Cyber ZOO | Sonja Gašperov

MALA ŽUTA S CRVENIM OKOM

– Divoto, donesi mi jebenu sjekiru. Brže! – dreknuo je dok mu je kapljica znoja klizila po čelu i ostavljala prljavosivu nakošenu crtu. Držao je prvu kokoš, jednom rukom za vrat, drugom joj je stisnuo krila.

– Jesi li više našla tu jebenu sjekiru? Jesi! Onda je donesi vamo, brže, Divoto, brže!

Smrad znoja i ukiseljenog kokošjeg izmeta na perju bio je bolesno egzotičan. Nagrizao mi je bjeloočnice dok sam iz tetkovih zjenica vadila strah. Odvratan strah od Božje kazne koja će mu, usudi li se ubiti kokoš, visiti o vratu.

– Evo ti sjekira – pružim.

– Neću ja, ti! Ti ćeš je udariti svom snagom po vratu – tetak samilosnim pogledom prijeđe preko njenih očiju i stisne ih još jače u šaku kao da joj ne da da vidi svog krvnika.

U ovom slučaju krvnik sam izgleda ja, jer moj odgovor nije odgovor, nego brzopleto preuzimanje odgovornosti.

– Dobro, može, ja ću ubiti tu kokoš i to će biti moja prva ubijena kokoš – stisnem zube i to junački, gotovo muški izgovorim zamišljajući kako se to uopće neće dogoditi.

– Ajde! – koliko god on bio drzak i čvrst osjetila sam popuštanje u trenu kada je razmakao ruke kako bi napravio mjesto za udarac sjekirom o topli životinjski vrat.

– Ajde, Divoto, udari već jednom! – zubi su mu sve jače škripali i oko mu je škiljilo na iskrivljenoj glavi kao da čeka eksploziju prenapuhanog balona. Zamahnula sam teškom seljačkom sjekirom i tresnula o kokošji vrat. Kosti su krenule, ali ne onoliko koliko smo željeli.

– U pizdu materinu, ta sjekira je tupa ko kurac! – dreknuo je. – Udari još jednom, a ja ću joj bolje namjestiti vrat na kamenu.

Vrat je bio slomljen, ali sjekira nije odsjekla glavu. Kokoš je nepovratno zaplesala bolni tango koji smo joj nenajavljeno priredili. Tad sam izgubila snagu, lažno junaštvo i zamalo sam shvatila što se upravo događa. U tom trenutku najradije bih se bila povukla u mrak i plakala.

– Udari je, Divoto, moraš je dokrajčiti što prije! – Kao da se u toj suludoj naredbi naziralo nekakvo bizarno suosjećanje. Udarila sam još jednom, pa još jednom. Od tih sam naredbi poludjela i nisam mogla stati. Tupom sjekirom masakrirala sam kokošju glavu dok se, naposljetku, koža nije odvojila od tijela.

– Falabogu, uspjeli smo! Još ih samo treba pobiti četrdeset i devet – kokošji živci još su radili u nogama koje su sada bezglavo jurile po travnatom dvorištu. Više ju ništa nije boljelo.

Mala žuta s crvenim okom čekala me kraj ograde. Preostalih četrdeset i devet istrošenih nesilica grijale su svoja gola tijela na posljednjem tračku sunca. Bile su iscrpljene i zapravo mi nije jasno za koji kurac one služe. Ne nesu jaja, nemaju mesa, pa čak ni za juhu više nisu dobre. Možda sada žive samo za moju sjekiru kako bi kasnije imale dobar razlog za osvetu. To su bile ptice koje od svog početka nemaju sretnu priču. Prvo inkubacija, potom preuski kavezi i na kraju – tupa sjekira. U takve uske kaveze ne može stati cijela kokoš, već gola kokoš. S jedne strane kaveza otvor za glavu, s druge za šupak. Jedu, seru, nesu jaja.

Sve su bile iste, glupe i nakon prve ubijene nije mi više bilo stalo do bliskosti. Sve su bile tupaste i kljucale su svoj zadnji žitni obrok. Mala žuta s crvenim okom me promatrala. Znala je ona da je drugačija i da ja nju promatram zbog toga. Mala žuta prišla bi mi poput znanca i točno pročitala što namjeravam s preostalih četrdeset i osam. Gledala sam malu žutu s crvenim okom. Bila je sva boležljiva. Taj žuti pigment njene kože odstupao je od mase golih ex-nesilica. To crveno oko bilo je inteligentno oko i palilo se poput alarma za upozorenje. Upozorila me, a ja sam to preskočila.

– Ajde, Divoto, moramo te koke pokokati do noći! Moramo ih potrpati u velike vreće – postavio se tako da ga Divota mora poslušati. Divota je samo odgovorila:

– Daj mi sjekiru, ja ću to obaviti, no onu žutu, tamo desno, ne želim ni pipnuti – on je odmahnuo rukom i odredio da sve moraju što prije u ptičji raj. Sve!

Dvorište je bilo igralište humanoida za pokolj slabijih vrsta. Četrdeset devet golih ptičjih tjelesa trzalo se u smrtnom grču. Neke su još kokodakale zbog sjekire koja odrubljuje glavu točno preko glasnica. Potrpali smo ih u vreće. Pet punih vreća bezglavih lešina bilo je posloženo uz kameni zid. Od nekontroliranih ubilačkih pokreta koljena su mi otkazala i gurnula guzicu na krvavu travu. Pala sam leđima na tople plastične vreće. Bezbrižno sam se naslonila i opustila. Znala sam da je to kraj i da se mala žuta sigurno nalazi pritisnuta mojim leđima u krvavoj plastičnoj vreći za vakumiranje umjetnog gnojiva.

Povratak sa sela bio je naporan. Mirisala sam na serijskog ubojicu, rukavi na košulji isparavali su smrad kokošjih tijela oparenih vrelom vodom. Gulili smo im i čupali one jadne preostale čekinje.

Jednom sam se rukom držala za metalnu prečku vagona smeđeg vlaka koji je vozio prema gradu, a drugom sam pridržavala sendvič i jezikom dovlačila ajvar. Obožavala sam domaći ajvar, no ni on mi nije mogao očistiti savjest od pokolja koji se netom dogodio. Bojala sam se kazne jer ona će me kad-tad dostići pa makar ja ovim vlakom otputovala na kraj svijeta.

Kamenčić na tračnici zaljuljao je vlak i izbio mi sendvič iz ruke. Kriške su se razdvojile i jedna od njih je pala na krivu stranu. Odlijepila sam s poda kruh, ajvar i dlake pa sve to bacila u papirnatu vrećicu. Ponovo sam čvrsto zgrabila metalnu prečku, pogledala kroz prozor jureća polja pa spustila pogled ravno ispred sebe. Ravno u mene gledalo je crveno oko.