Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

JEDANAESTO POGLAVLJE: U LIJEPO NAMJEŠTENOM STANU GOSPOĐE VYSE

Iako se Komična muza mogla sama brinuti za svoje interese, nije joj bila mrska pomoć gospodina Vysea. Njegova zamisao da dovede Emersone u Windy Corner dojmila je se kao izvrsna, pa se pobrinula da pregovori oko useljenja prođu bez zastoja. Sir Harry Otway potpisao je ugovor, upoznao gospodina Emersona i očekivano se razočarao. Gospođice Alan bile su očekivano uvrijeđene i napisale su dostojanstveno pismo Lucy, koju su smatrale odgovornom za neuspjeh. Gospodin Beebe za pridošlice je isplanirao ugodno druženje i rekao je gospođi Honeychurch da ih Freddy mora posjetiti čim doputuju. Doista, Muza je bila obdarena tako veličanstvenim sposobnostima da je dopustila spominjanom gospodinu Harrisu, koji nikad nije bio osobito moćan kriminalac, da spusti glavu, bude zaboravljen i umre.

Lucy – da se spustimo s blistavih nebeskih visina na zemlju, koja je sjenovita jer je brdovita – dakle, Lucy je isprva zapala u očaj, ali smirila se nakon kratkog razmišljanja shvativši da sve to uopće nije važno. Sad kad je bila zaručena, Emersoni je ionako ne bi mogli uvrijediti i bili su dobrodošli u susjedstvo. A Cecil je slobodno mogao dovesti u susjedstvo koga želi. Stoga je slobodno mogao dovesti i Emersone. Ali, kao što kažem, to je zahtijevalo malo razmišljanja, a kako djevojke baš i nisu logične, za nju je taj događaj i dalje bio značajniji i strašniji nego što je trebao biti. Bilo joj je drago što je došlo vrijeme za obavezni posjet gospođi Vyse; stanari su se uselili u vilu Cissie dok je ona bila na sigurnom u njezinu stanu u Londonu.

– Cecile, Cecile dragi – prošaptala je one večeri kad je stigla i uvukla mu se u zagrljaj.

I Cecil je počeo pokazivati osjećaje. Vidio je da se u Lucy zapalila neophodna vatra. Napokon je žudjela za pažnjom, za kojom žena i treba žudjeti, i divila mu se jer je bio muškarac.

– Dakle, ipak me voliš, malena? – promrmljao je.

– Oh, Cecile, da, volim te, ne znam što bih bez tebe.

Prošlo je nekoliko dana. Tad je primila pismo gospođice Bartlett.

Hladnoća je zavladala među rođakinjama i nisu bile u kontaktu otkako su se rastale u kolovozu. Hladnoća se počela širiti iz događaja koji je Charlotte nazvala „bijegom u Rim“, a u Rimu se zapanjujuće pojačala, jer družica koja je u srednjovjekovnom svijetu tek dosadna smetnja, u antičkom postaje upravo nepodnošljiva. Charlotte, koja je na Forumu bila nesebična, stavila bi na kušnju i blažu narav od Lucyne pa su tako jednom u Karakalinim kupeljima izrazile sumnju oko toga mogu li nastaviti zajedničko putovanje. Lucy je rekla da će se pridružiti Vyseovima – gospođa Vyse bila je poznanica njezine majke, tako da ovaj plan nije bio nepriličan, a gospođica Bartlett odvratila je kako se već navikla na to da je se iznenada napusti. Na kraju se ništa od toga nije dogodilo, ali hladnoća je ostala, a za Lucy se čak i pojačala u trenu kad je otvorila pismo i pročitala tekst koji slijedi. Pismo je bilo proslijeđeno iz Windy Cornera.

Tunbridge Wells,
rujan

Najdraža Lucia,

Napokon sam dobila vijesti o tebi! Gospođica Lavish vozila je bicikl tvojim krajem, ali nije bila sigurna bi li njezin posjet bio dobro prihvaćen. Blizu Summer Streeta probušila joj se guma, popravljali su joj kotač dok je ona sjedila vrlo rastužena na onom lijepom crkvenom groblju te je tada sa zaprepaštenjem ugledala kako se na kući nasuprot crkve otvaraju vrata, a na njih izlazi mlađi Emerson. Rekao je da je njegov otac upravo unajmio kuću i rekao je kako nije znao da vi živite u susjedstvu (?). Uopće nije ponudio Eleanor šalicu čaja. Draga Lucy, jako sam zabrinuta i savjetujem ti da otvoreno priznaš kako se on prije ponio svojoj majci, Freddyju i gospodinu Vyseu, koji će mu zabraniti da dolazi u kuću, itd. Bila je to velika nesreća i usuđujem se pretpostaviti da si im već sve ispričala. Gospodin Vyse tako je osjetljiv. Sjećam se koliko sam mu u Rimu išla na živce. Jako mi je žao zbog svega i ne bih se osjećala mirnom da te nisam upozorila.

Vjeruj mi,
tvoja zabrinuta i odana rođakinja
Charlotte

Lucy se prilično razljutila pa je odgovorila ovako:

Beauchamp Mansions,
JZ London

Draga Charlotte,

Puno Vam hvala na upozorenju. Kad je gospodin Emerson na brdu zaboravio na pristojnost, iznudili ste od mene obećanje da neću reći majci, jer ste rekli kako bi vas krivila što niste neprekidno bili uz mene. Održala sam to obećanje i sad joj više zaista ne mogu reći. Rekla sam i njoj i Cecilu da sam Emersone upoznala u Firenci i da su ispravni ljudi – što doista i mislim – a razlog što gospođici Lavish nije ponudio čaj vjerojatno je taj što ga nije imao. Trebala je pokušati u župnom dvoru. Ne mogu sad početi stvarati zbrku. Vjerojatno uviđate da bi to bilo posve besmisleno. Ako bi Emersoni čuli da sam se žalila na njih pomislili bi da su važni, a to je upravo ono što nisu. Sviđa mi se stari otac i veselim se što ću ga ponovno vidjeti. Što se tiče sina, više žalim njega zbog toga što ćemo se sresti nego što žalim sebe. Cecil ih poznaje, a on je vrlo dobro i neki dan pričao je o Vama. Planiramo se vjenčati u siječnju.

Gospođica Lavish nije Vam mogla reći mnogo o meni, jer uopće nisam u Windy Corneru, nego ovdje. Molim vas, nemojte više na omotnicu dodavati napomenu „Osobno“. Nitko ne otvara moja pisma.

Vaša odana
L. M. Honeychurch

To je ta loša strana čuvanja tajni: izgubimo osjećaj za mjeru; ne možemo znati je li naša tajna važna ili beznačajna. Jesu li Lucy i njezina rođakinja skrivale važan podatak koji bi Cecilu uništio život kad bi ga otkrio, ili tek sitnicu na koju bi se nasmijao? Gospođica Bartlett bila je sklona prvoj tvrdnji. Možda je imala pravo. Sad je to postalo značajnom stvari. Da je sama mogla odlučiti, Lucy bi sve iskreno ispričala majci i svom dragom i to bi ostala sitnica. „Emerson, a ne Harris“; bio je jedini podatak koji je otkrila prije nekoliko tjedana. Pokušavala je sve ispričati Cecilu čak i sad kad su se smijali zbog neke lijepe dame koja mu je slomila srce u školi, ali tijelo joj je reagiralo tako čudno da je odustala.

Ona i njezina tajna zadržale su se još deset dana u praznoj metropoli, gdje je posjećivala mjesta koja će kasnije morati dobro poznavati. Cecil je smatrao kako nije na odmet da upozna okosnicu društvenog života dok je samo društvo bilo odsutno i boravilo negdje po terenima za golf ili dokovima. Vrijeme je bilo prohladno i to joj nije naškodilo. Usprkos godišnjem dobu gospođa Vyse uspjela je okupiti društvo za večeru čiji su članovi bili sami unuci slavnih ljudi. Jelo je bilo loše, no razgovor je bio na umoran način duhovit, što je zadivilo djevojku. Činilo se da je svakoga sve zamaralo. Ušli bi u razgovor s oduševljenjem da bi ubrzo dostojanstveno klonuli, a zatim se pribrali od samilosna smijeha. U usporedbi s tim ozračjem pansion Bertolini i Windy Corner činili su se podjednako priprostima i Lucy je uvidjela da će je njezina karijera u londonskom društvenom životu pomalo otuđiti od svega što je voljela u prošlosti.

Unuci su je zamolili da svira na klaviru. Svirala je Schumanna. – Sad nešto od Beethovena – doviknuo je Cecil kad je zamrla čangrizava ljepota te glazbe. Odmahnula je glavom i ponovno zasvirala Schumanna. Melodija se uzdizala, čarobna, ali osuđena na propast. Prekinula se i ostala raskidana, ne marširajući postojano od kolijevke prema grobu. Tuga nedovršenih stvari – tuga koja često predstavlja Život, ali koja nikad ne bi smjela biti oličenje Umjetnost – pulsirala je u raskidanim frazama zbog čega su i živci publike podrhtavali. Tako na malenom drapiranom klaviru u pansionu Bertolini nije svirala, a kad se vratila kući gospodin Beebe nije u sebi napomenuo: „Previše Schumanna.“

Kad su gosti otišli, a Lucy se povukla na počinak, gospođa Vyse razgovarala je sa sinom o svojoj maloj zabavi koračajući gore-dolje salonom. Gospođa Vyse bila je draga žena, no njezina je osobnost, kao i kod mnogih drugih, bila zagušena Londonom, jer treba ostati bistre glave da bi se živjelo među tolikim ljudima. Slomila ju je preširoka putanja njezine sudbine; nagledala se previše godišnjih doba, vidjela previše gradova i previše ljudi za svoje sposobnosti, pa se čak i prema Cecilu odnosila po ustaljenom obrascu i ponašala se kao da on nije sin jedinac, već, nazovimo to tako, udružena masa sinova.

– Pobrini se da Lucy postane jedna od nas – rekla je mudro ogledavajući se na kraju svake rečenice i napeto razdvajajući usne dok ne bi opet progovorila. – Lucy postaje divna… divna.

– Njezino je sviranje uvijek bilo izvrsno.

– Da, ali sad se rješava lošeg utjecaja Honeychurchovih. Honeychurchovi su divni ljudi, ali znaš na što mislim. Ne prepričava stalno riječi posluge niti ispituje kako je spravljen puding.

– Italija je tako utjecala na nju.

– Možda – promrmljala je pomišljajući na muzeje, koji su za nju predstavljali oličenje Italije. – I to je moguće. Cecile, pobrini se da se idućeg siječnja njome oženiš. Ona je već jedna od nas.

– Ali kako je samo obdarena za glazbu! – uzviknuo je. – Taj njezin stil! Kako je samo ostala pri Schumannu kad sam ja poput budale zatražio Beethovena. Schumann je bio pravi odabir za ovu večer. Schumann je bio ono što nam je trebalo. Znaš li, majko, da ću našu djecu dati odgojiti upravo onako kako je odgojena Lucy. Odgojit ću ih među poštenim seoskim pukom da budu svježi duhom, poslati ih u Italiju da steknu profinjenost, a tad ću im – ne ranije – dopustiti da dođu u London. Nemam povjerenja u ove Londonske obrazovne ustanove… – Zastao je sjetivši se da je i sam ovdje stekao obrazovanje pa zaključio: – U svakom slučaju, nisu za žene.

– Pobrini se da postane jedna od nas – ponovila je gospođa Vyse i otišla na spavanje.

Dok je tonula u san, krik – krik noćne more – odjeknuo je iz Lucyne sobe. Ako je htjela, Lucy je mogla pozvoniti i pozvati sluškinju, ali gospođa Vyse pomisli da će biti ljubaznije da sama ode do nje. Zatekla je djevojku kako sjedi uspravno, s rukom na obrazu.

– Jako mi je žao, gospođo Vyse… to je bilo zbog snova.

– Ružnih snova?

– Samo snova.

Starija se dama nasmiješila i poljubila je govoreći vrlo razgovjetno:

– Trebala si nas čuti kako smo razgovarali o tebi, draga. On ti se divi više no ikad. Sanjaj o tome.

Lucy joj uzvrati poljubac, još uvijek pokrivajući obraz dlanom. Gospođa Vyse vrati se u krevet. Cecil, kojeg krik nije probudio, i dalje je hrkao. Tama je obavila stan.