Soba s pogledom | Edward Morgan Forster

ŠESTO POGLAVLJE: VELEČASNI ARTHUR BEEBE, VELEČASNI CUTHBERT EAGER, GOSPODIN EMERSON, GOSPODIN GEORGE EMERSON, GOSPOĐICA ELEANOR LAVISH, GOSPOĐICA CHARLOTTE BARTLETT I GOSPOĐICA LUCY HONEYCHURCH VOZE SE KOČIJAMA KAKO BI RAZGLEDALI VIDIK ŠTO SE PRUŽA S UZVISINE. VOZE IH TALIJANI.

Faeton bijaše taj koji ih je onog nezaboravnog dana vozio na Fiesole, mladić posve neodgovoran i pun žara koji je bezobzirno tjerao konje svojeg gospodara uz kameniti obronak. Gospodin Beebe odmah ga je prepoznao. Nisu ga okrznula ni stoljeća u kojima je vladala vjera, ni doba u kojem je vladala sumnja; bijaše on toskanski Faeton koji vozi unajmljenu kočiju. Perzefona bijaše djevojka za koju je molio dopuštenje da je usput povezu sa sobom, rekavši da mu je to sestra, Perzefona – visoka, vitka i blijeda, s proljećem se vraćala u kućicu svoje majke, još uvijek zaklanjajući oči od svjetla na koje nije navikla. Gospodin Eager usprotivio se njezinu društvu rekavši da su tek na početku puta, a čovjek se mora zaštititi od neugodnosti, no umiješale su se dame i nakon što je razjašnjeno da se radi o velikom ustupku boginji je dopušteno popeti se i sjesti pored boga [1].

Faeton je odmah prebacio lijevu uzdu oko njezina vrata i tako si omogućio upravljanje kočijom držeći je slobodnom rukom oko struka. Ona se nije bunila. Gospodin Eager, koji je sjedio leđima okrenut konjima, nije opazio taj neumjesni čin i nastavio je razgovarati s Lucy. Drugo dvoje suputnika u kočiji bili su stari gospodin Emerson i gospođica Lavish. Jer dogodila se užasna stvar. Gospodin Beebe bez dogovora je s gospodinom Eagerom udvostručio broj putnika, pa iako su gospođica Bartlett i gospođica Lavish cijelo jutro planirale gdje će tko sjediti, u ključnom trenutku kad su kočije stigle posve su se zbunile i gospođica Lavish ušla je u kočiju s Lucy, dok je gospođica Bartlett sjela s Georgeom Emersonom i gospodinom Beebeom u kočiju što ih je slijedila.

Sirotom kapelanu teško je palo što se njegovo četveročlano društvo ovako izmijenilo. Čajanka u renesansnoj vili, ako je o tome ikad razmišljao, sada se nije mogla ostvariti. Lucy i gospođica Bartlett imale su stanovitog stila, a gospodin Beebe, iako nepouzdan, posjedovao je mnoge talente. Ali spisateljica šunda i novinar koji je ubio svoju suprugu pred Božjim očima neće ući ni u čiju vilu po njegovoj preporuci.

Lucy, u elegantnoj bijeloj haljini, sjedila je uspravno, nervozna među tim eksplozivnim karakterima, uljudna prema gospodinu Eageru, suzdržana prema gospođici Lavish, oprezna oko starog gospodina Emersona koji je dosad, na sreću, spavao zahvaljujući teškom ručku i uspavljujućem proljetnom ozračju. Izlet je doživjela kao prst sudbine, ali da do njega nije došlo mogla je uspješno izbjeći Georgea Emersona. On je otvoreno pokazao da bi želio nastaviti njihovo prisno druženje. Ona je odbila, ne stoga što joj se nije sviđao, već stoga što nije znala što se zbilo one večeri, a sumnjala je da on zna i to ju je plašilo.

Jer stvarni se događaj – što god on bio – nije dogodio u Loggi, već pokraj rijeke. Ponašati se mahnito pri pogledu na smrt oprostivo je, ali razgovarati poslije o tome, prijeći s razgovora u šutnju i kroz šutnju u prisnost greška je do koje nije došlo zbog osjećaja straha, već stoga što je njihovo ponašanje bilo neprilično. Smatrala je kako je doista bilo nečeg vrijednog osude u njihovoj razmjeni mišljenja nad mračnim tokom rijeke i zajedničkom porivu što ih je odveo prema pansionu, a da nisu razmijenili ni jedan pogled ili riječ.

Isprva je taj osjećaj grijeha bio neznatan. Zamalo pa se pridružila društvu koje je išlo do Torre del Galla, ali svaki put kad bi izbjegla Georgea postalo bi još važnije da ga opet izbjegne. A sad joj božanska ironija što je djelovala kroz njezinu rođakinju i dvojicu svećenika nije dopuštala otići iz Firence dok s njim ne završi ovaj izlet po brdima.

U međuvremenu ju je gospodin Eager zaokupio uljudnim razgovorom; njihova nesuglasica bila je izglađena.

– Dakle, gospođice Honeychurch, vi putujete? Kao studentica umjetnosti?

– Oh, Bože, ne, ne!

– Možda se bavite proučavanjem ljudske prirode, poput mene? – ubacila se gospođica Lavish.

– O, ne, ovdje sam kao turist.

– Dakle tako – reče gospodin Eager. – Lijepo. Nadam se da me nećete smatrati neuljudnim, ali mi koji živimo ovdje ponekad doista žalimo jadne turiste – putuju okolo poput paketa hrane iz Venecije u Firencu, iz Firence u Rim, žive stisnuti jedni uz druge u pansionima ili hotelima posve nesvjesni ičeg što se ne nalazi u Baedekerovu vodiču, a jedina im je briga da obave razgledavanje ili obilazak pa onda odu drugamo. Rezultat je toga da pobrkaju gradove, rijeke i palače u zamršen metež. Znate onu malu Amerikanku u Punchu koja kaže: „Reci, tata, što smo vidjeli u Rimu?“, a otac joj odvrati: „Mislim da je Rim ono mjesto gdje smo vidjeli žutog psa.“ Eto, to vam je putovanje. Ha, ha, ha!

– Posve se slažem – reče gospođica Lavish koja se nekoliko puta pokušala ubaciti u njegov monolog sastavljen od zajedljivih dosjetki. – Uskogrudnost i površnost anglosaksonskih turista nije ništa doli pošast.

– Upravo tako. Dakle, gospođice Honeychurch, engleska kolonija u Firenci mnogobrojna je, iako, naravno, nisu svi njezini članovi istog profila – na primjer, nekolicina je ovdje zbog trgovine, no većinom se radi o ljudima koji se bave proučavanjem. Lady Helen Laverstock trenutno je zaokupljena studiranjem slikarskog opusa Fra Angelica. Spominjem je stoga što prolazimo pokraj njezine vile, slijeva. Ne, možete je vidjeti samo ako ustanete, ne, nemojte ustajati; past ćete. Ona je vrlo ponosna na ovu gustu živicu. U unutrašnjosti vlada savršena osama. Vratimo se šest stotina godina u prošlost. Neki kritičari vjeruju da je njezin vrt bio mjesto radnje Dekamerona, što je čini još zanimljivijom, zar ne?

– Doista je tako! – uzvikne gospođica Lavish. – Recite mi, a kamo smještaju scenu onog predivnog sedmog dana?

Ali gospodin Eager nastavio je pripovijedati gospođici Honeychurch da s desne strane živi gospodin Netko i Nešto, Amerikanac najboljeg kova, što je tako rijetko!, i da Neki Drugi žive dalje nizbrdo.

– Nesumnjivo su vam poznate njezine monografije iz ciklusa „Sporedni putevi srednjovjekovlja“? On radi na Gemistu Pletonu [2]. Ponekad dok pijem čaj u njihovim prekrasnim dvorištima čujem preko zida duž nove ceste škripu tramvaja što prevoze cijele tovare vrućih, prašnjavih, neinteligentnih turista koji će obići Fiesole u sat vremena kako bi mogli reći da su u njemu bili i pomislim… pomislim… mislim o tome kako malo razmišljaju o onome što se nalazi u njihovoj neposrednoj blizini.

Tijekom tog govora ono dvoje na vozačevoj klupici besramno su jedno drugo zadirkivali. Lucy se zgrčila od zavisti. Očito su se namjerno ponašali lascivno i bilo im je drago što su to mogli. Vjerojatno su bili jedini koji su uživali u izletu. Kočija se bolno naginjala poskakujući duž Piazze di Fiesole i zaokrećući u Ulicu Settignano.

– Piano! Piano! [3] – reče gospodin Eager otmjeno odmahujući rukom iznad glave.

– Va bene signore, va bene, va bene! [4] – zapjevušio je vozač i ponovo ošinuo konje.

Sad se razvio razgovor između gospodina Eagera i gospođice Lavish, a tema bijaše Alessio Baldovinetti. Je li on bio okidač za nastanak renesanse ili je bio jedna od njezinih manifestacija? Druga je kočija zaostala. Pošto su konji ubrzali u galop, krupno, uspavano tijelo gospodina Emersona rušilo se na kapelana u pravilnim razmacima poput kakva stroja.

– Piano! Piano! – reče kapelan dobacujući Lucy pogled dostojan mučenika.

Još jedan nagli trzaj potakne ga da se bijesno okrene na svom sjedištu. Faetonu, koji se već neko vrijeme trudio poljubiti Perzefonu, to upravo i pođe za rukom. Uslijedila je manja scena koja je, kako je gospođica Bartlett kasnije rekla, bila doista neugodna. Zaustavili su konje, ljubavnicima je naređeno da se razdvoje, mladić će ostati bez napojnice, a djevojka je odmah morala sići.

– Ona mi je sestra – reče mladić okrećući se prema njima sa žalosnim pogledom.

Gospodin Eager pobrinuo se da ga nazove lažljivcem. Faeton je pognuo glavu, ne zbog same optužbe, već zbog načina na koji je izrečena. U tom je trenutku gospodin Emerson, kojeg je probudio trzaj naglog zaustavljanja, izjavio da se ljubavnike ni u kojem slučaju ne smije razdvojiti te ih je potapšao po leđima iskazujući time svoje odobravanje. I gospođica Lavish, iako nije željela s njim sklopiti savez, osjećala se dužnom podržati samu ideju boemstva.

– Svakako bih im dopustila da ostanu zajedno – uzvikne. – Ali vjerujem da će me rijetki podržati. Cijelog sam života uvijek prkosila konvencijama. Ova je situacija ono što ja smatram pustolovinom.

– Ne smijemo popustiti – reče gospodin Eager. – Znao sam da nas pokušava prevariti. Ponaša se prema nama kao da smo čopor turista koji troše Cookove kupone.

– Sigurno nije tako mislio! – reče gospođica Lavish, a njezin se zanos vidno smanjio.

Dostigla ih je druga kočija i razboriti gospodin Beebe dovikne da će se nakon ovog upozorenja par sigurno ponašati primjereno.

– Ostavite ih na miru – molio je gospodin Emerson kapelana pred kojim nije osjećao strahopoštovanje. – Zar tako često naiđemo na sreću da je moramo potjerati s kočije kad se dogodi da baš tamo sjedne? Naći se u situaciji da nas voze ljubavnici – i kralj bi nam mogao zavidjeti, ako ih razdvojimo bit će to najgore svetogrđe za koje znam.

Tada se začuo glas gospođice Bartlett koja reče da se počela stvarati gužva. Gospodin Eager, koji nije toliko patio od čvrste volje, koliko od brbljavosti, bio je odlučan u naumu da ga se čuje. Opet se obratio vozaču. Kad Talijani govore talijanski iz njihovih usta to zvuči poput dubokog, grlenog toka s neočekivanim slapovima i oblucima što ga štite od monotonije. Iz usta gospodina Eagera podsjećao je jedino na kiselo pištanje fontane čiji je zvuk postajao sve viši i viši, brži i brži te sve piskaviji, dok u trenu nije odjednom utihnuo.

– Signorina! [5] – pozove mladić Lucy kad je završilo njegovo razmetanje. Zašto li se obratio Lucy?

– Signorina! – ponovi Perzefona svojim veličanstvenim altom. Pokazala je na drugu kočiju. Što je time mislila? Na trenutak su djevojke promatrale jedna drugu. Tada je Perzefona sišla sa kočijaševa sjedala.

– Napokon pobjeda! – reče gospodin Eager pljesnuvši rukama kad su kočije ponovo krenule.

– Nije to pobjeda – reče gospodin Emerson. – To je poraz. Razdvojili ste dvoje ljudi koji su bili sretni.

Gospodin Eager sklopi oči. Morao je sjediti pokraj gospodina Emersona, ali nije želio s njim razgovarati. Starca je san osvježio i zdušno je prigrlio ovu temu. Naredio je Lucy da se složi s njim; i svojem je sinu dovikivao neka ga podrži.

– Pokušavali smo kupiti ono što se ne može kupiti novcem. Pogodio se da nas vozi, a to i čini. Nemamo pravo još i na njegovu dušu.

Gospođica Lavish se namršti. Teško je kad čovjek kojeg ste svrstali među tipične Britance govori ono što nije u skladu s takvim karakterom.

– Loše nas je vozio – reče. – Kočija je poskakivala.

– S tim se ne slažem. Vožnja je bila spokojna poput sna. Aha! Sad nas vozi tako da poskakujemo. Trebamo li se čuditi? Najradije bi nas izbacio, i doista ima pravo. A da sam praznovjeran, plašio bih se i djevojke. Nije dobro nauditi mladima. Jeste li ikad čuli za Lorenza de Medicija?

Gospođica Lavish se naježila.

– Naravno da jesam. Mislite li na Lorenza Veličanstvenog, ili na Lorenza, vojvodu od Urbina, ili na Lorenza zvanog Lorenzino zbog njegovog niskog stasa?

– Bog zna. Moguće je da doista zna, jer mislio sam na Lorenza pjesnika. Napisao je stih – tako sam jučer čuo – koji glasi: „Ne borite se protiv proljeća.“

Gospodin Eager nije mogao odoljeti prilici da pokaže svoju učenost.

– Non fate guerra al maggio – promrmljao je. – Točan prijevod bio bi: „Ne ratujte sa svibnjem.“

– Bit je u tome da smo zaratili s njim. Pogledajte. – Pokazao je na dolinu Arna koja se kroz propupalo drveće vidjela daleko pod njima. – Proljeće se proteže preko četrdeset kilometara, a mi smo došli na uzvisinu kako bismo mu se divili. Zar vjerujete da postoji kakva razlika između proljeća u prirodi i proljeća u čovjeku? Ali eto što činimo, jedno slavimo, a drugo osuđujemo kao neprilično, posramljeni što isti zakoni vječno djeluju kroz oboje.

Nitko ga nije poticao da govori. Ubrzo je gospodin Eager dao znak neka se kočije zaustave te je rasporedio društvo za šetnju duž obronka.

Sad je između njih i brda Fiesolea ležala udolina nalik velikom amfiteatru, puna kamenih terasa nalik stubama i maslina obavijenih maglom, dok je cesta, i dalje slijedeći svoju krivinu, naglo izlazila na uzvisinu što se dizala iz ravnice. Ta je uzvisina, neobrađena, vlažna, obrasla grmljem i pokojim drvetom bila ista ona koja se prije gotovo petsto godina svidjela Alessiju Baldovinettiju. Uspeo se na nju, taj marljivi i prilično skromni majstor, možda stoga što je imao oko za pejzaž koji će unovčiti, možda zbog samog užitka penjanja. Dok je ondje stajao uhvatio je onaj pogled na dolinu Arna i na udaljenu Firencu koji je kasnije bez velikog uspjeha unio u svoje djelo. Samo, na kojem je mjestu točno stajao? Bijaše to pitanje na koje se gospodin Eager sada nadao pronaći odgovor. I gospođicu Lavish, koja je po prirodi bila sklona svemu problematičnom, obuzeo je isti zanos. Ali nije lako držati u mislima slike Alessija Baldovinettija, čak ni ako ste se sjetili pogledati ih prije puta. A izmaglica u dolini povećavala je složenost potrage.

Društvo je jurilo uokolo od busena do busena trave, njihova tjeskoba da se drže jedni drugih bila je jednaka samo njihovoj želji da pođu različitim putevima. Konačno su se razdvojili u grupe. Lucy se priključila gospođici Bartlett i gospođici Lavish, Emersonovi su se vratili do kočija kako bi vodili zamoran razgovor s vozačima, dok su dvojica svećenika, za koje se očekivalo da imaju zajedničkih tema, ostala prepuštena jedan drugome.

Starije dame ubrzo su odbacile maske. Čujnim šaptom, koji je Lucy sad već tako dobro poznavala, počele su razgovarati ne o Alessiju Baldovinettiju nego o vožnji. Gospođica Bartlett bila je upitala gospodina Georgea Emersona što je po zanimanju i odgovorio je da radi za željeznicu. Bilo joj je jako žao što mu je postavila to pitanje. Nije imala pojma da će odgovor biti tako užasan, jer inače ne bi takvo što učinila. Gospodin Beebe prilično je vješto promijenio temu i nadala se da mladić nije samim pitanjem previše povrijeđen.

– Željeznica! – dahtala je gospođica Lavish. – Ah, umrijet ću! Naravno da radi za željeznicu! – Nije mogla obuzdati svoju radost. – On je slika i prilika nosača za… za kompaniju South Eastern Railway.

– Eleanor, šuti! – obruši se na nju njezina živahna družica. – Tišina! Čut će te… Emersonovi…

– Ne mogu prestati. Pusti me da budem zla. Nosač…

– Eleanor!

– Sigurna sam da je u redu – doda Lucy. – Emersonovi neće čuti, a i da čuju ne bi marili.

Činilo se da gospođica Lavish nije zadovoljna ovim riječima.

– Gospođica Honeychurch prisluškuje! – reče prilično ljutito. – Šic! Iš! Vi zločesta djevojko! Odlazite!

– O, Lucy, sigurna sam da bi trebala biti s gospodinom Eagerom.

– Sad ih ne mogu pronaći, a i ne želim.

– Gospodin Eager će se uvrijediti. Zajedno ste u grupi.

– Molim vas, radije bih ostala ovdje s vama.

– Ne, slažem se – reče gospođica Lavish. – Ovo je poput školske proslave; dječaci su se odvojili od djevojčica. Gospođice Lucy, morate otići. Želimo razgovarati o važnim temama neprimjerenim za vaše uši.

Djevojka je bila tvrdoglava. Kako se njezin boravak u Firenci bližio kraju bivala je opuštena samo među onima prema kojima je bila ravnodušna. Jedna od njih bila je gospođica Lavish, a u ovom trenutku i Charlotte. Poželi da nije privukla pažnju na sebe; obje su bile uzrujane zbog njezine primjedbe i činilo se kako su odlučne u tome da je se riješe.

– Kako se čovjek umori – reče gospođica Bartlett. – Oh, kako bih voljela da Freddy i tvoja majka mogu biti ovdje!

Nesebičnost je kod gospođice Bartlett posve preuzela svrhu ushićenja. Lucy nije čak promatrala ni krajolik. Neće uživati ni u čemu dok ne bude na sigurnom u Rimu.

– Onda sjednite – reče gospođica Lavish. – Gledajte kako sam dalekovidna.

S veselim smiješkom izvadi ona dva četverokuta nepromočiva platna kojima se turisti služe kao zaštitom od vlažne trave ili hladnih mramornih stuba. Na jedan je sjela ona; tko će sjesti na drugi?

– Lucy, ne dvojimo ni trenutka, Lucy. Tlo je za mene sasvim dobro. Doista, godinama nisam imala reumu. Osjetim li da me obuzima, ustat ću. Zamisli kako bi se osjećala tvoja majka kad bih ti dopustila sjediti na mokrom u toj bijeloj lanenoj haljini. – Tromo je sjela na mjesto gdje je tlo izgledalo osobito vlažno. – Eto, svi smo se krasno smjestili. Iako je moja haljina tanja mrlja se neće toliko vidjeti jer je smeđa. Sjedni, draga; previše si nesebična, premalo tražiš za sebe. – Kašljem je pročistila grlo. – Hajde, nemoj biti uznemirena, ne radi se o prehladi. To je samo slabašan kašalj i imam ga već tri dana. Doista nema nikakve veze s tim što sjedim ovdje.

U ovoj situaciji Lucy se mogla ponijeti na samo jedan način. Nakon pet minuta zaputila se u potragu za gospodinom Beebeom i gospodinom Eagerom, savladana onim četverokutom nepromočiva platna. Obratila se vozačima koji su se protezali u kočijama ostavljajući po jastucima miris cigara. Koščati mladić, mangup posve pocrnio od sunca, ustane kako bi je pozdravio pristojno poput domaćina i smjelo poput rođaka.

– Dove? [6] – upita Lucy nakon duga tjeskobna razmišljanja.

Lice mu se ozari. Naravno da je znao gdje su. Nisu čak ni bili daleko. Rukom odmahne preko tri četvrtine horizonta. Vjerojatno je samo mislio da zna gdje su. Pritisnuo je jagodice prstiju na čelo, a zatim je prste uperio prema njoj, kao da iz njih istječe vidljivi sastojak znanja. Činilo se da je nužno bolje objašnjenje. Kako se na talijanskom kaže „svećenik“?

– Dove buoni uomini? [7] – reče ona na kraju.

– Dobri? Taj pridjev teško da opisuje ta plemenita bića! – On joj pokaže svoju cigaru.

– Uno… più… piccolo [8] – sroči nakon toga, misleći pritom: „Je li vam cigaru dao gospodin Beebe, onaj niži od dvojice dobrih muškaraca?“

Bila je u pravu, kao i obično. Mladić je privezao konja za stablo, udario ga nogom kako bi ga natjerao da ostane miran, otresao prašinu s kočije, popravio kosu, zavrnuo obod šešira, našušurio brkove i za manje od minute bio je spreman povesti je. Talijani su rođeni s poznavanjem puta. Mogao se steći dojam da se čitava zemlja prostire pred njima, ne poput zemljovida, već poput šahovske ploče, na kojoj neprestano motre izmjenu figura kao i kvadrata. Svatko može pronaći neko mjesto, ali pronalaženje ljudi Božji je dar. Zastao je samo jednom kako bi joj nabrao stručak velikih plavih ljubičica. Zahvalila mu je s iskrenim zadovoljstvom. U društvu tog običnog čovjeka svijet je bio predivan i otvoren. Ona prvi put osjeti utjecaj proljeća. On rukom elegantno mahne prema obzoru; tamo je bilo u izobilju ljubičica, kao i drugih stvari; bi li ih željela vidjeti?

– Ma buoni uomini. [9]

Naklonio se. Naravno. Najprije dobri muškarci, zatim ljubičice. Brzo su produžili kroz nisko raslinje što je postajalo sve gušće. Približavali su se rubu uzvisine, a oko njih se neprimjetno otvarao vidik, no smeđa mreža šikare razlomila ga je u nebrojene prizore. On je bio zaokupljen svojom cigarom i razmicanjem savitljivih grana. Ona se radovala svom bijegu od dosade. Ni jedan korak, ni jedna grančica nisu joj bili nevažni.

– Što je to? – upita odjednom.

U daljini iza njih iz šume se čuo glas. Glas gospodina Eagera? On slegne ramenima. Neukost Talijana ponekad je dojmljivija od njegova znanja. Nije ga mogla uvjeriti da možda i nisu pronašli svećenike. Napokon se otvorio vidik; mogla je raspoznati rijeku, zlatnu dolinu i druga brda.

– Eccolo! [10] – uzvikne on.

U tom trenu tlo joj se izmaklo pod nogama i ona s krikom ispadne iz šumarka. Obavili su je svjetlost i ljepota. Pala je na malenu otvorenu zaravan što je od jednog do drugog kraja bila prekrivena ljubičicama.

– Samo hrabro! – poviče njezin suputnik koji je sad stajao oko dva metra iznad nje. – Hrabrosti i ljubavi.

Nije odgovorila. Od njezinih je nogu tlo oštro poniralo u daljinu, a ljubičice su se slijevale u potocima, bujicama i slapovima, natapajući obronak plavetnilom, stvarajući vrtloge oko debla stabala, nakupljajući se u udubinama u bazene, prekrivajući travu mrljama azurno plave pjene. Nigdje ih drugdje nije bilo u takvom izobilju; ova zaravan bijaše vrelo, prvotni izvor iz kojeg se ljepota izlijevala kako bi natopila zemlju.

Na rubu uzvisine, poput plivača koji se priprema za skok, stajao je dobar čovjek, ali to nije bio onaj dobar čovjek kojeg je očekivala, i bio je sam. George se okrenuo kad je čuo da se Lucy približava. Na trenutak ju je proučavao kao nekog tko je ispao iz raja. Na njezinu licu ugledao je blještavu radost, vidio je cvijeće što joj je zapljuskivalo haljinu u plavim valovima. Grmlje iznad njih zaklonilo je poglede. On brzo zakorači naprijed i poljubi je.

Prije nego što je uspjela progovoriti, gotovo i prije nego što je uspjela išta osjetiti, dozove je glas: „Lucy! Lucy! Lucy!“ Tišinu života prekinula je gospođica Bartlett koja se, onako u smeđem, ispriječila pred vidikom što se rasprostirao u daljinu.

[1] Aluzija na mit o Faetonu (Faetontu), Helijevu sinu preslabom da vlada krilatim vatrenim konjima, zbog čega Zemlja gotovo bude spaljena, a Zeus ga ubije munjom u zadnji čas; i Perzefoni, utjelovljenju proljeća, Demetrinoj kćeri, koju je oteo Had i koja se vraća k majci u proljeće, dok u jesen odlazi natrag u podzemlje.

[2] Bizantski filozof iz 14./15. st., antiaristotelovac. Utjecao na Cosima Medicija da utemelji platonistički usmjerenu Akademiju u Firenci.

[3] tal. Polakše, polakše!

[4] tal. U redu, gospodine, u redu!

[5] tal. Gospođice!

[6] tal. Gdje [su]?

[7] tal. Gdje [su] dobri ljudi?

[8] tal. Jedan niži

[9] tal. Ali, dobri ljudi.

[10] tal. Eto ga!