Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

PRVO POGLAVLJE: BERTOLINI

– Signora [1] to nije smjela učiniti – reče gospođica Bartlett. – Doista to nije smjela učiniti. Obećala nam je sobe s pogledom okrenute prema jugu i jednu pokraj druge, a ove su sobe na sjevernoj strani, gledaju na dvorište i prilično su udaljene. Oh, Lucy!

– I još taj njezin kokni! – odvrati Lucy koju je dodatno rastužio Signorin neočekivani izgovor. – Ovo bi mogao biti i London. – Pogleda Engleze koji su sjedili za stolom u dva reda, redenik bijelih boca vode i crvenih boca vina što se protezao između njih, bogato uokvirene portrete pokojne kraljice i pokojnog slavnog pjesnika koji su visjeli iza njih i poruku anglikanske crkve (riječi velečasnog Cuthberta Eagera, oksfordskog magistra znanosti), što je osim slika bio jedini ukras na zidu. – Charlotte, nemate li i vi osjećaj da bismo mogle biti u Londonu? Jedva mogu vjerovati da se odmah iza vrata nalazi toliko drugih stvari. To je vjerojatno zbog velikog umora.

– Od ovog je mesa sigurno pripremana juha – reče gospođica Bartlett, spuštajući viljušku.

– Tako bih željela vidjeti Arno. Sobe koje nam je Signora obećala u svom pismu gledale bi na Arno. Signora doista nije smjela ovako postupiti. Ah, to je sramotno.

– Meni je kakav god kutak po volji – nastavi gospođica Bartlett. – Ali doista nije u redu da ti ostaneš bez pogleda.

Lucy osjeti da se ponijela sebično. – Charlotte, ne smijete me razmaziti, naravno da i vi morate imati pogled na Arno. Doista to mislim. Prva slobodna soba s pročelja…

– Ti je moraš dobiti – reče gospođica Bartlett, čije je putne troškove dijelom platila Lucyna majka – bilo je to dobročinstvo na koje je često s taktom aludirala.

– Ne, ne, vi je morate uzeti.

– Ostajem pri svome. Lucy, tvoja majka nikad mi ne bi oprostila.

– Nikad ne bi oprostila meni.

Glasovi dama postajali su sve življi i – tužnoj istini za volju – pomalo svadljivi. Bile su umorne i prepirale su se pod krinkom nesebičnosti. Nekoliko njihovih susjeda izmijenilo je poglede, a jedan od njih – jedan od loše odgojenih ljudi kakvi se sreću u inozemstvu – nagnuo se preko stola i nasilno umiješao u njihovu raspravu. Reče:

– Ja imam pogled, ja imam pogled.

Gospođica se Bartlett trgne. Bilo je uobičajeno da ih ljudi u pansionu dan ili dva promatraju prije nego što im se obrate, a često ne bi otkrili jesu li podobne za razgovor dok ne bi otišle. Znala je da je čovjek koji im se nametnuo loše odgojen još i prije nego što ga je okrznula pogledom. Bio je to starac krupne građe, iskrena, obrijana lica s velikim očima. U tim je očima bilo nečeg djetinjeg, iako to nije bila staračka podjetinjenost. Gospođica Bartlett trudila se dokučiti taj izraz dok joj se pogled spuštao na njegovu odjeću. Nije joj se svidjela. Vjerojatno se pokušavao zbližiti s njima prije nego što one to i shvate. Stoga se, kad joj se obratio, pretvarala da je zbunjena, a tad reče:

– Pogled? Aha, pogled! Kako je lijepo imati pogled!

– Ovo je moj sin – reče starac. – Zove se George. I njegova soba ima pogled.

– Oh – reče gospođica Bartlett, prekinuvši Lucy, koja se upravo spremala progovoriti.

– Želim reći – nastavio je, – da možete uzeti naše sobe, a mi ćemo uzeti vaše. Zamijenit ćemo se.

Ovo je užasnulo turiste koji su pripadali staležu dobro odgojenih ljudi i oni su suosjećali s novim gošćama. U odgovor, gospođica Bartlett otvori usta najmanje što je mogla i reče:

– Puno vam hvala, doista, ali to ne dolazi u obzir.

– Zašto? – upita starac držeći obje šake na stolu stisnute u pesnice.

– Jer takvo što uopće ne dolazi u obzir. Hvala vam.

– Znate, ne volimo uzimati… – počela je Lucy. Njezina rođakinja opet je prekine.

– Ali zašto? – uporno će on. – Žene vole lijepe vidike, muškarcima to nije važno.

On lupi pesnicama o stol poput zločesta djeteta i okrene se prema sinu govoreći: – George, uvjeri ih!

– Očito je da bi trebale uzeti sobe – reče sin. – Nemam što dodati.

Dok je govorio nije gledao dame, ali glas mu je zvučao zbunjeno i tužno. I Lucy je bila zbunjena, no shvatila je da su se našli u situaciji poznatoj kao „ružna scena“ i imala je čudan osjećaj da se sukob, kad god ti neodgojeni turisti progovore, sve više širi i produbljuje, do trena kad se više ne radi o sobama i pogledima, već o… eto, nekim posve drugačijim stvarima, čije postojanje ranije nije uočila. Starac je sad gotovo divlje napadao gospođicu Bartlett: „Zašto se ne bi zamijenila?“, „Čemu uopće može prigovoriti?“, „Oni bi se iselili za pola sata“.

Gospođica Bartlett, iako vješta u nijansiranju razgovora, bila je nemoćna pred tim surovim ponašanjem. Bilo je nemoguće prekoriti nekoga tko je toliki prostak. Lice joj se crvenilo od nezadovoljstva. Pogledala je uokolo kao da govori: „Zar ste svi takvi?“, a dvije sitne starije dame koje su sjedile dalje za stolom s maramama prebačenim preko naslona stolaca uzvrate pogled jasno joj poručujući: „Mi nismo, mi smo uljuđene“.

– Pojedi večeru, draga – reče ona Lucy i opet poče prevrtati meso kojeg se ranije odrekla.

Lucy promrmlja kako se ljudi koji im sjede nasuprot čine vrlo čudnima.

– Pojedi večeru, draga. Ovaj je pansion promašaj. Sutra ćemo promijeniti smještaj.

Tek što je izrekla ovu okrutnu odluku, predomisli se. Zavjese na kraju prostorije razmaknu se otkrivši svećenika, zdepastog, ali privlačnog, koji požuri naprijed kako bi zauzeo mjesto za stolom, veselo se ispričavajući što kasni. Lucy, koja još nije bila usvojila društvene norme ponašanja, odmah ustane uzvikujući:

– Oh, oh, pa to je gospodin Beebe! O, kako je to divno! O, Charlotte, sad moramo ostati koliko god sobe bile loše. Oh!

Gospođica Bartlett doda suzdržanijim tonom:

– Kako ste, gospodine Beebe? Vjerujem da nas se više ne sjećate: gospođica Bartlett i gospođica Honeychurch. Bile smo u Tunbridge Wellsu kad ste onog strašno hladnog Uskrsa pomagali vikaru Crkve svetog Petra.

Svećenik, koji je odavao raspoloženje čovjeka na odmoru, nije se sjećao dama onako jasno kao što su se one sjećale njega, ali im je ljubazno prišao prihvativši sjesti na stolac koji mu je pokazala Lucy.

– Tako mi je drago što vas vidim – reče djevojka koja je bila u stanju duhovnog gladovanja i rado bi se bila družila i s konobarom kad bi joj njezina rođakinja to dopustila.

– Zamislite kako je svijet malen. Sve je ovo još neobičnije zbog Summer Streeta.

– Gospođica Honeychurch živi u župi Summer Street – reče gospođica Bartlett pojašnjavajući praznine – i u razgovoru mi je spomenula da ste upravo prihvatili službu…

– Da, majka mi je to javila prošlog tjedna. Nije znala da sam vas upoznala u Tunbridge Wellsu, no odmah sam joj otpisala i rekla da je gospodin Beebe…

– Točno – reče svećenik. – U lipnju se selim u rektorat u Summer Streetu. Imam sreće što su me imenovali u tako krasan kraj.

– Oh, kako mi je drago. Naša je kuća poznata pod imenom Windy Corner [2].

Gospodin Beebe se nakloni.

– Uglavnom, u njoj živimo majka, moj brat i ja, iako njega ne vodimo baš često u crkvu… hoću reći, crkva je prilično daleko.

– Lucy, najdraža, dopusti gospodinu Beebeu da povečera.

– Večeram, hvala vam, i jelo mi prija.

Bilo bi mu draže razgovarati s Lucy, čijeg se sviranja sjećao, nego s gospođicom Bartlett, koja je vjerojatno pamtila njegove propovjedi. Upitao je djevojku poznaje li dobro Firencu i dobio ponešto opširan odgovor da je tamo prvi put. Zadovoljstvo je dati savjet onima koji su tek stigli, a on je bio za to prava osoba.

– Nemojte zanemariti okolicu – bio je zaključak njegovih uputa. – Prvog lijepog popodneva odvezite se u Fiesole, i to kroz Sattignano ili nekim sličnim putem.

– Ne! – uzvikne glas na čelu stola. – Griješite, gospodine Beebe. Prvog lijepog popodneva vaše dame moraju u Prato [3].

– Ova dama izgleda tako pametno – šapne gospođica Bartlett svojoj rođakinji. – Imamo sreće.

I doista, zapljusnula ih je savršena bujica informacija. Ljudi se im govorili što trebaju vidjeti i kada, kako zaustaviti električni tramvaj, kako se riješiti prosjaka, koliko dati za bugačicu za pergamente i koliko će im ovo mjesto prirasti srcu. Stanovnici pansiona Bertolini gotovo su oduševljeno odlučili kako one udovoljavaju da ih se uključi u razgovor. Kamo god bi pogledale ljubazne dame su se osmjehivale i dovikivale im, a sve ih je nadglasavao glas pametne dame koja je uzvikivala:

– Prato! Moraju obići Prato! To je mjesto tako dražesno zapušteno da se to ne može izraziti riječima. Volim ga; kao što znate, uživam u odbacivanju zabrana koje nam nameće ugled.

Mladić koji se zvao George pogleda pametnu damu, a zatim se zlovoljno vrati jelu na tanjuru. On i njegov otac očito nisu povoljno ocijenjeni za razgovor. Lucy usred svog uspjeha pronađe vremena poželjeti da jesu. Nije joj činilo dodatno zadovoljstvo kad bi tko bio prezren, i nakon što je ustala kako bi pošla okrenula se i lagano, nervozno naklonila dvojici odbačenih gostiju. Otac to nije opazio, sin je vidio, ali joj nije uzvratio naklonom, već je podigao obrve i nasmiješio se; činilo se kao da se smiješi kroz nešto.

Požurila je za svojom rođakinjom koja je već nestala iza zavjesa – zavjesa što bi čovjeka tresnule po licu i koje su se činile teškima ne samo zbog težine platna. Iza njih je stajala prevrtljiva signora klanjajući se svojim gostima, želeći im ugodnu večer, a u tome su joj pomagali ‘Enery, njezin dječaćić i Victorier [4], njezina kći. Bila je to neobična, malena predstava, taj pokušaj koknija da dočaraju južnjačku ljupkost i ljubaznost, a još je čudniji bio salon koji se trudio nadmašiti solidnu udobnost kakva bloomsburyjskog [5] pansiona. Zar je ovo doista bila Italija?

Gospođica Bartlett već je sjedila na tvrdo podstavljenom naslonjaču koji je bojom i oblikom nalikovao rajčici. Razgovarala je s gospodinom Beebeom, a dok je govorila njezina se dugačka, uska glava polako i ravnomjerno zibala naprijed-natrag kao da njome razbija kakvu nevidljivu prepreku.

– Beskrajno smo vam zahvalne – rekla je. – Prva je večer tako važna. Dok niste stigli četvrt sata bile smo izložene osobitoj neugodnosti.

On reče da mu je žao.

– Znate li slučajno ime starca koji je tijekom večere sjedio preko puta?

– Emerson.

– Je li on vaš prijatelj?

– U prijateljskim smo odnosima – onoliko koliko to ljudi jesu u pansionima.

– Onda neću reći više ništa.

Gospodin Beebe je blago potakne i ona reče nešto više.

– Ja sam zapravo pratilja svoje mlade rođakinje Lucy i bila bi ozbiljna stvar kad bih joj stvorila obveze prema ljudima o kojima ne znamo ništa – zaključi. – Njegovo je ponašanje bilo pomalo nedolično. Nadam se da sam postupila kako je najbolje.

– Ponijeli ste se vrlo prirodno – reče. Činilo se da razmišlja, a za nekoliko trenutaka doda: – Isto tako mislim da ne bi bilo mnogo štete ni da ste prihvatili.

– Ne bi bilo štete, naravno. Ali ne možemo si stvarati obveze.

– On je vrlo neobičan čovjek – odvrati gospodin Beebe. Opet je oklijevao, a tad reče blago: – Mislim da ne bi iskoristio vaš pristanak, niti bi očekivao da pokažete zahvalnost. On ima vrlinu – ako to jest vrlina – da govori točno ono što misli. Ima sobe do kojih mu nije stalo i misli da bi vama više značile. Nije razmišljao o tome da vam stvori obvezu niti je razmišljao ponaša li se pristojno. Tako je teško – barem je meni teško – shvatiti ljude koji govore istinu.

Lucy je bila zadovoljna i reče: – Nadala sam se da je on drag čovjek, uvijek se nadam da će ljudi imati dobre namjere.

– Vjerujem da je drag; drag i zamoran. Različit sam od njega u gotovo svakom pogledu koji je imalo važan, pa tako očekujem – štoviše, nadam se – da ćete i vi biti drukčiji. Ali on je od one vrste ljudi s kojima se čovjek prije ne slaže, nego što ih osuđuje. Kad je tek stigao, nije čudo da su mu ljudi okrenuli leđa. Nema takta i ne ponaša se uglađeno – time ne mislim reći da je neuljudan – a svoja uvjerenja ne želi zadržati za sebe. Skoro smo se požalili na njega našoj snuždenoj Signori, no drago mi je što mogu reći da smo od toga odustali.

– Trebam li po tome zaključiti da je socijalist? – upita gospođica Bartlett. Gospodin Beebe potvrdi ovaj prikladan naziv, a usne mu blago zadrhte.

– A vjerojatno je i svog sina odgojio da bude socijalist?

– Jedva poznajem Georgea, jer još nije naučio kako razgovarati s ljudima. Čini se simpatičnim i mislim da je pametan. Naravno, ima sve manire svog oca, a posve je moguće da je i on socijalist.

– Oh, puno mi je lakše što ste mi to rekli – reče gospođica Bartlett. – Dakle, mislite li da sam ipak trebala prihvatiti njihovu ponudu? i da sam se ponijela uskogrudno i sumnjičavo?

– Ne, nikako – odgovorio je. – Uopće to nisam rekao.

– Ali ne bih li se svakako trebala ispričati zbog svog očito neuljudnog ponašanja?

Odvratio je pomalo razdražljivo da je to posve nepotrebno i ustao krenuvši prema sobi za pušenje.

– Jesam li mu dosađivala? – upita gospođica Bartlett čim ga se više nije bilo na vidiku. – Zašto si samo šutjela, Lucy? Sigurna sam da su mu draži mlađi ljudi. Nadam se da ga nisam prisvojila samo za sebe. Ponadala sam se da će cijelu večer razgovarati s tobom, kao i za vrijeme jela.

– On je drag – uzvikne Lucy. – Baš je onakav kakvim ga pamtim. Čini se da u svakom vidi dobro. Nitko ne bi pomislio da je svećenik.

– Draga moja Lucia…

– Ali znate na što mislim, i znate kako se svećenici obično smiju; gospodin Beebe se smije poput običnog čovjeka.

– Smiješna djevojčice! Kako me podsjećaš na svoju majku. Pitam se hoće li se i njoj svidjeti gospodin Beebe.

– Sigurna sam da hoće. A svidjet će se i Freddyju.

– Mislim da će se svidjeti svima u Windy Corneru. Taj kraj je tako moderan. Ja sam naviknuta na Tunbridge Wells gdje svi beznadno kasnimo za vremenom.

– Da – reče Lucy snuždeno.

U zraku se osjećalo ozračje neodobravanja, no Lucy nije mogla dokučiti odnosi li se to na nju, na gospodina Beebea, na pomodne stanovnike Windy Cornera ili na učmali svijet Tunbridge Wellsa. Pokušala je utvrditi odakle dolazi ali je, kao i obično, pogriješila. Gospođica Bartlett ustrajno je poricala da itko negoduje i dodala:

– Bojim se da me doživljavaš kao vrlo zamornu družicu.

Djevojka opet pomisli: „Sigurno sam se ponijela sebično ili neljubazno; moram biti pažljivija. Charlotte je tako neugodno što je siromašna.“

Srećom, jedna od sitnih starijih dama koja se već neko vrijeme dobroćudno smiješila sad im priđe i upita smije li sjesti na mjesto gdje je ranije sjedio gospodin Beebe. Dobila je dopuštenje i počela potiho čavrljati o Italiji, o tome kako je iznenada odlučila otputovati tamo, o uspjehu kojim je nagrađena njezina brza odluka, o poboljšanju sestrina zdravlja, o tome da je noću nužno zatvoriti prozore u spavaćim sobama, a ujutro temeljito isprazniti boce s vodom. O ovim je temama govorila zanimljivo i možda im je više vrijedilo posvetiti pažnju nego umnom razgovoru o gvelfima i gibelinima [6] što se burno vodio na drugom kraju prostorije. Ispričala je kako ju je zadesila istinska nesreća, a ne tek neugodna epizoda one večeri u Veneciji kad je u spavaćoj sobi pronašla nešto što je mnogo gore od buhe, ali je bolje nego kakav drugi užas.

– Ali ovdje ste sigurni kao u Engleskoj. Signora Bertolini je baš Engleskinja..

– Ipak, naše sobe zaudaraju – odvrati sirota Lucy. – Užasava nas odlazak na počinak.

– Oh, onda vam sobe gledaju na dvorište. – Dama uzdahne. – Da je bar gospodin Emerson imao više takta! Tijekom večere nam je bilo tako žao zbog vas.

– Mislim da je namjeravao biti ljubazan.

– Nesumnjivo jest – reče gospođica Bartlett. – Gospodin Beebe me upravo prekorio zbog moje sumnjičave naravi. Naravno, suzdržavala sam se zbog svoje rođakinje.

– Naravno – potvrdi sitna stara dama i obje promrmljaju da čovjek ne može biti dovoljno oprezan kad se radi o mladoj djevojci.

Lucy je pokušavala djelovati smjerno, ali nije mogla izbjeći da se ne osjeća poput obične budale. Kod kuće se prema njoj nitko nije ophodio s oprezom, ili bar to ona nije primijetila.

– Kad je riječ o starom gospodinu Emerson, ne mogu reći. Ne, on nema takta, ipak, jeste li ikad primijetili da ima ljudi koji se ponašaju posve neuglađeno, ali istovremeno i lijepo?

– Lijepo? – odvrati gospođica Bartlett zbunjena tom riječi. – Nisu li ljepota i tankoćutnost istovjetne?

– Čovjek bi pomislio da jesu – reče dama bespomoćno. – Ipak, ponekad mislim kako je sve to vrlo komplicirano.

Nije rekla više ništa o tome jer se opet pojavio gospodin Beebe i djelovao je vrlo zadovoljno.

– Gospođice Bartlett! – uzvikne. – S vašim sobama sve je sređeno. Tako mi je drago. Gospodin Emerson je govorio o tome u pušionici, a kako sam u sve bio upućen ohrabrio sam ga da opet iznese svoju ponudu. Dopustio mi je da dođem i ponovo vas upitam za pristanak. Bit će mu tako drago.

– O, Charlotte! – uzvikne Lucy obraćajući se svojoj rođakinji. – Sad moramo uzeti sobe. Starac je drag i ljubazan koliko god je to moguće.

Gospođica Bartlett je šutjela.

– Bojim se da sam bio previše nametljiv – reče gospodin Beebe nakon kraće šutnje. – Moram se ispričati što sam se umiješao.

Silno nezadovoljan okrene se kako bi otišao. Tek tada gospođica Bartlett odvrati:

– Moje osobne želje, najdraža Lucy, nevažne su u usporedbi s tvojima. Bilo bi doista okrutno kad bih te sprečavala da činiš što želiš u Firenci kad sam ovdje samo tvojom dobrotom. Ako želiš da izbacim ovu gospodu iz njihovih soba, učinit ću to. Hoćete li onda, gospodine Beebe, ljubazno reći gospodinu Emersonu da prihvaćam njegovu velikodušnu ponudu, te ga uputiti k meni kako bih mu mogla osobno zahvaliti?

Dok je govorila povisila je ton; čuo ju je cijeli salon i zamro je razgovor o gvelfima i gibelinima. Svećenik, proklinjući u sebi ženski rod, nakloni se i ode prenijeti njezinu poruku.

– Zapamti Lucy, u ovo sam upletena samo ja. Ne želim da ti išta prihvatiš. Svakako mi udovolji u tome.

Gospodin Beebe se vratio i prilično nervozno reče:

– Gospodin Emerson je zauzet, ali ovdje je umjesto njega njegov sin.

Mladić je s visine zurio u tri dame koje su se osjećale kao da sjede na podu, tako su nisko bili njihovi naslonjači.

– Moj otac je u kupaonici, pa mu ne možete osobno zahvaliti – reče. Ali sve što mi poručite prenijet ću mu odmah čim izađe.

Gospođica Bartlett nije bila dorasla spominjanju kupaonice. Sva je njezina zajedljiva uljudnost bila upućena u krivom smjeru. Mladi gospodin Emerson postigao je dojmljivu pobjedu, na veliko zadovoljstvo gospodina Beebea i na Lucynu potajnu radost.

– Siroti mladić! – reče gospođica Bartlett čim je otišao. – Kako je samo ljut na oca zbog soba! Na jedvite jade ostaje uljudan.

– Vaše će sobe biti spremne za otprilike pola sata – reče gospodin Beebe. Zatim se, dok je prilično zamišljeno promatrao obje rođakinje, povuče u svoje odaje kako bi se posvetio vođenju dnevnika filozofskih misli.

– O, Bože! – uzdahne sitna stara dama i zadrhti kao da su svi nebeski vjetrovi propuhali prostoriju. – Gospoda katkad ne razumiju… – glas joj zamre, no činilo se da je gospođica Bartlett shvaća i razvio se razgovor u kojem su glavnu ulogu imala gospoda koja nisu potpuno razumjela stvari. Lucy, koja nije razumjela ni jedne ni druge, preostalo je zabaviti se knjigama. Uzevši u ruke Baedekerov vodič po sjevernoj Italiji posvetila se pamćenju najvažnijih datuma firentinske povijesti jer je čvrsto odlučila da će sutra uživati. Tako je proteklo dobro utrošenih pola sata, i gospođica Bartlett konačno ustane s uzdahom i reče:

– Mislim da se sad treba odvažiti. Ne Lucy, ti ostani. Ja ću nadgledati preseljenje.

– Baš sve radite sami – reče Lucy.

– Naravno, draga, to mi je dužnost.

– Ali htjela bih vam pomoći.

– Ne, draga.

Kako je Charlotte bila puna energije! I kako je bila nesebična! Takva je bila cijelog života, ipak, na ovom putu po Italiji nadmašila je samu sebe. Lucy je to osjećala, ili se bar trudila osjetiti, a ipak ju je obuzeo duh pobune zbog kojeg se pitala nije li čin prihvaćanja mogao biti manje uglađen, a ljepši. Kako god bilo, Lucy je ušla u svoju sobu, bez ikakvog osjećaja zadovoljstva.

– Želim ti objasniti zbog čega sam uzela veću sobu – reče gospođica Bartlett. – Naravno da sam je trebala dati tebi, no saznala sam da je pripadala mladiću, i sigurna sam da se tvojoj majci to ne bi svidjelo.

Lucy je bila zbunjena.

– Ako prihvaćaš uslugu, pristojnije je da si stvoriš dug prema njegovu ocu nego njemu. Imam veliko životno iskustvo, na svoj skroman način, i znam u kom smjeru stvari mogu krenuti. Ipak, gospodin Beebe je takav jamac da oni neće ni pomisliti na takve stvari.

– Sigurna sam da majka ne bi imala ništa protiv toga – reče Lucy, ali opet je obuze osjećaj da tu postoje neki veći i neočekivani razlozi.

Gospođica Bartlett samo uzdahne i obgrli je zaštitničkim zagrljajem poželjevši joj laku noć. Lucy se zbog ovog osjećala smušeno i kad je stigla u svoju sobu otvori prozor i udahne čisti noćni zrak, razmišljajući o ljubaznom starcu koji joj je omogućio da vidi odraz svjetala što su plesala u Arnu, čemprese San Miniata i predgorja Apenina, crna ispod izlazećeg mjeseca.

Gospođica Bartlett je u svojoj sobi sklopila kapke na prozorima, zaključala vrata i zatim obišla apartman kako bi vidjela što se nalazi u unutrašnjosti ormara i ima li kakvih komora ili tajnih ulaza. Tad ugleda iznad umivaonika priboden list papira na kojem je bio nacrtan golem upitnik i ništa više.

– Što to znači? – pomislila je i oprezno ga ispitala pri svjetlosti svijeće. Isprva joj se činio beznačajnim, no postupno se pretvarao u mrsku prijetnju, naznaku zla. Obuze je poriv da ga uništi, ali se srećom sjeti da to nema pravo učiniti jer je sigurno pripadao mladom gospodinu Emersonu, pa ga pažljivo otkvači stavivši ga između dva lista upijajućeg papira kako bi ostao čist. Tad završi provjeru sobe, već po navici teško uzdahne i ode na počinak.

[1] tal. gospođa

[2] „Vjetroviti kutak“

[3] Industrijski grad u neposrednoj blizini Firence; iz turističkog gledišta gđa Lavish daje vrlo čudnu preporuku.

[4] Henry i Victoria, prema govoru Cockney (nižeg i srednjeg stalež aistočnog Londona, ali i općenito londonskih predgrađa, ovisno o kontekstu).

[5] Uglađen i pomodan dio zapadnog Londona.

[6] Suparničke političke struje u srednjovjekovnoj Italiji i Njemačkoj. Od 12. st. gvelfe se smatra papistima, a gibeline carskom strankom. Poznat je utjecaj ovog sukoba na Danteov životopis.