Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

SEDAMNAESTO POGLAVLJE: LAGANJE CECILU

Bio je zbunjen. Ostao je bez riječi. Nije čak bio ni ljut i samo je stajao objema rukama držeći čašu viskija, pokušavajući shvatiti što ju je navelo na takav završetak.

Odabrala je trenutak prije odlaska na spavanje kad je u skladu s njihovom građanskom navikom uvijek posluživala muškarcima piće. Freddy i gospodin Floyd povukli bi se s čašama, a Cecil se uvijek zadržavao pijuckajući dok je ona zaključavala ormarić s pićem.

– Jako mi je žao zbog toga – rekla je. – Pažljivo sam o svemu razmislila. Previše smo različiti. Moram te zamoliti da me odriješiš obaveze i pokušaš zaboraviti da je ikad postojala ovako nerazumna djevojka.

Bio je to prikladan govor, no bila je više ljuta nego ispunjena žaljenjem, a njezin je glas to odavao.

– Različiti… kako… kako…

– Kao prvo, nikad se nisam doista dobro obrazovala – nastavi još uvijek klečeći pokraj ormarića s pićem. – Moje putovanje po Italiji došlo je prekasno i zaboravljam sve što sam ondje naučila. Nikad neću moći voditi razgovore s tvojim prijateljima ili se ponašati onako kako bi to tvoja supruga trebala.

– Ne shvaćam te. Nisi sva svoja. Umorna si, Lucy.

– Umorna! – odvrati ona planuvši u trenu. – Uvijek tako reagiraš. Uvijek smatraš da žene ne misle ono što govore.

– Ali zvučiš umorno, kao da si se zbog nečeg zabrinula.

– Što ako i jesam? To me ne sprečava da shvatim istinu. Ne mogu se udati za tebe i jednog dana bit ćeš mi zahvalan zbog ovih riječi.

– Jučer si imala onu jaku glavobolju… Dobro – doda on jer je ljutito uzviknula. – Vidim da je u pitanju mnogo više od glavobolje. Ali daj mi malo vremena. – Zatvorio je oči. – Moraš mi oprostiti ako kažem koju glupost, ali mozak mi se raspao na komadiće. Jednim dijelom još je u vremenu otprije tri minute kad sam bio siguran da me voliš, a drugim dijelom… teško mi je… vjerojatno ću reći nešto pogrešno.

Iznenadilo ju je to što se nije ponašao osobito loše i njezina se razdraženost zato pojača. Opet je poželjela borbu, a ne razgovor. Kako bi potaknula sukob reče:

– Ima dana kad čovjek vidi jasno, a ovo je jedan od tih dana. Stvari moraju jednom doći do točke pucanja, a igrom slučaja to se zbilo danas. Ako želiš znati, posve mala stvar navela me na odluku – to što nisi želio igrati tenis s Freddyjem.

– Nikad ne igram tenis – reče Cecil bolno zbunjen. Nikad nisam znao igrati. Ne shvaćam ni riječi onog što govoriš.

– Igraš dovoljno dobro za igru u parovima. Smatram da je to odvratno sebično od tebe.

– Ne, ne mogu… dobro, pustimo tenis. Zašto me nisi mogla… zar me nisi mogla upozoriti ako si osjećala da nešto nije u redu? Tijekom ručka govorila si o našem vjenčanju… zapravo, pustila si mene da govorim o tome.

– Znala sam da nećeš razumjeti – reče Lucy prilično ljutito. – Mogla sam znati da će doći do ovih užasnih objašnjavanja. Naravno, ne radi se o tenisu – to je bila samo posljednja kap na sve što sam osjećala tjednima. Vjerojatno je bolje što nisam rekla ništa dok nisam osjetila da sam sigurna. – Ona objasni taj svoj stav. – Ranije sam se često pitala hoću li ti odgovarati kao supruga – na primjer u Londonu; i hoćeš li ti meni odgovarati kao suprug. Smatram da nismo jedno za drugo. Ne sviđa ti se Freddy, a ni moja majka. Uvijek je bilo mnogo toga protiv naših zaruka, Cecile, no svi su se naši rođaci činili zadovoljnima, a sretali smo se tako često i nije imalo smisla ovo spominjati dok… pa, dok sve nije došlo do određene točke. To se dogodilo danas. Vidim jasno. Morala sam prekinuti. To je sve.

– Ne mogu povjerovati da imaš pravo – nježno reče Cecil. – Ne mogu reći zašto, no iako sve što kažeš zvuči istinito, osjećam da nisi poštena prema meni. Sve je ovo previše užasno.

– Ima li koristi praviti scenu?

– Ne. Ali sigurno imam pravo čuti nešto više od ovog.

Odložio je čašu i otvorio prozor. S mjesta na kojem je klečala zveckajući ključevima vidjela je usku crtu tame i njegovo izduženo zamišljeno lice koje se zagledalo van kao da će mu mrak reći to „nešto više“.

– Nemoj otvarati prozor, a bolje navuci i zavjesu; vani bi mogao biti Freddy ili tko drugi.

Poslušao je.

– Ako nemaš ništa protiv, doista mislim da je bolje da odemo na počinak. Samo ću lanuti nešto zbog čega ću kasnije biti nesretna. Kao što kažeš, sve je ovo previše užasno i nema smisla razgovarati.

Ali Cecilu se, sad kad ju je imao izgubiti, ona svakim trenom činila sve poželjnijom. Prvi put otkako su se zaručili promatrao ju je umjesto da gleda kroz nju. Od lika s Leonardovih slika postala je stvarna žena s tajnama i osobnom snagom, s odlikama koje su izmicale čak i umjetnosti. Mozak mu se oporavio od šoka i on u izljevu iskrene odanosti poviče:

– Ali ja te volim i mislio sam da i ti voliš mene!

– Nisam te voljela – reče. – U početku sam mislila da te volim. Žao mi je, trebala sam te odbiti i ovaj posljednji put.

Počeo je koračati gore-dolje po sobi, a ona je postajala sve uznemirenija zbog njegova dostojanstvenog ponašanja. Računala je da će biti sitničav. To bi joj olakšalo stvar. Okrutnom ironijom, u položaju u kojem se zatekao izvlačila je iz njega sve ono najbolje.

– Očito me ne voliš. Usuđujem se reći da je to tvoje pravo. Ali malo bi me manje boljelo kad bih znao zašto.

– Jer – sljedeća joj se fraza sama nametne, a ona je prihvati – ti si jedan od onih ljudi koji ne mogu nikoga poznavati u dušu.

Oči mu se ispune stravom.

– Nisam to najbolje sročila. Ali ustrajno me ispituješ iako sam te molila da to ne činiš pa ti moram odgovoriti. Riječ je više-manje o ovome. Dok smo bili samo poznanici dopuštao si mi da budem kakva doista jesam, ali sad me uvijek štitiš. – Glas joj ojača. – Ne dopuštam da me tko štiti. Sama ću odabrati što je ispravno i što dolikuje dami. Uvredljivo je štititi me. Zar mi ne možeš vjerovati da se mogu suočiti s istinom, već je moram dobivati iz druge ruke preko tebe? Ta ideja da žena ima svoje mjesto! Prezireš moju majku – znam da je prezireš – jer je staromodna i zabrine se zbog deserta, ali, o Bože, – Lucy ustane – ti si taj koji je staromodan, Cecile, jer možda imaš znanja o lijepim stvarima, ali se ne znaš njime služiti i zaklanjaš se iza umjetnosti, knjiga i glazbe, a pokušavaš i mene zakloniti. Neću biti sputana, čak ni najljepšom glazbom, jer ljudi su veličanstveni, a ti ih skrivaš od mene. Zbog toga sam prekinula zaruke. Bio si u redu dok god si se bavio stvarima, ali kad si se počeo družiti s ljudima… –Zastala je.

Nastane tajac. Zatim Cecil glasom punim osjećaja reče:

– Istina je.

– Sve je istina – ispravi ga ona puna nekog neodređenog srama.

– Svaka riječ ti je istinita. Ovo je otkrivenje. To sam – ja.

– U svakom slučaju, to su moji razlozi da ne postanem tvoja supruga.

On ponovi: – „Jedan od onih ljudi koji ne mogu nikoga poznavati u dušu.“ Istina je. Raspao sam se na komadiće već prvog dana kad smo se zaručili. Ponašao sam se poput hulje prema Beebeu, tebi i tvojem bratu. Još si bolja nego što sam mislio.

Ona zakorači unatrag.

– Neću ti smetati. I previše si dobra prema meni. Nikad neću zaboraviti tvoju oštroumnost i draga, krivim te samo zbog ovog: mogla si me upozoriti u početku, prije nego što si osjetila da se nećeš moći udati za mene i tako bi mi dala priliku da se popravim. Do večeras te uopće nisam poznavao. Samo sam te koristio kao model za svoje smiješne predodžbe o tome kakva bi žena trebala biti. Ali večeras si drugačija osoba: imaš nove misli… čak i drugačiji glas…

– Kako to misliš „drugačiji glas“? – upita ona obuzeta nesavladivim bijesom.

– Hoću reći, čini se kao da kroz tebe progovara nova osoba – reče on.

Tad je izgubila živce. Uzvikne:

– Ako misliš da sam zaljubljena u nekog drugog grdno se varaš!

– Naravno da nisam tako mislio. Ti nisi takva osoba, Lucy.

– O, da, to je ono što misliš. To je tvoja zastarjela ideja, ideja koja koči napredak Europe – mislim, to uvjerenje da žene uvijek razmišljaju o muškarcima. Ako djevojka prekine zaruke svi kažu: „Ah, računa na nekog drugog, nada se da će osvojiti nekog drugog.“ To je odvratno i surovo! Kao da djevojka ne može prekinuti iz želje za slobodom.

Odgovorio je s poštovanjem: – Nekad bih to i rekao. Nikad više neću. Dobro si me podučila.

Ona se zacrveni i počne se pretvarati da ponovno provjerava prozore.

– U ovome se, naravno, ne radi o nekom drugom, nema varanja ili neke slične besmislene gluposti. Najponiznije te molim da mi oprostiš ako su moje riječi takvo što nagovijestile. Samo sam želio reći da u tebi postoji sila za koju dosad nisam znao.

– U redu, Cecile, sve smo riješili. Nemoj mi se ispričavati. Ja sam pogriješila.

– Riječ je o različitim idealima, tvojim i mojim… posve apstraktnim idealima, a tvoji su plemenitiji. Bio sam sputan starim iskvarenim predodžbama, a tvoje su sve vrijeme bile nove i blistave. – Glas ga izda. – Zapravo ti moram zahvaliti na onome što si učinila – pokazala mi uistinu tko sam. Iskreno ti zahvaljujem što si mi pokazala što je istinska žena. Hoćemo li se rukovati?

– Hoćemo, naravno – reče Lucy dok je drugom rukom gužvala zavjese. – Laku noć, Cecile. Zbogom. Sve je u redu. Žao mi je što je tako ispalo. Puno ti hvala na ljubaznosti.

– Dopusti da ti zapalim svijeću, smijem li?

Izašli su u hodnik.

– Hvala ti. Još ti jednom želim laku noć. Bog te blagoslovio, Lucy!

– Zbogom, Cecile.

Promatrala ga je kako se tiho penje na kat dok su joj sjene triju rukohvata prelazile licem poput lepeta krila. Na odmorištu zastane, čvrst u svojem odricanju, i uputi joj pogled dirljive ljepote. Jer bez obzira na sve obrazovanje, Cecil je u srcu bio isposnik, a u svojoj ljubavi nikad nije bio tako lijep kao u trenutku kad je se odrekao.

Ona se nikad neće moći udati. U previranju što joj je obuzelo dušu ta je misao bila postojana. Cecil je vjerovao u nju i jednog dana ona će morati vjerovati u sebe. Morat će biti jedna od onih žena koje je tako rječito hvalila, kojima je stalo do slobode, a ne do muškaraca; mora zaboraviti da je George voli, da je kroz nju izricao svoje misli i omogućio joj ovaj častan prekid, da se George povukao u… Kako je ono rekao? U tamu.

Ugasi svjetiljku.

Nije imalo smisla razmišljati, a zapravo ni osjećati. Odustala je od pokušaja da shvati samu sebe i pridružila se golemoj vojsci neprosvijećenih koja ne slijedi ni srce ni um i koja svečano korača prema sudbini vođena naučenim frazama. Vojsku sačinjavaju mnogobrojni ugodni i pobožni ljudi, no predali su se pred jedinim neprijateljem koji je doista važan – unutarnjim neprijateljem. Zgriješili su protiv strasti i istine, a njihovo stremljenje za vrlinom bit će uzaludno. Kako godine prolaze, postaju sve manje poželjni. Njihova ljubaznost i pobožnost otkriva pukotine, domišljatost postaje cinizam, nesebičnost se pretvara u dvoličnost; osjećaju i šire nelagodu kamo god pošli. Ogriješili su se o Erosa i Atenu Paladu i ta savezom povezana božanstva neće biti osvećena nikakvim uplitanjem nebeskih sila, već samim tijekom prirode.

Lucy se pridružila toj vojsci kad se pred Georgeom pretvarala da ga ne voli i kad se pred Cecilom pretvarala da ne voli nikoga. Noć ju je primila u naručje kao što je trideset godina prije primila gospođicu Bartlett.