Cyber ZOO | Sonja Gašperov

DEBELA ŽENA

– Hajde, Divoto, još jednom ispričaj priču o debeloj ženi!

Nije mi baš drago prepričavati događaje s putovanja. Pogotovo kad priču ponavljam kao izlizanu singlicu.

– Reprizaaa. Iznova, pliz! Hoćemo opet, opet, opet…

Ljudi žele po stoti put čuti moju priču pa smišljam razne načine da sama sebi ne dosadim. Upravo se zabavljam sjećanjima na ilustracije iz stare slikovnice. Pazite, ovo je priča koju pričam između redaka!

– Dobro, mrav, koliko ima istine u tome da živote podređujete velikoj debeloj ženi? – zapita cvrčak držeći violinu pripijenu uz nogu.

– Istina je. Po cijele dane radimo i nosimo hranu kako bi mogla stvarati potomke. Izbacuje mrave koji će joj jednog dana služiti umjesto nas – mrav obriše kiselinu s čela.

– Znači, vi ste joj sluge, dok ona leži i ždere. Nosite joj hranu u krevet, a ona vam zahvaljuje tako što rađa mrave. Misliš li da će tako za vas biti manje posla? – ozareno zacvrči cvrčak.

– Aha, al’ nije to tako lako. Ipak, ona je tu jedini dvadesetčetverosatni profesionalac, a mi smo samo radnici od osam do pet – mrav stavi žutu građevinarsku kacigu i mahne na rastanku.

*

Venecija tone! Nema smrada na koji su me upozorili, ali svejedno tone. Velika, debela žena skriva se zakrabuljena maskom i tovi tjesteninom pa grad tone. Nikada je nisam vidjela. Prva, druga, treća stepenica i valovi su već došli do ulaznih vrata. Gondolijer ti pramcem gondole kuca na vrata stana. Dum, pljas, dum…

Jedan, dva, tri eura klize mi iz umornih ruku. Tonem zajedno s gradom. Prolaze me mravci od ramena na dolje. Ruksak je težak. Zaustavlja cirkulaciju u rukama. Ulični svirači rastežu violine. Gdje je Skitnica pa da zajedno sišemo špagete dok pozadinom zuji Bella notte? Psi imaju jako smiješna lica u ovom gradu. Skoro pa da ih mogu nazvati štakorskim. Dovraga, pa gdje je ta debela žena zbog koje cijeli grad strepi, tone?

– Hej kompa, čuo sam od tvog kolege kako radite za dobrobit debele žene – potrči cvrčak i zgrabi mlađahnog mrava za rame.

– Da, i? – mrav drsko okrene pogled prema strancu. – Zašto te takvo što zanima?

– Pa, što bi se dogodilo da svi prestanete raditi. Zar bi bilo sranja kad bi porušili sve mostove i rovove do nje? – zapita cvrčak

– To me ne smiješ pitati. Mogao bi netko čuti, a onda smo nagrabusili – mrav koji se maločas drsko osvrnuo sada je paranoično zvjerao uokolo. – Vjeruj mi, da prestanemo s njom surađivati sve bi otišlo kvragu. Nju se ne smije ljutiti!

– Kako je zovete? Kako ona uopće izgleda? – brzo zapita cvrčak bojeći se kako će mu ovaj umaći.

– Ne znam kako izgleda. Ona je toliko gojazna da joj samo vidimo otvor iz kojeg propušta novopridošle. Obični mrav nema toliko velike oči da bi je mogao sagledati cijelu – mrav zakloni rukom usta pa šapne cvrčku na uho – maticu.

Hodam s grupom ljudi. Vučemo na leđima hranu i lagano klizimo labirintom očekujući prolom oblaka. Pratim ih jer se ne znam snaći na karti grada. Zabranjeno je pušiti, ali ja svejedno pripaljujem i ispijam toplu gaziranu vodu. Sa svih strana bombardiraju me izlozi i plakati rasprodaja. Sconto! Iskaču ritualne maske, rastužene marionette i kičeraji stvoreni samo za raspamećene turiste. Jebote, starim. Gubim volju za avanturom i pokorno proživljavam dan. Grupa je zacrtala cilj, a ja svejedno zavirujem u slijepe uličice ne bih li ugledala debelu kako trpa salo u preuske hlače. Nisam je našla, možda roni u onoj žabokrečini kanala. Te večeri držala sam svoj trbuh u rukama i groteskno se cerila suvenirima. Grupa je kupovala smeće za poklanjanje. Matica je zadovoljna!

– Zajeb! Svi su mravi otišli dostavljati hranu. Pogubili su se po nepreglednom mravinjaku. Meni sada nema smisla guditi violinom. Eto, koliko će mi ova jebena umjetnost pomoći u životu! Ove glavonje cijene samo fizički rad – usamljeni cvrčak pljune na pod pa zabaci violinu na desno rame. – Lako je debeloj, nju drugi hrane, a ja ću se ove zime smrznut ko pička i krepat od gladi.

Osam mrtvih. Divoto, ti moraš kupiti te jebeno-glupe maske! Daj joj novac! Daj joj jebeni sveti papir za jebene suvenire. Osam smrskanih glava zbog tvog kurčevog novca. Od tog ona živi. Od tog novca stvara pajace koji joj plešu i zabavljaju je. Daj joj! – ječalo mi je u glavi.

Vozim se vlakom do Mestre, gledam bez treptanja i jezom premazujem stabla nabacana na automobile. Poput folije najfinije čokolade, kabina automobila zgnječena je deblom polmetarskog promjera. Pa, ti sad broji godove! Debelu sam drugačije zamišljala: imala je trbuh sličan mojem i plesala je po ogradi mosta koji sam pokušavala prijeći.

Debela žena svojim bijesom može podići razinu mora i potopiti grad. Debela žena diže stoljetna debla i gola pleše na rukohvatu mosta. Debela žena je pijavica iz kanala. Debela žena je pijavica iznad kanala…

Neću kupiti masku! Riskiram život. Sve će biti u redu! Nije me uznemirila, nije, nije, nije… Valjda sakupljam u sebe. Sve. Jednog dana puknut ću kao cvrčak!