Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

OSMO POGLAVLJE: ČOVJEK IZ SREDNJEG VIJEKA

U Windy Corneru zavjese u salonu bile su u potpunosti navučene, jer sag je bio nov i zasluživao je zaštitu od kolovoskog sunca. Bile su to teške zavjese, dosezale su gotovo do poda, a svjetlost što se kroz njih probijala bila je prigušena i promjenjiva. Pjesnik – a u salonu ne bijaše ni jednog – mogao bi citirati: „Život poput kupole od šarena stakla“ [1], ili bi zavjese mogao usporediti s ustavom brane spuštenom pred nabujalom nebeskom plimom. Vani se razlijevalo more blještavila; unutra je sjaj, iako vidljiv, bio prigušen u skladu s potrebama ukućana.

U sobi je sjedilo dvoje pristalih ljudi. Prvi – mladić od devetnaest godina – proučavao je maleni anatomski priručnik i povremeno svraćao pogled na kost što je ležala na klaviru. S vremena na vrijeme namještao se u naslonjaču, dahtao i gunđao jer dan je bio vruć, slova malena, a ljudski kostur krhak. Njegova majka, koja je pisala pismo, stalno mu je čitala što je napisala, svako toliko ustajala iz naslonjača i razmicala zavjese, pri čemu bi se rječica svjetlosti spuštala se na sag, te je napominjala „da su oni još uvijek tamo.“

– A gdje bi drugdje bili? – odvratio je mladić. Bio je to Freddy, Lucyn brat. – Kažem ti, već mi se od svega pomalo diže želudac.

– Zaboga, izađi onda iz mojeg salona – uzvikne gospođa Honeychurch, koja se nadala da će svoju djecu odučiti od uličnog žargona bude li izraze shvaćala doslovno.

Freddy se nije pomaknuo ni odgovorio.

– Mislim da privode razgovor kraju – primijeti ona, jer željela je čuti što o svemu misli njezin sin, ako je to mogla doznati bez previše moljakanja.

– I vrijeme je.

– Drago mi je što je Cecil opet prosi.

– Ovo mu je treći pokušaj, ne?

– Freddy, smatram da je način na koji razgovaraš neljubazan.

– Nisam namjeravao biti neljubazan. – Zatim doda: – Ali mislim da je Lucy to mogla riješiti u Italiji. Ne znam kako djevojke postupaju, ali mogla je ranije odlučno reći ne, pa sad to ne bi trebala ponavljati. Zbog svega se… ne mogu to objasniti… osjećam vrlo nelagodno.

– Doista, dragi? Baš zanimljivo!

– Osjećam… nije važno.

Vratio se svojem poslu.

– Poslušaj samo što sam napisala gospođi Vyse. Kažem: „Draga gospođo Vyse.“

– Da, majko, rekla si mi. Vrlo lijepo pismo.

– Kažem: „Draga gospođo Vyse, Cecil je upravo zatražio moje dopuštenje da zaprosi Lucy, i bit će mi neizmjerno drago ako ona pristane. Ali…“ Prestala je čitati. – Baš mi je zabavno to što je Cecil uopće tražio moje dopuštenje. Uvijek je bio sklon neformalnom ponašanju, za roditelje ga nije bilo briga i tako dalje. Ali kad je trebalo prijeći na stvar, nije to mogao učiniti bez mene.

– Ni mene.

– Tebe?

Freddy kimne.

– Kako to misliš?

– I od mene je tražio dopuštenje.

– Kako je čudan! – uzviknula je.

– Zašto? – upita je njezin sin i nasljednik. – Zašto ne bi tražio moje dopuštenje?

– Što ti znaš o Lucy, ili o djevojkama, ili i o čemu? Što si mu, zaboga, odgovorio?

– Rekao sam Cecilu, „nemam ništa protiv da je uzmete ili ostavite; to sa mnom nema veze.“

– Kako koristan odgovor! – Ali i njezin je odgovor, iako bolje sročen, bio jednako učinkovit.

– Problem je u tome… – započne Freddy. Zatim se opet prihvati svojeg posla, previše posramljen da bi rekao u čemu je problem. Gospođa Honeychurch vrati se do prozora.

– Freddy, moraš doći. Još su uvijek tamo!

– Ne shvaćam zašto moraš tako zuriti.

– Tako zuriti! Zar ne mogu gledati kroz svoj prozor? – Ipak se vrati do pisaćeg stola, a dok je prolazila pokraj sina primijeti:

– Još si uvijek na tristodvadesetdrugoj stranici?

Freddy prezrivo puhne i okrene dva lista. Kratko su vrijeme šutjeli. U blizini, iza zavjesa, blagi žamor dugog razgovora nije prestajao.

– Problem je u tome što sam strašno uvrijedio Cecila. – Nervozno je progutao slinu. – Nezadovoljan „dopuštenjem“ koje sam mu dao – zapravo, rekao sam „nemam ništa protiv…“ –dakle, nezadovoljan time želio je znati nisam li se obeznanio od sreće. Gotovo je to sročio ovako: „Ne bi li bilo divno za Lucy i općenito za Windy Corner kad bih se njome oženio?“ Zahtijevao je odgovor – rekao je da bi mu to ojačalo ugled.

– Nadam se da si pažljivo odgovorio, dragi.

– Odgovorio sam „ne“ – reče mladić škrgućući zubima. – Eto! Ugazio sam u živi pijesak! Nisam si mogao pomoći… morao sam to reći. Morao sam reći „ne“. Nije me to uopće smio pitati.

– Nerazumno dijete! – uzvikne njegova majka. – Misliš da si tako svet i iskren, ali to je doista samo odvratna taština. Zar misliš da bi čovjek poput Cecila uopće uvažio išta što kažeš? Nadam se da ti je dao po ušima. Kako si se usudio reći „ne“?

– O, ušuti, majko! Morao sam reći „ne“, kad već nisam mogao reći „da“. Pokušao sam se nasmijati kao da nisam mislio ono što sam rekao, a kako se i Cecil nasmijao i otišao, valjda je sve u redu. Ali osjećam da sam zaglibio. Ah, ali ušuti i pusti me da malo učim.

– Ne – reče gospođa Honeychurch s držanjem nekog tko je dobro porazmislio o temi. – Neću šutjeti. Ti znaš što se sve dogodilo između njih u Rimu; znaš zašto je on ondje dolje, a ipak ga namjerno vrijeđaš i pokušavaš ga odvratiti od moje kuće.

– Ne, nikako! – branio se. – Samo sam odao da mi se ne sviđa. Ne mrzim ga, ali mi se ne sviđa. Smeta mi što će on to reći Lucy.

Neraspoloženo pogleda zavjese.

– Pa, meni se sviđa – reče gospođa Honeychurch. – Poznajem njegovu majku; on je dobar, pametan, bogat, ima dobre veze… Oh, ne moraš nogom lupati o klavir! Ima dobre veze… reći ću to ponovno ako želiš: on ima dobre veze. – Zastala je kao da uvježbava govor, ali na licu joj je ostao izraz nezadovoljstva. – I ima divne manire – dodala je.

– Meni se sviđao donedavno. Pretpostavljam da sam promijenio mišljenje stoga što je pokvario Lucy prvi tjedan kod kuće; a i zbog nečeg što je gospodin Beebe slučajno rekao.

– Gospodin Beebe? – reče njegova majka pokušavajući prikriti znatiželju. – Ne shvaćam kako se tu uklapa gospodin Beebe.

– Znaš način na koji se gospodin Beebe šali, ono kako nikad doista ne znaš što misli. Rekao je: „Gospodin Vyse idealni je neženja.“ Pravio sam se da sam zbunjen i upitao ga što time misli. Rekao je: „O, on je poput mene – najbolje mu je samome.“ Nisam ga mogao nagovoriti da kaže nešto više, ali potaknuo me na razmišljanje. Otkako se Cecilu sviđa Lucy, nije baš ljubazan, u najmanju ruku… ne mogu to objasniti.

– Nikad to ne možeš, dragi. Ali ja mogu. Ljubomoran si na Cecila jer bi on mogao odvratiti Lucy od toga da ti veže svilene kravate.

Objašnjenje se činilo uvjerljivim i Freddy ga je pokušao prihvatiti. Ali iz zakutka njegova uma vrebalo je prigušeno nepovjerenje. Cecil je previše hvalio ljude koji se bave sportom. Je li mu to kod njega smetalo? Cecil bi potaknuo čovjeka da se složi s njim. To je zamaralo sugovornike. Je li u tome bio problem? Cecil je bio od onih mladića koji ne bi nikad nosili kapu drugog momka. Nesvjestan svoje dubokoumnosti, Freddy se trgne. Mora da je bio ljubomoran, inače mu ne bi bio nesimpatičan zbog tako nevažnih razloga.

– Hoće li ovako biti dobro? – pozove ga majka. – „Draga gospođo Vyse… Cecil je upravo zatražio moje dopuštenje da zaprosi Lucy i bit će mi neizmjerno drago ako ona pristane.“ Onda sam iznad toga dodala „a to sam joj i rekla.“ Morat ću opet prepisati pismo… „a to sam joj i rekla. Ali Lucy se čini vrlo nesigurnom, a u ovim vremenima mladi ljudi moraju sami odlučiti.“ To sam napisala jer ne želim da nas gospođa Vyse smatra staromodnima. Ona uzima poduke i obrazuje se, a ispod kreveta joj je stalno debeo sloj prašine, dok su na prekidačima prljavi otisci sluškinjinog palca. Ona drži taj stan u odvratnom stanju…

– Recimo da se Lucy uda za Cecila, bi li živjela u stanu ili na selu?

– Ne prekidaj me bez potrebe. Gdje sam stala? Ah da… „Mladi ljudi moraju sami odlučiti. Znam da se Lucy sviđa Vaš sin jer mi govori o svemu i pisala mi je iz Rima kad ju je prvi put zaprosio.“ Ne, prekrižit ću ovaj zadnji dio… zvuči omalovažavajuće. Stat ću na „jer mi govori o svemu.“ Ili da i to prekrižim?

– I to prekriži – reče Freddy.

Gospođa Honeychurch ostavi taj dio.

– Onda cijeli tekst glasi: „Draga gospođo Vyse, Cecil je upravo zatražio moje dopuštenje da zaprosi Lucy i bit će mi neizmjerno drago ako ona pristane, a to sam joj i rekla. Ali Lucy se čini vrlo nesigurnom, a u ovim vremenima mladi ljudi moraju sami odlučiti. Znam da se Lucy sviđa Vaš sin jer mi govori o svemu. Ali ne znam…“

– Pazi! – uzvikne Freddy.

Zavjese su se razdvojile.

Cecilov prvi pokret odao je razdraženost. Nije podnosio naviku gospođe Honeychurch da sjedi u mraku kako bi se sačuvao namještaj. Nagonskim trzajem povuče zavjese koje lepršajući otkližu duž nosača. Uđe svjetlost. Ukaže se terasa kakvu imaju mnoge vile, s drvećem sa svake strane, malenim rustikalnim naslonjačem i dvije cvjetne gredice. No, vizuru je mijenjao pogled koji se pružao iza terase, jer Windy Corner sagrađen je na zaravni što s uzvisine gleda na Sussex Weald. Lucy, koja je sjedila u malenom naslonjaču, izgledala je kao da se nalazi na rubu zelenog čarobnog saga što lebdi u zraku iznad ustreptalog svijeta.

Uđe Cecil.

Budući da se javlja tako kasno u priči, Cecila odmah treba opisati. Bio je slika i prilika srednjovjekovna čovjeka. Izgledao je poput gotičkog kipa. Bio je visok i profinjen, s ramenima koja su, činilo se, snagom volje održavala pravi kut i glavom koja bijaše zabačena malo više od uobičajene razine pogleda; nalikovao je onim savjesnim svecima koji čuvaju ulaze francuskih katedrala. Dobro obrazovan, bogat i bez fizičkih mana, neprestano bijaše u stisku onog đavla kojeg suvremeni svijet poznaje kao suzdržanost, a kojeg je srednji vijek u mračnijem obliku štovao kao asketizam. Gotički kip zrači celibatom jednako kao što grčki kip zrači užitkom i možda je baš to ono na što je mislio gospodin Beebe. A Freddy, koji nije obraćao pozornost na povijest i umjetnost, možda je jednako razmišljao kad ono nije uspijevao zamisliti Cecila kako nosi kapu drugog momka.

Gospođa Honeychurch ostavi svoje pismo na pisaćem stolu i krene prema mladom poznaniku.

– O, Cecile! – uzvikne. – O, Cecile, recite mi!

– I promessi sposi [2] – izreče on.

Nervozno su ga promatrali.

– Pristala je – reče, a zvuk tih riječi na engleskom potakne ga da pocrveni i nasmiješi se sa zadovoljstvom, zbog čega je malo više nalikovao čovjeku od krvi i mesa.

– Tako mi je drago – reče gospođa Honeychurch, a Freddy mu pruži ruku žutu od kemikalija. Poželjeli su da i oni znaju talijanski, jer engleski izrazi odobravanja i divljenja toliko su povezani s manje važnim prilikama da ih se bojimo izreći u onim doista značajnima. Prisiljeni smo postati pomalo pjesnički raspoloženi ili potražiti spas u citiranju Svetog pisma.

– Dobrodošli, novi članu obitelji! – reče gospođa Honeychurch odmahujući rukom prema namještaju. – Ovo je doista sretan dan! Sigurna sam da ćete usrećiti našu dragu Lucy!

– Nadam se – odvrati mladić podižući pogled prema stropu.

– Mi majke… –zasmijulji se gospođa Honeychurch i tada shvati da se ponaša neprirodno, sentimentalno, napadno – upravo ono što je najviše prezirala. Zašto nije mogla biti poput Freddyja, koji je ukočeno stajao nasred sobe; izgledao razdraženo i bio gotovo privlačan?

– Hej, Lucy! – pozove je Cecil, jer se učinilo da je razgovor počeo zapinjati.

Lucy ustane iz naslonjača. Hodala je travnjakom i smiješila im se baš kao da će ih upitati jesu li za partiju tenisa. Zatim ugleda bratovo lice. Usne joj se razdvoje i ona ga privuče u naručje. On reče:

– Samo polako.

– Za mene nema poljupca? – upita je majka.

Lucy i nju poljubi.

– Hoćeš li ih povesti u vrt i sve potanko ispričati gospođi Honeychurch? – predloži Cecil. – A ja ću ostati ovdje i javiti svojoj majci.

– Da pođemo s Lucy? – upita Freddy kao da prima naredbe.

– Da, pođite s Lucy.

Izašli su na sunčevu svjetlost. Cecil ih je promatrao dok su prelazili terasu i silazili stubama gubeći se iz vida. Spustit će se – znao je njihove navike – pokraj grmova, travnjaka za tenis i gredice dalija sve dok ne stignu do povrtnjaka gdje će, okruženi krumpirom i graškom, razgovarati o velikom događaju.

Zadovoljno se smiješeći pripali cigaretu i ponovo se prisjeti događaja koji su doveli do ovako sretnog završetka.

Poznavao je Lucy nekoliko godina, ali samo kao običnu djevojku koja je slučajno usto imala i smisla za glazbu. Još se uvijek mogao sjetiti svoje zlovolje onog popodneva u Rimu kad su se ona i njezina užasna rođakinja iz vedra neba okomile na njega i zahtijevale da ih odvede u crkvu Svetog Petra. Tog je dana izgledala poput obične turistice – bila je kreštava, neuglađena i izmorena putovanjem. No Italija je čudesno utjecala na nju. Dala joj je dašak svjetlosti i – što je smatrao još dragocjenijim – dala joj je dašak sjene. Ubrzo je otkrio u njoj divnu suzdržanost. Bila je poput žene sa slika Leonarda da Vincija, žene koju volimo ne toliko zbog nje same, koliko zbog onih stvari o kojima nam ne želi ništa reći. Stvarima što sigurno nisu od ovog svijeta; nijedna Leonardova žena ne može imati nešto tako prostačko kao što je „vlastita priča“. Lucy je iz dana u dan divno sazrijevala.

Tako se dogodilo da su njegovi osjećaji polako prešli iz pokroviteljske uljudnosti – ako ne u strast, onda barem u dubok nemir. Već joj je u Rimu nagovijestio da bi mogli odgovarati jedno drugome. Duboko ga je dirnulo što ga nakon tog prijedloga nije izbjegavala. Njezino odbijanje bilo je izravno i nježno; nakon toga – kao što kaže ona užasna fraza – ponašala se prema njemu jednako kao i prije. Tri mjeseca poslije, na granici Italije, među cvijećem prekrivenim Alpama, ponovo ju je zaprosio hrabrim, tradicionalno postavljenim pitanjem. Više no ikad podsjećala ga je na Leonardove žene; njezine preplanule crte lica zasjenila je živopisna stijena; na njegove se riječi okrenula zastavši između njega i svjetlosti s nepreglednim ravnicama u pozadini. Išao je s njom kući neposramljen i nije se osjećao poput odbijena prosca. Stvari koje su doista bile važne ostale su nepoljuljane.

Stoga ju je sad još jednom zaprosio, a ona je, jednako izravna i nježna kakva je uvijek bila, pristala, ne spominjući nikakve stidljive razloge za svoje odugovlačenje, već je jednostavno rekla da ga voli i da će učiniti sve kako bi ga usrećila. Njegovoj će majci također biti drago; ona je savjetovala ovaj korak; mora joj napisati dugačko pismo.

Svrnuo je pogled na šaku, za slučaj da je neka od Freddyjevih kemikalija ostavila na njoj traga, pa je prišao pisaćem stolu. Ondje je opazio papir na kojem je pisalo: „Draga gospođo Vyse,“ nakon čega je slijedilo mnogo prekriženog teksta. Povukao se ne čitajući dalje te je nakon kratkog oklijevanja sjeo drugdje i na koljenu napisao poruku.

Zatim je pripalio još jednu cigaretu, koja se nije činila onako božanstvenom poput prve, i razmišljao što bi se moglo učiniti da salon Windy Cornera postane otmjeniji. S ovakvim pogledom trebala bi to biti zanimljiva prostorija, no u njemu se osjećao trag Tottenham Court Roada; gotovo je mogao zamisliti kamione gospode Shoolbreda i Maplea [3] kako stižu pred vrata i istovaruju ovaj naslonjač, ove lakirane police za knjige, ovaj pisaći stol. Potonji ga je podsjetio na pismo gospođe Honeychurch. Nije ga želio pročitati – njegova iskušenja nikad nisu vodila u tom smjeru; ali zbog toga ga pismo nije ništa manje zabrinjavalo. Sam je bio kriv što je ona razgovarala o njemu s njegovom majkom; želio je njezinu podršku u svojem trećem pokušaju da osvoji Lucy; želio je osjećati da se drugi, tko god oni bili, slažu s njim i stoga je tražio njihovo dopuštenje. Gospođa Honeychurch bila je uljudna, ali neinteligentna u bitnim stvarima, dok je Freddy… On je samo dječak, pomisli. Ja predstavljam sve što prezire. Zašto bi me želio za šogora?

Honeychurchovi su bili ugledna obitelj, no počeo je shvaćati da je Lucy skovana od drukčijeg materijala; i možda bi je morao – iako o tome nije donio čvrstu odluku – što je prije moguće uvesti u njoj srodnije krugove.

– Gospodin Beebe! – reče sluškinja i uvede novog rektora Summer Streeta; odmah se počeo prijateljski ponašati, jer Lucy ga je nahvalila u svojim pismima iz Firence.

Cecil ga pozdravi s osjećajem negodovanja.

– Došao sam na čaj, gospodine Vyse. Mislite li da ću ga i dobiti?

– Rekao bih da hoćete. Hranu se ovdje uvijek može dobiti… Nemojte sjesti u taj naslonjač; mladi Honeychurch je na njemu ostavio kost.

– Fuj!

– Znam – reče Cecil. – Znam. Ne mogu shvatiti zašto gospođa Honeychurch to dopušta. – Jer Cecil je kost i Mapleov namještaj doživljavao odvojenima, ne shvaćajući da sjedinjeni udahnjuju prostoriji upravo onu živost koju je priželjkivao.

– Došao sam popiti čaj i komentirati glasine. Zar to nije novost?

– Novost? Ne razumijem vas – reče Cecil. – Novost?

Gospodin Beebe, čija je novost bila sasvim drukčije prirode, nastavi brbljati.

– Putem k vama sreo sam sira Harryja Otwaya i opravdano se nadam da sam ovo prvi doznao. Kupio je Cissie i Alberta od gospodina Flacka!

– Doista? – reče Cecil pokušavajući se pribrati. Kako je samo groteskno pogriješio! Je li moguće da bi svećenik i vitez na tako neumjestan način govorili o njegovim zarukama? No, ostao je ukočen, pa iako je upitao tko su Cissie i Albert i dalje je gospodina Beebea smatrao prostakom.

– Pa to je pitanje neoprostivo! Odsjedati tjedan dana u Windy Corneru i ne vidjeti Cissie i Alberta, dvije zidom spojene vile što su sagrađene nasuprot crkvi! Reći ću gospođi Honeychurch da vam očita bukvicu.

– Zastrašujuće sam neupućen u mjesna zbivanja – klonulo reče mladić. – Čak se ne mogu sjetiti razlike između Župnog vijeća i Mjesnog upravnog odbora. Možda i nema razlike, ili možda to nisu ispravni nazivi. Dolazim na selo samo da vidim prijatelje i da uživam u krajoliku. To je s moje strane vrlo nemarno. Italija i London jedina su mjesta gdje ne osjećam da živim cijelo vrijeme strpljivo podnoseći mještane.

Gospodin Beebe, ojađen ovako ništavnim interesom za Cissie i Alberta, čvrsto odluči promijeniti temu.

– Podsjetite me, gospodine Vyse – zaboravio sam – što ste po zanimanju?

– Nemam zanimanje – reče Cecil. – To je još jedan primjer moje dekadencije. Moj stav – koji je prilično neobranjiv – jest da dok god nitko zbog mene ne pati, imam pravo činiti što želim. Znam da bih trebao izvlačiti od ljudi novac ili se posvetiti stvarima do kojih mi nije ni najmanje stalo, ali nekako ne uspijevam s time započeti.

– Imate puno sreće – reče gospodin Beebe. – Kad čovjek ima slobodnog vremena pružaju mu se divne mogućnosti. – Govorio je tonom propovjednika, ali nije pronalazio načina da odgovara prirodno. Osjećao je, kao što sigurno osjećaju svi koji imaju kakvo uobičajeno zanimanje, da bi ga i drugi trebali imati.

– Drago mi je što se slažete. Ne usuđujem se suočiti s ljudima koji se vode zdravim razumom, na primjer s Freddyjem Honeychurchom.

– O, Freddy je momak dobrog kova, zar ne?

– Hvale vrijednog. Jedan od onih kakvi su doveli Englesku do današnjeg položaja.

Cecil se čudio samom sebi. Zašto se upravo danas tako beznadno suprotstavljao? Pokušao je popraviti stvari preopširno se raspitujući za majku gospodina Beebea, staricu koja ga nije osobito zanimala. Zatim je laskao svećeniku hvaleći njegovu slobodoumnost, njegov prosvjećeni stav prema filozofiji i znanosti.

– Gdje su ostali? – upita napokon gospodin Beebe. – Ustrajem u ideji da popijem čaj prije večernje službe.

– Mislim da im Anne uopće nije rekla da ste ovdje. Čim stignete u ovu kuću poduče vas kakva je posluga. Annine su mane to što vas tjera da ponovite rečenicu iako vas je sasvim dobro čula i što stopalima udara u noge stolaca. Maryine mane… zaboravio sam njezine mane, ali veoma su ozbiljne. Hoćemo li pogledati u vrt?

– Znam koje su Maryne mane. Na stubama ostavlja lopatice za prašinu.

– Euphemijina je mana to što ne želi, jednostavno ne želi rezati slaninu na prikladno male komade.

Obojica se nasmiju i stvari krenu nabolje.

– Freddyjeve mane… – nastavi Cecil.

– Ah, on ih ima previše. Nitko osim njegove majke ne može se sjetiti Freddyjevih mana. Pokušajte s manama gospođice Honeychurch; one baš i nisu bezbrojne.

– Ona nema manu – reče mladić s ozbiljnom iskrenošću.

– Posve se slažem. Trenutno je nema.

– Trenutno?

– Nisam ciničan. Samo razmišljam o svojoj omiljenoj teoriji o gospođici Honeychurch. Čini li se razumnim to što svira tako uznosito, a živi tako povučeno? Pretpostavljam da će jednog dana biti uspješna na oba područja. Tada će se nepropusne pregrade u njoj srušiti, glazba i život pomiješat će se. A zatim će biti odvažno dobra, odvažno loša… Možda će biti previše odvažna a da bi bila dobra ili loša.

Cecil je svojeg sugovornika smatrao zanimljivim.

– Mislite li da trenutno ne živi punim plućima?

– Pa, moram priznati da sam je vidio samo u Tunbridge Wellsu gdje je bila sputana, i u Firenci. Otkako sam došao u Summer Street bila je odsutna. Vi ste je, vjerujem, vidjeli u Rimu i na Alpama. O, zaboravio sam; naravno, vi je poznajete od ranije. Ne, ni u Firenci nije zablistala, ali i dalje sam očekivao da će se to dogoditi.

– U kojem smislu?

Razgovor im je postao ugodan i koračali su gore-dolje terasom.

– Jednako bih vam lako mogao reći i koju će melodiju odsvirati sljedeću. Jednostavno, osjećalo se ozračje da je dobila krila i da se namjerava njima služiti. Mogu vam pokazati prekrasan crtež u svojem dnevniku iz Italije: gospođica Honeychurch predstavljena je kao zmaj od papira, a gospođica Bartlett drži uzicu. Druga slika: uzica je pukla.

Crtež se nalazio u njegovu dnevniku, ali je načinjen kasnije, kad je stvari sagledao na umjetnički način. U ono vrijeme i sam je potajice povlačio uzicu.

– Ali uzica nikad nije pukla?

– Ne. Možda i nisam vidio kako se gospođica Honeychurch uzdiže, ali bih sigurno čuo da je gospođica Bartlett pala.

– Eto, sad je pukla – reče mladić tihim, drhtavim tonom.

Odmah je shvatio da je od svih uobraženih, apsurdnih, prijezira vrijednih načina objavljivanja zaruka ovaj bio najgori. Proklinjao je svoju ljubav prema metafori; je li dao naslutiti da je on zvijezda i da se Lucy vinula uvis kako bi ga dohvatila?

– Pukla? Kako to mislite?

– Mislio sam reći da će se ona udati za mene – reče Cecil ukočeno.

Svećenik je bio svjestan nekog gorkog razočaranja kojeg ovaj nije uspijevao prikriti u glasu.

– Žao mi je; moram se ispričati. Nisam znao da ste u bliskim odnosima, inače ne bih nikad govorio na tako neumjestan, površan način. Gospodine Vyse, trebali ste me prekinuti.

A dolje u vrtu ugledao je i Lucy; da, bio je razočaran.

Cecilu kojemu su, naravno, čestitke bile draže od isprika, kutovi usana povuku se u ozbiljan izraz lica. Je li to prijem kakvim će svijet dočekati njegov čin? Naravno, prezirao je svijet kao cjelinu; svaki promišljeni čovjek trebao bi to činiti; time se gotovo procjenjivala razina uglađenosti. No bio je osjetljiv na njegove pojedinačne dijelove s kojima je dolazio u dodir. Katkada je mogao biti vrlo krut.

– Žao mi je što sam vas zaprepastio – reče suho. – Bojim se da Lucyn odabir ne nailazi na vaše odobravanje.

– Nije stvar u tome. Ali trebali ste me zaustaviti. Gospođicu Honeychurch poznajem tek kratko. Možda nisam ni s kim smio razgovarati o njoj tako slobodno; osobito ne s vama.

– Smatrate li da ste rekli nešto što je previše intimno?

Gospodin Beebe se pribrao. Doista, gospodin Vyse imao je sposobnost čovjeka dovesti u najneugodniju situaciju. Bio je prisiljen iskoristiti povlastice svojeg zanimanja.

– Ne, nisam rekao ništa što bi bilo preintimno. U Firenci sam predvidio da njezino tiho, neuzbudljivo djetinjstvo mora doći kraju, i došlo je. Ponešto sam maglovito shvatio da bi mogla poduzeti kakav značajan korak. Učinila je to. Naučila je – dopustit ćete mi da govorim slobodno, jer sam tako i započeo – naučila je što znači voljeti: neki će vam ljudi reći kako je to najvažnija lekcija koju nas uči naš zemaljski život. – Sad je došao trenutak da mahne šeširom trojcu koji se približavao. Nije to propustio učiniti. – Naučila je to preko vas – ako mu je ton još uvijek bio propovjednički, sad je također bio iskren. – Vi se pobrinite da ima koristi od svojeg znanja.

– Grazie tante! [4] – reče Cecil, koji nije volio župnike.

– Jeste li čuli? – poviče gospođa Honeychurch dok se uspinjala duž strmine vrta. – Oh, gospodine Beebe, jeste li čuli novost?

Freddy, sad pun vedrine, zviždao je melodiju svadbenog marša. Mladi rijetko kritiziraju ono što je svršeni čin.

– Naravno da jesam! – uzvikne. Pogledao je Lucy. U njezinoj se nazočnosti više nije mogao ponašati poput župnika – u svakom slučaju, ne bez isprike. – Gospođo Honeychurch, učinit ću ono što bih uvijek trebao činiti, ali sam u načelu previše sramežljiv. Želio bih na njih zazvati sve vrste blagoslova: gorke i sretne, veličanstvene i malene. Želim im da cijelog života budu neizmjerno dobri i neizmjerno sretni kao muž i žena, kao otac i majka. A sada želim svoj čaj.

– Zatražili ste ga baš u pravo vrijeme – odvratila je dama. – Kako ste se usudili biti tako ozbiljni u Windy Corneru?

On preuzme njezin ton govora. Više nije bilo naporne dobrohotnosti, nije bilo pokušaja da se situacija uzvisi poezijom ili citatima iz Svetog pisma. Nitko od njih više se nije usudio – niti je mogao – biti ozbiljan. Zaruke su tako moćan čin da prije ili kasnije dovedu sve koji o njima govore do tog stanja radosnog divljenja. Daleko od tog događaja, u samoći svoje sobe, gospodin Beebe, čak i Freddy ponovo bi mogli biti kritični. Ali pod ovim dojmom i u nazočnosti svih ostalih, bili su iskreno radosni. Ovaj čin ima čudnu moć, jer ovlada ne samo usnama, već i samim srcem. Najbolja usporedba tako upečatljive stvari s nekom drugom bila bi snaga kojom na nas djeluje hram neke druge vjere. Dok stojimo vani podsmjehujemo mu se ili suprotstavljamo, ili smo u najboljem slučaju sentimentalni. Unutra, iako sveci i bogovi nisu naši, postajemo istinski vjernici, u slučaju da se među nama zatekao koji istinski vjernik.

I tako su se nakon poslijepodnevnih nagađanja i sumnji sabrali te sjeli prepuštajući se vrlo ugodnoj čajanci. Ako su i bili licemjeri, nisu toga bili svjesni, a njihovoj je dvoličnosti pružena idealna prilika da se umiri i preobrazi u iskrenost. Anne, koja je svaki tanjur spuštala kao da se radi o svadbenom poklonu, djelovala je na njih poticajno. Nisu mogli ne slijediti primjer onog njezinog osmijeha koji im je uputila prije nego što je nogom tresnula u vrata salona. Gospodin Beebe veselo je čavrljao. Freddy je bio na vrhuncu duhovitosti i Cecila je nazvao Fijasko – bijaše to slavna obiteljska dosjetka za riječ zaručnik [5]. Gospođa Honeychurch, dostojanstvena i zabavna, kao svekrva je mnogo obećavala. A Lucy i Cecil, za koje je podignut taj hram, također su se pridružili veselom obredu, no čekali su, kao što priliči iskrenim vjernicima, da se otkrije neki svetiji oltar sreće.

[1] Citat iz pjesme „Adonais“ Percyja Bysshea Shelleyja (1792. – 1822.)

[2] tal. zaručnici (aluzija na naslov poznatog Manzonijeva romana)

[3] Na Tottenham Court Roadu bile su dvije najveće londonske popularne trgovine namještajem, Shoolbred’s i Maple’s; Cecil smatra taj ukus osrednjim.

[4] tal. Puno hvala!

[5] eng. fiancé [fijanse]