Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

DEVETO POGLAVLJE: LUCY KAO UMJETNIČKO DJELO

Nekoliko dana nakon objave zaruka gospođa Honeychurch nagovorila je Lucy i njezina „Fijaska“ da odu na malenu vrtnu zabavu u susjedstvu, jer je, naravno, željela ljudima pokazati da se njezina kći udaje za naočita muškarca.

Cecil je bio i više nego naočit: izgledao je otmjeno i bilo je ugodno promatrati njegov vitak lik dok je u stopu pratio Lucy i njegovo lijepo izduženo lice kako odgovara kad mu se Lucy obrati. Ljudi su čestitali gospođi Honeychurch, što je, vjerujem, društveni nesporazum – ali njoj je to godilo, i kako se prema svima odnosila jednako, predstavila je Cecila i nekim dosadnim udovicama.

Tijekom čajanke dogodila se nezgoda: šalica kave razlila se po Lucynoj oslikanoj svili, pa iako je Lucy glumila ravnodušnost, njezina se majka nije pretvarala da joj je svejedno, već ju je odvukla u kuću da joj sluškinja, puna sućuti, očisti haljinu.

Neko ih vrijeme nije bilo i Cecil je ostao s udovicama. Kad su se vratile više nije bio ljubazan kao ranije.

– Odlazite li često na ovakva primanja? – upitao je dok su se vozili kući.

– Oh, tu i tamo – reče Lucy, koja se dobro zabavila.

– Je li ovo uobičajeno seosko društvo?

– Mislim da jest. Majko, slažeš li se?

– Društvo je mnogobrojno – reče gospođa Honeychurch, koja se pokušavala prisjetiti kroja nabora na jednoj od haljina.

Vidjevši da su joj misli drugdje, Cecil se nagne prema Lucy i reče:

– Meni se sve to činilo užasnim, štetnim i nadmenim.

– Jako mi je žao što smo te ostavile samog.

– Ne radi se o tome, nego o čestitanju. Odvratno je kako se zaruke smatraju javnim vlasništvom – kao da se radi o ledini gdje svaki stranac smije izbaciti svoje priproste osjećaje. A sve se one starice cerekaju!

– Mislim da to svatko mora proći. Sljedeći put neće nas toliko primjećivati.

– Ali ono što želim naglasiti jest da je njihov stav u cijelosti pogrešan. Zaruke – u prvom redu to je užasna riječ – jesu osobna stvar, a tako bi se prema njima trebalo i odnositi.

Ipak, koliko god svaka nacerena starica griješila u osobnoj procjeni, kao grupa bile su u pravu. Kroz njih se smiješio duh brojnih naraštaja, veseleći se zarukama Cecila i Lucy jer su obećavale nastavak života na zemlji. Cecilu i Lucy obećavale su nešto drugo – osobnu ljubav. Odatle Cecilova razdraženost i Lucyno uvjerenje da je njegova razdraženost opravdana.

– To je tako zamorno! – reče ona. – Zar nisi mogao pobjeći na partiju tenisa?

– Ne igram tenis – bar ne u javnosti. Susjedstvo je zakinuto za romantiku mojeg bavljenja sportom. Moja je romantika ona kakvu osjeća inglese italianato.

– Inglese italianato?

– È un diavolo incarnato! [1] Znaš li tu izreku?

Nije znala izreku , niti se činilo da ona priliči mladiću koji je s majkom proveo mirnu zimu u Rimu. Ali Cecil je, otkako se zaručio, počeo hiniti kozmopolitsku nestašnost, iako je bio lišen takvih osjećaja.

– Eto – reče. – Ako im nisam po volji, ne mogu na to utjecati. Između mene i njih postoje određene nepremostive prepreke koje moram prihvatiti.

– Mislim da svi imamo svoja ograničenja – reče mudra Lucy.

– Iako nam se ponekad nameću – odvrati Cecil koji je iz njezine primjedbe vidio da nije potpuno shvaćala njegov položaj.

– Na koji način?

– Slažeš li se da je drugačije nametnemo li određene ograde sami sebi, ili ako nas sprečavaju ograde što su nam ih nametnuli drugi?

Na trenutak je porazmislila i složila se da to doista jest drugačije.

– Drugačije? – uzvikne gospođa Honeychurch odjednom se uzbunivši. – Ne vidim nikakvu razliku. Ograde su ograde, osobito kad se nalaze na istom mjestu.

– Razgovarali smo o motivima – reče Cecil, pogođen upadicom.

– Gledajte, dragi moj Cecile. – Raširila je koljena i spustila malenu torbicu u krilo. – Ovo sam ja. Ovo je Windy Corner. Ostatak uzorka predstavlja druge ljude. Motivi su hvale vrijedni, ali ograda dolazi ovdje.

– Nismo razgovarali o pravim ogradama – reče Lucy smijući se.

– Oh, shvaćam draga… to je poezija.

Spokojno se zavalila na sjedištu. Cecil se pitao što je to zabavilo Lucy.

– Reći ću ti tko nema ograda, kako ih ti nazivaš – reče Lucy. – Gospodin Beebe.

– Svećenik bez ograde je svećenik bez obrane.

Lucy je sporo pratila što su ljudi govorili, ali bi na vrijeme otkrila što su pritom mislili. Promaknuo joj je smisao Cecilova epigrama, ali je shvatila osjećaj koji ga je potaknuo.

– Zar ti se ne sviđa gospodin Beebe? – upita obazrivo.

– Nikad to nisam rekao – uzviknuo je. – Smatram ga vrlo iznadprosječnim. Samo sam zanijekao… – opet se vratio na temu ograda i zablistao.

– Dakle, svećenik kojeg doista prezirem – odvratila je želeći reći nešto suosjećajno: – Svećenik koji ima ograde, i to one najgore vrste, jest gospodin Eager, engleski kapelan u Firenci. Bio je doista neiskren… a to mu ni izdaleka nije bila najgora mana. Bio je snob, vrlo uobražen i govorio je tako neljubazne stvari.

– O čemu je govorio?

– U pansionu Bertolini bio je jedan starac za kojeg je rekao da je ubio svoju suprugu.

– Možda jest.

– Nije!

– Zašto misliš da nije?

– Sigurna sam da je starac bio jako dobar.

Cecil se nasmijao njezinoj ženskoj nedosljednosti.

– I pokušala sam raščistiti stvar. Gospodin Eager nije nikad rekao ništa određeno. Više je volio insinuacije – rekao je da je starac „praktički“ ubio svoju suprugu – da ju je ubio pred Božjim očima.

– Pst, draga! – reče gospođa Honeychurch rastreseno.

– Ali zar nije nesnosno da osoba koja nam je predstavljena kao uzorna uokolo širi klevete? Vjerujem da je on najviše zaslužan za to što su odbacili starca. Ljudi su se pretvarali da se ponaša poput prostaka, ali on doista nije bio takav.

– Siroti starac! Kako se zvao?

– Harris – odvrati Lucy nonšalantno.

– Nadajmo se da se gospođi Harris ipak nije dogodilo takvo što – reče njezina majka.

Cecil mudro kimne.

– Nije li gospodin Eager vrlo obrazovan svećenik? – upita.

– Ne znam. Prezirem ga. Čula sam njegovo predavanje o Giottu. Ništa ne može prikriti nisku prirodu. Prezirem ga.

– O, Bože mili, dijete! – reče gospođa Honeychurch. – Puca mi glava od tebe! Čemu tolika vika? Zabranjujem i tebi i Cecilu da prezirete svećenike.

On se nasmiješi. Bilo je doista nečeg vrlo neprimjerenog u Lucynu moralističkom ispadu o gospodinu Eageru. Kao kad bi tko na stropu Sikstinske kapele ugledao Leonarda. Čeznuo je za tim da joj ukaže kako njezino poslanje ne počiva na ovakvim opaskama, da se moć žene i njezin šarm nalaze u tajnovitosti, a ne u agresivnim ispadima. Ali možda je ispad znak životne snage: nagrđuje lijepo biće, ali ukazuje na to da je živo. Nekoliko trenutaka poslije razmišljao je o je njezinu zajapurenom licu i uzrujanim pokretima sa stanovitim odobravanjem. Suzdržao se od obuzdavanja izvora mladosti.

Priroda – po njegovu mišljenju najbezazlenija tema – prostirala se oko njih. Divio se borovoj šumi, dubokim jezerima paprati, grimiznom lišću kojim bijahu prošarane guštare, zadovoljavajućoj ljepoti glavne ceste. Nije dobro poznavao prirodni okoliš i katkad bi pogriješio u kakvoj tvrdnji. Usta gospođe Honeychurch zgrčila su se kad je spomenuo „zimzeleni ariš“.

– Smatram se sretnim čovjekom – zaključio je. – Kad god sam u Londonu osjećam da nikad ne bih mogao živjeti izvan grada. Kad sam na selu, isto osjećam i prema selu. Na kraju krajeva, vjerujem da su ptice, drveće i nebo najčudesnije stvari u životu i da ljudi koji žive među njima moraju biti najbolji. Istinabog, izgledaju kao da u devet od deset slučajeva ništa od toga ne zamjećuju. Seoski gospodin je, kao i seoski radnik, svaki na svoj način, najturobnije društvo. A ipak imaju priliku osjetiti prešutnu naklonost prema djelima Prirode, što je nama, gradskim ljudima, uskraćeno. Slažete li se, gospođo Honeychurch?

Gospođa Honeychurch lecnula se i nasmiješila. Nije ga pozorno slušala. Cecil, koji je bio stiješnjen na prednjem sjedištu kočije, osjeti razdraženost i čvrsto odluči da neće reći više ništa zanimljivo.

Ni Lucy ga nije pažljivo slušala. Čelo joj je ostalo namršteno i još je uvijek izgledala obuzeta bijesom – bio je to rezultat pretjerane moralne gimnastike, zaključio je. Bilo je tužno gledati je ovako slijepu za ljepote kolovoske šume.

– „Siđi, o, djevo, s onih planinskih visina“, citirao je i dotaknuo svojim koljenom njezino.

Opet je porumenjela i upitala:

– Kakvih visina?

– „Siđi, o, djevo, s onih planinskih visina.
Kakva to radost u visini prebiva (pjevao je pastir).
U visini i krasoti planina?“ [2]

Poslušajmo savjet gospođe Honeychurch i nemojmo više prezirati svećenike. Koje je ovo mjesto?

– Summer Street, naravno – reče Lucy i odigne se sa sjedišta.

Šuma se otvorila kako bi ostavila prostor strmoj trokutastoj zaravni. S dvije strane poredale su se lijepe kućice, a treću, najpovišeniju stranu zauzela je nova kamena crkva, skupa, ali jednostavna, s ljupkim vrhom tornja pokrivenim šindrom. Kuća gospodina Beebea nalazila se blizu crkve. Visinom je jedva premašivala kućice. U blizini se nalazilo i nekoliko velebnih vila, no bile su skrivene među drvećem. Prizor je više podsjećao na švicarske Alpe nego na mjesno svetište i središte mirnog života, a nagrđivale su ga samo dvije malene vile – one vile što su se nadmetale sa Cecilovim zarukama, jer ih je sir Harry Otway kupio istog popodneva kad je Cecil osvojio Lucy.

Jedna je vila nazvana Cissie“, a druga Albert. Ova imena nisu bila istaknuta samo krasopisnom goticom na vrtnim vratima, već su se nalazila i na trjemovima gdje su, ispisana velikim tiskanim slovima, slijedila polukružnu oblinu ulaznog luka. Vila Albert bila je nastanjena. Njezin prenapučeni vrt blistao je od pelargonija, lobelija i brušenih školjki. Prozorčići joj bijahu čedno zastrti nottinghamskom čipkom. Cissie se iznajmljivala. Tri oglasne ploče što su pripadale posrednicima iz Dorkinga visjele su na ogradi i objavljivale ovaj nimalo začudan podatak. Staze su joj već bile zarasle u korov; minijaturni travnjak žutio se od maslačaka.

– Ovo mjesto je uništeno! – rekle su dame već po navici. – Summer Street više nikad neće biti isti.

Dok je kočija prolazila, Cissiena se vrata otvore, a iz unutrašnjosti izađe neki gospodin.

– Stanite! – uzvikne gospođa Honeychurch dotaknuvši kočijaša suncobranom. – Evo sira Harryja. Sad ćemo sve saznati. Sire Harry, odmah ovo srušite!

Sir Harry Otway – kojeg ne treba opisivati – prišao je kočiji i rekao:

– Namjeravao sam, gospođo Honeychurch. Ali doista ne mogu izbaciti gospođicu Flack.

– Zar nemam uvijek pravo? Trebala je otići prije potpisivanja ugovora. Stanuje li još uvijek bez plaćanja najamnine, kao dok je kuća pripadala njezinom nećaku?

– Ali što mogu? – stišao je glas. – Ona je stara gospođa, strašno priprosta i gotovo prikovana za postelju.

– Izbacite je – hrabro će Cecil.

Sir Harry uzdahne i žalosno pogleda vile. Bio je temeljito upozoren o namjerama gospodina Flacka i mogao je kupiti parcelu prije nego što je gradnja započela, no bio je ravnodušan i odugovlačio je. Tolike je godine poznavao Summer Street da ga nije mogao zamisliti nagrđenog. Nije se uzbunio sve dok gospođa Flack nije položila kamen temeljac i dok se nije počela uzdizati nakaza od crvenih i blijedožutih cigli. Obratio se gospodinu Flacku, mjesnom graditelju – vrlo razumnom i cijenjenom čovjeku – koji se složio da bi crijep dao krovu umjetničku notu, ali je istaknuo da je škriljevac jeftiniji. Ipak se odvažio ne složiti se oko korintskih stupova što su se trebali priljubiti poput pijavica za okvire polukružnih lukova prozora, rekavši da bi, u skladu sa svojim ukusom, volio rasteretiti fasadu s par ukrasa. Sir Harry je napomenuo da bi stupovi, ako je moguće, trebali imati potpornu, a ne samo dekorativnu funkciju. Gospodin Flack je odgovorio da su svi stupovi već naručeni, dodavši: „i svi kapiteli su različiti – na jednom su zmajevi u lišću, drugi je bliži jonskom stilu, treći prikazuje inicijale gospođe Flack – svaki je drukčiji.“ Jer on je pročitao Ruskinove knjige. Gradio je svoje vile prema vlastitoj želji i sir Harry ih je otkupio tek kad je u jednu od njih uselio nepokretnu tetu.

Ta uzaludna i neisplativa investicija ispunila je viteza tugom dok se oslanjao o kočiju gospođe Honeychurch. Nije ispunio dužnost prema svojem kraju, a mještani su mu se još i podsmjehivali. Potrošio je novac, a Summer Street ipak je ostao nagrđen. Sve što je sad mogao učiniti bilo je pronaći poželjnog zakupca za Cissie – nekog doista poželjnog.

– Najamnina je smiješno niska, a i ja sam, vjerujem, nezahtjevan kućevlasnik – reče im. – Ali tako je nezgodne veličine. Prevelika je za seljačku klasu, a premala za nekog tko je barem poput nas.

Cecil je dvojio oko toga bi li trebao prezirati vile, ili pak sira Harryja stoga što ih on prezire. Ovaj drugi nagon činio se plodonosnijim.

– Trebali biste odmah pronaći zakupca – reče zlobno. – Bio bi to savršeni raj za bankovnog činovnika.

– Upravo tako! – uzbuđeno reče sir Harry. – Baš se toga pribojavam, gospodine Vyse. Kuća će privući pogrešnu vrstu ljudi. Željezničke veze poboljšale su se – što je, po mom mišljenju, koban napredak. A što u ovim vremenima bicikala znači tih osam kilometara od postaje?

– Bio bi to prilično izdržljiv činovnik – reče Lucy.

Cecil, koji je bio bogato obdaren srednjovjekovnom zlobom, odvratio je da se fizičke odlike niže srednje klase poboljšavaju zastrašujućom brzinom.

Lucy je vidjela da se podsmjehuje njihovu bezazlenom susjedu pa energično reče, ne bi li ga zaustavila:

– Sire Harry! – uzviknula je. – Imam ideju. Kako bi vam se svidjele usidjelice?

– Draga moja Lucy, bilo bi to divno. Poznajete li koju?

– Da, upoznala sam ih u inozemstvu.

– Ugledne dame? – upitao je nesigurno.

– Da, jesu, i trenutno nemaju dom. Javile su mi se prošlog tjedna – gospođica Teresa i gospođica Catharine Alan. Doista se ne šalim. One su baš osobe kakve bi vam odgovarale. Gospodin Beebe također ih poznaje. Mogu li im reći da vam pišu?

– Možete, naravno! – uzvikne. – Eto, već smo riješili problem. Kako je to divno! Tu je i dodatni popust – molim vas, recite im da će dobiti dodatni popust jer neću morati platiti naknadu za posredovanje. Ah, ti posrednici! Kakve su mi samo užasne ljude slali! Jedna je žena, kad sam joj pisao – znate, obazrivo pismo – s molbom da mi pojasni svoj društveni položaj, odgovorila da bi zakupninu plaćala unaprijed. Kao da je kome do toga stalo! A nekoliko preporuka koje sam prihvatio bile su posve nezadovoljavajuće – varalice ili ljudi bez ugleda. Ah, ta obmanjivanja! Prošlog tjedna nagledao sam se dovoljno ružnih stvari. Obmana od ljudi koji su najviše obećavali. Draga moja Lucy, kolike obmane!

Ona je kimnula.

– Savjetujem vam da odustanete od Lucyna prijedloga i njezinih ostarjelih uglednih dama – ubacila se gospođa Honeychurch. – Znam tu vrstu ljudi. Sačuvaj me Bože od onih koji su vidjeli bolje dane i sa sobom dovuku nasljedstvo od kojeg kuća zaudara ustajalo. To je žalosno, ali radije bih iznajmila kuću nekome tko je na uzlaznoj putanji života nego nekome tko propada.

– Mislim da vas shvaćam – reče sir Harry. – Ali to je, kao što kažete, vrlo tužno.

– Gospođice Alan nisu takve! – uzvikne Lucy.

– Da, jesu – reče Cecil. – Nisam ih upoznao, ali mislim da se nikako ne bi uklopile u ovo susjedstvo.

– Ne slušajte ga, sire Harry… zamoran je.

– Ja sam taj koji je zamoran – odvratio je. – Ne bih trebao iznositi svoje probleme mladim ljudima. Ali doista sam jako zabrinut, a lady Otway samo će reći da ne mogu biti previše oprezan – što je istina, ali mi uopće ne pomaže.

– Mogu li onda pisati svojim gospođicama Alan?

– Da, molim vas.

No, trepnuo je očima kad je gospođa Honeychurch uzviknula:

– Budite oprezni! One sigurno imaju kanarince. Sire Harry, čuvajte se kanarinaca: pljuju sjemenke kroz rešetke kaveza, a onda dođu miševi. Općenito se čuvajte žena. Iznajmite samo muškarcu.

– Doista… – promrmljao je uglađeno, iako je shvatio mudrost njezine napomene.

– Muškarci ne ogovaraju na čajankama. Ako se napiju, to ih obori s nogu – udobno legnu i spavaju dok se ne otrijezne. Ako su primitivni, nekako to drže za sebe. Ne razmahuju se time. Dajte mi muškarca – naravno, pod uvjetom da je čist.

Sir Harry pocrveni. Ni njemu ni Cecilu nisu bile ugodne ove otvorene pohvale njihovu spolu. Čak im ni isključivanje prljavih nije baš olakšalo položaj. Predložio je da gospođa Honeychurch, ako ima vremena, siđe s kočije i sama pogleda Cissie. Bila je ushićena. Priroda joj je odredila da bude skromna i živi u skromnoj kući. Uređivanje kuće oduvijek ju je privlačilo, pogotovo kad se radilo o sitnicama. Cecil je povukao Lucy kad je krenula za majkom.

– Gospođo Honeychurch – reče. – Kako bi bilo da nas dvoje pješke odemo kući i ostavimo vas?

– Naravno! – odgovorila je srdačno.

I sir Harry je izgledao nekako previše zadovoljno što će ih se riješiti. Znalački im se smiješio govoreći:

– Aha! Eto što su mladi, eh, mladosti! – da bi zatim požurio otključati ulazna vrata.

– Nepopravljivi prostak! – uzvikne Cecil dok ga se još gotovo moglo čuti.

– O, Cecile!

– Ne mogu si pomoći. Bilo bi pogrešno ne prezirati tog čovjeka.

– Nije pametan, ali doista je drag.

– Ne, Lucy. On je oličenje svega što ne valja u seoskom životu. U Londonu bi se držao svojeg mjesta. Pripadao bi klubu glupana, a njegova bi supruga priređivala glupave večernje prijeme. Ali ovdje na selu izigrava malenog boga svojom otmjenošću, pokroviteljstvom i lažnim umjetničkim ukusom, i sve je zavarao – čak i tvoju majku.

– Sve što kažeš je istina – reče Lucy, iako se osjećala obeshrabrenom. – Pitam se je li… je li to doista tako važno?

– Itekako je važno. Sir Harry je slika i prilika one vrtne zabave. Oh, zaboga, kako sam ljut! Kako se žarko nadam da će mu u tu vilu doći kakav primitivan zakupac – kakva žena toliko priprosta da će to opaziti. Ugledni ljudi! Uh! S tom ćelavom glavom i uvučenom bradom! Ali, zaboravimo ga.

Lucy je to jedva dočekala. Ako se Cecilu nisu sviđali sir Harry Otway i gospodin Beebe, gdje je bilo jamstvo da će ljudi do kojih joj je doista stalo izbjeći istom sudu? Na primjer, Freddy. Freddy nije bio ni pametan, ni profinjen, ni lijep, i što je sprečavalo Cecila da u bilo kojem trenutku ne kaže: „Bilo bi pogrešno ne prezirati Freddyja?“ A što bi ona odgovorila? Nije razmišljala dalje od Freddyja, no i on ju je dovoljno zabrinjavao. Mogla je tek uvjeravati samu sebe da Cecil poznaje Freddyja već neko vrijeme i da se uvijek dobro slažu osim možda nekoliko posljednjih dana, što je, možda, bila slučajnost.

– Kojim ćemo putem? – upita ga.

Okruživala ih je priroda – najbezazlenija od svih tema, pomislila je.

Summer Street ležao je duboko u šumi, a ona je zastala na mjestu gdje se staza odvajala od glavne ceste.

– Zar postoje dva puta?

– Možda je cesta razumniji odabir, a mi smo odgojeni u pametne ljude.

– Radije bih išao kroz šumu – reče Cecil s onom prigušenom razdraženošću koju je primjećivala kod njega cijelo poslijepodne. – Zašto, Lucy, uvijek želiš ići cestom? Znaš li da otkad smo zaručeni nisi ni jednom bila sa mnom u polju ili šumi?

– Nisam li? Onda krenimo šumom – reče Lucy prestrašena njegovim čudnim nastupom, ali prilično sigurna da će ga kasnije objasniti; nije običavao ostaviti je u nedoumici oko onog što je zbilja mislio.

Povela ih je među šaputave borove i doista, prije nego što su prošli nekoliko metara, on već objasni svoje ponašanje.

– Stekao sam dojam – usuđujem se reći pogrešan – da ti je sa mnom ugodnije u sobi.

– U sobi? – ponovila je, beznadno zbunjena.

– Da. Ili u najboljem slučaju u vrtu ili na cesti. Nikad u istinski prirodnom okolišu poput ovog.

– O, Cecile, kako to misliš? Nikad nisam osjetila takvo što. Govoriš kao da sam kakva pjesnička duša.

– Ne znam nisi li. Ja tebe povezujem s pogledom – s određenom vrstom pogleda u daljinu. Zašto ti mene ne bi povezivala sa sobama?

Trenutak je razmišljala, a zatim reče smijući se:

– Znaš li da imaš pravo? Doista je tako. Mora da sam ipak pjesnička duša. Kad razmišljam o tebi uvijek te zamišljam u nekoj sobi. Kako je to smiješno!

Na njezino iznenađenje on se učini razdraženim.

– Vidiš li me, molim te, u salonu? Odakle se ne pruža pogled?

– Da, mislim da se ne pruža pogled. Zašto to nije u redu?

– Više bih volio da me povezuješ s otvorenim prostorom – reče prijekorno.

Ona opet reče: – O, Cecile, kako to misliš?

Budući da nije uslijedilo objašnjenje, odbacila je ovu temu kao pretešku za djevojku i povela ga dublje u šumu, povremeno zastajkujući pred kakvom naročito lijepom ili poznatom skupinom drveća. Poznavala je šumu između Summer Streeta i Windy Cornera otkako je prohodala: ovdje se s Freddyjem igrala skrivača dok je još bio beba ružičasta lica, pa iako je bila u Italiji, šuma nije nimalo izgubila svoj čar. Ubrzo su stigli do malene čistine među borovima – još jednog sićušnog zelenog brdašca, pustog u ovo doba i s plitkim jezercem u njedrima.

Lucy uzvikne: – Sveto jezero!

– Zašto ga tako zoveš?

– Ne sjećam se razloga. Pretpostavljam da je to iz neke knjige. Sad je samo lokva, no vidiš li onaj potočić što kroz njega protječe? Dakle, nakon obilnih kiša slije se velika količina vode i ne može odjednom oteći, pa jezerce postane veliko i lijepo. Freddy se tada znao kupati u njemu. Doista mu je priraslo srcu.

– A ti? – Mislio je reći: „Je li i tebi priraslo srcu?“, ali ona sanjivo odgovori:

– I ja sam se kupala dok me nisu otkrili. Tad su uslijedili prijekori.

U drugom bi trenutku možda bio preneražen, jer je duboko u sebi bio čistunac. Ali sada? Obuzet trenutnom opijenošću svježim zrakom bio je očaran njezinom zadivljujućom jednostavnošću. Promatrao ju je dok je stajala na rubu jezerca. Odgojili su je u pametnu djevojku, kako je to sama sročila, i podsjećala ga je na neki predivan cvijet koji nema listove, već procvjetava iznenada iz okolnog svijeta zelenila.

– Tko te otkrio?

– Charlotte – promrmljala je. – Bila je kod nas u posjeti. Charlotte… Charlotte.

– Sirota djevojčice!

Osmjehnula se, ozbiljna lica. Jedan plan, od kojeg je dotad zazirao, sad mu se učini izvedivim.

– Lucy!

– Da, vjerojatno bismo trebali krenuti – odvratila je.

– Lucy, želim te zamoliti nešto za što te još nikad nisam zamolio.

Zbog ozbiljnog tona njegova glasa ona zakorači prema njemu s osjećajem iskrenosti i nježnosti.

– Što, Cecile?

– Još nikad dosad… čak ni onog dana na travnjaku kad si se pristala udati za mene… – Postao je nesiguran i osvrtao se uokolo da vidi promatra li ih tko. Ponestalo mu je hrabrosti.

– Da?

– Dosad te još nisam poljubio.

Ona porumeni kao da je to rekao na posve netaktičan način.

– Ne… nisi – promucala je.

– Onda te pitam – mogu li to sada učiniti?

– Naravno, možeš, Cecile. Mogao si i ranije. Znaš da ne mogu ja dotrčati k tebi.

U tom uzvišenom trenutku nije bio svjestan ničeg osim besmisla. Njezina ga reakcija nije zadovoljila. Gesta kojom je podigla svoj veo bijaše tako službena. Dok joj se primicao imao je dovoljno vremena poželjeti da može uzmaknuti. Kad ju je dodirnuo, zlatni mu se cviker pomaknuo i spuznuo između njih.

Eto, takav je bio zagrljaj. On ga je, istini za volju, smatrao poražavajućim. Strast bi se trebala smatrati neodoljivom. Trebala bi zaboraviti na uljudnost i obazrivost i sva ostala prokletstva uglađene naravi. I ono najvažnije, nikad ne bi trebala tražiti dopuštenje tamo gdje se ima pravo iskazati.

Zašto se nije mogao ponijeti onako kako bi se ponio bilo koji fizički radnik ili željezničar ili bilo koji mladi trgovac?

On u svojem umu prepravi događaj. Lucy je poput cvijeta stajala pokraj jezera, on je potrčao i uzeo je u naručje; ona ga je ukorila, zatim mu je dala dopuštenje i poslije mu se uvijek divila zbog njegove muževnosti, jer vjerovao je da žene poštuju muškarce zbog njihove muževnosti.

Nakon tog jednog sjedinjenja šutke su krenuli od jezerca. Čekao je da ona kaže kakvu primjedbu koja bi mu otkrila njezine najskrovitije misli. Napokon je progovorila s primjerenom ozbiljnošću.

– Ime mu je bilo Emerson, ne Harris.

– Čije ime?

– Onog starca.

– Kojeg starca?

– Starca o kojem sam ti pričala. Onog prema kojem je gospodin Eager bio onako neljubazan.

Nije mogao znati da je to bio najintimniji razgovor koji su ikad vodili.

[1] tal. Potalijančeni Englez je utjelovljenje đavla!

[2] Iz narativne poeme lorda Tennysona The Princess (1847.).