Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

DVANAESTO POGLAVLJE

Bilo je subotnje poslijepodne, ugodno i vedro nakon obilnih kiša i u njemu se ugnijezdio duh mladosti, iako je bila jesen. Sve što je lijepo pobjednički je blistalo. Automobili su u prolasku Summer Streetom podizali tek malo prašine, a smrad njihovih ispušnih plinova brzo bi raspršio vjetar i zamijenio ga mirisom vlažnih breza ili borova. Gospodin Beebe, koji je bio sklon životnim zadovoljstvima, nagnuo se preko dvorišnih vrata župnog dvora. Pokraj njega nagnuo se Freddy, pušeći zavinutu lulu.

– Kako bi bilo da odemo i nakratko zasmetamo tim novim stanarima preko puta?

– M-hm.

– Možda će vam biti zabavni.

Freddy, kojem njegovi bližnji nikad nisu bili zabavni, napomene da bi novi stanari mogli biti zaposleni i tako dalje, budući da su se tek uselili.

– Predlažem da im zasmetamo – reče gospodin Beebe. – Vrijedi ih upoznati. – Podigne kračun na vratima i odšeta preko trokutaste tratine do vile Cissie. – Zdravo! – povikao je kroz otvorena vrata, kroz koja se vidjelo i dosta prljavštine.

– Zdravo! – odvrati ozbiljan glas.

– Doveo sam nekoga da vas upozna.

– Sići ću za trenutak.

Prolaz je bio zakrčen garderobnim ormarom koji radnici za selidbe nisu odnijeli na kat. Gospodin Beebe jedva ga je zaobišao. Primaća je soba pak bila zakrčena knjigama.

– Jesu li ovi ljudi strastveni čitači? – prošapće Freddy. – Jesu li od te vrste ljudi?

– Vjerujem da znaju čitati – jedno od njihovih malobrojnih postignuća. Što imaju? Byrona. Naravno. Momak iz Shropshirea. Nikad čuo. Put sviju smrtnika. Nikad čuo. Gibbon [1]. Opa! Dragi George čita na njemačkom. Hm… hm… Schopenhauer, Nietzsche i takve stvari. Pa, Honeychurch, pretpostavljam da vaša generacija zna što radi.

– Gospodine Beebe, pogledajte ovo – reče Freddy sa strahopoštovanjem u glasu.

Na okviru ormara bio je amaterskim rukom ispisan natpis: „Čuvaj se svih pothvata koji traže novo odijelo.“ [2]

– Znam. Nije li zgodno? Sviđa mi se. Siguran sam da je to starčevo djelo.

– Kako neobično od njega!

– Ali sigurno se slažete da je zgodno?

No Freddy je bio sin svoje majke i smatrao je da ne bi trebalo uništavati namještaj.

– Fotografije! – nastavi svećenik probijajući se kroz sobu. – Giotto; siguran sam da su ih kupili u Firenci.

– Iste takve ima i Lucy.

– O, usput, je li gospođici Honeychurch bilo ugodno u Londonu?

– Jučer se vratila.

– Pretpostavljam da se dobro zabavila?

– Da, prilično dobro – reče Freddy uzimajući knjigu. – Ona i Cecil prisniji su nego ikad.

– To je lijepo čuti.

– Gospodine Beebe, volio bih da nisam toliki glupan.

Gospodin Beebe prijeđe preko te primjedbe.

– Lucy je bila neuka skoro koliko i ja, ali majka misli da će odsad za nju sve biti puno drukčije. Čitat će raznorazne knjige.

– Pa i vi ćete.

– Samo knjige o medicini, ne i one o kojima se kasnije može razgovarati. Cecil uči Lucy talijanski i kaže da prekrasno svira. U njezinom sviranju ima mnogo toga što uopće nismo primijetili. Cecil kaže…

– Što zaboga rade ti ljudi na katu? Emersone… mislim da ćemo navratiti drugi put.

George se trkom spusti niz stube i bez riječi ih ugura u sobu.

– Dopustite mi da vam predstavim gospodina Honeychurcha, našeg susjeda.

Nato Freddyju izleti jedna od onih nenadanih mladenačkih izjava. Možda se sramio, možda se htio ponijeti prijateljski, a možda je pomislio da Georgeovo lice žudi za umivanjem. U svakom slučaju pozdravio ga je sa:

– Kak’ ste? Hajdemo na plivanje.

– Oh, u redu – reče George ravnodušno.

Gospodin Beebe izvrsno se zabavljao.

– „Kak’ ste? Kak’ ste? Hajdemo na plivanje“ – smijuljio se. – Ovo je najbolji početak razgovora koji sam ikad čuo. Ali bojim se da je moguć samo između muškaraca. Možete li zamisliti kako dama koju je drugoj dami predstavila neka treća započinje ljubazan razgovor s „Kako ste? Hoćemo li na plivanje?“ I još ćete mi reći da su spolovi jednaki.

– Kažem vam da će to biti – reče gospodin Emerson, koji se polako spuštao niza stube. – Dobar dan, gospodine Beebe. Kažem vam, bit će drugovi, a tako misli i George.

– Zar bismo trebali uzdići dame na našu razinu? – upita svećenik.

– Rajski vrt – nastavi gospodin Emerson još uvijek silazeći – koji vi smještate u prošlost, u stvarnosti tek treba nastati. U njega ćemo ući kad prestanemo prezirati svoja tijela.

Gospodin Beebe nije se složio s tim da se rajski vrt smješta u vrijeme i prostor.

– U tome – ne i u drugim stvarima – mi muškarci smo u prednosti. Manje preziremo tijelo od žena. Ali dok god ne budemo drugovi nećemo ući u raj.

– Onda… što ćemo s plivanjem? – promrmlja Freddy zgrožen plimom filozofije koja mu se primicala.

– Nekoć sam vjerovao u povratak Prirodi. Ali kako se možemo vratiti Prirodi kad nikad nismo bili s njom povezani? Danas vjerujem da moramo otkriti Prirodu. Nakon mnogih osvajanja postići ćemo jednostavnost. To je naša baština.

– Dopustite mi da vas upoznam s gospodinom Honeychurchom čije se sestre sjećate iz Firence.

– Kako ste? Jako mi je drago što sam vas upoznao i što ćete povesti Georgea na kupanje. Veseli me što čujem da će se vaša sestra udati. Brak je obaveza. Siguran sam da će biti sretna jer i mi poznajemo gospodina Vysea. Bio je jako ljubazan. Upoznao nas je slučajno u Nacionalnoj galeriji i uredio sve oko najma ove divne kuće. Iako se nadam da nisam dosađivao siru Harryju Otwayu. Upoznao sam tako malo zemljoposjednika liberala i žarko sam želio usporediti njegov stav prema Zakonu o lovstvu sa stavom konzervativaca. Ah, taj vjetar! Kupanje će vam dobro doći. Honeychurch, vaš kraj je prekrasan!

– Ma nikako– promrmlja Freddy. – Moram, da tako kažem, trebao bih… bit će mi zadovoljstvo obići vas kasnije, kako bi rekla moja majka, nadam se.

– Obići, moj mladiću? Tko vas je učio tom salonskom brbljanju? Obiđite svoju baku! Slušajte vjetar među borovima! Živite u predivnom kraju.

Gospodin Beebe priskoči u pomoć.

– Gospodine Emerson, on će navratiti, ja ću navratiti; vi ili vaš sin uzvratit ćete nam posjet prije nego što prođe deset dana. Vjerujem da ste shvatili ovo o razdoblju od deset dana. Ne računa se to što sam vam jučer pomogao oko držačā na stubama. Ne računa se to što danas poslijepodne idu na plivanje.

– Da, idi i okupaj se, George. Zašto gubiš vrijeme razgovarajući? Dovedi ih natrag na čaj. Donesi sa sobom malo mlijeka, kekse, med. Promjena će ti koristiti. George naporno radi u svom uredu. Ne mogu mu povjerovati da je doista dobro. – George pogne glavu, prašnjavu i sumornog izraza lica, isijavajući onaj osobiti miris čovjeka koji je nosio namještaj.

– Želite li doista ići na kupanje? – upita ga Freddy. – Znate li da je to samo jezerce? Vjerujem da ste ipak navikli na nešto bolje.

– Da. Već sam rekao da.

Gospodin Beebe osjećao je obavezu pomoći svojem mladom prijatelju pa ih odvede iz kuće u borovu šumu. Kako je bila divna! Kratko vrijeme pratio ih je glas starog gospodina Emersona odašiljući dobre želje i filozofske misli. Utihnuo je i čuli su sad samo ugodan vjetar što je pušući njihao bujad i drveće. Gospodin Beebe mogao je šutjeti, ali nije mogao podnijeti tišinu i bio je prisiljen ćaskati, jer izlet se činio neuspjelim, a ni jedan od njegovih sudruga nije izustio ni riječ. Govorio je o Firenci. George je slušao ozbiljan, slažući se ili odbijajući rečeno jedva primjetnim, ali odlučnim gestama neobjašnjivim baš poput gibanja vrhova krošnji iznad njihovih glava.

– I kakva slučajnost da ste upoznali gospodina Vysea! Jeste li znali da ćete ovdje dolje zateći cijeli pansion Bertolini?

– Nisam. Za to mi je rekla gospođica Lavish.

– Kad sam bio mladić namjeravao sam napisati jednu Povijest slučajnosti.

Nitko nije pokazao oduševljenje.

– Iako su zapravo slučajnosti mnogo rjeđe nego što pretpostavljamo. Na primjer, kad se razmisli, nije posve slučajno to da ste vi sada ovdje.

Na njegovo olakšanje George progovori.

– Jest. Razmišljao sam. To je Sudbina. Sve je Sudbina. Sudbina nas spaja, Sudbina nas razdvaja… spaja, razdvaja. Dvanaest vjetrova nas raznosi – mi ne upravljamo ni s čim…

– Niste uopće podrobno razmislili – napadne ga svećenik. – Dopustite mi da vam dam koristan savjet, Emersone: ništa ne pripisujte Sudbini. Nemojte reći „nisam to i to učinio“ jer jeste, šanse su deset naprema jedan. Sad ću vas detaljno ispitati. Gdje ste prvi put sreli gospođicu Honeychurch i mene?

– U Italiji.

– A gdje ste upoznali gospodina Vysea, koji će se oženiti gospođicom Honeychurch?

– U Nacionalnoj galeriji.

– Dok ste razgledavali talijansku umjetnost. Eto, a još govorite o Slučajnosti i Sudbini. Po prirodi tražite stvari vezane uz Italiju, kao i mi i naši prijatelji. To nemjerljivo sužava polje mogućnosti i unutar njega mi se ponovno sastajemo.

– Sudbina je to što sam ovdje – bio je uporan George. – Ali, možete je zvati Italijom, ako vas to čini sretnijim.

Gospodin Beebe ukloni se ovako oštrom odnosu prema ovoj temi. Bio je beskrajno tolerantan prema mladima i nije želio prekoriti Georgea.

– A zbog toga i drugih razloga moju Povijest slučajnosti tek treba napisati.

Nastane tišina. Želeći zaokružiti razgovor, on doda:

– Svima nam je jako drago što ste došli u ovaj kraj.

I dalje je vladala tišina.

– Stigli smo! – poviče Freddy.

– O, izvrsno! – uzvikne gospodin Beebe brišući čelo maramicom.

– U udolini je jezerce. Volio bih da je veće – doda kao da se ispričava.

Spustili su se niz sklisku obalu posutu borovim iglicama. Tamo je ležalo jezerce smješteno na malom zelenom proplanku – bilo je to samo jezerce, ali dovoljno veliko da čovjek može ući i dovoljno čisto da odražava nebo. Zbog kiša voda je poplavila okolnu travu koja je nalikovala smaragdnozelenoj stazi i pozivala njihova stopala da krenu prema središtu.

– Kao jezerce, doista je uspjelo – reče gospodin Beebe. – Ne trebate se ispričavati.

George sjedne na suši djelić tla i turobno razveže čizme.

– Nije li ovo obilje vrbovica prekrasno? Volim izdanke vrbovica. Kako se zove ova aromatična biljka?

Nitko nije znao, niti se činilo da tko mari.

– Ove nagle promjene raslinja – taj maleni spužvasti predio vodenog bilja, a svugdje oko njega raslinje je žilavo ili krhko – vrijes, paprat, renika, borovi; to je tako lijepo, tako ljupko.

– Zar se nećete okupati, gospodine Beebe? – poviče Freddy svlačeći se.

Gospodin Beebe to nije namjeravao.

– Voda je odlična – uzvikne Freddy brzo ulazeći.

– Voda je voda – promrmlja George. Prvo je smočio kosu – što je siguran pokazatelj apatije – i krenuo za Freddyjem u taj raj, ravnodušan kao da je on kip, a jezerce vjedro puno sapunice. Služio se mišićima samo iz nužde. Prao se jer je morao biti čist. Gospodin ih je Beebe promatrao, a promatrao je i mladice vrbovica što su im složno plesale nad glavama.

– Ahuu, ahuu, ahuu – izdisao je Fredy plivajući po dva zamaha u svakom smjeru, da bi se odmah zatim našao u šašu ili u blatu.

– Vrijedi li truda? – upita s poplavljene obale mladić koji je nalikovao Michelangelovu kipu.

Tlo se odronilo i on padne u jezerce prije nego što je uspio odvagnuti pitanje.

– Uh… ah… progutao sam punoglavca, gospodine Beebe, voda je divna, voda je jednostavno predivna.

– Voda nije tako loša – reče George, izronivši nakon pada, otresajući kapljice prema suncu.

– Voda je predivna, dođite, gospodine Beebe.

– Ahuu, kuf.

Gospodin Beebe, kojem je bilo vruće i koji je, kad god je to mogao, uvijek pristajao, pogledao je oko sebe. Nije vidio ni jednog župljanina, samo borove što su se uspravno uzdizali svuda uokolo, domahujući jedni drugima u plavetnilu neba. Kako je to bilo veličanstveno! Svijet automobila i seoskih župnika uzmaknuo je pred ovom jedinstvenom ljepotom. Okruživali su ga voda, nebo, zimzelena vegetacija, vjetar – čak ni godišnja doba na njih nemaju utjecaj, a zasigurno su se sad nalazili izvan dometa ljudske nasrtljivosti, zar ne?

– I ja bih se mogao okupati – reče i ubrzo je od njegove odjeće nastala treća hrpica na tratini, a on uđe i potvrdi da je voda divna.

Bila je to voda poput svake druge, koje i nije bilo mnogo, a kao što je Freddy rekao, kupanje je podsjećalo na plivanje u salati. Ova tri gospodina plivala su ukrug jezercem u kojem je voda sezala do prsnog koša, po uzoru na nimfe iz Sumraka bogova [3]. Ipak, bilo zbog svježine koju su za sobom ostavile kiše ili pak stoga što je sunce isijavalo divnu toplinu, a možda i jer su dvojica bila mlada po godinama, dok je treći bio mlad duhom – iz ovog ili onog razloga raspoloženje im se promijenilo i zaboravili su na Italiju, botaniku i Sudbinu. Počeli su se zabavljati. Gospodin Beebe i Freddy prskali su jedan drugog. S dozom obzira poprskali su Georgea. Šutio je i bojali su se da su ga uvrijedili. Tad iz njega provali sva silina mladenačke snage. Nasmiješio se, nasrnuo na njih, poprskao ih, potopio, izlupao nogama, zablatio i natjerao ih da pobjegnu iz jezerca.

– Utrkujmo se onda oko jezerca – poviče Freddy pa su se utrkivali na suncu, a George je krenuo prečacem, zablatio goljenice i morao se ponovno okupati. Tada i gospodin Beebe pristane potrčati – bio je to prizor za pamćenje.

Trčali su kako bi se osušili, kupali se da se rashlade, igrali se Indijanaca među vrbovicama i paprati, kupali se da speru prljavštinu. A sve to vrijeme tri hrpice nenametljivo su ležale na tratini izjavljujući: „Ne. Mi smo ono što je doista važno. Ni jedan pothvat neće započeti bez nas. K nama na kraju putuju svi smrtnici.“

– Pucaj! Pucaj! – poviče Freddy zgrabivši Georgeovu hrpicu i postavi je pokraj zamišljene stative.

– Igramo po nogometnim pravilima – oštro uzvrati George razbacujući odjeću iz Freddyjeve hrpe udarcima nogom.

– Gol!

– Gol!

– Dodajte!

– Pazite na moj sat! – poviče gospodin Beebe. Odjeća je letjela na sve strane. – Pazite na moj šešir! Ne, dosta, Freddy. Sad se obucite. Rekao sam – ne!

Ali dvojica mladića bila su u zanosu. Pojuriše u šumu, Freddy sa svećeničkim prslukom pod rukom, George sa šeširom široka oboda na kosi s koje se cijedila voda.

– Sad je dosta! – poviče gospodin Beebe sjetivši se da se ipak nalazi u svojoj župi. Tad mu se ton glasa promijeni kao da je svaki bor kolega župnik.

– Hej! Prestanite! Momci, vidim da prema vama idu ljudi.

Čuli su se samo povici dok su na zemlji punoj lokvica nastajali sve širi krugovi.

– Hej! Hej! Dolaze dame!

Ni George ni Freddy nisu bili uistinu profinjeni. Ipak, nisu čuli posljednje upozorenje gospodina Beebea, jer inače bi izbjegli gospođu Honeychurch, Cecila i Lucy koji su silazili nizbrdo kako bi posjetili staru gospođu Butterworth. Freddy je odbacio prsluk pred njihove noge i pobjegao u paprat. George im je soptao u lice, okrenuo se i odjurio niz stazu do jezerca, a na glavi mu je još uvijek bio šešir gospodina Beebea.

– Bože mili! – uzvikne gospođa Honeychurch. – Tko su ti nesretnici? Oh, dragi moji, odvratite pogled! I jadni gospodin Beebe! Što se dogodilo?

– Krenimo odmah ovim putem – zapovijedi Cecil, koji je uvijek osjećao da mora voditi žene, iako nije znao kamo, a i štititi ih, iako nije znao od čega. Sad ih je poveo prema bujadi u kojoj je skriven čučao Freddy.

– Ah, jadni gospodin Beebe! Je li onaj prsluk koji smo ostavili na stazi njegov? Cecile, prsluk gospodina Beebea…

– To nije naša stvar – reče Cecil svrnuvši pogled prema Lucy, koja je bila posve zakrivena suncobranom i očito je nešto ipak bilo njezina stvar.

– Mislim da je gospodin Beebe opet skočio u jezerce.

– Pođite ovim putem, molim vas gospođo Honeychurch, ovim putem.

Slijedile su ga uz obalu pokušavajući zadržati napet, ali nonšalantan izraz lica kakav priliči damama u ovakvim prilikama.

– Eto, ne mogu si pomoći – reče glas nedaleko ispred njih i Freddy pomoli pjegavo lice i snježno bijela ramena iz bujadi. – Ne mogu samo čekati da me pregazite, zar ne?

– Zaboga, dragi, dakle ti si! Kakvo je to užasno ponašanje! Zašto se nisi okupao lijepo smiješanom vrućom i hladnom vodom u udobnosti doma?

– Gledaj, majko, čovjek se mora oprati, mora se i osušiti, a ako drugi momak…

– Dragi, nesumnjivo imaš pravo kao i obično, ali nisi u položaju prepirati se. Dođi, Lucy. – Okrenuše se. – Oh, gledajte… ne, nemojte gledati! Siroti gospodin Beebe! Opet nema sreće…

Jer gospodin Beebe upravo se izvlačio iz jezerca na čijoj je površini plutalo rublje intimne prirode, dok je George, onaj George inače umoran od života, dovikivao Freddyju da je ulovio ribu.

– I ja sam, progutao sam jednu – odgovori on iz bujadi. – Progutao sam punoglavca. Koprca mi se u trbuhu. Umrijet ću… Emersone, sirovino, odjenuli ste moje hlače.

– Pssst, dragi moji! – reče gospođa Honeychurch, koja nije uspijevala zadržati zgroženi izraz. – I pazite da se najprije temeljito osušite. Sve te prehlade nastaju zbog površnog sušenja.

– Majko, pođimo dalje – reče Lucy. – O, zaboga, pođimo.

– Zdravo! – vikne George, tako da su dame opet zastale. Smatrao je da je odjeven. Bosonog, gol do pasa, ozaren i naočit na pozadini od sjenovite šume povikao je:

– Zdravo, gospođice Honeychurch! Zdravo!

– Nakloni se Lucy; bolje da se nakloniš. Ma tko li je to? Ja ću se nakloniti.

Gospođica se Honeychurch nakloni.

Tu večer i cijelu noć voda je otjecala iz jezerca. Do jutra se smanjilo na svoju uobičajenu veličinu i izgubilo raskoš. Jezerce bijaše poziv strastvenoj krvi, opuštenoj volji, prolazni blagoslov čiji utjecaj nije tek prošao, svetost, čarolija, kratkotrajan kalež mladosti.

[1] A Shropshire Lad A. E. Housmana (v. bilješku br. 5 u Drugom poglavlju). The Way of All Flesh, autobiografski roman, kritika viktorijanskog društva, Samuela Butlera (1835. – 1902.). Edward Gibbon (1737. – 1794.), eng. povjesničar slavan po djelu The History of the Decline and Fall of the Roman Empire (Povijest pada i propasti Rimskog Carstva).

[2] Citat iz Waldena Henryja Davida Thoreaua.

[3] Götterdämmerung, opera Richarda Wagnera.