Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

OSAMNAESTO POGLAVLJE: LAGANJE GOSPODINU BEEBEU, GOSPOĐI HONEYCHURCH, FREDDYJU I SLUGAMA

Windy Corner nije bio smješten na samom sljemenu brijega, već nekoliko stotina metara niz južni obronak, na vrhu jedne od velikih izbočina što su podupirale brdo nalik velikim kontraforima. S obje strane nalazile su se plitke jaruge obrasla paprati i borovima, a niz jarugu s lijeve strane protezala se glavna cesta koja je vodila u Weald.

Kad god bi gospodin Beebe prešao greben brijega i ugledao ovaj jedinstveni raspored terena i usred njega uspravno podignut Windy Corner, nasmijao bi se. Položaj kuće bio je tako svečan, a kuća tako obična, da ne kažemo neugledna. Pokojni gospodin Honeychurch odabrao je kockast oblik jer mu je pružao najviše prostora za uloženi novac , a jedini dodatak njegove udovice bio je tornjić u obliku nosorogova roga gdje je mogla sjediti tijekom kišnog vremena i promatrati kako se teretna kola uspinju i spuštaju cestom. Bila je tako neugledna, a ipak, kuća se uklapala jer je bila dom ljudima koji su iskreno voljeli svoj kraj. Druge kuće u susjedstvu izgradili su ugledni arhitekti, njihovi ukućani marljivo su se brinuli za njih, no sve su se činile izgrađenima igrom slučaja i privremenima, dok se Windy Corner činio neizbježnim poput kakve neskladne tvorevine same prirode. Čovjek se kući mogao nasmijati, ali je nikad ne bi mogao smatrati odbojnom.

Gospodin Beebe tog se ponedjeljka poslijepodne vozio donde biciklom želeći podijeliti malenu glasinu. Javile su mu se gospođice Alan. Te divne dame, budući da nisu mogle zakupiti vilu Cissie, promijenile su planove. Umjesto toga otputovat će u Grčku.

„Budući da je boravak u Firenci tako dobro djelovao na moju sirotu sestru,“ pisala je gospođica Catharine, „vjerujemo kako nema razloga da ove zime ne posjetimo Atenu. Atena je, naravno, odlazak u nepoznati svijet, a liječnik joj je propisao poseban kruh za probavu, međutim možemo ga ponijeti sa sobom i samo trebamo najprije otići na parobrod, a potom na vlak. Postoji li ondje kakva engleska crkva?“ Pismo se nastavljalo riječima: „Ne očekujem da ćemo ići dalje od Atene, no bile bismo vam jako zahvalne ako znate za kakav doista udoban pansion u Konstantinopolu.“

Lucy će se ovo pismo svidjeti, a osmijeh kojim je gospodin Beebe pozdravio Windy Corner dijelom je bio za nju. Ona će znati koliko je pismo zabavno i osjetit će dašak njegove ljepote, jer ona sigurno vidi ljepotu. Iako za nju nije bilo nade kad je riječ o slikama, iako se odijevala tako neujednačeno – uh, ona tamnoružičasta haljina u kojoj je jučer bila u crkvi! – u životu svakako vidi stanovitu ljepotu, inače ne bi mogla svirati klavir onako kako ga svira. Razvio je teoriju prema kojoj su glazbenici neopisivo složeni i mnogo manje od drugih umjetnika znaju što žele i tko jesu; zbunjuju i sebe i svoje prijatelje, a njihov je psihološki sklop rezultat modernog napretka i još nije shvaćen. Tu su teoriju – da je to samo znao – vjerojatno netom bile potvrdile činjenice. Budući da nije znao za jučerašnje događaje, dolazio je samo kako bi popio čaj, vidio svoju nećakinju i promotri vidi li gospođica Honeychurch išta lijepo u želji dviju starih dama da posjete Atenu.

Ispred Windy Cornera nalazila se kočija koja je krenula baš kad je ugledao kuću, brzo zaokrenula uspinjući se prilaznim putem i stigavši do glavne ceste odjednom stala. To je vjerojatno bilo zbog konja, koji je od ljudi, ako su ga umarali, uvijek očekivao da na uzbrdici hodaju. Vrata su se poslušno otvorila i izašla su dvojica muškaraca, a gospodin Beebe prepoznao je Cecila i Freddyja. Njih dvojica bijahu neobičan par za odlazak na vožnju, no opazio je kovčeg pokraj kočijaševih nogu. Cecil je nosio polucilindar i sigurno je odlazio, dok ga je Freddy, s kapom na glavi, pratio na postaju. Hodali su brzo, išli prečacima i stigli na vrh dok je kočija još uvijek slijedila zavoje ceste.

Rukovali su se sa svećenikom, ali nisu ništa rekli.

– Dakle, nakratko nas napuštate, gospodine Vyse? – upitao je.

Cecil potvrdi, dok je Freddy uzmaknuo.

– Krenuo sam u Windy Corner kako bih vam pokazao ovo divno pismo od onih prijateljica gospođice Honeychurch. – Naveo im je dijelove pisma. – Nije li to divno? Zar nije romantično? Sigurno će otići u Konstantinopol. Upale su u zamku iz koje nema izlaza. Završit će na putu oko svijeta.

Cecil je uljudno slušao i rekao kako je siguran da će Lucy to smatrati zabavnim i zanimljivim.

– Nije li romantika hirovita! Nikad je ne opažam u vama mladima; ne bavite se ničim osim što na travnjaku igrate tenis i govorite da je romantika mrtva, dok se gospođice Alan svim mogućim sredstvima bore protiv užasa nedostatka romantike. „Doista udoban pansion u Konstantinopolu!“ Tako ga nazivaju iz pristojnosti, ali u srcu žele pansion s čarnim oknima što gledaju na pjenu pogubnih mora u vilinskim zemljama! Gospođice Alan neće biti zadovoljne ni s kakvim uobičajenim pogledom. One žele pansion Keats [1].

– Jako mi je žao što vas prekidam, gospodine Beebe – reče Freddy – ali imate li možda šibice?

– Imam ja – reče Cecil, a gospodinu Beebeu nije promaklo da se mladiću obratio ljubaznije nego inače.

– Niste upoznali gospođice Alan, zar ne, gospodine Vyse?

– Nisam.

– Onda ne shvaćate koliko je čudesan taj posjet Grčkoj. Osobno nisam bio u Grčkoj i ne namjeravam ići, niti mogu zamisliti da bi tko od mojih prijatelja otputovao onamo. Sve je to pregolemo za ljude iz naše malene zemlje. Slažete li se? Italija je upravo po mjeri onog što možemo shvatiti. Italija je junačka, ali Grčka je ili božanska ili vražja – nisam siguran što od toga dvoga, no svakako je sasvim izvan središta pažnje nas koji živimo u predgrađima. U redu, Freddy – ne mudrujem, dajem vam riječ da nisam mudar – preuzeo sam tu ideju od nekog drugog; i daj mi te šibice kad završiš. – Pripalio je cigaretu i nastavio govoriti dvojici mladića. – Govorio sam o tome da ako naši jadni maleni koknijevski životi moraju imati povijesni uzor, neka to bude Italija. Prošlost joj je dovoljno opširna u svakom pogledu. Odgovara mi strop Sikstinske kapele. Na njemu je prikazano upravo onoliko suprotnosti koliko mogu shvatiti. Ali Partenon i Fidijin friz ni u kojem pogledu nisu takvi; eno, stiže kočija.

– U pravu ste – reče Cecil. – Grčka nije za ljude iz naše malene zemlje. – I uđe u kočiju. Freddy je pošao za njim i kimnuo svećeniku, kojem je vjerovao da se doista ne šali na njihov račun. Prije nego su se odvezli desetak metara iskoči i dotrči natrag po Vyseovu kutiju šibica koja je ostala kod gospodina Beebea. Uzimajući je reče:

– Tako mi je drago što ste govorili samo o stvarima iz knjiga. Cecil je jako pogođen. Lucy se neće udati za njega. Da ste nastavili govoriti o njoj kao što ste govorili o tim stvarima, možda bi se slomio.

– Ali kada…

– Kasno sinoć. Moram ići.

– Možda im nije zgodno da ih posjetim.

– Ne. Samo idite. Doviđenja.

– Hvala nebesima! – uzvikne za sebe gospodin Beebe i s odobravanjem lupi dlanom po sjedalu bicikla. – Bila je to jedina nepromišljena stvar koju je ikad učinila. O, divnog li izbavljenja! – I nakon kratka razmišljanja laka srca svlada silazak obronkom prema Windy Corneru. Kuća je ponovno bila onakva kakva je trebala biti – zauvijek odsječena od Cecilova uobraženog svijeta. Saznao je da će gospođicu Minnie naći dolje u vrtu. Lucy je u salonu glasno svirala taktove Mozartove sonate. Trenutak je oklijevao, no sišao je u vrt kamo su ga i uputili.

Ondje je zatekao ožalošćeno društvo. Dan je bio vrlo vjetrovit i vjetar je svinuo i polomio dalije; gospođa Honeychurch, koja je izgledala ljutito, vezala ih je, a gospođica Bartlett, neprikladno odjevena, smetala joj je nudeći joj pomoć. Malo dalje stajali su Minnie i dječak koji je pomagao u vrtu – to je radno mjesto bilo novina nedavno preuzeta iz inozemstva – a svako je pridržavalo jedan kraj dugačke trake za vezanje.

– O, gospodine Beebe, kako ste? Bože, kako je sve uništeno! Pogledajte grimizne loptice mojih dalija, i kako vam vjetar vitla odorom, tlo je tako tvrdo da ni potporanj ne može ostati zaboden, a kočija je morala otići iako sam računala na to da će mi pomagati Powell, koji – svaka mu čast – zna povezati dalije kako treba.

Gospođa Honeychurch očito je bila slomljena.

– Dobar dan – reče gospođica Bartlett upućujući mu značajan pogled, kao da mu je davala do znanja da dalije nisu jedino što su jesenje bure uništile.

– Dođi, Lennie, dodaj mi povez – uzvikne gospođa Honeychurch. Dječak-pomagač u vrtu, koji nije znao što je povez, užasnuto je i ukipljeno stajao na stazi. Minnie je prišla svojem stricu i šapnula da su danas svi vrlo neugodni i da nije ona kriva što se povez za dalije kida po dužini umjesto po širini.

– Pođi sa mnom u šetnju – reče joj. – Već si im zadala dovoljno briga. Gospođo Honeychurch, nisam došao ni s kakvim posebnim razlogom. Ako se slažete, odvest ću je na čaj u Beehive Tavern.

– Ako baš morate, u redu. Ne škare, hvala ti, Charlotte, kad su mi već obje ruke zauzete… uopće ne sumnjam da će se narančasti kaktus slomiti prije nego što stignem do njega.

Gospodin Beebe, koji je bio stručnjak u olakšavanju situacija, pozvao je gospođicu Bartlett da im se pridruži u tom ugodnom izlasku.

– Da, Charlotte, mogu bez tebe… pođi; nemaš zbog čega ostati, ni u kući, ni vani.

Gospođica Bartlett reče da se je dužna pobrinuti za gredicu s dalijama, ali kad je svojim odbijanjem uzrujala sve osim Minnie, promijeni mišljenje pa pristajući uzruja i nju. Dok su se uspinjali vrtom srušio se narančasti kaktus, a zadnje što je gospodin Beebe vidio bio je prizor kako ga dječak-pomagač grli poput ljubavnika dok mu je tamnokosa glava uronjena u bogatstvo cvjetova.

– Užasno je što se cvijeće ovako polomilo – napomenuo je.

– Uvijek je užasno kad se u trenu uništi ono što je mjesecima obećavalo – izjavi gospođica Bartlett.

– Možda bismo gospođicu Honeychurch trebali poslati dolje k majci. Ili će željeti poći s nama?

– Mislim da je bolje ostaviti Lucy na miru da se bavi svojim stvarima.

– Ljuti su na gospođicu Honeychurch jer je zakasnila na doručak – šapne Minnie. – Floyd je otišao, i gospodin Vyse je otišao, a Freddy se ne želi igrati sa mnom. Zapravo, striče Arthure, kuća uopće nije ista ona kuća od jučer.

– Ne ponašaj se nadmeno – reče stric Arthur. – Idi obuti čizme.

Ušao je u salon gdje je Lucy i dalje s pažnjom svirala Mozartove sonate. Kad je ušao prestala je.

– Zdravo, kako ste? Gospođica Bartlett i Minnie idu sa mnom na čaj u Beehive Tavern. Hoćete li nam se pridružiti?

– Ne bih, hvala vam.

– U redu, nisam ni mislio da ćete biti oduševljeni.

Lucy se okrene prema klaviru i odsvira nekoliko akorda.

– Kako su osjećajne te sonate! – reče gospodin Beebe, iako ih je zapravo smatrao djetinjastima.

Lucy prijeđe na Schumanna.

– Gospođice Honeychurch!

– Izvolite.

– Sreo sam ih na brijegu. Vaš brat mi je rekao.

– Doista?

Zvučala je uzrujano. Gospodin Beebe osjećao se povrijeđenim jer je mislio da će joj biti drago što je saznao.

– Ne moram ni spomenuti da ću vijest zadržati za sebe.

– Majka, Charlotte, Cecil, Freddy, vi – odvrati Lucy odsviravši po jednu notu za svaku osobu koja je znala, a zatim odsvira šestu notu.

– Ako to smijem reći, uistinu mi je drago i siguran sam da ste ispravno postupili.

– Nadala sam se da će i drugi tako misliti, no čini se da nije tako.

– Opazio sam da gospođica Bartlett vašu odluku ne smatra mudrom.

– Kao ni majka. Majka je strašno nezadovoljna.

– Doista mi je žao zbog toga – reče gospodin Beebe suosjećajno.

Gospođa Honeychurch, koja je mrzila bilo kakve promjene, bila je uzrujana, ali ni približno onako kako je to pokušavala prikazati njezina kćer, i ustvari se samo nakratko razljutila. Bijaše to zapravo Lucyna varka kojom je pravdala svoju potištenost – varka koje sama nije bila svjesna jer je stupala ukorak s vojskom tame.

– Ni Freddyju nije po volji.

– Ipak, Freddy se nikad baš nije slagao s gospodinom Vyseom, zar ne? Stekao sam dojam da nije bio zadovoljan zarukama i osjećao je da bi ga mogle odvojiti od vas.

– Momci su tako čudni.

Kroz strop se moglo čuti kako se Minnie raspravlja s gospođicom Bartlett. Odlazak na čaj u Beehive Tavern očito je uključivao potpuno presvlačenje odjeće. Gospodin Beebe vidio je da Lucy ne želi razgovarati o svojem postupku – na što je imala pravo – i pošto joj je iskreno iskazao sućut, reče: – Primio sam jedno u ovom trenutku nevažno pismo od gospođica Alan. Zapravo sam zbog toga došao. Mislio sam da će vas sve zabaviti.

– Kako je to lijepo! – reče Lucy ravnodušno.

Samo da o nečem govori, počeo joj je čitati pismo. Nakon nekoliko riječi oči joj počnu odavati pozornost i ona ga ubrzo prekine riječima: – Putuju u inozemstvo? Kad odlaze?

– Koliko sam shvatio, idućeg tjedna.

– Je li Freddy možda rekao da će se odmah dovesti natrag?

– Ne, nije.

– Jer nadam se da neće tračati naokolo.

Dakle, željela je razgovarati o prekidu zaruka. Uvijek uslužan, spremio je pismo, ali ona odmah glasno uzvikne: – Oh, recite mi nešto više o gospođicama Alan! Kako je divno što će otputovati u inozemstvo!

– Volio bih da krenu iz Venecije i da plove teretnim parobrodom niz ilirsku obalu!

Srdačno se nasmijala.

– Divno! Voljela bih kad bi povele i mene.

– Zar ste se u Italiji zarazili putnom groznicom? Možda George Emerson ima pravo. On kaže da je Italija samo eufemizam za sudbinu.

– Ne, ne radi se o Italiji, nego o Konstantinopolu. Oduvijek sam željela otići u Konstantinopol. Konstantinopol je zapravo već Azija, zar ne?

Gospodin Beebe podsjeti je kako još uvijek nema velikih izgleda za odlazak u Konstantinopol i da je gospođicama Alan cilj posjetiti samo Atenu, „možda i Delfe, budu li ceste sigurne,“ ali to nije umanjilo njezin zanos. Oduvijek je željela otići u Grčku, a činilo se kako je sada to željela još i više. Iznenađen, vidio je da očito misli ozbiljno.

– Nisam znao da ste nakon događaja s vilom Cissie još uvijek u tako prijateljskim odnosima s gospođicama Alan.

– Ah, nije to ništa. Vjerujte mi, slučaj Cissie uopće mi nije važan, sve bih dala da pođem s njima.

– Hoće li vam majka dopustiti da otputujete tako brzo. Kod kuće ste jedva tri mjeseca.

– Mora mi dopustiti! – uzvikne Lucy s uzbuđenjem koje je sve više raslo. – Jednostavno moram otići. Moram. – Strašno uzbuđena provukla je prste kroz kosu. – Zar ne vidite da moram otići. Nisam to shvatila na vrijeme… i naravno, doista bih jako željela vidjeti Konstantinopol.

– Hoćete reći da stoga što ste prekinuli zaruke osjećate…

– Da, da, znala sam da ćete vi razumjeti.

Gospodin Beebe nije posve shvaćao. Zašto se gospođica Honeychurch ne bi mogla oporaviti u okrilju svoje obitelji? Cecil se očigledno dostojanstveno povukao i neće je uznemiravati. Onda odjednom shvati da bi joj upravo njezina obitelj mogla dosađivati. Nagovijesti joj tu misao, a ona spremno potvrdi njegove riječi.

– Da, naravno; trebam otići u Konstantinopol dok se ne naviknu na situaciju i dok se sve ne smiri.

– Prekid je, bojim se, bio vrlo neugodan – reče on nježno.

– Ne, ni najmanje. Cecil je zapravo bio vrlo ljubazan, samo – bolje da vam kažem svu istinu, budući da ste ponešto već čuli – u pitanju je to što je vrlo sklon naređivanju. Uvidjela sam da mi ne dopušta živjeti po vlastitoj volji. Želio me poboljšavati u osobinama u kojima se ne mogu poboljšati. Cecil ne dopušta ženi da sama odlučuje – zapravo, ne usuđuje se. Ah, govorim takve besmislice! Ali, to je ono što je bilo sporno.

– I sam sam tako zaključio dok sam promatrao gospodina Vysea, a shvatio sam i na temelju svega što znam o vama. Suosjećam i istinski se slažem. Toliko sam na vašoj strani da mi morate dopustiti malenu kritiku: vrijedi li zbog toga odjuriti u Grčku?

– Ali moram otići nekamo! – uzvikne. – Cijelo se jutro brinem, a sad mi se nudi rješenje. – Udarila je stisnutim pesnicama po koljenima i ponovila:

– Moram! Zbog budućeg odnosa s majkom i sveg onog novca koji je prošlog proljeća potrošila na mene. Svi imate o meni previsoko mišljenje. Voljela bih da niste tako ljubazni. – U tom trenu uđe gospođica Bartlett, a njezina se nervoza pojača. – Moram otići što dalje. Moram spoznati vlastite misli i kamo želim poći.

– Krenimo; brzo na čaj, čaj, čaj! – reče gospodin Beebe požurujući svoje gošće kroz ulazna vrata. Tako ih je brzo izveo da je zaboravio šešir. Kad se vratio da ga uzme začuo je, uz olakšanje i iznenađenje, glasne taktove Mozartove sonate.

– Ponovno svira – rekao je gospođici Bartlett.

– Lucy uvijek može svirati – odgovorila je kiselo.

– Doista smo zahvalni što ima tu sposobnost. Očito je vrlo zabrinuta, ali naravno, i mora biti. Sve znam. Brak je bio toliko blizu da je vjerojatno proživjela tešku unutarnju borbu prije nego što se uspjela odlučiti za prekid.

Gospođica Bartlett počela se vrpoljiti i on se pripremi na razgovor. Nikad nije uspio shvatiti gospođicu Bartlett. Kako je to sebi protumačio u Firenci, „još nepoznate dubine čudnovatih osobina, mada možda ne i smisla.“ No bila je toliko bezosjećajna da je morala biti pouzdana. Pretpostavljajući da je tako nije oklijevao razgovarati s njom o Lucy. Minnie je, na sreću, skupljala paprat.

Razgovor je počela riječima: – Bit će najbolje da se ne bavimo tom temom.

– Mislite?

– Najvažnije je da Summer Streetom ne kruže glasine. Bilo bi smrtno opasno kad bi se pojavila glasina o tome da je gospodin Vyse bio prisiljen otići u ovom trenutku.

Gospodin Beebe začuđeno podigne obrve. Smrt je snažna riječ – sigurno previše ozbiljna. Događaj je nedvojbeno bio tragičan. Reče: – Naravno, gospođica Honeychurch obznanit će to na svoj način, kad sama odluči. Freddy mi je rekao samo zato što je znao da ona neće imati ništa protiv.

– Znam – reče uljudno gospođica Bartlett. – Ipak, Freddy to nije smio reći čak ni vama. Čovjek ne može biti dovoljno oprezan.

– Naravno.

– Molim vas za potpunu tajnost. Slučajna riječ brbljavu prijatelju i…

– Svakako. – Bio je navikao na te nervozne stare cure i na pretjeranu važnost koju su pridavale riječima. Župnik živi usred mreže nevažnih tajni, povjeravanja i upozorenja, a što je mudriji, to će se njima manje baviti. Promijenit će temu kao što je to učinio gospodin Beebe veselo rekavši: – Je li vam se u posljednje vrijeme javio tko iz pansiona Bertolini? Vjerujem da ste ostali u kontaktu s gospođicom Lavish. Čudno je kako smo mi iz pansiona, koji smo se činili tako slučajno okupljenom grupom, ušli jedni drugima u živote. Dvoje, troje, četvero, šestero nas – ne, osmero; zaboravio sam Emersone – ostali smo manje ili više u vezi. Doista moramo napisati Signori preporuku.

Kako se gospođici Bartlett raj prijedlog nije svidio, penjali su se uzbrdo u tišini prekidanoj samo kad bi župnik imenovao kakvu vrstu paprati. Na vrhu su zastali. Otkako je prije sat vremena stajao na istom mjestu nebo se uznemirilo i davalo je zemlji izgled tragične veličanstvenosti kakva se rijetko viđa u Surreyu. Sivi oblaci jurišali su kroza slojeve bjeline koji su se širili, parali i polako otkidali dok kroz posljednje slojeve ne bi blago zasjalo plavetnilo što se gubilo. Ljeto se povlačilo. Vjetar je hučao, drveće je stenjalo, no buka se činila preslabom za ove velebne događaje na nebesima. Vrijeme se pogoršavalo, bunilo i divljalo, a salve anđeoske artiljerije kojima nebo popraćuje ovakve neprilike čini se prije prikladnima nego nadnaravnima. Pogled gospodina Beebea počivao je na Windy Corneru, gdje je Lucy sjedila vježbajući Mozartovu skladbu. Na usnama mu se nije pojavio osmjeh i on ponovno promijeni temu govoreći: – Neće nas dostići kiša, no smračit će se, zato požurimo. Prošle je noći bilo strašno mračno.

Oko pet sati stigli su u Beehive Tavern. Ova ugodna gostionica imala je verandu gdje su rado sjedili mladi i nepromišljeni, dok su gosti u zrelijim godinama tražili ugodniju, ulaštenu prostoriju i u udobnosti pili čaj za stolom. Gospodin Beebe vidio je da će gospođici Bartlett biti hladno bude li sjedila vani, dok će se Minnie dosađivati ako sjedne unutra pa je zato predložio kompromis. Djetetu će pružiti hranu kroz prozor. Tako je slučajno dobio priliku za razgovor o Lucynoj sudbini.

– Gospođice Bartlett, razmišljao sam – reče – i ako nemate ništa protiv, volio bih se vratiti onom našem razgovoru. – Ona se nakloni. – Nećemo o prošlosti. O tome znam malo, a još manje marim; posve sam siguran da situacija ide u prilog vašoj rođakinji. Postupila je ispravno i uzvišeno, a zbog svoje tankoćutne skromnosti tvrdi da imamo o njoj previsoko mišljenje. Okrenimo se budućnosti. Doista, što mislite o tom planu da otputuje u Grčku? – Opet je izvadio pismo. – Ne znam jeste li načuli, no želi se pridružiti gospođicama Alan u njihovom suludom pothvatu. Sve je to… ne mogu objasniti… pogrešno.

Gospođica Bartlett šutke je pročitala pismo, odložila ga; činilo se da oklijeva, a zatim ga je ponovno pročitala.

– Osobno ne vidim smisao toga.

Na njegovo zaprepaštenje ona odgovori: – Ne mogu se složiti s vama. U tome nazirem Lucyn spas.

– Doista? Zašto?

– Želi otići iz Windy Cornera.

– Znam… ali čini se tako čudnim, toliko joj nije nalik, bilo bi to nekako… htio sam reći, sebično.

– Uistinu je prirodno što nakon tako bolnih rasprava žudi za promjenom.

Ovo je očito bila jedna od onih stvari koje muški um ne shvaća. Gospodin Beebe uzvikne:

– To i ona kaže, a kako se još jedna dama slaže s njom, moram priznati da ste me donekle uvjerile. Možda mora doživjeti promjenu. Nemam sestara, stoga… ne shvaćam takve stvari. Ali zašto mora ići sve do Grčke?

– To je dobro pitanje – odvrati gospođica Bartlett koja je očito bila zainteresirana i gotovo je odbacila svoje uobičajeno okolišanje. – Zašto Grčka? (Što je Minnie, draga, želiš li džem?) Zašto ne Tunbridge Wells? Oh, Gospodine Beebe! Jutros sam s dragom Lucy vodila dugačak i silno naporan razgovor. Ne mogu joj pomoći. Ništa više neću reći. Možda sam već rekla previše. Trebala bih ušutjeti. Željela sam da provede šest mjeseci sa mnom u Tunbridge Wellsu, ali je odbila.

Gospodin Beebe nožem je nabadao mrvicu.

– Ali moji osjećaji nisu važni. I predobro znam da idem Lucy na živce. Naše je putovanje bilo promašaj. Željela je otići iz Firence, a kad smo stigle u Rim nije željela biti u Rimu i cijelo vrijeme osjećala sam da trošim novac njezine majke…

– Ipak, držimo se sad budućnosti – prekine je gospodin Beebe. – Želio bih da mi date savjet.

– U redu – reče Charlotte s prigušenom britkošću kakvu od nje još nije čuo, a koju je Lucy dobro poznavala. – Svakako ću se založiti za njezin odlazak u Grčku. Hoćete li i vi to učiniti?

Gospodin je Beebe razmišljao.

– To je uistinu nužno – nastavila je spustivši veo, šapćući kroz čipku strastveno, sa žarom koji ga je iznenadio. – Znam to… znam. – Spuštao se mrak, a on je osjećao da ova neobična žena doista nešto zna. – Ona više ni trenutka ne smije ostati ovdje i moramo šutjeti dok ne ode. Vjerujem da sluge ne znaju ništa. Poslije… no možda sam već rekla previše. Međutim, Lucy i ja same bespomoćne smo protiv gospođe Honeychurch. Uz vašu pomoć mogle bismo uspjeti. Inače…

– Inače…?

– Inače… – ponovila je kao da riječ u sebi sadržava ozbiljnu konačnost.

– Da, pomoći ću joj – reče svećenik čvrsto stisnuvši zube. – Hajde, pođimo sad natrag i dovedimo tu stvar u red.

Gospođica Bartlett počne ga obasipati kićenim zahvalama. Znak gostionice – košnica ravnomjerno nakićena pčelama [2] – škripala je vani na vjetru dok mu je zahvaljivala. Gospodin Beebe nije potpuno razumio situaciju, premda je nije ni želio shvatiti, kao ni na brzinu donijeti zaključak o „drugom muškarcu“, koji bi privukao kakav priprost um. Osjećao je tek da gospođica Bartlett zna za nekakav nejasan utjecaj kojeg se djevojka želi osloboditi, a koji je mogao biti prožet putenošću. I baš ga ja ova neodređenost potaknula da preuzme ulogu lutajućeg viteza odanog misiji spasitelja. Njegova vjera u celibat, tako prigušena, tako pažljivo skrivena ispod njegove tolerantnosti i obrazovanosti, sad je izronila na površinu i procvala poput kakva osjetljivog cvijeta. „Dobro čine oni koji uđu u brak, ali oni koji se suzdržavaju čine još bolje.“ Tako je glasilo njegovo uvjerenje i nikad nije čuo da su neke zaruke prekinute, a da pritom nije osjetio blago zadovoljstvo. U Lucynom slučaju taj je osjećaj bio pojačan nesklonošću prema Cecilu i bio je voljan uložiti dodatan trud – skloniti je od opasnosti dok ne bude mogla potvrditi svoju odluku o djevičanstvu. Taj je osjećaj bio vrlo tankoćutan i prilično slobodouman, a on ga nikada nije podijelio ni s jednim drugim likom u ovoj zavrzlami. Međutim, osjećaj je postojao i samo on objašnjava njegove kasnije postupke i njegov utjecaj na postupke drugih. Pakt koji je u gostionici sklopio s gospođicom Bartlett nije trebao pomoći samo Lucy, već i vjeri.

Požurili su kući kroza svijet sazdan od tame i sivila. Govorio je o općenitim temama: o tome kako Emersoni trebaju domaćicu; o slugama; talijanskim slugama; romanima o Italiji; o romanima koji imaju određenu svrhu; može li književnost utjecati na život? Windy Corner bio je osvijetljen. Gospođa Honeychurch, kojoj je sad pomagao Freddy, u vrtu se još uvijek borila za život svojeg cvijeća.

– Postaje previše mračno – reče bez nade. – To je rezultat odgađanja. Mogli smo znati da će se vrijeme ubrzo pogoršati; a sad još Lucy želi otići u Grčku. Ne znam kamo to ide ovaj svijet.

– Gospođo Honeychurch – reče gospodin Beebe – ona mora otputovati u Grčku. Dođite u kuću i razgovarajmo o tome. Prije svega, ljutite li se što je prekinula s Vyseom?

– Gospodine Beebe, zahvalna sam zbog toga… jednostavno sam zahvalna.

– I ja sam – reče Freddy.

– Dobro. Pođimo sada gore u kuću.

U blagovaonici su razgovarali pola sata.

Da se borila sama, Lucy ne bi nikad uspjela provesti u djelo plan o putovanju u Grčku. Bilo je skupo i drastično – obje te odlike njezina je majka prezirala. Ni Charlotte ne bi postigla uspjeh. Počast osobe dana pripala je gospodinu Beebeu. Svojim osjećajem za mjeru, zdravim razumom i utjecajem koji je imao kao svećenik – jer kao svećenik koji nije bio nepromišljen imao je velik utjecaj na gospođu Honeychurch – pridobio ju je za njihov naum.

– Ne shvaćam zbog čega bi putovanje u Grčku bilo nužno – reče ona – ali budući da vi shvaćate, vjerujem da je opravdano. Mora da je riječ o nečem što ne mogu razumjeti. Lucy! Recimo joj. Lucy!

– Svira klavir – reče gospodin Beebe.

Otvori vrata i začuje riječi pjesme:

Čar ljepote ti ne gledi…

– Nisam znao da gospođica Honeychurch i pjeva.

Dok se mačem pašu – sjedi,
Sjajno vino nemoj kušat…

– To je pjesma koju joj je dao Cecil. Kako su djevojke čudne!

– Jeste li nešto rekli?– dovikne Lucy i odmah prestane svirati.

– Sve je u redu, draga – reče gospođa Honeychurch nježno. Otišla je u salon, a gospodin Beebe čuo je kad je poljubila Lucy i rekla: – Žao mi je što sam se onako naljutila zbog Grčke, no bilo je to previše za mene nakon ovog s dalijama.

Glas pomalo grubo odvrati: – Hvala, majko; to doista nije važno.

– Osim toga, imaš pravo – slažem se s putovanjem u Grčku, možeš ići ako te gospođice Alan žele povesti sa sobom.

– Oh, divno! Puno ti hvala!

Ušao je i gospodin Beebe. Lucy je još uvijek sjedila za klavirom s rukama na tipkama. Bilo joj je drago, no on je očekivao veću radost. Majka se nadvila nad nju. Freddy, kojemu je pjevala, sjedio je na podu, naslonivši glavu na nju, držeći u ustima nepripaljenu lulu. Začudo, ova je grupica ljudi bila prelijepa. Podsjetila je gospodina Beebea, koji je volio umjetnost prošlih vremena, na omiljen slikarski motiv, santa conversazione, gdje skupina prisno povezanih ljudi međusobno razgovara o uzvišenim temama – motiv nije ni puten ni uzbudljiv i stoga ga današnja umjetnost zapostavlja. Zašto bi se Lucy uopće željela udati ili otputovati kad je kod kuće okružena takvim prijateljima?

Sjajno vino nemoj kušat,
Šuti kad su voljni slušat…

nastavila je ona pjevati.

– Evo gospodina Beebea.

– Gospodin Beebe zna koliko sam neotesana.

– To je divna i mudra pjesma – rekao je. – Nastavite.

– Nije baš izvrsna – rekla je ravnodušno. – Zaboravila sam zašto… zbog harmonije ili nečeg takvog.

– Pretpostavljam da nije napisana po strogim pravilima. Tako je divna.

– Melodija je sasvim dobra – reče Freddy. – Ali tekst je doista loš. Zašto od svega odustati?

– Govoriš takve gluposti! – reče njegova sestra.

Santa conversazione je prekinuta. Doista, nije postojao razlog zašto bi Lucy morala govoriti o Grčkoj ili mu zahvaliti što je uvjerio njezinu majku i stoga im on poželi laku noć. Freddy mu je na trijemu pripalio svjetiljku na biciklu odvrativši jednim od svojih uobičajeno radosnih izraza: – Ovo je bio dan i pol!

Kad se pjeva ti uzmakni…

– Pričekajte trenutak; završava pjesmu.

Niti rumen-zlato takni
Prazna srca, oka, ruke
Mirno živi, mri bez buke. [3]

– Volim ovakvo vrijeme – reče Freddy.

Gospodin Beebe otisne se u to vrijeme.

Dvije najvažnije činjenice bile su jasne. Ona se divno ponijela, a on joj je pomogao. Nije mogao očekivati da će svojom rukom navoditi čak i pojedinosti tako velike promjene u životu djevojke. Ako je ponekad bio nezadovoljan ili zbunjen, morao je to prihvatiti; odabrala je bolji put.

Prazna srca, oka, ruke…

Možda je pjesma taj „bolji put“ isticala pomalo presnažno. Bilo mu je donekle drago što je klavirska pratnja koja ga je lebdeći pratila – a koja mu nije izmaknula u hujanju naleta vjetra – doista potvrđivala Freddyjeve riječi blago kritizirajući riječi kojima je bila pridružena:

Prazna srca, oka, ruke
Mirno živi, mri bez buke.

Pa ipak. Windy Corner četvrti je put danas onako uspravan stajao pod njim – sada poput svjetionika u hučnoj plimi tame.

[1] „Čarna okna“, „pogubna mora“ i „vilinske zemlje“ reference su na „Odu slavuju“ Johna Keatsa (1795. – 1821.)

[2] eng. beehive, košnica

[3] Pjesma Lucy Ashton Waltera Scotta (1771. – 1832.) iz povijesnog romana The Bride of Lammermoor (1819.), koji je nadahnuo Donizettijevu operu Lucia di Lammermoor (1835.)