Cyber ZOO | Sonja Gašperov

ANĐELI IZ POTKROVLJA

Već neko vrijeme ležim na zapešćima. Gledam u mrak koji sam stvorila prekriženim rukama i otičem pod pritiskom vlastitog čela. Na rubu sam očaja, tako nekad piše u knjigama, ljubićima. Ne mogu vjerovati, ovo stvarno nije moj tjedan! Baksuznim načinima mrcvarim sobne naprave i plačem. Prvo je otkazao moj električni čitač filmova – i to u najjebačkijem kadru – a potom sam zatekla mikrofon utopljen u vrču vode. Prekinuta mi je svaka komunikacija s ovom punkurac važnom svjetinom. Pritisak raste.

Kad osjetim pritisak u zraku znam se osvrnuti ili pokrenuti prostor oko svoje osi. Opet mi se pričinila slika onog poslijepodneva kada me otac nakon nedjeljnog ručka odveo u potkrovlje.

– Dođi, Divoto, moraš nešto vidit! Vidit ćeš što je tata napravija.

Ispod njegovih izgriženih noktiju vidjela sam ostatke bijele zidne boje. Follow me – i ja planinarim uz visoke stepenice našeg drvenog potkrovlja.

– Dođi, jel moš sama uza skale?

Iako djeca imaju nevjerojatnu kondiciju, mene je napala zadihanost i umor starca. Sparina! Glineni crjepovi i žlijebovi na ljetnoj vrućini dosezali su visoku temperaturu i tim solarnim procesom pretvarali potkrovlje u zagušljivu, vrelu sferu, zapaljenu tik poviše moje sobe. S tri razigrane godine, nisam znala ništa o jednostavnoj krovnoj filozofiji, o tome da jednostavno imamo potkrovlje s lošom izolacijom.

– Gledaj! Vidi, anđele! Divoto, vidi koliko ih je!

Toplinski pritisak uzvišene atmosfere i nedorasli razum projicirali su viziju sna, snoviđenje Raja na koji su me pripremali večernjim slikovnicama. Glupim janjećim pogledom, piljim u anđele čuvare! Upravo prestajem disati, a mame i tate tu pojavu pred djecom nazivaju Rajem umjesto krajem.

– Baš sam ih dobro sredija i opitura. Vidi – ponosan je moj tata. – Odi, sad se moramo spustit dole, vruće je ovdi. Nema uopće zraka, pakal živi! – tata me uhvati za ruku pa krenemo niz škriputave drvene stepenice. Jednu po jednu, spuštala sam se iz kućnog rajskog pakla.

Moje je čelo još oslonjeno na zapešća. Povukla sam sjećanja iz djetinjstva i razmišljala o posjedovanju sretnog početka. Pa koga je još tata odveo gore među anđele i ponovo ga vratio ovdje, za kompjutor? Hajde, Divoto, zašto razbacuješ toliko tuge zbog običnog mikrofona?! Nije obični! Kupi novi i ponovo ćeš komunicirati sa svijetom o vlastitom uspjehu.

Jezik se povukao prema grlu. Osjetila sam okus sličan mlijeku dojilje. Voljela sam taj okus, toliko žestoko da sam povlačila iz majčinih i iz sisa očeve sestre. Soba je zadimljena od cigareta, a meni iz želuca pristižu sekreti ljudskih mliječnih žlijezda. Stvarno mi je toliko prirastao srcu! Tko, ta sisa? Ma, taj mikrofon! Najradije bih iz njegove bradavice posisala svu tu vodu zbog koje je pregorio!

Anđeli čuvari, ta djeca mliječnih zubi! Da, baš! Četrdesetih godina, nakon Drugog svjetskog rata, jezuitima je oduzeta sjemeništarska građevina koja je pretvorena u osnovnu školu. Svećenici tad mahnito trpaju anđele u vreće i spremaju ih po susjednim potkrovljima kako bi te stvarce sačuvali od uništenja. Eto odakle anđeli! Moj tata ih je našao razbacane po potkrovlju i ponovo im gipsom prilijepio krila.

Tridesetak anđela nadvilo se upirući prstom u moj maleni lik. Bili su stvarni, blijedi k’o krpe, obasjani sunčevim vlaknima provučenim kroz krov. Lebdjeli su pritisnuti na crnu podlogu potkrovlja na mjestu gdje je majka znala povremeno prostrijeti mokro rublje. Govorili su mi bez prestanka:

– Prestani disati taj vražji vrući zrak, opameti se malena, vjeruj!

Danas, poput papagaja, podrugljivo, bez smisla i bez prestanka ponavljam: moj grijeh, moj grijeh, moj…

Ne vjerujem u grijeh, ni onda kad nađem mikrofon u vodi. Elektronska komunikacija oduzeta mi je zbog tuđeg elektrošoka. Ektoplazma struji mojom sobom, a ja još uvijek vjerujem kako previše pušim i pijem kavu s pokvarenim mlijekom. Tvrdoglava sam i ne dopuštam vjeri unutra, ni onda kad u mene prstom upre trideset anđela. Vjeruj, vjeruj, vjeruj, ne postoji prava smrt! Vidi me, ja sam ti u potkrovlju i u sobi! Vidi me, glupačice! Kakva, sad, ektoplazma i materijalizacija duha? Duhovi postoje samo tamo gdje se suše bijele plahte, a moja majka u potkrovlju vješa samo gaćice! Mikrofon je mokar i ne postoji transkomunikacija koja bi me preobratila u vjernika. Nema tog super-foto-objektiva kojim ću te potvrditi.

Odlazi, pusti me da odležim na rukama, moram razmišljati o novcu! On je stvaran, opipljivo prljava energija kojom mogu vratiti izgubljeno. Kupit ću komunikaciju koja urla i kroz vodu!

*

U ladicu spremam garantni list i prstima zadovoljno stišćem mjehuriće pucketavog najlona. Novi mikrofon stoji na stolu pokraj tipkovnice. Neće se ovaj tako lako nagutati vode. Ovako kvalitetna oprema podržava i surfing niz Viktorijine slapove. Sutra ću moći pričati do mile volje. Jedva čekam sutra!

– Vjeruj, vjeruj, vjeruj! Ne poklanjaj se glupostima, vjeruj u nas!

Ležim na krevetu. Suhi kašalj preokreće mi pluća kao more nasukanu mrtvu sipu. Nema šanse! – pomislim, nisam poput susjeda da u takve stvari vjerujem!

Susjed Kristijan je bio ljubomoran na naše skulpture iz potkrovlja. Bio je veliki vjernik! Kad se selio, sve anđele nam je pokrao. Ostalo je samo jedno krilo i limena kantica za milodare.

– Kristijan je iskupio svoje grijehe, pusti ga na miru. Vjeruj, pa ćeš i ti biti spašena! – slušam glas i zvjeram u tamu.

Malo zeleno svjetlo na kompjutorskom zvučniku vodi bitku s mrakom. Uzastopni bljeskovi navode pogled na obrise sobnog namještaja. Vjetar podiže zavjese, a one se divlje opiru i šamaraju mi nožne prste. Čujem lepet krila. Zar u gradu postoje noćne ptice? Zar jato ptica noću leti naokolo? Gušim se, kašljem, sve zbog cigareta i visokog tlaka. Lepet krila ne prestaje.

– Vjeruj, vjeruj, vjeruj, ne postoji smrt! – gromoglasno odjekuje o zidove. Odjednom jato navali kroz prozor. Naglim uletom potrgaju zavjesu. Krilati bombarderi nemilice napadaju. Rešetaju sobu nevidljivom strojnicom. Pernati mitraljezi! Tapatapatapatapa! Nisu ptice, to su anđeli! Anđeli iz potkrovlja! Vojska bijele dječurlije prelijeće preko kreveta. Žele se dokazati, pjevaju, oponašaju crkveni zbor. Izvode grimase, vrište i škrguću mliječnim zubima. Živi su, potpuno živi! Nimalo od gipsa! Čujem ih.

*

Prestala sam kašljati. Jutro je ubilo sparinu, ali ne i sliku letećih utvara. Nisu više u sobi, ni u potkrovlju. Nekud su odletjeli, doletjeli i zasjeli. Možda na zidnu ogradu Kristijanove nove dvokatnice? Kakva smijurija, pa oni su samo rana sjećanja zabodena u snove i podsvijest. One, two, three, memories on heaven, pucneš prstima i probudiš se.

Živjela stvarnost! Odmah sjedam za kompjutor, fanatično otvaram elektronsku poštu, dirkam, pipkam, tipkam… Palim glazbeni software i umjesto alkoholom dorađenog Waitsovog glasa, uši mi propara zbor Bečkih dječaka. Bečki dječaci? Prestravljeno pogledom pratim kabel do novog mikrofona. Izvijam se, škiljim prema utičnici, psujem. Cijelu noć je ostao upaljen.