Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

SEDMO POGLAVLJE: VRAĆAJU SE

Cijelo poslijepodne dok su se uspinjali i spuštali niz obronak igrala se neka zamršena igra. Lucy je polako otkrivala o čemu je riječ i kako su se igrači točno rasporedili. Gospodin Eager ih je dočekao upitnim pogledom. Charlotte ga je živcirala svojim napadnim čavrljanjem. Gospodin Emerson tražio je sina i objasnili su mu kamo je krenuo tako da ga mogne pronaći. Gospodina Beebea, koji je sa žarom zadržavao neutralan stav, zamolili su da okupi skupinice kako bi svi krenuli kući. Vladao je opći osjećaj zbunjenosti i nesnalaženja. Među njima se nalazio Pan – ne onaj veliki bog Pan koji je proteklih dvije tisuće godina pokopan, već maleni Pan koji upravlja društvenim neprilikama i neuspjelim izletima. Gospodina Beebea svi su napustili, pa se u samoći poslužio sadržajem košarice za čaj koju je ponio kao ugodno iznenađenje. Gospođica Lavish izgubila je gospođicu Bartlett. Lucy je izgubila gospodina Eagera. Gospodin Emerson izgubio je Georgea. Gospođica Bartlett izgubila je četverokut nepromočiva platna. Faeton je poražen u igri.

Ova posljednja činjenica bila je neporeciva. Popeo se na kočijaševo sjedalo sav uzdrhtao, podignuta ovratnika, proričući da će ubrzo naići loše vrijeme.

– Krenimo odmah – reče im. – Signorino [1] će se vratiti pješke.

– Hodat će čitavim putem? Trebat će mu sati – odvrati gospodin Beebe.

– Očito hoće. Rekao sam mu da se nije pametno udaljiti. – Faeton nije htio nikog pogledati u oči; možda je poraz na njega djelovao osobito ponižavajuće. On sam vješto je igrao igru služeći se svim svojim instinktima dok su se ostali služili mrvicama intelekta. Sam je naslutio kako stvari stoje i kakvima bi želio da budu. Sam je protumačio poruku koju je Lucy prije pet dana primila s usana onog čovjeka na samrti. Perzefona, koja je pola života provela u grobu, također ju je mogla protumačiti. Ovim Englezima to nije polazilo za rukom. Oni su shvaćali tek polako i možda prekasno.

Ipak, kočijaševe misli, koliko god bile ispravne, rijetko utječu na živote njegovih poslodavaca. Od svih ljudi koji nisu bili saveznici gospođice Bartlett on je bio najsposobniji, ali i daleko najmanje opasan. Nakon što se vrate u grad on, njegova pronicljivost i zaključci više neće zamarati engleske dame. Naravno, bilo je to vrlo neugodno; gospođica Bartlett opazila je njegovu crnokosu glavu u grmlju; on bi iz toga mogao izmisliti krčmarsku priču, ali, na koncu konca, što mi imamo s krčmama? Prava napast nalazi se u salonu. Salonski ljudi bijahu ti o kojima je gospođica Bartlett razmišljala dok su se spuštali prema suncu što je blijedjelo. Lucy je sjedila pokraj nje; gospodin Eager sjedio im je sučelice pokušavajući uhvatiti njezin pogled; osjećao je neku nejasnu sumnju. Razgovarali su o Alessiju Baldovinettiju.

Kiša i tama pojaviše se istovremeno. Dame su se stisnule jedna uz drugu ispod krhkog suncobrana. Sijevnula je munja i gospođica Lavish, koja je bila nervozna, vrisne u kočiji ispred njihove. Kad je opet sijevnulo vrisnula je i Lucy. Gospodin Eager obrati joj se iznoseći znanstvene argumente:

– Hrabro, gospođice Honeychurch, budite hrabri i imajte vjere. Ako to smijem reći, ima nečeg gotovo bogohulnog u ovakvom osjećaju užasa prema prirodnim silama. Zar bismo doista trebali vjerovati da su svi ovi oblaci, sav ovaj neizmjerni električni naboj stvoreni samo sa svrhom da ubiju vas ili mene?

– Ne… naravno…

– Čak i sa znanstvenog gledišta izgledi da nas grom neće pogoditi ogromni su. Čelični noževi, jedini predmeti koji bi mogli privući električni naboj, nalaze se u drugoj kočiji. I svakako smo beskrajno sigurniji nego da idemo pješice. Samo hrabro… hrabro i imajte vjere.

Ispod pokrivača Lucy osjeti nježan stisak ruke svoje rođakinje. Ponekad je naša potreba za sućutnom gestom tako velika da ne marimo što ona točno znači ili koliko ćemo kasnije morati za nju platiti. Gospođica Bartlett ovim je pravovremenim stiskom postigla više no što bi joj to pošlo za rukom tijekom višesatnog poučavanja ili strogog ispitivanja. Kad su se obje kočije zaustavile na pola puta do Firence opet joj stisne ruku.

– Gospodine Eager! – poviče gospodin Beebe. – Treba nam vaša pomoć. Hoćete li nam prevoditi?

– George! – uzvikne gospodin Emerson. – Upitajte svog vozača u kojem je smjeru otišao George. Mladić bi se mogao izgubiti. Mogao bi poginuti.

– Pođite, gospodine Eager – reče gospođica Bartlett. – Nemojte ispitivati našeg vozača; od njega nema pomoći. Idite i pomozite sirotom gospodinu Beebeu… gotovo je mahnit.

– Mogao bi poginuti! – vikao je starac. – Mogao bi poginuti!

– Ovo je tipično ponašanje – reče kapelan izlazeći iz kočije. – Kad se suoče sa stvarnošću ovakva se vrsta ljudi uvijek slomi.

– Koliko on zna? – šapne Lucy čim su ostale same. – Charlotte, koliko gospodin Eager zna?

– Ništa najdraža; ne zna ništa. Ali… – pokaže na vozača – On zna sve. Najdraža, da mu štogod ponudimo? Da učinim to? – Izvukla je svoj novčanik. – Užasno je biti u dosluhu s ljudima niskog staleža. Sve je vidio. – Potapšala je Faetona po leđima svojim bedekerom i rekla: – Silenzio! [2] – te mu ponudila franak.

– Va bene [3] – odvratio je prihvativši novac. Za njega je ovakav završetak dana bio jednako prihvatljiv kao i bilo kakav drugi. Ali Lucy, moralna čistunka, razočarala se u njemu.

Cestom je odjeknula eksplozija. Grom je pogodio viseću tramvajsku žicu i jedan od velikih potpornja srušio se. Da se nisu zaustavili, možda su mogli biti povrijeđeni. Odlučili su to smatrati čudesnim spasom pa u tom metežu nahrupi poplava ljubavi i iskrenosti koja oplođuje svaki sat života. Sišli su s kočija i grlili jedni druge. Sreća primanja oprosta za počinjene greške bijaše jednaka sreći davanja oprosta. Na trenutak su shvatili beskrajne mogućnosti dobrote.

Stariji su se brzo pribrali. I na samom vrhuncu osjećajnosti znali su da takvo ponašanje ne priliči gospodi i damama. Gospođica Lavish izračunala je kako ih, čak i da nisu stali, ne bi zadesila nesreća. Gospodin Eager mrmljao je dobronamjernu molitvu. Ali vozači su još kilometrima mračne prljave ceste otvarali dušu šumskim vilama i svecima, a Lucy je svoju otvorila rođakinji.

– Charlotte, draga Charlotte, poljubi me. Poljubi me opet. Samo me ti možeš razumjeti. Upozorila si me da budem oprezna. A ja… mislila sam da se razvijam.

– Ne plači, najdraža. Smiri se.

– Bila sam svojeglava i lakomislena… gora no što znaš, puno gora. Jednom pokraj rijeke… Oh, ali on nije poginuo… on ne bi mogao nastradati, zar ne?

Ta misao poremeti njezino kajanje. Zapravo, oluja je bila najgora upravo uz cestu, ali budući da se ona našla u blizini opasnosti, vjerovala je kako su se i svi drugi našli u istoj situaciji.

– Vjerujem da ne bi. Uvijek se molimo da se takvo što ne dogodi.

– On je doista… mislim da se posve zbunio, baš kao što se to ranije i meni dogodilo. Ali ovaj put nisam kriva; želim da vjeruješ u to. Jednostavno sam skliznula u one ljubičice. Ne, želim biti posve iskrena. Pomalo sam ipak kriva. Zaokupile su me maštarije. Znaš, nebo je bilo zlatno, tlo posvuda plavo i na trenutak on je izgledao poput lika iz knjige.

– Lika iz knjige?

– Heroja… bogova… budalaste misli, kao da sam školarka.

– A zatim?

– Ali Charlotte, ti znaš što se zatim dogodilo.

Gospođica Bartlett je šutjela. Doista, trebao joj je bolji uvid u situaciju. S dozom razumijevanja nježno privuče k sebi svoju mladu rođakinju. U povratku Lucyino su tijelo sve vrijeme potresali duboki grcaji koje ništa nije moglo zaustaviti.

– Želim biti iskrena – šapnula je. – Tako je teško biti posve iskren.

– Nemoj se mučiti, najdraža. Pričekaj dok budeš smirenija. Razgovarat ćemo o tome u mojoj sobi prije odlaska na spavanje.

Tako su u kočiji ušle u grad držeći se za ruke. Djevojku je užasnulo kad je shvatila koliko su se osjećaji drugih smirili. Oluja je prestala i gospodin Emerson bio je manje zabrinut za svojeg sina. Gospodin Beebe opet je bio dobre volje, a gospodin Eager već je korio gospođicu Lavish. Bila je sigurna što osjeća Charlotte – Charlotte čija je vanjština skrivala veliku pronicljivost i ljubav.

Raskoš otvaranja duše činila ju je gotovo sretnom tijekom duge večeri. Nije toliko razmišljala o onome što se dogodilo, koliko o tome kako bi to trebala opisati. Svojoj rođakinji mora pažljivo izložiti sve svoje dojmove, grč odvažnosti, trenutke nerazumne sreće, tajanstveno nezadovoljstvo i one će ih zajedno, u divnom povjerenju, sve razmrsiti i protumačiti.

Pomisli: „Napokon ću razumjeti sebe. Više me neće mučiti stvari koje naiđu niotkuda i čije mi je značenje nepoznato.“

Gospođica Alan zamoli je da zasvira. Ona oštro odbije. Glazba joj se činila djetinjastom zabavom. Sjela je blizu svoje rođakinje koja je s hvalevrijednom strpljivošću slušala dugu priču o izgubljenoj prtljazi. Kad je završila, ona je nadmaši svojom pričom o istoj temi. Lucy je zbog odugovlačenja postala prilično razdražena. Uzalud je pokušavala prekinuti ili barem ubrzati priču. Tek je u kasnim satima gospođica Bartlett ponovo došla do svoje prtljage te je svojim uobičajenim blago prijekornim tonom mogla reći:

– Eto draga, u svakom slučaju, spremna sam za zemlju snova. Dođi u moju sobu i dobro ću ti iščetkati kosu.

Donekle je svečano zatvorila vrata sobe i postavila stolac od trske za djevojku. Gospođica Bartlett zatim reče:

– Dakle, što nam je činiti?

Nije bila spremna na to pitanje. Nije ni pomislila da će morati išta učiniti. Jedino s čim je računala bilo je to da će potanko iznijeti svoje osjećaje.

– Da, što treba učiniti? Najdraža, to je stvar koju jedino sama možeš riješiti.

Kiša se slijevala niz crne prozore, a prostrana soba bijaše vlažna i prohladna. Jedna svijeća gorjela je trepereći na ladičaru pored tokice gospođice Bartlett koja je bacala čudovišne i groteskne sjene na zaključana vrata. Tramvaj zaurla prolazeći u mraku, a Lucy osjeti neobjašnjivu tugu, iako su joj oči davno ostale bez suza. Podigne pogled prema stropu gdje su grifoni i fagoti bili bezbojni i nejasni, puko oličenje duhova radosti.

– Kiša pada već gotovo četiri sata – reče napokon.

Gospođica Bartlett nije obratila pažnju na ovu napomenu.

– Što predlažeš da učinimo kako bismo ga ušutkale?

– Kočijaša?

– Ne, draga moja djevojčice: gospodina Georgea Emersona.

Lucy je stala koračati gore-dolje po sobi.

– Ne razumijem – reče na kraju.

Dobro je razumjela, ali više nije željela biti posve iskrena.

– Kako ćeš ga spriječiti da priča o tome?

– Imam osjećaj da je govorkanje nešto što on nikad ne bi učinio.

– I ja sam ga sklona pozitivno ocijeniti. Ali nažalost, već sam susrela takvu vrstu muškaraca. Oni svoje podvige rijetko zadrže za sebe.

– Podvige? – uzvikne Lucy trgnuvši se zbog te užasne riječi u množini.

– Sirotice moja, zar si mislila da mu je to prvi put? Dođi ovamo i poslušaj me. Ovo zaključujem samo iz njegovih osobnih izjava. Sjećaš li se onog dana kad je za ručkom raspravljao s gospođicom Alan kako je naklonost prema jednoj osobi razlog više da se bude sklon i drugoj osobi?

– Da – reče Lucy kojoj se tada taj argument svidio.

– Pa, ja nisam čistunka. Nema potrebe nazivati ga pokvarenim mladićem, ali očito je posve neotesan. Ako želiš, pripišimo to njegovom lošem porijeklu i obrazovanju, ali to ne daje odgovor na naše pitanje. Što predlažeš da treba učiniti?

Lucy sine ideja, koja se, da je se dosjetila ranije i usvojila je, mogla pokazati pobjedonosnom.

– Predlažem da razgovaram s njim – reče.

Gospođica Bartlett ispusti krik istinske strepnje.

– Znaš, Charlotte, tvoja dobrota… nikad je neću zaboraviti. Ali kao što si rekla… to jest moja stvar. Moja i njegova.

– I ti ćeš ga moliti, preklinjati za šutnju?

– Ne, naravno. Neće biti nikakvih problema. Što god ga pitaš on odgovori sa da ili ne i to je sve. Ranije sam ga se plašila, ali sad se više nimalo ne bojim.

– Ali, draga, bojimo ga se zbog tebe. Tako si mlada i neiskusna, živjela si među tako dobrim ljudima da ne možeš zamisliti kakvi mogu biti muškarci… kako se mogu nemilosrdno naslađivati vrijeđanjem žene koju pripadnice njezina spola ne štite niti joj priskaču u pomoć. Na primjer, da danas poslije podne nisam došla, što bi se dogodilo?

– Ne mogu to pretpostaviti – reče Lucy ozbiljno.

Nešto u njezinu glasu potakne gospođicu Bartlett da žustrije ponovi pitanje.

– Što bi se dogodilo da nisam došla?

– Ne mogu to pretpostaviti – ponovi Lucy.

– Kad te uvrijedio, kako bi mu odvratila?

– Nisam imala vremena razmišljati. Ti si došla.

– Da, ali zar mi nećeš sada reći što bi učinila?

– Trebala sam… – zastala je u pola rečenice. Prišla je prozoru s kojeg je kapala kiša i napeto se zagledala u tamu. Nije mogla zamisliti što bi učinila.

– Odmakni se od prozora, draga – reče gospođica Bartlett. – Vidjet će te s ulice.

Lucy posluša. Bila je u vlasti svoje rođakinje. Nije mogla promijeniti ton samoponiženja u kojem je započela. Ni jedna više nije spomenula njezin prijedlog da bi trebala razgovarati s Georgeom i s njim pronaći rješenje, kakvo god ono bilo.

Gospođicu Bartlett obuzme tuga.

– Ah, da je ovdje bar jedan pravi muškarac! Ti i ja, mi smo samo dvije žene. Gospodin Beebe je nemoćan. Tu je gospodin Eager, ali u njega nemaš povjerenja. O, da nam je ovdje tvoj brat! Mlad je, ali znam da bi uvreda njegovoj sestri probudila u njemu lava. Hvala Bogu, kavalirština još nije izumrla. Još uvijek postoje malobrojni muškarci koji poštuju žene.

Dok je govorila skinula je prstenove, nosila ih je nekoliko, i poredala ih po jastučiću za igle. Zatim je puhnula u rukavice i rekla:

– Bit će naporno uhvatiti jutarnji vlak, ali moramo pokušati.

– Kakav vlak?

– Vlak za Rim. – Prijekorno je pogledala u svoje rukavice.

Djevojka je vijest primila ležerno, kao što joj je i priopćena.

– Kad kreće vlak za Rim?

– U osam sati.

– Signora Bertolini će se uzrujati.

– S tim moramo računati – reče gospođica Bartlett ne želeći reći da je već najavila njihov odlazak.

– Natjerat će nas da platimo boravak u pansionu za cijeli tjedan.

– Očekujem da hoće. Ipak, bit će nam mnogo udobnije u hotelu Vyseovih. Ne poslužuju li ondje popodnevni čaj besplatno?

– Da, ali vino se plaća posebno.

Nakon te napomene ostala je nepomična i tiha. Pred iscrpljenim joj je očima Charlotte treperila i bubrila poput sablasne prikaze u snu. Počele su razvrstavati odjeću za pakiranje, jer nisu smjele gubiti vrijeme ako su željele uhvatiti vlak za Rim. Lucy, nakon što je opomenuta, stala je hodati od jedne sobe do druge, svjesnija neugode pakiranja pri svjetlu svijeće nego diskretne patnje. Charlotte, koja nije imala smisla za praktičnost: klečala je pokraj praznog kovčega i uzalud se trudila napuniti ga knjigama različitih debljina i veličina. Ispustila je dva-tri uzdaha jer su je zbog sagnutog položaja boljela leđa te je, usprkos svoj svojoj suzdržanosti, osjećala da stari. Djevojka ju je čula dok je ulazila u sobu i obuze je jedan od onih osjećajnih poriva kojima nikad nije mogla odrediti uzrok. Osjeti samo da bi svijeća gorjela bolje, da bi pakiranje išlo lakše i da bi svijet bio sretniji kad bi samo mogla dati i primiti malo ljudske ljubavi. Taj joj se poriv ponekad javljao i prije toga dana, ali nikad toliko snažno. Kleknula je pokraj svoje rođakinje i zagrlila je.

Gospođica Bartlett nježno i s toplinom uzvrati zagrljaj. Ali ona nije bila glupa i dobro je znala da je Lucy ne voli, već joj treba njezina ljubav. Zato zloslutnim tonom nakon duge stanke reče:

– Lucy, najdraža, kako ćeš mi ikad oprostiti?

Lucy odmah zauzme obrambeni stav, jer je iz gorkog iskustva znala što znači oprostiti gospođici Bartlett. Njezin osjećaj splasne, malo popusti zagrljaj i reče:

– Draga Charlotte, kako to mislite? Kao da vam imam što oprostiti!

– Imaš mnogo toga, a i sama sebi moram dosta toga oprostiti. Dobro znam koliko te gnjavim na svakom koraku.

– Ali ne…

Gospođica Bartlett zauzme svoju omiljenu ulogu, onu prerano ostarjele mučenice.

– Ah, ali tako je! Osjećam da se ovo naše zajedničko putovanje teško može smatrati uspješnim koliko sam se nadala. Mogla sam znati da to neće biti. Ti želiš nekog mlađeg i snažnijeg i nekog s kim imaš više toga zajedničkog. Ja sam previše nezanimljiva i staromodna – mogu poslužiti samo da ti spakiram i raspakiram stvari.

– Molim vas…

– Jedina mi je utjeha to što si pronašla ljude koji ti više odgovaraju i što si me često mogla ostaviti u pansionu. Ja imam svoje ništavne nazore o tome što bi dama trebala činiti, ali nadam se da ti ih nisam nametala više no što je bilo nužno. U svakom slučaju, ti imaš svoje mišljenje o ovim našim sobama.

– Nemojte tako govoriti – reče Lucy blago.

I dalje se usrdno nadala da ona i Charlotte vole jedna drugu srcem i dušom. Nastavile su s pakiranjem u tišini.

– Beskorisna sam – reče gospođica Bartlett dok se mučila s remenjem Lucyna kovčega umjesto da veže svoj. – Nisam te uspjela usrećiti; nisam ispunila svoju dužnost prema tvojoj majci. Ona je bila prema meni tako velikodušna; nakon ove katastrofe više je nikad neću moći pogledati u oči.

– Ali majka će razumjeti. Niste vi krivi za ovu nepriliku, a i ne radi se o katastrofi.

– Kriva sam i to jest katastrofa. Nikad mi neće oprostiti – i to s pravom. Na primjer, otkud mi pravo sprijateljiti se s gospođicom Lavish?

– Imali ste svako pravo to učiniti.

– Dok sam bila ovdje za tvoje dobro? Ako sam ti dodijavala, jednako je tako istina i da sam te zanemarivala. Tvoja će majka to uvidjeti jasno poput mene kad joj ispričaš.

Iz kukavičke želje da popravi situaciju Lucy reče:

– Zašto bi majka za to trebala znati?

– Ali, zar joj ti ne govoriš o svemu?

– U načelu, da.

– Ne usuđujem se narušavati vaše povjerenje. U tome ima nečeg svetog. Osim ako osjećaš da je to nešto što bi joj mogla prešutjeti.

Djevojka se nije željela toliko poniziti.

– Rekla bih joj, naravno. Ali ako bi vas ona i za što krivila obećavam da neću, doista sam voljna šutjeti. Nikada neću govoriti o tome ni njoj ni bilo kome drugome.

Njezino obećanje naglo okonča ovaj razvučeni razgovor. Gospođica Bartlett žustro je i lagano poljubi u oba obraza, zaželi joj laku noć i pošalje je u njezinu sobu. U trenu je osnovni problem gurnut u pozadinu. Činilo se kako se George sve vrijeme ponašao poput hulje; možda je to stav koji će na kraju usvojiti. Zasad ga nije ni okrivila ni oslobodila; nije ga osuđivala. U trenutku kad ga se spremala osuditi umiješao se glas njezine rođakinje i otada gospođica Bartlett bijaše uvijek ta koja je dominirala; gospođica Bartlett, koju se čak i sad kroz pukotinu pregradnog zida moglo čuti kako uzdiše; gospođica Bartlett, koja uistinu nije bila ni popustljiva, ni ponizna, ni nedosljedna. Postupala je poput velika umjetnika; neko je vrijeme – zapravo godinama – bila beznačajna, ali je na kraju djevojci predstavila cjelovitu sliku neveselog svijeta bez ljubavi u kojem mladi srljaju u propast dok ne postanu pametniji – svijeta ispunjenog sramom, obilježenog opreznošću i zaprekama koje mogu otkloniti zlo, ali za koje se čini da ne donose dobro, ako ćemo suditi po onima koji su se ovim načelima najviše služili.

Lucy je patila od najtužnije nepravde koju je ovaj svijet dosad otkrio: njezina je iskrenost, njezina žudnja za naklonošću i ljubavi iskorištena za stjecanje diplomatske koristi. Takva se nepravda ne zaboravlja lako. Nikada se više neće otvoriti bez pomnog razmatranja i opreza da ne bude odbačena. A takva nepravda može imati razoran učinak na dušu.

Zvono zazvoni na ulaznim vratima i ona krene prema prozorskim kapcima. Prije nego što im je prišla oklijevala je, okrenula se i puhnuvši ugasila svijeću. Zbog toga, premda je vidjela muškarca kako stoji dolje na kiši, on, iako je pogledao u vis, nije vidio nju.

Kako bi došao do svoje sobe morao je proći pored njezine. Još uvijek je bila odjevena. Padne joj na pamet da bi se mogla iskrasti u hodnik i samo reći da ide prije nego što će on ustati i da je njihov neobičan odnos time završen.

Nikad nije dokazano bi li se usudila to učiniti. U odlučnom trenutku gospođica Bartlett otvorila je vrata svoje sobe i začuo se njezin glas:

– Gospodine Emersone, molim vas, željela bih razgovarati s vama u salonu.

Ubrzo se ponovno začuju njihovi koraci i gospođica Bartlett reče:

– Laku noć, gospodine Emersone.

Jedini odgovor bijaše njegovo teško, umorno disanje; zaštitnica je obavila svoj posao.

Lucy glasno poviče:

– Nije istina. Sve ono ne može biti istina. Ne želim biti smušena. Želim što prije odrasti.

Gospođica Bartlett kucne o zid.

– Odmah u krevet, draga. Moraš se dobro odmoriti.

Ujutro su krenule u Rim.