Cyber ZOO | Sonja Gašperov

KAKO SMO NASAMARILI MAGARCA

– Ahhh! – uzdahne moj mlađi brat Bart.

Došli smo u djedovo selo. Stojim između prevrućeg mora i prehladne planine. Čekam da me lavina krša ponese prema moru. Surfam preko nagorenih čeških turista skližući im se po tijelima natrackanim raznoraznim skliskim preparatima za sunčanje. Mislima jašem valove ljudskog sala pa se postepeno vraćam. Pokraj mene stoji stara u nekom razdrljenom ljetnom haljetku i stari s cigaretom u ruci. Pomno slušaju seoskog Mislioca dok on hvali svog mezimca i drži ga čvrsto na konopcu koji se načičkao trnjem i travom.

– Ahhh! – mlađi brat opet uzdiše.

Moja sestra Čili P. seoskom Misliocu donosi pivo u limenci. Njegov mezimac stoji mirno, čak ni repom ne maše. Sasvim je miran. Ugledavši pivo Mislilac se počinje daviti od sreće i još više hvali svog mezimca. Bogati koliko ga hvali, mora da je to neka endemska vrsta, mislim. Roditelji pristojno kimaju glavom jer sve, kao, kuže. Kurac oni kuže!

– Ahhh! – mlađi brat stoji mirno i uzdiše iz navike.

– Bart, jebote, zagrizao ti je prst! Zašto ne vičeš? – u čudu gledam bratovu ruku u magarčevim čeljustima i ne vjerujem. Ne vjerujem da Bart i magarac tako skladno stoje već nekoliko minuta. Grabim magarca za njušku i na silu mu rastvaram čeljusti. Drži k’o vražji pitbul! Zubi su mu odvratno žuti od naslaga, tupi i glomazni. Bartu od muke podno kapaka naviru suze srama. Jebeni Mislilac je zamalo stigao u miru dokrajčiti limenku pive i ne skužiti da će, ako uzme još nekoliko sekundi za utankavanje, mali možda ostati bez prstiju. Već zamišljam kraj s hvalospjevom o magarcu. Hvali, hvali i odlazi, a Bart bez prstića sliježe ramenima i uzdiše – ahhh!

– Dušo, jel te boli? – stara pokušava pravilno reagirati, ali je zabrinuta svojim podsmijehom. – Brzo, Čili P., donesi zdjelu hladne vode da mu ne otekne ruka!

Bart je na rubu plača, ali ne zbog boli, već zbog šoka. Ja se prva počinjem smijati prisjetivši se glupog paničnog čupanja bratovih prstiju iz obješenih magarčevih žvala.

– Divoto, ne zajebaji se! – stari pokušava zadržati ozbiljnost, ali mu glas puca točno kod uskličnika. Svi se počinjemo smijati, jedino Bart pokunjeno miruje i gleda u posudu s vodom u kojoj mu se namaču nagriženi prsti.

– Glupi ste! – natmuren napući usnice.

Kao djeca igrali smo se zabadanja magarčevog repa u njegovu guzicu. Stavili bi povez na oči i nabadali na pravo mjesto. Tko najbliže ubode prema stražnjici, pobjednik je. Stara je igru prvi put vidjela u nekom američkom filmu. Tamo uvijek dječji rođendani, nakon ritualne torte, prakticiraju takvu vrst zabave. Sjećam se, roditelji su mi izrezali magarca od kartona i stavili na zid. Stara je od sive vune napravila magarčev rep i na vrh zavezala čavao. Imala sam dobar osjećaj za prostor pri nišanjenju zatvorenim očima što je stara objasnila instinktom lijeve ruke. Pikado i magarac su mi oduvijek išli.

*

– Kako si? Jesi dobro? – zapitam brata kojem su prsti izgledali već mnogo bolje.

– Pusti me! – zareži Bart.

– Drugi put malo pažljivije – iz dragosti, lagano udarim brata po licu i odem po vrtnu ležaljku.

Sutradan je Bart došao kući krvavog koljena i s povećom ogrebotinom na laktu. Stara je odmah potrčala k njemu vukući za sobom dijagnozu potresa mozga. Kaže, pao je sa zida. Opet je brao šparoge po strmim stijenama.

– Sinko, zašto si išao tamo? Hoćeš još da te i zmija ugrize?! Zar ti nije dosta magarac! – stara viče i rasteže bratovu ruku kako bi što bolje proučila ogrebotinu. Bart šuti.

Moji su rođendani uvijek sretno završavali, barem meni. Nekako bi se poklopilo da svaki put pobjeđujem u igri s magarcem. Uvijek bih ja najbliže guzici zabola rep. Uistinu mi je bilo žao kada smo morali kartonskog magarca baciti u smeće nakon tolikih slavljeničkih godina. Izgledao je kao meta skrivenog snajperista, i to jedna te ista meta pogođena u više navrata. Šteta što nisam za uspomenu sačuvala tu rupičastu stražnjicu.

Tek kasno navečer, dok smo večerali pečene lignje, saznala sam da mi je tog dana brata skoro silovao magarac. Skoro mu ga je uvalio, onako životinjski. Skoro mu ga je gurnuo isto onako kako mu je dan prije Bart gurnuo prst među zube. Zgrozila me pomisao da bi tolika živina bratu mogla zabosti čavao u guzicu, i to zatvorenih očiju. Piknuti ga! Srećom, Bart ga je dobro nasamario. Držao je snop svježe ubranih šparoga pa mu je mirisom istih zavarao pohotu. Trčali su tako livadom, brat u kratkim hlačicama, a magarac u dugoj erekciji. Jebene šparoge su spasile stvar! Mali ih je bacio prema gorostasu i skočio sa zida. Jedino što je boljelo bilo je koljeno i lakat. Guzicu smo sačuvali, jer da nismo, sad bi nam trebao povez za oči.