Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

DVADESETO POGLAVLJE: KRAJ SREDNJEG VIJEKA

Gospođice Alan otputovale su u Grčku, ali same. Samo će one od cijelog tog malenog društva oploviti rt Maleju i zaploviti vodama Saronskog zaljeva. Samo će one posjetiti Atenu, Delfe i oba svetišta što slave um – ono na Akropoli, okruženo modrim morima i ono ispod Parnasa, gdje se gnijezde orlovi i gdje brončani vozač bojnih kola neustrašivo vozi prema vječnosti. Drhtave, uznemirene, prtljage otežale od mnogo kruha za probavu, nastavile su dalje do Konstantinopola i doista obišle svijet. Mi ostali moramo biti zadovoljni ugodnim, ali ne tako zahtjevnim ciljem. Italiam petimus [1]: vraćamo se u pansion Bertolini.

George reče da je to njegova nekadašnja soba.

– Ne, nije – reče Lucy – jer ovo je bila moja soba, a ja sam bila u sobi tvog oca. Zaboravila sam zašto, Charlotte me zbog nečeg na to natjerala.

Klekne na pod popločen keramičkim pločicama i položi lice u njezino krilo.

– George, ponašaš se poput djeteta, ustani.

– Zašto se ne bih ponašao poput djeteta? – pobuni se.

Nije znala odgovoriti na ovo pitanje pa spusti njegovu čarapu koju je pokušavala pokrpati i zagleda se kroz prozor. Bila je večer i iznova proljeće.

– Ah, bolje je ne razmišljati o Charlotte – rekla je zamišljeno. – Od čega li su sazdani takvi ljudi?

– Od istog materijala kao i župnici.

– Gluposti!

– Upravo tako. Od gluposti.

– Sad ustani s hladnog poda ili ćeš biti sljedeći koji će dobiti reumu. I prestani se smijati i ponašati tako djetinjasto.

– Zašto se ne bih smijao? – upita zarobivši je laktovima i primičući svoje lice njezinom. – Zašto bih plakao? Poljubi me ovdje. – Pokaže mjesto gdje bi rado dobio poljubac.

On je, zapravo, bio dječak. U prijelomnom trenutku ona je bila ta koja se sjetila prošlosti i kojoj je duša otvrdnula poput čelika, ona je znala čija je ovo soba bila prošle godine. Baš stoga što je ponekad bio u krivu osjećala je prema njemu neobičnu dragost.

– Je li došlo koje pismo? – upita on.

– Samo par redaka od Freddyja.

– Sad me poljubi ovdje; pa ovdje.

Zatim, nakon što mu je još jednom priprijetila reumom, polako ode do prozora, otvori ga (kao što to Englezi čine) i nagne se van. Dolje se nalazila ograda uz obalu, tamo rijeka, a ondje, s lijeve strane, podnožja brda. Kočijaš, koji ga je odmah pozdravio sikćući poput zmije, mogao je biti onaj isti Faeton koji je prije dvanaest mjeseci pokrenuo ovu sreću. Strast zahvalnosti – na jugu svi osjećaji prerastu u strast – obuze supruga i on blagoslovi ljude i sile što su uložili toliko truda oko mladog glupana. Istina, pomagao je i sam sebi, ali na kako nerazuman način! Sve presudne bitke izborili su drugi – Italija, njegov otac, njegova supruga.

– Lucy, dođi vidjeti čemprese; i ona crkva, kako se već zove, još se uvijek vidi.

– San Miniato. Samo da završim tvoju čarapu.

– Signorino, domani faremo uno giro! [2] – poviče kočijaš siguran da će ga uspjeti nagovoriti.

George mu reče da se vara; nisu imali toliko novca da bi ga mogli rasipati na vožnju.

A bijahu tu i ljudi koji nisu namjeravali pomoći – oni poput gospođice Lavish, Cecila, gospođice Bartlett! Uvijek sklon uveličavanju značaja Sudbine, George pobroji sile koje su ga gurnule u ovo ispunjenje.

– Ima li u Freddyjevu pismu štogod dobro?

– Još nema.

Njegovo je zadovoljstvo bilo potpuno, no u njezinu je bilo gorčine: Honeychurchovi im nisu oprostili; bili su ogorčeni njezinim licemjernim ponašanjem u prošlosti; otuđila se od Windy Cornera, možda i zauvijek.

– Što kaže?

– Nerazumni dječak! Misli da postupa dostojanstveno. Znao je da ćemo otputovati na proljeće – znao je za to šest mjeseci – kao i da ćemo se, ako se majka ne složi, sami za sve pobrinuti. Upozorili smo ih na vrijeme, a sad to naziva ljubavnim bijegom. Kakav smiješan dječak…

– Signorino, domani faremo uno giro…

– Ali na kraju će sve dobro završiti. On nas oboje mora ponovno izgraditi iz temelja. Iako, voljela bih da se Cecil, kad je riječ o ženama, nije pokazao toliko ciničnim. Već se po drugi put posve promijenio. Zašto muškarci uporno stvaraju teorije o ženama? Ja nemam teoriju o muškarcima. Željela bih i da gospodin Beebe…

– To možeš željeti koliko hoćeš.

– Nikad nam neće oprostiti… hoću reći, nikad ga više neće biti briga za nas. Voljela bih da nema tolikog utjecaja na one u Windy Corneru. Voljela bih da nije… Ali budemo li iskreni, ljudi koji nas doista vole sigurno će nam se nakon nekog vremena vratiti.

– Možda. – Zatim reče nježnije: – Eto, ja sam bio iskren – jedino sam takav i bio – i ti si mi se vratila. Dakle, vjerojatno znaš kako je to. – Opet se okrene k sobi. – Ostavi tu glupu čarapu.

Odnese je do prozora, tako da i pred njom pukne vidik. Spuste se na koljena nadajući se da ih se s ulice ne vidi i stanu jedno drugom šaptati imena. Oh! Vrijedilo je čekati; bila je to silna sreća koju su iščekivali i bezbrojne malene radosti o kojima nikad nisu ni sanjali. Zašutjeli su.

– Signorino, domani faremo…

– Oh, dosadna li čovjeka!

Ali Lucy se sjeti onog prodavača fotografija i reče – Ne, nemoj biti neljubazan prema njemu. – Zatim došavši do daha promrmlja. – Gospodin Eager i Charlotte, užasna, hladna Charlotte. Kako bi se okrutno ponijela prema takvom čovjeku!

– Gledaj kako se svjetlo svjetiljki pomiče niz most.

– Ova me soba podsjeća na Charlotte. Kako je užasno ostarjeti onako kako je ostarjela Charlotte! Kad pomislim što bi bilo da je one večeri u župnom dvoru čula da je tamo tvoj otac. Jer spriječila bi me da uđem, a on je bio jedini čovjek na svijetu koji me mogao urazumiti. Ti to nisi mogao. Kad sam jako sretna – ona ga poljubi – sjetim se kako sve visi o tankoj niti. Samo da je Charlotte znala, spriječila bi me da uđem i otišla bih na nevažan put u Grčku i zauvijek se promijenila.

– Ali znala je – reče George – vidjela je mojeg oca. Tako je rekao.

– O, ne, nije ga vidjela. Sjećaš li se da je bila na katu sa starom gospođom Beebe, a zatim je otišla ravno u crkvu. Tako je rekla.

George je ponovno bio uporan.

– Moj otac ju je vidio – reče – a više vjerujem njegovim riječima. Drijemao je pokraj kamina u radnoj sobi i otvorio je oči, a pred njim je bila gospođica Bartlett. Nekoliko minuta prije nego što si ti ušla. Okrenula se da izađe kad se probudio. Nije joj se obratio.

Zatim su razgovarali o drugim stvarima – bio je to isprekidani razgovor onih koji su se borili kako bi došli jedno do drugog i koji za nagradu mirno počivaju jedno drugome u naručju. Prošlo je dosta vremena prije nego što su se vratili na gospođicu Bartlett, no kad su načeli temu njezino se ponašanje učinilo još zanimljivijim. George, koji nije podnosio mračne misli, reče: – Očito je znala. Zašto je onda riskirala mogućnost susreta? Znala je da je on ondje, a ipak je otišla u crkvu.

Pokušavali su povezati stvari.

Dok su razgovarali Lucy se dosjeti neočekivanom rješenju. No odbaci ga i reče: – To je baš nalik Charlotte, to što je poništila svoj trud slabašnom spletkom u posljednjem trenutku. – Ali nešto u večeri što je tamnila, u huci rijeke i u samom njihovu zagrljaju upozori ih da njezine riječi zvuče beživotno, a George šapne: – Ili je to namjerno učinila?

– Što je namjerno učinila?

– Signorino, domani faremo uno giro…

Lucy se nagne naprijed i ljubazno reče: – Lascia, prego, lascia. Siamo sposati. [3]

– Scusi tanto, signora [4] – odvrati on jednako ljubaznim tonom i ošine konja bičem.

– Buona sera – e grazie. [5]

– Niente. [6]

Kočijaš se odveze pjevajući.

– Što je namjerno učinila, George?

Prošaptao je: – Možda ovo? Je li takvo što moguće? Otkrit ću ti nešto čudesno. Mislim da se tvoja rođakinja uvijek nadala, još od prvog trenutka kad smo se upoznali gajila je u dubini duše nadu da ćemo ovako završiti… Naravno, bilo je to doista duboko potisnuto. Na površini se borila protiv nas, no ipak se nadala. Ne mogu nikako drugačije objasniti njezin postupak. Možeš li ti? Pogledaj kako me cijelog ljeta održavala u tebi na životu; kako ti nije dala mira; kako je iz mjeseca u mjesec postajala sve nerazumnija i nepouzdanija. Pogled na nas progonio ju je – ili nas ne bi mogla opisati svojoj prijateljici onako kako je to učinila. Opis je detaljan, slika joj se očito urezala u pamćenje. Kasnije sam pročitao onu knjigu. Ona nije hladna, Lucy, nije se sasvim povukla u sebe. Dvaput nas je razdvojila, ali one večeri u župnom dvoru dobila je još jednu priliku da nas usreći. Nikad se nećemo moći sprijateljiti s njom ili joj zahvaliti. Ali vjerujem da joj je duboko u srcu, duboko ispod razine govora ili ponašanja, drago.

– Nemoguće – promrmlja Lucy, a tad, prisjećajući se onog što je iskusilo njezino srce, reče: – Zapravo, ipak je moguće.

Sa svih ih je strana obavijala mladost; Faetonova pjesma objavi da je strast nagrađena, ljubav uzvraćena. No bili su svjesni da postoji i ljubav tajnovitija od njihove. Pjesma zamre; začuju rijeku kako otplavljuje zimske snjegove u njedra Mediterana.

[1] lat. Putujemo u Italiju (ili: tragamo za Italijom).

[2] tal. Mladi gospodine, sutra ćemo na vožnju.

[3] tal. Pustite nas, molim, pustite nas. Mladenci smo.

[4] tal. Oprostite mi, gospođo.

[5] tal. Laku noć – i hvala.

[6] tal. Nema na čemu.