjerojatno se jest ponio loše.

Osjećajući malo veću sigurnost vratila je knjigu na mjesto i okrenula se prema njemu. Lice mu je bilo klonulo i otečeno, ali oči, iako duboko upale, sjale su nekom djetinjom hrabrošću.

– Da, ponio se poput hulje – rekla je. – Drago mi je što mu je žao. Znate li što je učinio?

– Nije se ponio „poput hulje“ – ispravi je nježno. – Samo vas je pokušao osvojiti onda kad nije trebao. Vi imate sve što želite, gospođice Honeychurch: udat ćete se za muškarca kojeg volite. Nemojte izaći iz Georgeova života tvrdeći da je hulja.

– Ne, naravno – reče Lucy, posramljena na spomen Cecila. – Hulja je doista pregruba riječ. Žao mi je što sam je uputila vašem sinu. Mislim da ću ipak poći u crkvu. Moja majka i rođakinja već su otišle. Neću puno zakasniti…

– Osobito dok on tako propada – rekao je tiho.

– Što ste rekli?

– On, naravno, propada. – Pljesne dlanovima, bez riječi; glava mu je pala na grudi.

– Ne razumijem.

– Tako je bilo i s njegovom majkom.

– Ali, gospodine Emersone… gospodine Emersone… o čemu to govorite?

– Kad nisam dopustio da se Georgea krsti – reče.

Lucy je sad bila prestrašena.

– Složila se da krštenje nije važno, ali kad je imao dvanaest godina dobio je tu groznicu i promijenila je mišljenje. Vjerovala je da je to Božja kazna. – Stresao se.

– Kakva li užasa, kad smo već odustali od takvih stvari i odvojili se od njezinih roditelja. Kakva li užasa – a najgore od svega – gore i od smrti – jest kad u divljini iskrčite malenu čistinu, zasadite svoj maleni vrt, pustite da ga obasja svjetlost vašeg sunca, a zatim se u njega ponovno uvuče korov! Božja kazna! Naš je dečko dobio tifus jer ga svećenik u crkvi nije polio vodom! Je li to uopće moguće, gospođice Honeychurch? Hoćemo li opet pasti u mrak i ondje zauvijek ostati?

– Ne znam – reče Lucy hvatajući dah. – Ne razumijem takve stvari. Nisam predodređena da ih razumijem.

– Ali gospodin Eager… došao je dok sam bio odsutan i postupio po svojim uvjerenjima. Ne krivim ga, ni ikog drugog… ali do trenutka kad je George ozdravio, ona se razboljela. Naveo ju je da razmišlja o grijehu i propala je mučeći se time.

Tako je, dakle, gospodin Emerson ubio svoju suprugu pred Božjim očima.

– Oh, kako je to užasno! – reče Lucy napokon zaboravivši svoje brige.

– Nije kršten – reče starac. – Nisam popustio – i zagleda se nepokolebljivim pogledom u redove knjiga kao da je (samo po koju cijenu!) izborio nad njima pobjedu. – Moj će se dečko vratiti zemlji netaknut.

Ona upita je li mladi gospodin Emerson bolestan.

– Oh… prošle nedjelje… – starac se vrati u sadašnjost. – George je prošle nedjelje bio… ne, nije bolestan; samo je potonuo. Nikad nije bolestan. Ali on je sin svoje majke. Ima njezine oči, a ona je također imala onakvo čelo kojem se toliko divim, samo on više neće smatrati da vrijedi živjeti. Uvijek je bio na rubu očaja. Živjet će, ali neće smatrati da vrijedi živjeti. Nikad više neće ništa smatrati vrijednim. Sjećate li se one crkve u Firenci?

Lucy se sjećala crkve i svojeg prijedloga da bi George trebao skupljati poštanske marke.

– Nakon što ste otišli iz Firence… bio je očajan. Zatim smo unajmili kuću ovdje, otišao je na kupanje s vašim bratom i bilo mu je bolje. Jeste li ga sreli na kupanju?

– Doista mi je žao, ali nema smisla razgovarati o tom događaju. Jako mi je žao.

– Onda je nastalo nešto s nekim romanom. Uopće to nisam shvatio; trebao sam saznati toliko toga, a on mi nije želio reći; smatra me prestarim. Ah, eto, nema čovjeka bez mane. George će doći sutra i odvesti me u svoj stan u Londonu. On ne može podnijeti boravak ovdje, a ja moram biti ondje gdje je on.

– Gospodine Emersone! – uzvikne djevojka. – Nemojte sad otići. Ne zbog mene. Ja putujem u Grčku. Ne napuštajte svoju udobnu kuću.

Po prvi put glas joj je zvučao ljubazno i on se nasmiješi.

– Kako su svi dobri! Gledajte kako me gospodin Beebe smjestio… jutros je navratio i čuo da odlazim! Ovdje mi je uz kamin tako udobno.

– Da, ali ne idite natrag u London. To doista nema smisla.

– Moram biti uz Georgea; moram ga potaknuti da poželi živjeti, a ovdje to ne može. Kaže kako ga pomisao da vas sretne i sluša o vama… Ne opravdavam ga; samo kažem što se dogodilo.

– Oh, gospodine Emersone – ona ga uhvati za ruku – ne smijete otići. Dosad sam svijetu zadala već dovoljno briga. Ne mogu dopustiti da se odselite iz svoje kuće kad vam je u njoj ugodno i možda biste time izgubili novac, a sve zbog mene. Morate ostati! Ja upravo odlazim u Grčku.

– Čak u Grčku?

Njezino se držanje promijeni.

– U Grčku?

– I zbog toga morate ostati. Znam da o drugim stvarima nećete govoriti. Obojici mogu vjerovati.

– Možete, naravno. Ili ćete biti dio naših života, ili ćemo vas prepustiti životu kakav ste odabrali.

– Ne bih željela…

– Pretpostavljam da se gospodin Vyse jako ljuti na Georgea? Ne, George je pogriješio što je pokušao. Predaleko smo otišli u svojim nadanjima. Mislim da zaslužujemo ovu tugu.

Ponovno je pogledala knjige – crne, smeđe i one oštro teološki plave. Okruživale su posjetitelje sa svih strana; bile su naslagane po svim stolovima, sezale su do stropa podupirući ga. Lucy, koja nije dokučila da je gospodin Emerson ustvari duboko religiozan i da se od gospodina Beebea razlikuje prvenstveno po priznavanju strasti, činilo se užasnim što se starac morao uvući u ovakvo svetište dok je tako nesretan i ovisiti o dobroti svećenika.

Sigurniji no ikad da je umorna on joj ponudi svoj naslonjač.

– Ne, molim vas, samo sjedite. Sjest ću u kočiji.

– Gospođice Honeychurch, zvučite umorno.

– Nimalo nisam umorna – odvrati Lucy drhtavim usnama.

– Ali jeste, izgledate kao George. Što ste rekli o odlasku u inozemstvo?

Šutjela je.

– U Grčku. – Primijetila je da je razmišljao o toj riječi. – Grčka; ali mislio sam da ste za ovu godinu zakazali vjenčanje.

– Ne, ne prije idućeg siječnja – reče Lucy sklapajući ruke. Hoće li doista lagati sad kad su već načeli tu temu?

– Pretpostavljam da gospodin Vyse ide s vama. Nadam se… da vas dvoje ne odlazite zbog onog što je George učinio?

– Ne.

– Nadam se da će vam uz gospodina Vysea u Grčkoj biti zabavno.

– Hvala vam.

U tom se trenutku iz crkve vrati gospodin Beebe. Halja mu je bila pokisla.

– Sve je u redu – reče ljubazno. – Računao sam s tim da ćete se vas dvoje družiti. Opet pljušti. Čitava pastva, koju čine vaša rođakinja, vaša majka i moja majka, ostala je čekati u crkvi dok ne stigne kočija. Je li Powell otišao straga?

– Mislim da jest; pogledat ću.

– Ne, ja ću pogledati, naravno. Kako su gospođice Alan?

– Dobro su, hvala.

– Jeste li rekli gospodinu Emersonu za putovanje u Grčku?

– Da… da, jesam.

– Ne mislite li, gospodine Emersone, da je doista odvažna što je prihvatila putovati s gospođicama Alan? Hajde, gospođice Honeychurch, vratite se – ostanite na toplom. Mislim da je troje ljudi hrabar broj za odlazak na putovanje. – On požuri prema štalama.

– On ne ide – reče promuklo. – Pogrešno sam se izrazila. Gospodin Vyse ostat će u Engleskoj.

Nekako je bilo nemoguće prevariti ovog starca. Georgeu i Cecilu ponovno bi lagala; ali on se činio tako blizu svršetka svega, bio je tako dostojanstven u svom približavanju bezdanu o kojem je sam iznosio jedno mišljenje, a knjige što su ga okruživale drugo; bio je tako blag prema grubim stazama kojima je prošao da se u njoj probudi istinsko viteštvo – ne ono otrcano viteštvo koje se vezuje uza spol, već istinsko viteštvo kakvo svi mladi mogu iskazati svima koji su ostarjeli – i tako mu je, bez obzira na svu opasnost, rekla da Cecil neće biti njezin suputnik na putovanju u Grčku. Izrekla je to tako ozbiljno da je opasnost postala izvjesnošću; a on podižući pogled reče:

– Ostavili ste ga? Ostavili ste muškarca kojeg volite?

– Ja… morala sam.

– Zašto, gospođice Honeychurch, zašto?

Svladao ju je užas i ponovno je slagala. Održala je dugačak i uvjerljiv govor kakav je održala i gospodinu Beebeu, a kojim se namjeravala obratiti svijetu kad obznani da su njezine zaruke prekinute. Šutke ju je saslušao, a zatim rekao:

– Draga moja, zabrinut sam za vas. Čini mi se – reče on sanjivo, pa se nije uznemirila – da ste se pogubili.

Odmahnula je glavom.

– Vjerujte riječima jednog starca: na svijetu nema ničeg goreg od toga da se čovjek pogubi. Lako se suočiti sa Smrću i Sudbinom i stvarima koje imaju tako zastrašujući prizvuk. Situacije u kojima sam se pogubio one su kojih se prisjećam s jezom – razmišljam o svemu što sam mogao izbjeći. Možemo pomoći jedni drugima, ali neznatno. Nekad sam mislio da mogu mlade ljude poučiti cjelini života, ali sad sam se opametio, a sva moja poduka Georgeu svela se na ovo: čuvaj se da se ne pogubiš. Sjećate li se situacije u onoj crkvi kad ste se pretvarali da se ljutite na mene iako niste bili ljuti? Sjećate li se još prije toga kad ste odbijali uzeti sobu s pogledom? To su bili događaji u kojima ste se pogubili – neznatni, ali zloslutni – i bojim se da ste sada u jednoj od tih situacija.

Šutjela je.

– Ne morate mi vjerovati, gospođice Honeychurch. Iako je život veličanstven, ujedno je i težak.

I dalje je šutjela.

– Život, napisao je moj prijatelj, jest javna izvedba na violini, tijekom koje usput morate učiti svirati. Mislim da je to dobro sročio. Čovjek se usput mora učiti služiti svojim sposobnostima – osobito sposobnošću za Ljubav. Zatim uzbuđeno uzvikne: – To je to; to je ono što želim reći! Vi volite Georgea!

I nakon njegova dugačkog uvoda ove tri riječi zapljusnu Lucy poput valova s pučine.

– Ali volite ga – nastavio je ne čekajući da se usprotivi. – Volite tog dečka srcem i dušom, duboko, izravno, kao što on voli vas i to se ne može opisati ni jednom drugom riječi. Zbog njega se ne želite udati za drugog muškarca.

– Kako se usuđujete! – dahne Lucy dok joj je u ušima tutnjao zvuk vode. – O, kakva tipično muška izjava! Doista, pretpostaviti da žena uvijek misli na muškarca…

– Ali vi mislite.

Ona se naočigled i fizički zgrozi.

– Šokirani ste, ali namjeravao sam vas šokirati. Katkad je u tome jedina nada. Nikako drugačije ne mogu doprijeti do vas. Morate se udati ili će vam život proći uzalud. Otišli ste predaleko da biste se povukli. Ja nemam vremena za blagost, prijateljstvo, poeziju i stvari koje su doista bitne i zbog kojih ćete se udati. Znam da ćete ih s Georgeom pronaći i da ga volite. Onda mu budite supruga. On je već dio vas. Makar pobjegli u Grčku i nikad ga više ne vidjeli, makar mu čak zaboravili ime, George će vam se motati mislima do smrti. Nemoguće je voljeti i rastati se. Poželjet ćete da je takvo što moguće. Ljubav možete preobraziti, ne obraćati na nju pažnju, zamutiti je mislima, ali je nikad ne možete iščupati iz sebe. Iz iskustva znam da pjesnici imaju pravo: ljubav je vječna.

Lucy se rasplače od bijesa, pa iako je bijes brzo jenjao, suze je i dalje lila.

– Želio bih samo da pjesnici kažu i ovo: ljubav pripada tijelu; nije tijelo, ali jest tjelesna. Ah! kakvog bismo se jada spasili kad bismo to priznali! Ah! Kako bismo s malo otvorenosti oslobodili dušu! Vašu dušu, draga Lucy! Sad mrzim tu riječ zbog sveg licemjerja kojim ju je praznovjerje proželo. Ali mi imamo duše. Ne znam kako su nastale ni kamo će otići, no imamo ih, a vidim da vi svoju uništavate. Ne mogu to podnijeti. Ponovno se uvlači tama; to je pakao. – Zatim se pribere. – Kakve sam sve besmislice izgovorio, kako je to apstraktno i udaljeno! I rasplakao sam vas! Draga djevojko, oprostite mi što vam dosađujem; udajte se za mog dečka. Kad razmišljam što je život i kako se rijetko na ljubav odgovori ljubavlju… Udajte se za njega; vas dvoje jedan ste od onih trenutaka radi kojih je stvoren svijet.

Lucy ga nije uspijevala shvatiti; riječi su doista bile udaljene. Ali dok je govorio tama se povukla sloj po sloj i ona je progledala do dna svoje duše.

– Onda, Lucy…

– Uplašili ste me – zajecala je. – Cecil… Beebe… karta je kupljena… sve je obavljeno. – Jecajući svali se u naslonjač. – Uhvaćena sam u mrežu. Moram patiti i ostarjeti odvojena od njega. Ne mogu radi njega uništiti sve u svojem životu. Oni mi vjeruju.

Kočija stane ispred ulaznih vrata.

– Prenesite Georgeu izraze moje ljubavi – samo jednom. Recite mu: pogubila se.

Zatim namjesti veo dok su joj pod njim niz obraze tekle suze.

– Lucy…

– Ne… u hodniku su… O, molim vas, nemojte, gospodine Emersone… oni mi vjeruju…

– Ali zašto bi vam vjerovali kad ste ih zavarali?

Gospodin Beebe otvori vrata i reče: – Evo moje majke.

– Ne zaslužujete njihovo povjerenje.

– O čemu se radi? – oštro upita gospodin Beebe.

– Rekao sam, zašto biste joj vjerovali kad vas je zavarala?

– Samo trenutak, majko. – Beebe uđe i zatvori vrata. – Ne razumijem vas, gospodine Emersone. O kome govorite? Vjerovali kome?

– Hoću reći, pretvarala se pred vama da ne voli Georgea. Cijelo su vrijeme jedno drugo voljeli.

Gospodin Beebe pogleda djevojku, koja je jecala. Bio je veoma miran, a njegovo blijedo lice s crvenkastim zulufima odjednom se učini neljudskim. Stajao je poput visoka crna stupa i čekao njezin odgovor.

– Nikada se neću udati za njega – reče Lucy drhtavim glasom.

On poprimi prijeziran izraz i reče: – Zašto to ne biste učinili?

– Gospodine Beebe… zavarala sam vas… zavarala sam samu sebe…

– Oh, to su besmislice, gospođice Honeychurch!

– Nisu besmislice! – gorljivo reče starac. – To je onaj dio u ljudima koji vi ne razumijete.

Gospodin Beebe ljubazno položi ruku starcu na rame.

– Lucy! Lucy! – dozivali su glasovi iz kočije.

– Gospodine Beebe, možete li mi pomoći?

Izgledao je zapanjen ovim zahtjevom pa reče dubokim, strogim glasom:

– Tako sam ojađen da to uopće ne mogu opisati. To je žalosno, žalosno… nevjerojatno.

– A što nedostaje Georgeu? – opet plane starac.

– Ništa, gospodine Emersone, samo on me više ne zanima. Udajte se za Georgea, gospođice Honeychurch. On će vam savršeno odgovarati.

Beebe izađe i ostavi ih. Čuli su kako vodi majku na kat.

– Lucy! – dozivali su glasovi.

U očaju se okrene prema gospodinu Emersonu, a njegovo je lice ponovo oživi. Bilo je to lice sveca koji razumije.

– Sad je sve samo tama. Sada se čini kao da Ljepota i Strast nikad nisu postojale. Znam. Ali sjetite se brda iznad Firence i onog vidika. Ah, draga, da sam bio na Georgeovu mjestu i poljubio vas, time bih vas ohrabrio. Morate hladnokrvno ući u tu bitku koja zahtijeva toplinu, u zbrku koju ste sami stvorili; a vaša majka i svi vaši prijatelji prezret će vas, oh, draga moja, i to s pravom, ako je uopće ikad opravdano koga prezirati. George je i dalje u tami, sva ta borba i jad prolaze bez i jedne riječi od njega. Jesam li u pravu? – U očima mu se zacakle suze. – Da, jer borimo se za viši cilj od Ljubavi ili Zadovoljstva; a to je Istina. Istina je bitna, Istina je doista bitna.

– Vi me poljubite – reče djevojka. – Poljubite me. Pokušat ću.

Stvorio je u njoj osjećaj da su se božanstva izmirila, osjećaj da će stekne li čovjeka kojeg voli steći nešto za cijeli svijet.

Tijekom blatnjave vožnje kući – odmah im je sve ispričala – njegova je ozdravljujuća gesta ostala s njom. On je tijelu oduzeo nečistost, a izrugivanju cijelog svijeta oštrinu njegovih žaoka; pokazao joj je svetost izravne žudnje.

„Nikad nisam doista shvatila,“ govorila je u kasnijim godinama, „kako ju je uspio osnažiti. Bilo je to kao da ju je naveo da odjednom spozna sveopće jedinstvo.“

 

 

[1] Velika londonska knjižara, utjecala na književni ukus 19. stoljeća.