Cyber ZOO | Sonja Gašperov

DOKTORE, SJEĆAM SE KAO JUČER

– Koja životinja želiš biti? Izaberi, ali brzo! – upitala sam malog zbunjenog Gregora i potapšala ga po koljenu. Mali Gregor imao je kovrčavu kosu i bio je najmlađi u grupi. Jednom su me zamolili da ga odvedem na toalet. Bio je premalen pa mu je trebala ruka stručne podrške. Morala sam mu otkopčati hlače i, na moju veliku radost, pridržati pišonju. Nisam bila puno starija od njega, ali bilo je to razdoblje odrastanja, vrijeme kad su me žestoko počele privlačiti takve stvari.

– Koja životinja želiš biti? Izaberi i penji se! – zapovjedila sam Medi. Medo je bio dječak kojeg je svako jutro majka ostavljala pred vratima, a on bi vrištao i slinio. Ne bi puštao majčin kaput sve dok Nadređena ne bi pružila plišanog medu i povukla ga u sobicu s ostalim cmizdravcima. Medo se još nije ni pravo pokazao, a već je dobio nadimak. Rani žig koji je zaradio nesvjesno, nametnuo ponašanjem.

– Ja ću biti medo – rekao je Medo i pokušao svojim divljačkim prstićima iščupati stakleno oko plišanom medvjediću stisnutom pod pazuhom.

– Ne vadi mu oči, to nije skroz tvoj medo! – viknula sam i zahtijevala dalje – hajde Medo, penji se na stolić i glumi tog medonju!

– Argggg, arggg, ja sam strašni medo – mali slinavac dao je sve od sebe jer je osjetio nadmoć na vrhu dječjeg stolića.

– Što te boli? – prekinula sam njegovo brundanje.

– Ništa me ne boli, ja sam strašni medo – mali drznik nije želio igrati po mojim pravilima.

– Pa, igramo se doktora za životinje, a ti si na stolu i ja te moram pregledati – objasnila sam Medi.

– Boli me tu – zainteresirano će Medo pokazujući prstom na nos.

– Ne, pa ti ništa ne znaš. Moraš reći da te boli noga. Medu uvijek boli šapa – podučavala sam malog.

– Dobro, boli me noga? – popusti dječak.

– Sad ću ti morati skinuti krzno i vidjeti gdje te boli – zadovoljno sam malom krenula skidati hlače. Baš sam se voljela poigravati kretenima, njih se na svašta dalo nagovoriti.

Opet sam danas uspjela dirati pišicu. Doktori za životinje to često rade i traže mjesto gdje malene jadničke najviše boli. Moja ordinacija radila je u vrijeme kada su Nadređene pile kavu. Svaki dan, dvadeset minuta požrtvovno i stručno sam obavljala posao i to nitko osim mene i životinja nije znao. Nema ništa ljepše, nego pomoći mališama u nevolji. Životinjama je najteže pomoći jer one ne znaju reći što ih boli. Baš sam bila divno dijete, uvijek zadubljeno u vlastita znanstvena proučavanja.

– Majmunčiću, gdje te boli? Rep te boli, skini krzno pa da vidimo – uvijek je sve išlo kao podmazano. Brzo sam zaliječila rane.

Rano razdoblje obožavanja Doktora je razdoblje u kojem me majka htjela odvesti dječjem psihijatru. Zbog straha od njegovih riječi nikada to nije učinila. Vrtić je postao moja ordinacija, cijelo stado junica bilo je pregledano od glave do papaka. Bila sam savršen Doktor za životinje. Znala sam točno kad je pravo vrijeme za kratki pregled. Morala sam pri tom biti oprezna, jer Nadređene ne bi shvatile svrhu mojih dijagnoza. Nitko od bezvrijednih nije shvaćao moj dar sporazumijevanja s neljudima.

– Znači, ti si tigrica? Morat ćeš sjesti na ovaj stol pa ću te pregledati, ali moramo biti brzi. – Raskopčavala sam jeans hlače maloj Veri i pregledavala je na bolećivoj rasvjeti dječjeg vrtića. – Boli te ovdje? Sad ćemo to srediti – dirala sam životinjicu između stražnjih nogu i tražila uzrok boli.

– Ali, mene ništa ne boli – u nevjerici me gledala Verica.

– To je samo igra, ti moraš glumiti tigricu, a ja Doktora. Tako se inače igra glumljenje – objasnila sam joj naše uloge i raširila joj noge još više nego prije.

Nakon tigrice na red je došao jazavac. Boljelo ga je koljeno. Popela sam Romea na stol i skinula mu hlače. Njegov pišonja bio je vlažan pa sam rekla da će se morati popiškiti u posudu koju mu donesem. Brzo sam potrčala do ormarića u kojem smo držali plastično dječje posuđe i našla poklopac za lonac. Bio je udubljen i kao stvoren za doktorski uzorak urina. Rekla sam jazavcu:

– Piški!

Odjednom se žuta vruća tekućina počela slijevati na sve strane. Poklopac lonca brzo se napunio, a ja sam zamolila Romea da pokuša stati dok ne donesem neku veću zdjelu. Nije se mogao zaustaviti pa je nastavio pišati po cijelom stolu, pa po parketima. Rukavi mog zimskog džempera bili su potpuno mokri i zaudarali na svježu pišalinu. Miris mokraće izazvao je čudnu reakciju preko mog spolovila unatoč tome što sam imala samo pet i pol godina.

Nakon ovog pregleda bila sam uhvaćena. Nadređena je odmah pozvala majku; majka je plakala. Sjećam se kao jučer, plakala je i gledala u jebeni popišani stol!

Majka mi je prije spavanja uvijek čitala knjige. Kupovala ih je u antikvarijatima, štampanim slovima pisala u njih; Dragoj Divoti… i čitala mi po nekoliko poglavlja. Sve je bilo u redu dok jednog dana nije otvorila Doktora Doolittlea. Sjećam se kao jučer, prvo poglavlje sve je promijenilo. On priča sa životinjama! Od tog dana biti Doktor je postalo moja istinska opsesija. Nisam znala čitati, no zadovoljila sam se slikama, one su me podučavale kako liječiti. Zbog te knjige naučila sam čitati, a dugo vremena poslije nisam htjela čitati ni jednu drugu knjigu.

Onda se dogodilo nešto strašno što je zamalo pojelo moju osobnost. Knjiga Doktor Doolittle nestala je s moje, gotovo oltarske police. Danima sam se pokušavala prisjetiti detalja iz knjige koja je nasilno bila otkinuta od mene. Majka je to, kaže, učinila iz ljubavi. Zbog mene!

Nakon devetnaest godina naišla sam na jedno usputno skladište s prodajnim starim štivom. Preskakala sam hrpetine potrganih stranica, prašine i ustajalog smrada celuloze da bih naposljetku iščupala njega! Doktora Doolittlea! U zamjenu za odvratno sitan novac zakopano blago napokon je palo u moje ruke. Nosila sam ga kući, prisjećajući se fanatičnog obožavanja tog papirnatog učitelja-prvijenca. Vratio se! Odjednom je, sjećam se kao jučer, odjeknulo u mojoj rezonantnoj lubanji:

– Što smo naučili od Doktora?

Učili smo kako treba pomoći bolesnima, ja to uistinu i mogu, jer znam pričati sa životinjama.