Soba s pogledom | Edward Morgan Forster
TRINAESTO POGLAVLJE: KAKO JE BOJLER GOSPOĐICE BARTLETT BIO VRLO ZAMORAN
Kako je često Lucy uvježbavala taj naklon, taj razgovor! Ali uvijek se pripremala u kući, a možemo pretpostaviti i da se pritom služila određenim rekvizitima. Tko je mogao predvidjeti da će se ona i George sresti na poprištu rasapa civilizacije, među vojskom kaputa, ovratnika i čizama koja je ranjena ležala uokolo na suncem obasjanoj zemlji? Zamišljala je mladog gospodina Emersona koji je mogao biti sramežljiv, smrknut, ravnodušan ili potajno drzak. Bila je spremna na sve ove mogućnosti, ali nikad nije zamišljala čovjeka koji će biti sretan i pozdraviti je povikom jasnim poput jutarnje zvijezde.
Dok je sjedila u kući i ispijala čaj sa starom gospođom Butterworth razmišljala je o tome kako nije moguće s ikakvom točnošću predvidjeti budućnost i kako nije moguće uvježbati život. Greška u scenografiji, neko lice u publici, upad publike na pozornicu – i svi naši pomno planirani postupci ne znače ništa ili pak znače previše. „Naklonit ću se“, mislila je. „Neću se rukovati s njim. To će biti ispravna gesta.“ Naklonila se – ali kome? Bogovima, herojima, nezrelim idejama školarki! Naklonila se preko sveg onog otpada što sputava svijet.
Tako su joj tekle misli dok su joj čula bila zauzeta Cecilom. Bio je to još jedan od onih užasnih zaručničkih posjeta. Gospođa Butterworth željela ga je upoznati, a on se nije želio upoznavati. Nije želio slušati o hortenzijama i zašto uz obalu mijenjaju boju. Nije se želio pridružiti Dobrotvornom društvu. Kad je bio ljut uvijek je bio pričljiv i davao dugačke, mudre odgovore tamo gdje bi bilo dovoljno reći samo „da“ ili „ne“. Lucy ga je umirivala i izglađivala razgovor na način koji je obećavao mir i u njihovu bračnom životu. Nitko nije savršen i sigurno je mudro otkriti nedostatke prije sklapanja braka. Gospođica Bartlett doista je, iako ne riječima, poučila djevojku da u ovom našem životu nema ničeg zadovoljavajućeg. Lucy, iako nije voljela učiteljicu, smatrala je ovu lekciju produhovljenom i primijenila ju je na svojeg dragog.
– Lucy – reče njezina majka kad su se vratili kući. – Je li sa Cecilom sve u redu?
Pitanje je bilo zloslutno; sve dosad gospođa Honeychurch ponašala se dobrohotno i suzdržano.
– Da, majko, mislim da jest; Cecil je dobro.
– Možda je umoran.
Lucy je pristala na kompromis: možda Cecil jest bio malo umoran.
– Jer inače… – reče ona izvukavši igle iz šešira, dok joj je nezadovoljstvo naviralo. – Jer inače ga ne mogu shvatiti.
– Mislim da je gospođa Butterworth prilično zamorna, ako si na to mislila.
– Cecil ti je rekao da je takvom smatraš. Kao djevojčica bila si joj privržena i ništa ne može opisati njezinu dobrotu prema tebi kad si bolovala od trbušnog tifusa. Ne… on se svugdje ponaša jednako.
– Dopusti mi samo da ti odnesem šešir, mogu li?
– Sigurno je mogao izdržati pola sata njezinog uljudnog ponašanja?
– Cecil ima vrlo visoka očekivanja od ljudi – oklijevajući reče Lucy, nazirući već nevolju što se bližila. – To je sklop njegovih ideala… zbog toga se katkad čini…
– O, gluposti! Ako uzvišeni ideali potiču mladića na to da bude neuljudan, što ih se prije ostavi, to bolje! – reče gospođa Honeychurch pružajući joj šešir.
– Ali, majko! I tebe sam vidjela kako se ljutiš na gospođu Butterworth!
– Ne na taj način. Katkad bih joj mogla zavrnuti vratom. Ali ne ljutim se na taj način. Ne. Cecil uvijek tako reagira.
– Usput, nisam ti rekla. Dok sam bila u Londonu primila sam pismo od Charlotte.
Ovaj pokušaj da skrene razgovor bio je previše nezreo i gospođa Honeychurch zamjeri joj zbog toga.
– Otkako se Cecil vratio iz Londona čini se da ni s čim nije zadovoljan. Kad god progovorim, trgne se. Vidim ga, Lucy; uzaludno je proturječiti mi. Nesumnjivo nisam sklona umjetnosti, nisam načitana, ni intelektualka, niti imam smisla za glazbu, ali ne mogu učiniti ništa u pogledu namještaja u salonu; tvoj ga je otac kupio i moramo ga podnositi; neka Cecil bude ljubazan i to zapamti.
– Ja… shvaćam tvoj stav, i Cecil se doista ne bi trebao miješati. Ali on ne namjerava biti neuljudan… jednom je to objasnio – njega stvari uzrujavaju… Lako ga uzrujaju ružne stvari… on nije neuljudan prema ljudima.
– Kad Freddy pjeva, radi li se o stvari ili o osobi?
– Ne možeš očekivati da osobu koja se doista razumije u glazbu zabavljaju smiješne pjesmice koje zabavljaju nas.
– Ali zašto onda nije otišao iz sobe? Zašto je sjedio vrpoljeći se, podsmjehivao se i svima kvario zadovoljstvo?
– Ne smijemo biti nepravedni prema ljudima – oklijevala je Lucy.
Nešto joj je oduzelo snagu i njezino zagovaranje Cecila, što je tako savršeno svladala u Londonu, nije se ostvarilo u obliku koji bi dao rezultat. Dvije su se civilizacije sukobile – Cecil je nagovijestio da bi se to moglo dogoditi – a ona je bila zapanjena i zbunjena kao da ju je sjaj što se nalazi u pozadini svake civilizacije zaslijepio. Dobar i loš ukus bijahu samo fraze, odjeća različita kroja; a glazba se raspršila u šapat borova gdje se ne raspoznaje razlika između pjesme i šaljive pjesmice.
Ostala je prilično posramljena dok se gospođa Honeychurch presvlačila u haljinu za večeru; s vremena na vrijeme nešto bi rekla, no time nije ništa popravila. Činjenica se nije mogla prikriti, Cecil se namjeravao ponašati oholo i u tome je uspio. Lucy – nije znala zašto – poželi da se ova nevolja pojavila u bilo kojem drugom trenutku.
– Pođi i odjeni se, draga; zakasnit ćeš.
– Dobro, majko…
– Nemoj reći „dobro“, a onda samo stajati. Pođi.
Poslušala je, no snuždeno je zastala pokraj prozora na odmorištu. Gledao je na sjever pa se nije vidjelo daleko, niti se vidjelo nebo. Sada, kao i zimi, borovi kao da su joj se prigibali tik do očiju. Prozor na odmorištu djelovao je depresivno. Lucy nije mučio neki određeni problem, no uzdahnula je i rekla sama sebi:
– O, Bože, što da radim, što bih trebala učiniti?
Činilo joj se da se svi ostali ponašaju vrlo ružno. I nije smjela spomenuti pismo gospođice Bartlett. Mora biti opreznija; majka je bila dosta znatiželjna i mogla je pitati o čemu joj je pisala. O, Bože, što ako to učini?… A tad je naišao Freddy poskakujući po stubama i pridružio se redovima onih koji se loše vladaju.
– Dakle, oni ljudi su tako zabavni!
– Dragi moj braco, kako si zamoran! Doista ih nisi trebao odvesti na kupanje u Svetom jezeru; previše je izloženo javnosti. To je bilo u redu za tebe, ali užasno neugodno za druge ljude. Budi oprezniji. Zaboravljaš da se to mjesto gotovo pretvorilo u predgrađe.
– Slušaj, imamo li sljedeći tjedan štogod u planu?
– Koliko znam, ne.
– Onda želim pozvati Emersone na nedjeljnu partiju tenisa.
– Oh, ne bih to učinila, Freddy, ne bih to učinila sada kad smo svi zaglibili do koljena.
– Što fali teniskom igralištu? Neće im smetati tih nekoliko izbočina, a naručio sam i nove loptice.
– Htjela sam reći da je bolje da to ne činiš. Doista to mislim.
Zgrabio ju je za laktove i s njom šaljivo zaplesao gore-dolje niz hodnik. Pretvarala se da joj to ne smeta, no mogla je i vrištati od muke. Cecil im je dobacio pogled na putu prema svojoj garderobi, a zapriječili su put i Mary, koja je nosila mnoštvo kanti s vrelom vodom. Tad gospođa Honeychurch otvori vrata svoje sobe i reče:
– Lucy, zašto stvarate takvu buku! Želim ti nešto reći. Jesi li spomenula da si dobila pismo od Charlotte?
Freddy pobjegne.
– Da. Doista se ne mogu zadržavati. I ja se moram odjenuti.
– Kako je Charlotte?
– Dobro.
– Lucy!
Nesretna se djevojka vrati.
– Imaš lošu naviku odjuriti dok je čovjek u pola rečenice. Je li Charlotte spomenula svoj bojler?
– Svoj… molim?
– Zar se ne sjećaš da je u listopadu trebalo rastaviti bojler, očistiti spremnik s vodom za kupanje, bilo je tu kojekakvih zamornih poslova?
– Ne mogu se sjetiti svih Charlottinih briga – reče Lucy s gorčinom. – Imat ću dovoljno svojih sad kad više nisi zadovoljna sa Cecilom.
Gospođa Honeychurch mogla je planuti, ali nije. Rekla je:
– Dođi k meni, damice moja stara… hvala ti što si mi pospremila šešir… poljubi me.
Iako ništa nije savršeno, Lucy na trenutak osjeti da su njezina majka, Windy Corner i Sussex Weald u svjetlosti zalazećeg sunca savršeni. I nesnošljivost je nestala iz života. Obično je tako bilo u Windy Corneru. Kad bi se stroj društvenih odnosa beznadno zaglavio, ovaj ili onaj član obitelji u posljednjem bi trenutku dolio kap ulja. Cecil je prezirao njihove običaje – možda je imao pravo. U svakom slučaju, bili su mu strani.
Večera je bila u pola osam. Freddy je promrmljao molitvu, privukli su teške stolce i utonuli u njih. Nasreću, muškarci su bili gladni. Do deserta se nije zbilo ništa neugodno. Tad Freddy reče:
– Lucy, kakav je Emerson?
– Vidjela sam ga u Firenci – reče Lucy nadajući se da će to biti dostatan odgovor.
– Je li od učene vrste ljudi ili je pristupačan momak?
– Pitaj Cecila; Cecil ga je doveo ovamo.
– On je od učene vrste, poput mene – reče Cecil.
Freddy sumnjičavo pogleda.
– Koliko ste dobro upoznale Emersone u pansionu Bertolini? – upita gospođa Honeychurch.
– Vrlo površno. Hoću reći, Charlotte ih poznaje još manje od mene.
– Oh, to me podsjetilo… uopće mi nisi rekla o čemu je Charlotte pisala.
– O raznim stvarima – reče Lucy pitajući se hoće li joj uspjeti ne slagati do kraja večere. – Između ostalog o tome kako se jedna njezina nesnosna prijateljica vozila biciklom kroz Summer Street i razmišljala o tome da se popne uzbrdo kako bi nas posjetila, ali nasreću nije to učinila.
– Lucy, smatram da je način na koji razgovaraš ružan.
– Ona je spisateljica – mudro će Lucy. Napomena je urodila plodom jer ništa ne bi pobudilo takav gnjev gospođe Honeychurch kao književnost u rukama žena. Prekinula bi bilo koju temu kako bi napala te žene koje umjesto da brinu o kući i djeci traže sramotnu slavu u objavljivanju svojih djela. Njezin je stav bio: „Ako treba pisati knjige, neka ih pišu muškarci“; i o tome je dugo raspravljala dok je Cecil zijevao, Freddy se zabavljao košticama šljiva igrajući neku vrstu voli me-ne voli me, a Lucy je vješto raspirivala plamen majčina bijesa.
Ali požar se ubrzo ugasio, a u tami su se počeli okupljati duhovi. Oko njih je bilo previše duhova. Iskonski duh – onaj dodir usana na njezinu obrazu – sigurno je odavno izblijedio; ništa joj nije moglo značiti to što ju je neki muškarac jednom poljubio na brdu. Međutim, time je začeta cijela obitelj sablasti – gospodin Harris, pismo gospođice Bartlett, sjećanje gospodina Beebea na ljubičice – i nešto od toga nedvojbeno će je progoniti baš tu, pred Cecilovim očima. Gospođica Bartlett bijaše ta koja se sad vratila čineći se sablasno stvarnom.
– Lucy, razmišljala sam o onom Charlotteinom pismu. Kako je ona?
– Poderala sam ga.
– Zar nije rekla kako je? Kako je zvučala? Zadovoljno?
– O, da, vjerujem da jest… ne… ne baš jako zadovoljno, mislim.
– Onda jest riječ o tome, u pitanju jest bojler. I sama znam kako problemi s vodom izmore čovjeka. Radije bih da mi se desi bilo što, samo to ne – čak je i nesreća kad propadne zaliha mesa manja.
Cecil pokrije dlanom oči.
– Slažem se – potvrdi Freddy podržavajući majku i priklanjajući se više duhu njezine primjedbe nego samom sadržaju.
– Razmišljala sam – dodala je pomalo nervozno – sigurno bismo mogli idućeg tjedna ugurati Charlotte kod nas i omogućiti joj lijep odmor dok vodoinstalateri ne završe posao u Tunbridge Wellsu. Tako dugo nisam vidjela sirotu Charlotte!
Bilo je to više nego što su Lucyni živci mogli podnijeti, a nije se mogla burno pobuniti nakon dobrote koju joj je majka iskazala na katu.
– Majko, nemoj! – usrdno je molila. – To nije moguće izvesti. Ne možemo povrh svega dovesti još i Charlotte; već smo i ovako nasmrt stiješnjeni. Freddyju u utorak dolazi prijatelj, tu je Cecil, a obećala si primiti i Minnie Beebe zbog straha od difterije. Jednostavno to ne možemo izvesti.
– Glupost. Možemo.
– Samo ako bi Minnie spavala u kupaonici. Drugačije ne možemo.
– Minnie može spavati s tobom.
– Ne želim je u svojoj sobi.
– Onda, ako si tako sebična, gospodin Floyd morat će dijeliti sobu s Freddyjem.
– Gospođica Bartlett, gospođica Bartlett, gospođica Bartlett – stenjao je Cecil pokrivši opet dlanom oči.
– To se ne može izvesti – ponovi Lucy. – Ne želim stvarati nevolje, ali doista nije u redu prema sluškinjama tako ispuniti kuću.
Avaj!
– Prava je istina, draga, da ne voliš Charlotte.
– Ne, ne volim je. A ne voli je ni Cecil. Ide nam na živce. Nisi je vidjela u posljednje vrijeme i ne shvaćaš koliko može biti zamorna unatoč tome što je jako dobra. Zato te molim, majko, nemoj nas zamarati ovog posljednjeg ljeta, već nam izađi ususret time što je nećeš pozvati.
– Počujmo, počujmo! – reče Cecil.
Gospođa Honeychurch, ozbiljnije no inače i s više osjećaja nego što si je obično dopuštala, odgovori:
– To baš i nije ljubazno od vas dvoje. Vi imate jedno drugo i sve ove šume kojima šećete, a koje su prepune divnih stvari; a sirota Charlotte ima samo zatvorenu vodu i vodoinstalatere. Vi ste mladi, dragi moji, ali koliko god mladi bili pametni i načitani nikad neće dokučiti kakav je osjećaj ostarjeti.
Cecil je mrvio kruh.
– Moram reći da je rođakinja Charlotte bila jako ljubazna prema meni one godine kad sam je posjetio došavši biciklom – dodao je Freddy. – Zahvaljivala mi je što sam došao sve dok se nisam počeo osjećati poput nezrelog glupana i beskrajno se izgnjavila da mi skuha jaje uz čaj baš onako kako treba.
– Znam, dragi. Ona je ljubazna prema svima, a Lucy ipak stvara toliki problem kad joj pokušavamo bar malo uzvratiti.
No Lucyno srce otvrdne. Nije bilo koristi od ljubaznosti prema gospođici Bartlett. Još nedavno je i sama prečesto pokušavala. Čovjek bi mogao trudeći se oko nje skupiti cijelo blago gore na nebesima, ali time ne bi na zemlji obogatio ni gospođicu Bartlett, ni ikog drugog. Mogla je samo reći:
– Ne mogu si pomoći, majko. Ne volim Charlotte. Priznajem da je to jako ružno od mene.
– Sudeći po tvojim riječima, to si joj i rekla.
– Pa… tako je nepotrebno htjela iz Firence. Sva se uskomešala…
Duhovi su se vraćali; ispunili su Italiju, preoteli čak i mjesta koja je poznavala u djetinjstvu. Sveto jezero više nikad neće biti isto, a iduće nedjelje nešto će se dogoditi i samom Windy Corneru. Kako bi se mogla boriti protiv duhova? Na trenutak vidljivi je svijet izblijedio i samo su se sjećanja i osjećaji činili stvarnima.
– Rekao bih da gospođica Bartlett mora doći, kad već tako dobro kuha jaja – reče Cecil kojem se raspoloženje popravilo zahvaljujući izvrsno pripremljenom jelu.
– Nisam mislio reći da je jaje bilo kuhano dobro – ispravio se Freddy – jer ga je zapravo zaboravila skinuti s vatre, a da budem iskren, ne volim jaja. Htio sam samo reći da se činila jako dragom.
Cecil se opet namrštio. O, ti Honeychurchovi! Jaja, bojleri, hortenzije, sluškinje – od toga se sastoje njihovi životi.
– Smijemo li se Lucy i ja udaljiti od stola? – upitao je s jedva prikrivenom drskošću. – Nećemo nikakav desert.
Sadržaj
PRVI DIOPrvo poglavlje: Bertolini
Drugo poglavlje: U Santa Croceu bez bedekera
Treće poglavlje: Glazba, ljubičice i riječ na “ž”
Četvrto poglavlje
Peto poglavlje: Mogućnosti ugodnog izleta
Šesto poglavlje: Velečasni Arthur Beebe, velečasni Cuthbert Eager, gospodin Emerson, gospodin George Emerson, gospođica Eleanor Lavish, gospođica Charlotte Bartlett i gospođica Lucy Honeychurch voze se kočijama kako bi razgledali vidik što se pruža s uzvisine. Voze ih Talijani.
Sedmo poglavlje: Vraćaju se
DRUGI DIO
Osmo poglavlje: Čovjek iz srednjeg vijeka
Deveto poglavlje: Lucy kao umjetničko djelo
Deseto poglavlje: Cecil kao šaljivac
Jedanaesto poglavlje: U lijepo namještenom stanu gospođe Vyse
Dvanaesto poglavlje
Trinaesto poglavlje: Kako je bojler gospođice Bartlett bio vrlo zamoran
Četrnaesto poglavlje: Kako se Lucy hrabro suočila s vanjskim okolnostima
Petnaesto poglavlje: Unutarnja katastrofa
Šesnaesto poglavlje: Laganje Georgeu
Sedamnaesto poglavlje: Laganje Cecilu
Osamnaesto poglavlje: Laganje gospodinu Beebeu, gospođi Honeychurch, Freddyju i slugama
Devetnaesto poglavlje: Laganje gospodinu Emersonu
Dvadeseto poglavlje: Kraj srednjeg vijeka
Impresum