Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

PETNAESTO POGLAVLJE: UNUTARNJA KATASTROFA

Nedjelja nakon dolaska gospođice Bartlett bila je divna, poput većine dana te godine. Na Wealdu bližila se prava jesen, ublažavajući monotoniju ljetnog zelenila, dotičući parkove sivim cvjetovima magle, bukve crvenosmeđom bojom, hrastove zlatnom. Gore u brdima Summer Streeta vojske crnih borova svjedočile su ovoj promijeni, iako same nisu bile podložni mijenama. Oba predjela nadsvođivalo je nebo bez oblačka i posvuda su odzvanjala crkvena zvona.

Vrt Windy Cornera bio je pust, u njemu se zatekla samo jedna crvena knjiga što je osunčana ležala na pošljunčanoj stazi. Iz kuće su se čuli nepovezani zvukovi kao kad se žene spremaju za misu. „Muškarci kažu da ne idu“… „pa, ne krivim ih“ – reče Minnie, „treba il ona ići?“… „reci joj neka ne izvodi gluposti“… „Anne! Mary! Zakopčajte mi haljinu na leđima!“… „Lucia, najdraža, mogu li te zamoliti da mi dodaš pribadaču?“ Jer gospođica Bartlett najavila je kako je svakako za to da odu u crkvu.

Sunce se na svojem putu sve više uzdizalo i nije ga vodio Faeton, već Apolon, koji bijaše spretan, nepokolebljiv, božanski. Sunčeve su zrake obasjavale dame kad god bi prišle prozorima spavaće sobe; obasjavale su gospodina Beebea dolje u Summer Streetu dok se smiješio pismu gospođice Catharine Alan; Georgea Emersona koji je čistio očeve čizme; i na kraju, da dovršimo katalog značajnih stvari, obasjavale su onu ranije spomenutu crvenu knjigu. Dame su hodale uokolo, kao i gospodin Beebe i George, a kretanje može stvarati sjene. Ali knjiga je nepomično ležala da bi je sunce čitavo jutro milovalo i da bi blago odizala korice kao da time na milovanja odgovara.

Ubrzo je Lucy izašla kroz vrata salona. Njezina nova tamnoružičasta haljina bila je promašaj, zbog čega je izgledala kičasto i bljedunjavo. Na ovratniku je nosila broš od granata, na prstu prsten optočen rubinima – bio je to zaručnički prsten. Spustila je pogled prema Wealdu. Blago se mrštila – nije bila ljuta, već se mrštila poput hrabrog djeteta koje pokušava zadržati suze. U svem tom prostranstvu nije bilo čovjeka koji bi je promatrao i mogla se mrštiti bez prijekora i odmjeravati preostalu udaljenost između Apolona [1] i brdā na zapadu.

– Lucy! Lucy! Kakva je to knjiga? Tko je uzeo knjigu s police i ostavio je na stazi da se uništi?

– To je samo knjiga iz knjižnice koju je Cecil čitao.

– Ali podigni je, nemoj samo besposleno stajati kao plamenac.

Lucy podigne knjigu i ravnodušno pogleda naslov, Pod lođom. Više nije čitala romane i sve slobodno vrijeme posvetila je ozbiljnim knjigama u nadi da će uspjeti držati korak sa Cecilom. Bilo je strašno kako je malo toga znala, a čak i kad je mislila da je u nešto upućena, kao u talijanske slikare, otkrila bi da je ponešto zaboravila. Već je jutros pobrkala Francesca Franciu s Pierom della Francescom, a Cecil je rekao: „Što? Nije valjda da već zaboravljaš svoju Italiju?“ To je također doprinijelo tjeskobi u njezinu pogledu dok je slala pozdrave ovom dragom vidiku i dragom vrtu pred sobom, a nad njima dragom suncu koje gotovo nije mogla zamisliti na nekom drugom mjestu.

– Lucy… imaš li šest penija za Minnie i šiling za sebe?

Požurila je unutra k majci, koja se užurbano unosila u nedjeljnu zbrku.

– Radi se o posebnoj donaciji… zaboravila sam za što. Ozbiljno vas molim, bez prostačkog zveckanja polovicama penija po posudi za milodare; pobrini se da Minnie ima lijepih novih šest penija u komadu. Gdje je to dijete? Minnie! Ova se knjiga sva iskrivila. (Bože, izgledaš tako obično!) Stavi je pod Atlas da se izravna. Minnie!

– O, gospođo Honeychurch… – začuje se s kata.

– Minnie, nemoj kasniti. Dolazi konj. – Uvijek bi spomenula konja, nikad kočiju. – Gdje je Charlotte? Otrči na kat i reci joj neka požuri. Zašto toliko oteže? Nema nikakvog posla. Nikad ne ponese ništa osim bluza. Sirota Charlotte… Kako mrzim bluze! Minnie!

Bezboštvo je zarazno – širi se brže i od difterije i od pobožnosti – pa su rektorovu nećakinju poveli u crkvu dok se još opirala. Već po običaju nije shvaćala zašto mora ići. Zašto ne bi s mladićima sjedila na suncu? Mladići, koji su se tad pojavili, zadirkivali su je zajedljivim riječima. Gospođa Honeychurch branila je pravovjerje, a usred zbrke gospođica Bartlett, odjevena po zadnjem kriku mode, polako siđe stubama.

– Draga Marian, jako mi je žao, ali nemam sitnog novca… ništa osim funti i kovanica od pola krune. Može li mi tko dati…

– Da, svakako. Uskočite u kočiju. Bože, kako lijepo izgledate! Kakva divan ogrtač! Sve ste nas zasjenili.

– Ako sad neću nositi svoje najbolje krpice, kad ću? – pomalo prijekorno reče gospođica Bartlett. Ušla je u kočiju i sjela okrenuvši leđa konju. Uslijedilo je neizostavno hrzanje, a zatim su se odvezli.

– Do viđenja, budite dobre! – povikao je Cecil.

Lucy se ugrize za usnu, jer ton mu je bio podrugljiv. Vodili su vrlo nezadovoljavajući razgovor o temi „crkva i još ponešto“. Rekao je da bi ljudi trebali preispitati sebe, a ona se nije željela preispitivati – nije shvaćala da je to već činila. Cecil je poštivao iskreno pridržavanje vjere, ali uvijek je smatrao da je poštenje rezultat duhovnih kriza; nije mogao zamisliti da bi se čestitost mogla prirodno steći rođenjem i uzdizati se prema nebesima poput cvCecil treba dobiti melodiju izijeća. Sve što je rekao o toj temi nanosilo joj je bol i premda se čitavim svojim bićem zalagao za toleranciju, Emersoni su u tome nekako bili drugačiji.

Emersone je srela nakon mise. Kočije su bile poredane duž ceste, a ona Honeychurchovih slučajno se nalazila preko puta vile Cissie. Da skrate vrijeme, krenuli su prema njoj preko travnjaka i zatekli oca i sina kako puše u vrtu.

– Predstavi me – reče njezina majka. – Osim ako mladić ne smatra da me već upoznao.

George je to vjerojatno i smatrao, ali Lucy zanemari događaj kod Svetog jezera i službeno ih upozna. Stariji gospodin Emerson dočeka je srdačno i reče kako mu je drago što će se udati. Ona odgovori da da, i njoj je drago zbog toga, a zatim, dok su se gospođica Bartlett i Minnie zadržale straga s gospodinom Beebeom, skrene razgovor na manje uznemirujuću temu i upita ga kako je zadovoljan svojom novom kućom.

– Vrlo sam zadovoljan – odgovorio je, no u glasu mu se osjećala neka uvrijeđenost; nikad ga ranije nije vidjela uvrijeđenog. Dodao je:

– Iako, saznali smo da su se trebale doseliti gospođice Alan i da smo ih mi izbacili. Žene takvo što povrijedi. Jako sam uzrujan zbog toga.

– Vjerujem da je došlo do nekog nesporazuma – s nelagodom odvrati gospođa Honeychurch.

– Našem je kućevlasniku rečeno da pripadamo drugačijoj vrsti ljudi – reče George, koji se činio voljnim nastaviti razgovor o ovoj temi. – Mislio je da se bavimo umjetnošću. Razočarao se.

– Pitam se, možda bismo trebali pisati gospođicama Alan i ponuditi da im prepustimo kuću. Što vi mislite? – Obratio se Lucy.

– Oh, ostanite sada kad ste već ovdje – ležerno reče Lucy. Morala je izbjeći Cecilovu osudu. Jer Cecil je bio kriv što je došlo do tog preokreta, iako ga nitko nije spomenuo.

– I George to kaže. Kaže da gospođice Alan moraju odustati. Samo, to se čini tako neljubaznim.

– Na svijetu postoji tek ograničena količina dobrote – reče George promatrajući odbljesak sunca na oplati kočija u prolazu.

– Da! – uzvikne gospođa Honeychurch. – Govorim upravo o tome. Čemu toliko riječi oko dviju gospođica Alan?

– Postoji ograničena količina dobrote, baš kao što postoji ograničena količina svjetla – nastavi on odmjerenim tonom. – Gdje god stajali mi bacamo sjenu na nešto i nema svrhe pomicati se od mjesta do mjesta kako bismo nešto spasili, jer sjena nas uvijek prati. Odaberite mjesto gdje nećete nanositi štetu… Da, odaberite mjesto gdje nećete nanijeti veliku štetu i ostanite tamo najduže što možete, pogleda uprtog u sunce.

– O, gospodine Emersone, vidim da ste oštroumni!

– Kako…?

– Vidim da ćete postati mudar čovjek. Nadam se da se niste tako ponašali i prema jadnom Freddyju. – Georgeu su se oči smiješile i Lucy je vjerovala da bi se on i njezina majka prilično dobro slagali.

– Ne, nisam – reče. – On se tako ponašao prema meni. To je njegova filozofija. Samo što je on s njom krenuo u život, a ja sam najprije pokušao ispitati život kao na policiji.

– O čemu li to govorite? Ne, nije važno što hoćete reći. Nemojte objašnjavati. Drago mu je što će vas vidjeti popodne. Igrate li tenis? Odobravate li igranje tenisa nedjeljom…?

– George da ne bi odobrio igranje tenisa nedjeljom! Uza sav svoj odgoj i obrazovanje, da George razlikuje nedjelju…

– Izvrsno. George nema ništa protiv igranja tenisa nedjeljom. Neman ni ja. Onda smo se dogovorili. Gospodine Emersone, bilo bi nam jako drago kad biste mogli doći sa svojim sinom.

Zahvalio joj se, ali činilo mu se kako je to dalek put za pješačenje; ovih dana sposoban je samo pomalo se šetkati uokolo.

Ona se okrene prema Georgeu:

– A onda želi prepustiti kuću gospođicama Alan.

– Znam – reče George i obgrli oca oko vrata. Dobrota za koju su gospodin Beebe i Lucy oduvijek znali da postoji u njemu naglo je izbila, kao kad sunčeva svjetlost dotakne nepregledan predio – možda to i jest bio dodir jutarnjeg sunca? Sjetila se da on, bez obzira na sve svoje nastranosti, nikad nije rekao ništa protiv nježnosti.

Dolazila je gospođica Bartlett.

– Poznajete našu rođakinju, gospođicu Bartlett – uljudno reče gospođa Honeychurch. Sreli ste je u Firenci s mojom kćeri.

– Da, naravno – reče starac i pomakne se kao da će izaći iz vrta i poći dami u susret. Gospođica Bartlett odmah se popne u kočiju. Tako zaklonjena odaslala je služben naklon. Opet se susrela s pansionom Bertolini, sa stolom za objedovanje s bocama vode i vina. Bila je to stara, vrlo stara bitka za sobu s pogledom.

George nije odgovorio na naklon. Poput svakog dječarca zacrvenio se i posramio; znao je da se pratilja sjeća. Rekao je:

– Ja… doći ću na tenis budem li imao vremena – i otišao u kuću.

Možda bi Lucy bila zadovoljna bilo kakvim odgovorom, no njegova ju je nelagoda pogodila ravno u srce; muškarci ipak nisu bogovi, jednako su podložni ljudskim manama i nespretni kao i djevojke; čak i muškarci mogu patiti od neobjašnjivih žudnji i može im zatrebati pomoć.

Nekome njezina odgoja i svjetonazora slabost muškaraca bila je nepoznata istina, koju je ipak naslutila u Firenci kad je George bacio njezine fotografije u Arno.

– George, ne idi! – uzvikne njegov otac, koji je vjerovao da je ljudima neizmjerno drago kad njegov sin razgovara s njima. – George je danas jako dobre volje i siguran sam da će na kraju popodne doći k vama.

Lucy uhvati pogled svoje rođakinje. Nešto u njezinu nijemom zahtijevanju potakne je na nesmotrenost.

– Da – reče povisivši glas – nadam se da hoće. – Tad ode do kočije i promrmlja:

– Nije rekao starcu; znala sam da je sve u redu.

Gospođa Honeychurch dođe za njom pa se odvezu.

Bilo je dobro što gospodin Emerson nije saznao za nepromišljeni događaj iz Firence, ali Lucyno raspoloženje nije smjelo poletjeti u visine kao da je opazila zidine raja. Vijest je bila dobra, ali nedvojbeno ju je dočekala s neumjerenim veseljem. Čitavim putem kući konjska kopita pjevušila su joj melodiju: „Nije ni riječ, nije ni riječ.“ Njezin je um proširio napjev: „Nije ni riječ rekao svojem ocu – kojem sve govori. Nije me iskoristio. Nije mi se smijao kad sam otišla.“ Dlanom je dodirnula obraz. „Ne voli me. Ne. Kako bi bilo strašno kad bi me volio! Ali nije nikome rekao. Nikad ni neće reći.“

Žudjela je za tim da poviče: „Sve je u redu. Ovo je tajna koja će zauvijek ostati između nas dvoje. Cecil neće nikad saznati.“ Čak joj je bilo drago što ju je gospođica Bartlett one posljednje mračne večeri u Firenci, dok su se klečeći pakirale u isprva njegovoj sobi, nagovorila da obeća kako će čuvati tajnu. Tajna, bila velika ili mala, ostala je sačuvana.

Na svijetu je za nju znalo samo troje Engleza. Tako je protumačila svoju radost. Pozdravila je Cecila s neuobičajenim ushitom jer se osjećala posve sigurnom. Dok joj je pomagao da siđe s kočije rekla je:

– Emersoni su bili tako ljubazni. George Emerson jako se popravio.

– Kako su moji štićenici? – upita Cecil koji nije doista mario za njih i davno je zaboravio svoju odluku da ih dovede u Windy Corner kako bi poslužili u obrazovne svrhe.

– Štićenici! – uzviknula je s dozom topline.

Jer jedini odnos koji je Cecil poimao bio je feudalni: odnos zaštitnika i štićenika. Nije poznavao osjećaj bratstva za kojim je žudjela njezina duša.

– Sam ćeš vidjeti kako su tvoji štićenici. Popodne će doći George Emerson. S njim je vrlo zanimljivo razgovarati. Samo se nemoj… – Zamalo je rekla „Nemoj se zaštitnički postaviti prema njemu“, ali oglasilo se zvono za ručak i Cecil već po običaju nije obraćao osobitu pažnju na njezine napomene. Trebala se isticati šarmom, a ne argumentima.

Ručak je protekao u veselom raspoloženju. Lucy je tijekom objeda obično bila potištena. Nekoga je trebalo umirivati – bilo Cecila, bilo gospođicu Bartlett, bilo neko biće nevidljivo oku smrtnika – biće koje je šaptalo njezinoj duši: „Ova radost neće potrajati. U siječnju ćeš morati otići u London kako bi zabavljala unuke slavnih.“ Ali danas je osjećala da je dobila jamstvo. Njezina majka uvijek će sjediti tamo, njezin brat ovdje. Sunce, iako se od jutra malo pomaknulo, nikad neće ostati skriveno iza bregova na zapadu. Nakon ručka zamolili su je da svira. Te je godine gledala Gluckovu Armidu i po sjećanju je svirala melodiju čarobnog vrta – melodiju uz koju se Renaud približava pod svjetlom vječne zore, melodiju koja nikad ne zaječi, nikad ne jenja, već se stalno mreška poput mora vilinske zemlje koje ne podliježe morskim mijenama. Takva melodija nije namijenjena klaviru i publika lako postane nestrpljiva, a Cecil, koji je dijelio nezadovoljstvo, uzvikne:

– Odsviraj nam sad melodiju iz drugog vrta, onog iz Parsifala.

Ona spusti poklopac nad tipkama klavira.

– Nije baš poslušna – odvrati glas njezine majke.

U strahu da je uvrijedila Cecila brzo se okrene. Tamo je stajao George. Ušuljao se ne prekinuvši je.

– O, doista nisam znala! – uzvikne i jako porumeni, a zatim bez riječi pozdrava opet otvori poklopac nad tipkama. Cecil treba dobiti melodiju iz Parsifala i što god još poželi.

– Naša se pijanistica predomislila – reče gospođica Bartlett, možda nagovijestivši da će melodiju odsvirati gospodinu Emersonu. Lucy nije znala što učiniti, nije znala čak ni što želi učiniti. Vrlo je loše odsvirala nekoliko taktova melodije iz prizora s Djevojkama-cvjetovima, a zatim stala.

– Glasam za tenis – reče Freddy zgrožen tom zbrkanom zabavom.

– Da, i ja. – Opet je spustila poklopac nad tipkama nesretnog klavira. – Glasam za igru u parovima.

– U redu.

– Nisam za igru, hvala – reče Cecil. – Neću kvariti set.

Nikad nije uspio shvatiti da bi pristanak lošeg igrača da bude četvrti član mogao biti čin ljubaznosti.

– O, Cecile, pridružite nam se. Ja sam loš, Floyd je užasan, a usudio bih se reći i Emerson.

George ga ispravi:

– Ja nisam loš.

Ove su riječi primili s prezirom.

– Onda sigurno neću igrati – reče Cecil dok je gospođica Bartlett, pod dojmom da će tako podbosti Georgea, dodala: – Slažem se s vama, gospodine Vyse. Bolje da ne igrate. Mnogo bolje.

Minnie je ulijećući u situaciju iz koje se Cecil povukao izjavila da će ona igrati.

– Nema veze što igram s vama, ionako ću promašiti svaku loptu.

Ali pravila ponašanja nedjeljom čvrsto su je nagazila i posve zatrla ovaj ljubazan prijedlog.

– Onda mora igrati Lucy – reče gospođa Honeychurch. – Samo se na nju možete osloniti. Nema drugog rješenja. Lucy, idi i presvuci haljinu.

Nedjelja je za Lucy obično bila dan kad bi se ponašala prevrtljivo. Ujutro bi se bez licemjerja držala pravila koja bi popodne kršila bez oklijevanja. Dok je presvlačila haljinu pitala se podsmjehuje li joj se Cecil; doista se mora preispitati i sve riješiti prije no što se uda za njega.

Njezin je suigrač bio gospodin Floyd. Voljela je glazbu, ali igranje tenisa činilo se mnogo boljim. Koliko je ugodnije trčati uokolo u udobnoj odjeći nego sjediti pred klavirom i osjećati pod pazusima zatezanje haljine! Glazba joj se opet učini djetinjom zabavom. George je servirao loptu iznenadivši je svojim nestrpljenjem da pobijedi. Sjetila se kako je uzdisao među grobnicama u Santa Croceu zbog toga stvari što su sastavnice svemira u neskladu; kako se nakon smrti onog nepoznatog Talijana nagnuo preko zaštitne ograde pokraj Arna i rekao joj: „Kažem vam, željet ću živjeti.“ Želio je živjeti sada, pobijediti u teniskom setu, ostati pod suncem najduže što može – suncem što je počelo zalaziti zasljepljujući je; i on je pobijedio.

Kako je divno izgledao Weald! Brda su se uzdizala nad njegovim blještavilom kao što se Fiesole uzdiže nad toskanskom ravnicom i, ako tko poželi, može engleske South Downs prispodobiti uzvisinama Carrare. Lucy je možda zaboravljala svoju Italiju, no zamjećivala je sve više detalja u svojoj Engleskoj. Promatrač se mogao poigrati s vidikom na nov način i pokušati pronaći u njegovim bezbrojnim prijevojima kakav grad ili selo koje bi se uklapalo u krajolik Firence. Kako je divan bio Weald!

Ali sad je Cecil tražio da mu posveti pažnju. Obuzelo ga je razborito raspoloženje, bio je sklon kritikama i nije imao razumijevanja za zanos. Štoviše, dosađivao im je tijekom cijelog seta jer je roman koji je čitao bio tako loš da se osjećao ponukanim čitati ga naglas drugima. Polako je hodao oko zaštitne mreže igrališta i uzvikivao:

– Dakle, Lucy, čuj ovo. Tri glagola u infinitivu zaredom.

– Strašno! – reče Lucy i promaši udarac. Nastavio je čitati i nakon što su završili set; naišao je na jednu scenu ubojstva i to su doista svi morali čuti. Freddy i gospodin Floyd morali su potražiti izgubljenu loptu u ukrasnom grmlju, no Lucy i George pristanu poslušati.

– Prizor se odvija u Firenci.

– Kako je to zabavno, Cecile! Počni čitati. Dođite, gospodine Emersone, sjednite sad, nakon što ste se tako iscrpili.

„Oprostila“ je Georgeu, kako je to sama sročila, i odlučila da će prema njemu biti ljubazna.

Preskočio je mrežu i sjeo pokraj njezinih nogu pitajući:

– A vi… jeste li vi umorni?

– Nisam, naravno!

– Smeta li vam što ste izgubili?

Zamalo pa je rekla „ne“, kad shvati da joj smeta, pa odgovori „da.“ Veselo nadoda:

– Iako, nisam opazila da ste tako sjajan igrač. Sunce je bilo iza vas i svjetlost me zasljepljivala.

– Nisam ni rekao da jesam.

– Ali, rekli ste!

– Niste obratili pažnju na moje riječi.

– Rekli ste da… ah, nemojte zahtijevati preciznost u ovoj kući. Mi svi pretjerujemo i jako se ljutimo na ljude koji to ne čine.

– Prizor se odvija u Firenci – ponovi Cecil povišenim tonom.

Lucy se pribere.

– „Zalazak sunca. Leonora se žuri…“

Lucy ga prekine.

– Leonora? Je li Leonora glavna junakinja? Tko je napisao knjigu?

– Joseph Emery Prank. Dakle: „Zalazak sunca. Leonora se žuri preko trga. Moli svece da ne stigne prekasno. Zalazak sunca – zalazak sunca u Italiji. Pod Orcagninom Loggiom – Loggiom de’ Lanzi, kako je danas katkad nazivamo…“

Lucy prasne u smijeh.

– Joseph Emery Prank, kako da ne! Pa to je gospođica Lavish! Ovo je roman gospođice Lavish koji je objavila pod drugim imenom.

– A tko je gospođica Lavish?

– O, jedna grozna osoba… Gospodine Emerson, sigurno se sjećate gospođice Lavish?

Uzbuđena zbog svojeg ugodnog poslijepodneva ona pljesne rukama. George podigne pogled.

– Sjećam se, naravno. Sreo sam je onog dana kad sam došao u Summer Street. Ona mi je rekla da živite ovdje.

– Je li vam bilo drago?

Željela je reći „je li vam bilo drago što ste sreli gospođicu Lavish,“ ali kad je ne odgovorivši pognuo glavu prema travi dosjeti se da je time mogla smjerati i na nešto drugo. Promatrala je njegovu glavu koja joj je gotovo počivala na koljenu i učini joj se da mu se uši crvene.

– Nije čudo što je roman loš – dodala je. – Gospođica Lavish nikad mi se nije sviđala. Ali, kad je netko već poznaje valjda bi ga trebao i pročitati.

– Sve su moderne knjige loše – reče Cecil, kojeg je uzrujao njezin nedostatak pažnje pa je nezadovoljstvo iskalio na književnosti. – Danas svi pišu za novac.

– O, Cecile!

– To je tako. Neću vas dalje gnjaviti Josephom Emeryjem Prankom.

Cecil je tog poslijepodneva bio poput vrapca što cvrkuće. Povišenja i stišavanja njegova glasa bila su očita, ali nju to nije pogađalo. Nalazila se u nekom prostoru između melodije i pokreta i živci su joj odbijali odgovoriti na buku njegovih živaca. Ostavljajući ga tako uzrujanog opet se zagledala u crnokoso tjeme. Nije ga željela pomilovati, no u mislima se vidjela kako to želi učiniti; osjećaj je bio neobičan.

– Sviđa li vam se ovaj naš vidik, gospodine Emerson?

– Nikad ne vidim neku veliku razliku među vidicima.

– Kako to mislite?

– Jer svi nalikuju jedan drugome: uvijek ih sačinjavaju udaljenost i prostor ispunjen zrakom.

– A-hm! – zausti Cecil koji nije bio siguran je li ova primjedba dojmljiva ili ne.

– Moj otac… – podigao je pogled prema njoj (a blago se i zarumenio). – On nam kaže da postoji samo jedan savršen vidik – pogled u nebo što nam se stere nad glavom i da su svi drugi vidici na zemlji tek njegove blijede kopije.

– Vjerujem da je vaš otac čitao Dantea – reče Cecil listajući roman, što mu je već samo po sebi dopuštalo da usmjerava razgovor.

– Jednog dana rekao nam je da su vidici uistinu skupine: skupine drveća, kuća i brda, i da zato moraju sličiti jedni drugima poput gomila ljudi – zbog toga je moć koju imaju nad nama ponekad nadnaravna.

Lucy začuđeno otvori usta.

– Jer gomila je više od samih ljudi koji je čine. Gomili je dodano neko svojstvo – nitko ne zna kako – baš kao što je neko svojstvo dodano i ovim brdima.

Reketom pokaže na South Downs.

– Kakva divna misao! – promrmljala je. – Bit će mi drago ponovno slušati riječi vašeg oca. Jako mi je žao što nije baš dobro.

– Ne, nije dobro.

– U ovoj knjizi ima apsurdno velik broj opisa vidika – reče Cecil. – A tu je i tvrdnja da se ljudi dijele u dvije skupine: na one koji vidike zaborave i na one koji ih pamte, čak i ako se pogled pruža iz malene sobe.

– Gospodine Emerson, imate li braće ili sestara?

– Ne. Zašto?

– Govorili ste o nekim „nama“.

– Mislio sam na svoju majku.

Cecil sklopi knjigu uz tresak.

– O, Cecile… kako si me uplašio!

– Neću vas više gnjaviti Josephom Emeryjem Prankom.

– Još se mogu sjetiti kako smo nas troje otišli na jedan dan na selo i vidik se pružao čak do Hindheada. To je moje prvo sjećanje – reče George.

Cecil je ustao; ovaj je čovjek bio neodgojen – nakon teniskog seta nije obukao sako – bio je prostak. Otišao bi da ga Lucy nije zaustavila.

– Cecile, pročitaj ono o vidiku.

– Ne dok je ovdje gospodin Emerson da nas zabavlja.

– Ne, samo čitaj. Mislim da nema ničeg smješnijeg od slušanja loše napisanog teksta dok ga netko čita naglas. Ako nas gospodin Emerson smatra neozbiljnima, može otići.

Ovo se Cecila dojmilo kao dubokoumno i godilo mu je. Dovelo je njihova gosta u položaj cjepidlake. Malo smekšan on opet sjedne.

– Gospodine Emerson, idite potražiti teniske loptice – rekla je. Otvorila je knjigu. Cecil mora dobiti priliku za čitanje i sve što poželi. Ali misli su joj lutale k Georgeovoj majci koja je, po riječima gospodina Eagera, ubijena pred Božjim očima, dok je, po riječima njezina sina, vidjela u daljinu čak do Hindheada.

– Moram li zbilja ići? – upita George.

– Ne, naravno da ne morate– odgovorila je.

– Drugo poglavlje – reče Cecil zijevajući. – Pronađi mi drugo poglavlje, ako ti nije teško.

Pronašla je drugo poglavlje i pogledala uvodne rečenice. Pomisli da je poludjela.

– Dobro… dodaj mi knjigu.

Začu se kako govori:

– Ovo ne vrijedi čitati… preglupo je za čitanje… nikad nisam vidjela takve gluposti… ovo se uopće nije smjelo tiskati.

On joj uzme knjigu.

– „Leonora je sjedila zamišljena i sama“ – pročitao je. – „Pred njom se prostirala bogata toskanska ravnica prošarana mnogim nasmiješenim selima. Bilo je proljeće.“

Gospođica je Lavish znala, nekako je doznala i dala je tiskati opise događaja iz prošlosti uobličene u odvratnu prozu kako bi je Cecil pročitao, a George čuo.

– „Zlaćana izmaglica…“ – pročita. Čitao je: – „Tamo u daljini firentinski tornjevi, dok je obronak na kojem je sjedila bio pokriven ljubičicama. Posve neopažen, Antonio joj se prišuljao s leđa…“

Kako joj Cecil ne bi vidio lice ona se okrene prema Georgeu i ugleda njegovo lice.

Cecil je čitao: – „Njegove usne nisu nisu izrekle nikakve kitnjaste iskaze kakvima se služe obični ljubavnici. Nije bio rječit, iako mu nije nedostajalo riječi. Jednostavno ju je obgrlio svojim muževnim rukama.“

– Ovo nije odlomak koji sam htio pročitati – obavijesti ih. – Dalje se nalazi još jedan, mnogo smješniji. – Okretao je listove.

– Hoćemo li ući u kuću i popiti čaj? – upita Lucy, čiji je glas ostao staložen.

Vodila ih je uzbrdo padinom vrta, Cecil ju je slijedio, George je išao posljednji. Pomisli da je nesreća izbjegnuta, no kad su zašli među grmlje dostigne ih. Knjiga, kao da nije već nanijela dovoljno štete, ostala je zaboravljena i Cecil se morao vratiti po roman, a George, koji je volio strastveno, morao se na uskoj stazi opet ponijeti prema njoj nepromišljeno.

– Ne… – uzdahnula je i po drugi put primila njegov poljubac.

Kao da ništa više od toga nije moguće, on je otišao; Cecil joj se opet pridružio i njih je dvoje samo izašlo na travnjak pred kućom.

[1] Bog Apolon personifikacija je sunca.